- 1 -              III Kr 85/2018-10

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 85/2018-10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog I. D., zbog kaznenog djela iz članka 217. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 216. stavkom 2. i u vezi s člankom 61. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11.; dalje: KZ/97.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Osijeku od 15. prosinca 2017. broj K-671/2017-20 i presuda Županijskog suda u Osijeku od 14. rujna 2018. broj Kž-170/2018-7, u sjednici održanoj 12. studenog 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se zahtjev osuđenog I. D. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Osijeku od 15. prosinca 2017. broj K-671/2017-20 i presuda Županijskog suda u Osijeku od 14. rujna 2018. broj Kž-170/2018-7 osuđeni I. D. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz članka 217. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 216. stavkom 2. i u vezi s člankom 61. KZ/97. i na temelju članka 217. stavka 1. KZ/97. osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine.

 

Protiv te presude osuđeni I. D. podnio je zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) po branitelju, odvjetniku M. M., zbog povrede iz članka 517. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.).

 

Sukladno članku 518. stavku 4. ZKP/08., Državno odvjetništvo Republike Hrvatske odgovorilo je na zahtjev osuđenika koji je dostavljen osuđeniku i njegovom branitelju na znanje.

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan.

 

U zahtjevu osuđenik tvrdi da su se u odnosu na njega i još troje osuđenika (R. F., D. H. i I. P.) vodila tri kaznena postupka za kaznena djela koja su počinjena u istom vremenskom razdoblju pa se radi o presuđenoj stvari jer su kaznena djela iz presude u odnosu na koju sada podnosi ovaj zahtjev već konzumirana ranijim presudama (presuda Županijskog suda u Osijeku broj K-25/2011. i Općinskog suda u Osijeku broj K-323/2012.).

 

Naime, najprije treba napomenuti da je osuđenik već isticao prigovor presuđene stvari u žalbi protiv presude Općinskog suda u Osijeku od 19. rujna 2016. broj K-950/2015. koja nepravomoćna presuda je donesena u ovom kaznenom postupku koji je pravomoćno okončan presudom koju čine presuda Općinskog suda u Osijeku broj K-671/2017. i presuda Županijskog suda u Osijeku broj Kž-170/2018. protiv koje je sada osuđenik podnio ovaj izvanredni pravni lijek.

 

Sada osuđenik u ovom zahtjevu ističe prigovor presuđene stvari u odnosu na druge dvije presude.

 

U odnosu na presudu Županijskog suda u Osijeku od 23. studenog 2011. broj K-25/2011. treba istaknuti da je tom presudom optuženi I. D. proglašen krivim zbog počinjenog kaznenog djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnih pravom, zlouporabe opojnih droga iz članka 173. stavka 2. KZ/97. u vezi s člankom 41. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, dok je pravomoćnom presudom u odnosu na koju podnosi izvanredni pravni lijek osuđen zbog kaznenog djela protiv imovine, teške krađe iz članka 217. stavka 1. točke 1. točke 1. u vezi s člankom 216. stavkom 1. KZ/97. pa se ne radi o povredi načela ne bis in idem.

 

Što se tiče presude Općinskog suda u Osijeku broj K-323/2012. treba napomenuti da se ista odnosi na nekog drugog optuženika i neko drugo kazneno djelo, a ne na ovdje podnositelja zahtjeva.

 

Međutim, podnositelj zahtjeva očito ne misli na presudu Općinskog suda u Osijeku broj K-323/2012., već ustvari na presudu Općinskog suda u Našicama od 4. prosinca 2014. broj K-323/2012. kojom su I. D. (podnositelj zahtjeva), R. F., D. H. i I. P. proglašeni krivima i potom nepravomoćno osuđeni zbog kaznenih djela iz članka 217. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 216. stavkom 1. KZ/97. Navedena presuda je ukinuta rješenjem Županijskog suda u Osijeku od 28. svibnja 2015. broj Kž-229/2015-7 i predmet vraćen nadležnom sudu na ponovno suđenje i odluku. Ponovljeni postupak proveo se pred Općinskim sudom u Osijeku broj K-950/2015. u kojem je donesena nepravomoćna osuđujuća presuda od 19. rujna 2016. protiv optuženika I. D., R. F., D. H. te I. P.

 

Upravo u žalbi protiv navedene presude osuđenik je isticao prigovor presuđene stvari koja je donesena u ovom kaznenom postupku koji je pravomoćno okončan presudom protiv koje je sada osuđenik podnio ovaj izvanredni pravni lijek, a kako je to i ranije navedeno.

