- 1 -              Revt 335/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 335/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja – protutuženika A. d.o.o., OIB ..., u Z., zastupanog po punomoćniku M. D., odvjetniku u Z., protiv tuženika – protutužitelja C. P. d.o.o., OIB ..., L., zastupanog po punomoćniku P. Š., odvjetniku u Z., radi naknade štete i isplate, rješavajući reviziju tuženika – protutužitelja izjavljenu protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1138/14-6 od 15. svibnja 2015. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-425/08 od 10. siječnja 2014. u točki III izreke, u sjednici održanoj 11. studenoga 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tuženika – protutužitelja C. P. d.o.o. kao neosnovana, osim u dijelu kojim se pobija odluka o parničnom trošku.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Revizija tuženika – protutužitelja C. P. d.o.o. u dijelu pobijanja odluke o parničnom trošku odbacuje se kao nedopuštena.

 

Trošak odgovora na reviziju tužitelju – protutuženiku se ne dosuđuje.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odlučeno je kako slijedi:

 

"I/ Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave posl. br. Ovrv-636/07 kojeg je dana 29. listopada 2007. godine izdao javni bilježnik A. G. iz Z., u dijelu kojim se tuženiku nalaže u roku od osam dana platiti tužitelju iznos od 135.359,00 kn sa zateznom kamatom 05. srpnja 2007. do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 17% godišnje, od 01. srpnja 2011. godine do namirenja po stopi od 15% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata po stopi koja je jednaka eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena, kao i da mu naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 5.128,38 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 29. listopada 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 17% godišnje, od 01. srpnja 2011. godine do namirenja po stopi od 15% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata po stopi koja je jednaka eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena. II/ Ukida se platni nalog sadržan u točki I. rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave posl. br. Ovrv-636/07 kojeg je dana 29. listopada 2007. godine izdao javni bilježnik A. G. iz Z., u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 73,20 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 29. listopada 2007. godine do namirenja.

III/Odbija se protutužba koja glasi:

"Nalaže se tužitelju/protutuženiku isplatiti u roku 8 dana iznos od 660.282,97 kn zajedno sa zateznom kamatom na iznos od 280.600,00 kn od 20. travnja 2007. godine do isplate, na iznos od 161.040,00 kn od 07. ožujka 2007. do isplate i na iznos od 218.642,97 kn od 28. prosinca 2007. do isplate."

IV/ Nalaže se tuženiku u roku od 8 dana nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 113.922,60 kn.

V/ Odbija se zahtjev tužitelja radi naknade troškova parničnog postupka u preostalom dijelu kao neosnovan.

VI/ Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan."

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tuženika – protutužitelja pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja u točci III izreke potvrđena.

 

Rješenjem suda drugog stupnja u točci I izreke ukinuta je presuda gore navedenog prvostupanjskog suda u točkama I, IV, V i VI izreke i u tom dijelu predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U točci II izreke žalba tužitelja – protutuženika izjavljena protiv gore navedene presude suda prvog stupnja za točku IV izreke odbačena je kao nedopuštena.

 

U točci III o zahtjevima stranaka za naknadu troška drugostupanjskog postupka odlučeno je da će se odlučiti u konačnoj odluci.

 

Protiv navedene presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tuženik – protutužitelj pa pobija presudu u točci III izreke kojom je odbijen protutužbenim zahtjevom. Poziva se na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka i na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači tako što bi se prihvatio protutužbeni zahtjev u cijelosti i naložilo tužitelju – protutuženiku naknaditi parnični trošak tuženiku – protutužitelju, a podredno da se ona ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži naknadu svih troškova zajedno s troškom revizije.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj – protutuženik se reviziji usprotivio smatrajući ju neosnovanom pa je predložio da se ona odbije. Traži i naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Revizija tuženika – protutužitelja u pobijanju odluke o glavnoj stvari nije osnovana dok je njegova revizija u pobijanju odluke o parničnom trošku nedopuštena.

 

Revizijski je sud ispitao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u okviru određeno navedenih revizijskih razloga, a sve sukladno odredbi iz članka 392.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP/14) u svezi s člankom 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 79/19 - dalje: ZPP/19).

 

Ispitujući na takav način pobijanu presudu ne nalazi se da bi u njenom donošenju bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP/14. Ovo stoga jer presuda sadrži razloge, oni su jasni i nema proturječja zbog čega se ona u svemu može ispitati.

