- 1 -              I Kž 230/2018-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 230/2018-6

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. J. D., zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak – dalje: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 13. veljače 2018., broj K-94/17, u sjednici održanoj 12. studenog 2020., u prisutnosti u javnom dijelu zz branitelja optuženika, Z. Ž.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbija se žalba opt. J. D. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom opt. J. D. proglašen je krivim zbog kaznenog djela razbojništva iz čl. 230. st. 1. i 2. KZ/11., opisanog pod toč. 1. izreke pobijane presude i zbog kaznenog djela krađe iz čl. 228. st. 1. KZ/11., opisanog pod toč. 2. izreke pobijane presude. Zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 2. KZ/11. utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju tri godine, a zbog kaznenog djela iz čl. 228. st. 1. KZ/11. kazna zatvora u trajanju šest mjeseci. Na temelju citiranih zakonskih odredbi, uz primjenu čl. 51. KZ/11., opt. J. D. je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju tri godine i dva mjeseca, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 27. do 29. srpnja 2016. Utvrđeno je da 2.800,00 kuna, primjenom čl. 77. st. 1. KZ/11. i čl. 557. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.), predstavlja imovinsku korist koju je optuženik ostvario kaznenim djelom te postaje imovina Republike Hrvatske, uslijed čega je optuženiku naloženo uplatiti ovaj iznos u korist državnog proračuna. Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.) dosuđen je ošt. TD „Č. p.“ d.o.o. imovinskopravni zahtjev i naloženo optuženiku platiti 4.755,39 kuna. Optuženiku je naloženo podmiriti i troškove kaznenog postupka u iznosu 4.316,00 kuna i platiti paušalnu svotu u iznosu 500,00 kuna.

 

Protiv ove presude žalbu je podnio optuženik, putem branitelja Č. P., odvjetnika iz Z., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na toč. 1. izreke, i zbog odluke o kazni u odnosu na toč. 2. izreke. Predlaže ukinuti pobijanu presudu u odnosu na točku 1., a preinačiti je u odluci o kazni u odnosu na toč. 2. izreke i optuženiku izreći uvjetnu osudu.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Spis je, u skladu s čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.), dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

              Na temelju čl. 475. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) o sjednici drugostupanjskog vijeća izviješteni su opt. J. D. i njegov branitelj Č. P. jer su to zahtijevali, te Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske. Sjednici je prisustvovao zz branitelja optuženika Z. Ž., odvjetnik iz Z.

 

              Žalba je neosnovana.

 

              Suprotno žalbenim navodima, činjenično stanje u odnosu na toč. 1. izreke pobijane presude je potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja, zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza, su logični i zakoniti, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica utemeljeni na izvedenim dokazima.

 

Žalitelj nije u pravu kada tvrdi da svjedokinja M. S. nije sa sigurnošću prepoznala optuženika, niti je u pravu da je bila u dvojbi jer da je, nakon prepoznavanja, provjeravala svoj iskaz pregledavajući FB stranicu optuženika. Žalitelj nije u pravu ni kada predlaže primjenu načela „in dubio pro reo“ jer da je, nakon biometrijskog vještačenja videozapisa snimke video nadzora kamera C. „A.“ i TD „Č. p. d.o.o.“, vještak utvrdio kako na snimci nadzorne kamere TD „Č. p. d.o.o.“ „... može a ne mora biti optuženik ...“.

 

              Suprotno tvrdnji žalitelja, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako je iskaz svjedokinje M. S. bio jasan, siguran i uvjerljiv. Počinitelju razbojništva je dobro uočila oči, odnosno dio lica iznad marame, i on ju je već tom prilikom „... na nekoga podsjećao ....“. Nakon par dana je shvatila o kome se radi, jer je upravo ta osoba, ponovno, došla u trgovinu kupiti cigarete. Bio je jednako obučen kao i prilikom razbojništva i čim ga je pogledala u oči, shvatila je da je on „... osoba koja ju je opljačkala ...“ Uostalom i ranije ga je viđala, jer je jedanput do dvaput tjedno dolazio u trgovinu po cigarete, a znala ga je viđati i u kafiću pored trgovine. Prilikom prepoznavanja, između četiri pokazane osobe koje su bile zamaskirane kao i počinitelj, odmah je sa sigurnošću prepoznala osobu koja je bila počinitelj razbojništva. Nakon prepoznavanja, kada je saznala njegovo ime, provjerila ga je na F. i vidjela da ima iste tenisice, istu jaknu i donji dio trenirku kao i tijekom razbojništva.

 

              Iskaz svjedokinje M. S., koji je doista bio i detaljan i uvjerljiv, prvostupanjski sud je stavio u kontekst pregledanih fotografija razbojništva. Naime, iz pregledanih fotografija izrađenih od snimke nadzorne kamere od 27. listopada 2015. (list 28-29 spisa), proizlazi kako je ona točno opisala odjeću počinitelja, nož s kojim je počinio razbojništvo, te da je iz blagajne sam uzimao novac. Pregledana fotografija izrađena od snimke nadzorne kamere od 5. studenog 2015. (list 33 spisa), dodatno potvrđuje vjerodostojnost njenog iskaza da je optuženik, par dana nakon razbojništva, doista došao u trgovinu gotovo identično obučen kao i u vrijeme razbojništva.