 

Vodeći računa o tom žalbenom prigovoru drugostupanjski je sud izvršio uvid u pravomoćnu presudu Općinskog suda u Osijeku od 16. siječnja 2014. broj K-282/2014. kojom je okrivljenik osuđen zbog kaznenog djela teške krađe iz članka 217. stavka 1. KZ/97. i utvrdio da su radnje produljenog kaznenog djela iz članka 217. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 216. stavka 1. u vezi s člankom 61. KZ/97. u kaznenom postupku broj K-950/2015. u kojem je podnositelj zahtjeva nepravomoćno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca počinjene od 17. veljače do 22. veljače 2011. te samim time obuhvaćene djelatnošću iz pravomoćne presude Općinskog suda u Osijeku broj K-282/2020. Navedena presuda ukinuta je rješenjem Županijskog suda u Osijeku broj Kž-133/2017. upravo zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 3. ZKP/08. (prigovor presuđene stvari) u odnosu na optuženog I. D. i u tom dijelu predmet upućen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, dok je u odnosu na ostale optuženike prvostupanjska presuda potvrđena. U ponovljenom postupku koji se vodio kod Općinskog suda u Osijeku pod brojem K-671/2017. prvostupanjski je sud iz činjeničnog opisa izostavio one radnje obuhvaćene djelatnošću iz pravomoćne presude Općinskog suda u Osijeku broj K-282/2012. te osudio optuženog I. D. zbog produljenog kaznenog djela teške krađe na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, pa je i drugostupanjski sud u žalbenom postupku na ponovljene žalbene prigovore optuženog I. D. utvrdio da nije osnovan prigovor presuđene stvari.

 

Dakle, radi se o istom kaznenom postupku koji se vodio protiv optuženog I. D. zbog produljenog kaznenog djela teške krađe, tijekom kojeg je prvostupanjski sud izostavio iz činjeničnog opisa one radnje koje su već bile obuhvaćene djelatnošću iz neke druge pravomoćne presude, dok je presuda broj K-323/2012. koju ističe osuđenik u svom zahtjevu presuda donesena upravo u tom postupku koji se tada vodio pred Općinskim sudom u Našicama, a potom ukinuta rješenjem višeg suda, kako je to ranije i obrazloženo.

 

Stoga zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnesen na temelju članka 517. stavka 1. točke 1. ZKP/08. u vezi člankom 469. točkom 3. ZKP/08 zbog postojanja okolnosti koje isključuju kazneni progon odnosno presuđene stvari nije osnovan.

 

Osuđenik također u zahtjevu navodi da se presuda temelji samo na obranama okrivljenika D. H. i I. P. koji su iskazivali kako njima odgovara, a da nema nikakvih materijalnih ili drugih personalnih dokaza koji to potvrđuju. Kod njega su pronađeni predmeti koji bi mogli proizaći počinjenjem kaznenog djela, a za ta djela on je već pravomoćno osuđen u gore navedenim postupcima. Ističe da tijekom postupka nije ispitan na okolnosti zna li on tko je počinitelj kaznenog djela i gdje je završila ukradena roba. Povredu prava na obranu nalazi u tome što je sud cijenio njegovu obranu kada je priznao počinjenje kaznenog djela, a nije je cijenio kada je porekao. Navodi da je sudu bilo sporno tko je počinitelj kaznenog djela pa je u takvoj dvojbi morao suditi u korist okrivljenika, zbog čega da je počinjena povreda kaznenog zakona na štetu okrivljenika.

 

Prije svega, kazneni postupak se, nakon što je sud drugog stupnja u dva navrata ukinuo presude donesene u prvostupanjskom postupku, vodio samo protiv jednog okrivljenika, a to je ovdje podnositelj zahtjeva. Presuda se temelji na iskazima svjedoka R. F. (ranije suoptuženika u ovom postupku, te na iskazima niza drugih svjedoka kao i materijalnim dokazima), a ne na obranama okrivljenika D. H. i I. P. Ovakvim navodima osuđenika kao i upiranjem na ocjenu vjerodostojnosti njegove obrane, pitanje oduzetih predmeta u nekom drugom postupku kao i isticanjem povrede načela „in dubio pro reo“ osuđenik ustvari osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja zbog njegovog nezadovoljstva ocjenom dokaznog materijala i s tim u vezi pobijanje pravilnosti zaključka o dokazanosti kaznenog djela, čime ustvari traži preispitivanje činjenica, nije predmet razmatranja ovog pravnog lijeka. Razloge o utvrđenim činjenicama iznio je sud prvog stupnja konfrontirajući obranu osuđenika sa personalnim dokazima te materijalnim dokazima, što je drugostupanjski sud u potpunosti prihvatio pravilnim nakon razmatranja i ocjene žalbenih navoda osuđenika. Stoga podnositelj u ovom dijelu zahtjeva traži preocjenu činjeničnih utvrđenja iz pravomoćne presude na što nema pravo u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka jer bi se time, suprotno zakonu, dopustilo preispitivanje činjenica i ocjena dokaza u trećem stupnju.

 

Konačno, osuđenik smatra da sud nije ispravno cijenio olakotne okolnosti na njegovoj strani (mlada osoba i otac maloljetnog djeteta), već samo otegotne pa je kazna previsoko odmjerena, a time zapravo traži preocjenu činjenica koje utječu na vrstu i visinu kazne, što u suštini predstavlja pobijanje činjenica utvrđenih u pravomoćnoj presudi.

 

Međutim, pobijanje činjenica utvrđenih u pravomoćnoj presudi, a što svakako predstavlja ocjena okolnosti vezanih za odmjeravanje kazne, ne može biti predmetom odlučivanja povodom izvanrednog pravnog lijeka, kako to proizlazi iz taksativno nabrojanih razloga iz članka 517. stavku 1. ZKP/08.

 

Slijedom navedenog, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.) trebalo je zahtjev osuđenika odbiti kao neosnovan.

 

Zagreb, 12. studenog 2020.

 

Predsjednik vijeća:

                                                                                                                Ranko Marijan, v.r.