 

Ne nalazi se da bi u postupku bila počinjena niti bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP/14. Ovo stoga što je sud proveo dokaz vještačenjem po vještaku R. M. koja je stalni sudski vještak za graditeljstvo i kompetentna u ovoj vrsti spora, te je s vještakom raspravio prigovore stranaka tj. tuženika – protutužitelja nakon čega je prihvatio nalaz i mišljenje navedenog vještaka, čime je stranki omogućio raspravljanje.

 

Tuženika – protutužitelja sud nije onemogućio u raspravljanju, a posebno ne i zbog toga što bi odbio njegov dokazni prijedlog za ponovnim građevinskim vještačenjem po drugom vještaku, a na okolnosti uzročne veze između izgradnje stupova radi povećanja nosivosti poda u prizemlju i vrijednosti tako izvršenih radova jer je pravilno zaključio da takvo vještačenje ne bi imalo utjecaja na odluku u ovome sporu, a što će biti vidljivo iz daljnjeg slijeda ovog obrazloženja.

 

Osporavanje utvrđenih činjenica u reviziji koje je sud utvrdio temeljem saslušanih vještaka i prihvaćanjem nalaza i mišljenja gore navedenog vještaka, predstavlja osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja, a to nije dopušten revizijski razlog sukladno odredbi iz članka 385. ZPP/14.

 

I materijalno je pravo u postupku pravilno primijenjeno kada je sud zaključio u prilog neosnovanosti protutužbenog zahtjeva tuženika – protutužitelja.

 

Naime između stranaka nije sporno da su one 2. rujna 2005. sklopile ugovor o izradi projektne dokumentacije i projektantskom nadzoru za građevinu "prodajno-skladišno-izložbeni kompleks C. P." na temelju kojeg je ugovorena obveza tužitelja – protutuženika kao projektanta (izvoditelja) izraditi idejno rješenje odnosno elaborat potreban za ishođenje lokacijske dozvole i svih usluga za ishođenje lokacijske dozvole, izradu tehničke dokumentacije tj. glavni projekt i svih potrebnih suglasnosti te ishođenje izmjene odnosno dopune građevinske dozvole, izradbu izvedbenog projekta te obavljanje usluge projektantskog nadzora (članak 2. tog ugovora). Nije sporno da je sadržaj obveze tužitelja – protutuženika naveden pobliže u članku 3. tog ugovora pa je prema tome tužitelj – protutuženik između ostalog trebao izraditi statički proračun za zgradu za tuženika – protutužitelja kao naručitelja (investitora) veličine 3.645 m2 bruto površine. Nije sporno niti to da je točkom 3. navedenog ugovora ugovorena obveza tuženika – protutužitelja kao naručitelja tj. investitora bila da, osim isplate ugovorene naknade, da prije izrade programske skice objekta izradi tehnološku podlogu – projektni zadatak za građevinu. Nije sporno između parničnih stranaka da je uslijed promjene Generalnog urbanističkog plana i volje samog tuženika – protutužitelja došlo do izmjene veličine bruto površine objekta na 5.053 m² bruto površine uslijed čega je došlo i do izmjene projekta kojeg je izradio tužitelj – protutuženik, te da je ugovorena naknada za dodatne radove. Nije sporno da je zbog toga između stranaka postignuta suglasnost da tužitelj – protutuženik izvede i dodatne radove projektiranja za zgradu površine 5.053 m2 bruto površine kao niti to da je tuženik – protutužitelj tijekom poslovnog odnosa tražio od tužitelja – protutuženika određene izmjene projekta, ali samo one koje se odnose na veličinu površine zgrade. Nadalje nije sporno da je tužitelj – protutuženik izradio projekt kao i to da je na temelju tog projekta tužitelj – protutuženik u tuženikovo – protutužiteljevo ime, sukladno izdanoj punomoći po tuženiku – protutužitelju, ishodio i građevinsku dozvolu, te započeta gradnja.

 

U ovom stadiju postupka između stranaka je sporno je li tužitelj odgovoran za eventualni pogrešan statički izračun poda prizemlja zgrade jer je umjesto nosivosti od 2.000 kg/m2 predvidio u projektu nosivost od 500 kg/m2 uslijed čega je tijekom izgradnje došlo do promjene projekta i prenamjene. Sporno je stoga je li time tuženiku – protutužitelju nastala šteta u iznosu od 660.282,97 kuna za koju bi odgovarao tužitelj – protutuženik kako je to tuženik –protutužitelj zahtijevao protutužbenim zahtjevom.