 

Iz sadržaja zapisnika o prepoznavanju (list 13-14 spisa) proizlazi da je svjedokinja M. S. prije prepoznavanja opisala počinitelja kaznenog djela razbojništva, a potom, između četiri zamaskirane osobe, sa sigurnošću prepoznala optuženika. Kako je radnja prepoznavanja izvršena suglasno postupovnim kaznenopravnim normama koje su tada bile na snazi, prvostupanjski sud je, pravilno, ocijenio da je dokazna radnja provedena na zakonit način. Ovo neovisno o tome što je svjedokinja, prema zapisniku o prepoznavanju, navodno izjavila da joj osoba prije prepoznavanja nije bila pokazana, a u iskazu na raspravi (koju žalitelj, u više navrata, pogrešno naziva “glavna“ rasprava) spomenula je kako su joj na policiji, prije prepoznavanja, pokazivali fotografije osoba.

 

S obzirom na izloženo, očito se ne radi o nezakonitom dokazu. Uostalom, žalitelj ne pobija presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08., već samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, iz čega slijedi kako pobija vjerodostojnost prepoznavanja, odnosno vjerodostojnost onoga što je svjedokinja izjavila. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno zaključio kako treba vjerovati svjedokinji M. S. Njezin je iskaz prihvatio “... jer je iskazivala logično, jasno i uvjerljivo, detaljno opisujući odjeću i karakteristika izgleda optuženika prema kojima ga je prepoznala, a njezin je iskaz u suglasju sa materijalnim dokazima ...“.

 

Vještak prof. dr. sc. M. B., usporedbom karakterističnih točaka obilježja konture osobe dobivenih iz analize snimaka video nadzora, nije isključio optuženika već je zaključio kako osoba, na snimci video nadzora trgovine „Č. p.“, može a ne mora biti optuženik. Kada žalitelj, zbog takvog vještačkog nalaza i mišljenja predlaže primjenu načela „in dubio pro reo“, ignorira iskaz svjedokinje M. S., koja je, kako je to već navedeno, bez dvojbi prepoznala optuženika kao počinitelja kaznenog djela razbojništva.

 

Kako je optuženik izjavio da je u vrijeme razbojništva bio kod sestre i šogora, radi provjere njegovog alibija ispitani su M. i S. D., koji su potvrdili samo činjenicu da je optuženik u inkriminirano vrijeme stanovao kod njih, ali ne i tvrdnju optuženika da je baš te večeri, kada je razbojništvo i počinjeno, bio s njima kod kuće.

 

Optuženik je, prije počinjenog kaznenog razbojništva, nedvojbeno bio na Prekršajnom sudu u Zagrebu, kada je i kažnjen zbog prekršaja iz čl. 39.a Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima (list 67 spisa). Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako je optuženik, neposredno nakon toga, došao do odnosne trgovine „... do koje je mogao sasvim komotno stići ...“ i počinio odnosno kazneno djelo.

 

              Nasuprot žalbenim navodima, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza potpuno i pravilo utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza, osnovano zaključio kako je optuženik, prvo, počinio kazneno djelo razbojništva, opisano pod toč. 1. izreke pobijane presude, a potom i kazneno djelo krađe, opisano pod toč. 2. izreke pobijane presude.

 

Za svoja utvrđenja dao je valjano i logično obrazloženje, na koje se upućuje žalitelj.

 

              Optuženik se žalio zbog odluke o kazni samo u odnosu na toč. 2. izreke, međutim njegova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na toč. 1. izreke, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni.

 

              Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu, društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

 

Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir  okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

 

              Prvostupanjski sud je, pravilno, optuženiku olakotnim cijenio njegovu relativno mladu životnu dob i neosuđivanost za kaznena djela. Za kazneno djelo krađe iz toč. 2. izreke, olakotnim je cijenio i optuženikovo priznanje, čime je, neovisno o postojanju jasnog materijalnog dokaza, doprinio nešto bržem okončanju postupka. Prvostupanjski sud je, pravilno, otegotnim cijenio optuženikovu višekratnu prekršajnu osuđivanost na temelju odredbi Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima i odredbi Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

 

              Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti relevantne za zakonitu odluku o vrsti i mjeri kazne.

 

              S obzirom na primjereno utvrđene pojedinačne kazne, međusobni odnos počinjenih kaznenih djela, vrstu i vrijeme njihovog počinjenja, te vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne, svrsi kažnjavanja i pravilima o stjecaju kaznenih djela, jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju tri godine i dva mjeseca, izraziti će se jasna društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela. Takvom će se kaznom moći utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, omogućiti mu ponovno uključivanje u društvo, ali utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

 

              Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom iz osnova iz kojih se pobija.

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

              Stoga je primjenom čl. 482. ZKP/08. trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 12. studenog 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Ileana Vinja, v. r.