 

Odredbom iz članka 268. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO/01) propisano je da ugovorna strana koja je dužna obavijestiti drugu stranu o činjenicama koje su od utjecaja na njihov međusobni odnos odgovara za štetu koju pretrpi druga strana zbog toga što nije bila na vrijeme obaviještena.

 

Stranke su bile u ugovornom odnosu po ugovoru o djelu (čl. 600. ZOO/01).

 

S tim u svezi pravilan je zaključak suda da postoji dužnost obje ugovorne strane da obavijeste drugu stranu o svim činjenicama koje su od utjecaja na njihov međusobni odnos. Takvo se ponašanje zahtijeva od navedenih ugovornih strana u ispunjavanju njihovih ugovorenih obveza prema sklopljenom ugovoru stranaka od 2. rujna 2005. te daljnjih usmenih ugovaranja u smislu izmjene projektne dokumentacije kako to proizlazi iz utvrđenja u prvostupanjskom postupku koja je utvrđenja u svemu prihvatio sud drugog stupnja.

 

U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja da je tuženik – protutužitelj, a što se tiče sporne statičke nosivosti objekta, tužitelju – protutuženiku dostavio projektni zadatak za građevinu nosivosti 500 kg/m2 te da ga nikada nije u tijeku izrade projekta i ishođenja građevinske dozvole obavijestio o činjenicama za izračun nosivosti poda objekta od 2.000 kg/m2.

 

Utvrđeno je da je tužitelju – protutuženiku još u fazi idejnog rješenja bila poznata namjena prostora te da se u prizemlju zgrade trebaju staviti strojevi težine 4-5 tona, s obzirom na veličinu tih strojeva koji su se svaki protezali na prostoru od 40 m2, temeljem čega je tužitelj – protutuženik izračunao statičku nosivost poda od 500 kg/m² kao dovoljne nosivosti za predmetni stroj. Upravo stoga, takav statički proračun bio je znatno viši od uobičajenog za stambene zgrade koja podrazumijeva opterećenje od 200-300 kg/m2.

 

Tuženik – protutužitelj je doduše, ali tek 2. travnja 2007., kada je već bila prestala suradnja između stranaka i kada je već započeta izgradnja objekta temeljem ishođene projektne dokumentacije i građevinske dozvole, obavijestio tužitelja – protutuženika da bi statički proračun opterećenja poda prizemlja trebao iznositi 2.000 kg/m2. Za prosudbu osnovanosti eventualne štete tuženiku – protutužitelju stoga takva obavijest ne bi mogla biti dokaz o neuredno obavljenom ugovornom zadatku tužitelja – protutuženika u dijelu izrade obračuna statičke nosivosti objekta.

 

Pravilno je stoga sud zaključio u prilog neosnovanosti protutužbenog zahtjeva.

 

Revizijskim navodima odluka suda ničim nije dovedena u sumnju.

 

Naime bez osnove je tuženikovo – protutužiteljevo pozivanje tužitelja – protutuženika na odgovornost smatrajući da je on prekršio zakonske obveze iz odredbi Zakona o gradnji ("Narodne novine" broj 175/03 i 100/04 – dalje: ZG) i odredbi Tehničkog propisa za betonske konstrukcije ("Narodne novine" broj 101/05 – dalje:TP).

 

U pravu je tuženik – protutužitelj kada se poziva na članak 7. ZG koji propisuje da građevina mora biti projektirana i izgrađena tako da tijekom građenja i uporabe predvidiva djelovanja ne prouzroče: rušenje građevine ili njezina dijela, deformacije nedopuštena stupnja, oštećenja građevnog sklopa ili opreme zbog deformacije nosive konstrukcije, nerazmjerno velika oštećenja u odnosu na uzrok zbog kojeg su nastala. To je međutim upravo i temelj na kojem sud u pobijanoj presudi ne nalazi zapravo odgovornost na strani tužitelja – protutuženika. Ovo stoga što sud polazi od nepobitnih utvrđenja da je tužitelj – protutuženik ispunio uredno svoju ugovornu obvezu izradom projekta i njegovih izmjena za građevinu čija se veličina i etažnost tijekom izrade projekta mijenjala na zahtjev tuženika – protutužitelja, a za poslovnu namjenu u kojoj, između ostalog, bi bila smještena tri stroja gabarita poznatih tužitelju – protutuženiku i stoga predvidive njihove težine koji su podaci bili dostavljeni tužitelju – protutuženiku kao projektantu prije završetka projekta i ishođenja građevinske dozvole i na temelju kojih je podataka on i obračunao i izradio statičku nosivost objekta uzimajući u obzir 500 kg/m2.

 

Utoliko se tuženik – protutužitelj bez osnove poziva i na povredu odredbe iz članka 7. ZG koja propisuje kao što je gore navedeno.

 

Utoliko se tuženik – protutužitelj bez osnove poziva i na povredu odredbe iz članka 6. ZG koji se tiču bitnih zahtjeva za građevinu na njezinu mehaničku otpornost i stabilnost, zaštitu od požara, higijenu, zdravlje i zaštitu okoliša, sigurnost u korištenju, zaštitu od buke, uštedu energije i toplinsku zaštitu.

 

Ovo stoga što tužitelj – protutuženik ne može odgovarati za obračun statike nosivosti od 2.000 kg/m2 kada o činjenicama za takvu potrebu nosivosti nije bio upoznat niti mu je tuženik – protutužitelj dostavio potreban projektni zadatak koji bi mu to omogućio.

 

I prema odredbama TP i to članka 7. i 8. ne nalazi se odgovornost i na strani tužitelja – protutuženika već i samim time što je temeljem završenog projekta tužitelja – protutuženika, uredno ishođena građevinska dozvola sa svim njezinim izmjenama za objekt tuženika – protutužitelja one namjene koja je bila poznata tužitelju – protutuženiku po dobivenim podacima od tuženika – protutužitelja u fazi izrade projekta do ishođenja građevinske dozvole i početka gradnje.

 

Bez svake osnove je pozivanje tuženika – protutužitelja na povredu članka 15. stavak 1. TP koja propisuje da se prilikom projektiranja betonske konstrukcije moraju predvidjeti svi utjecaji na betonsku konstrukciju koji proizlaze iz načina i redosljeda građenja, predvidivih uvjeta uobičajene uporabe građevine i predvidivih utjecaja okoliša na građevinu, već upravo suprotno. Tužitelj – protutuženik je prema utvrđenjima u spisu projekt napravio temeljem predvidivih uvjeta za uobičajenu uporabu te vrste građevine (utjecaj na okoliš građevine nije sporan) prema projektnom zadatku tuženika – protutužitelja za nosivost od 500 kg/m2.

 

Zato se nalazi da se tuženikovo – protutužiteljevo uopćeno pozivanje na povrede više odredbi TP (članak 16., 17., 20.) nije dovela u sumnju odluka suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva iz protutužbe.

 

Utvrđenja iz ovog dijela da je tužitelj – protutuženik ispoštovao građevinske propise prilikom projektiranja poslovne zgrade za tuženika – protutužitelja prema podacima i zahtjevima samog tuženika – protutužitelja kao investitora i u pogledu statičke nosivosti objekta, ne mogu se s uspjehom dovesti u sumnju u ovoj fazi postupka tumačenjem odredbi tih propisa sa aspekta upornog upiranja na odgovornost tužitelja – protutuženika jer tuženik – protutužitelj zanemaruje bitna činjenična utvrđenja da tužitelj – protutuženik kao projektant nije znao za eventualno potrebitu statičku nosivost objekta od 2.000 kg/m2 (na čemu tuženik – protutužitelj temelji odgovornost tužitelja – protutuženika) i o čemu ga je tuženik – protutužitelj obavijestio nakon prekida njihovog odnosa kada je već ishođena građevinska dozvola, a građenje bilo u tijeku.

 

S pravom tuženik – protutužitelj doduše smatra da ishođenje uvjerenja za uporabu nije samo po sebi dokaz da je projekt napravljen u skladu sa svrhom i namjenom prostora, ali jest dokaz da se, u svjetlu svih činjeničnih saznanja tužitelja – protutuženika, ispoštovala struka u izradi projekta prema dostupnim podacima kojima je tužitelj – protutuženik kao projektant raspolagao.

 

Tijekom postupka se nije niti tvrdilo da bi tužitelju – protutuženiku bili dostavljeni neki podaci koji bi zahtijevali veću nosivost od 500 kg/m2 pa tako niti za izračun statičke nosivosti od čak 2.000 kg/m2.

 

Sud je pravilno zaključio u prilog neosnovanosti protutužbenog zahtjeva jer je utvrđeno temeljem provedenog vještačenja u postupku da je za uporabu zgrade i smještaj tri stroja gabarita kao što je prethodno navedeno pravilno izvršen izračun nosivosti od 500 kg/m2. Zato je, a kako je isto tako prethodno navedeno prijedlog tuženika – protutužitelja za novim vještačenjem odbio budući da je slijedom utvrđenih činjenica zaključio da nema odgovornosti na strani tužitelja – protutuženika kao projektanta što statička nosivost nije obračunata na 2.000 kg/m2 pa tako niti odgovornost s tim u svezi nastalih naknadnih troškova za tuženika – protutužitelja u svrhu pojačanja nosivosti pojedinih dijelova građevine za njegove potrebe.

 

Suprotno reviziji, a slijedom nađenih utvrđenja, tužiteljeva – protutuženikova se odgovornost ne može temeljiti na povredi odredbi iz članka 18., članka 607., članka 646., 644,. 606., 751. ZOO/01, već upravo suprotno. Naime, nije utvrđeno da bi zahtijevana i obračunata po tužitelju nosivost od 500 kg/m2 bila protivna poznatoj namjeni objekta niti da bi takva namjena bila zakonom nedopuštena ili da ona ne bi koincidirala pravilima struke, pa se ne može govoriti o tome da bi tužitelj – protutuženik bio dužan, unatoč projektnog zahtjeva tuženika – protutužitelja, statičku nosivost obračunati drugačije (članak 646. ZOO/01). Samim time ne radi se ni o nedostacima građevine iz članka 644. ZOO/01, a posljedično ni o nedostacima u projektu, ali ni o obvezi tužitelja – protutuženika da tuženika – protutužitelja upozori na nedostatke u njegovom nalogu i povredi odredbe iz članka 606. ZOO/01 jer to ne koincidira sa činjeničnim utvrđenjima iz postupka.

 

Tuženik dijelovima revizije nastoji činjenična utvrđenja relativizirati u onim dijelovima kada navodi da je projekt glede nosivosti napravljen napamet. No, time odluku suda ne može dovesti u sumnju jer u revizijskom stadiju postupka činjenična se utvrđenja ne mogu osporavati pa se tako niti ovaj revizijski sud njima ne može baviti osim u svjetlu ispitivanja pravilnosti u primjeni materijalnog prava.

 

Valja na kraju reći, da su stranke, sudionici ovog obveznog odnosa, svaka odgovorna za ispunjenje svojih obveza preuzetih u sklopljenom ugovoru.

 

Tuženik – protutužitelj je propustio na vrijeme tužitelja – protutuženika upoznati sa nekim očito naknadno dobivenim specifičnostima vezanim uz namjenu prostora zgrade koja bi zahtijevala veću nosivost od projektirane. Stoga ne postoji odgovornost tužitelja – protutuženika u smislu povrede njegove ugovorne obveze i propisa koji mu nalažu postupanje u skladu s pravilima struke, niti ima podataka da bi ono što je tužitelj – protutuženik izradio za tuženika – protutužitelja bilo protivno sklopljenom ugovoru, međusobnim dogovorima ni zakonu.

 

Kako stoga revizijskim navodima odluka suda ničim nije dovedena u sumnju valjalo je reviziju tuženika – protutužitelja kao neosnovanu odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude sukladno odredbi iz članka 393. ZPP.

 

Na sjednici Građanskog odjela od 16. studenog 2015. prihvaćeno je pravno stajalište da rješenje o troškovima postupka nije odluka kojom se završava postupak.

 

Stoga revizija tuženika nije dopuštena protiv odluke o parničnom trošku pa ju je valjalo odbaciti i tako odlučiti kao u izreci ovoga rješenja pozivom na odredbu članka 400. stavak 1. u svezi s člankom 392. stavak 1. ZPP/14.

 

Trošak odgovora na reviziju tuženiku nije dosuđen jer je ocijenjeno sukladno odredbi iz članka 166. stavak 1. u svezi s člankom 155. ZPP/14 da taj trošak nije bio potreban u revizijskoj fazi postupka.

 

Zagreb, 11. studenoga 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Mirjana Magud, v.r.