- 1 -              Rev 4370/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 4370/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. o. d.d., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica I. V. S., dipl. pravnica, protiv tuženika E. o. d.d., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. P. iz Z., radi isplate, rješavajući o reviziji tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zadru broj Gž-493/19-4 od 9. svibnja 2019., kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru broj P-1187/10 od 29. lipnja 2010., u sjednici održanoj 11. studenoga 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-493/19-4 od 9. svibnja 2019. odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tuženika protiv rješenja Županijskog suda u Zadru broj Gž-493/19-4 od 9. svibnja 2019. kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Zadru broj P-1187/10 od 29. lipnja 2010. u dijelu pod točkom I. izreke, odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime preostale glavnice regresnog duga iznos od 472.576,76 kuna sa zateznim kamatama od 1. listopada 2004. do isplate, te trošak parničnog postupka u iznosu od 9.320,00 kuna.

 

Rješenjem suda prvog stupnja dopuštena je preinaka tužbe (točka I. izreke) i odbijen je prigovor apsolutne nenadležnosti suda (točka II. izreke).

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja. Rješenjem suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđeno je rješenje suda prvog stupnja.

 

Protiv presude i rješenja suda drugog stupnja u dijelu kojim je potvrđeno rješenje suda prvog stupnja pod točkom I. izreke, tuženik je podnio reviziju iz članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Tuženik navodi da odluka u sporu ovisi o rješenju postupovnopravnog odnosno materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, te da presudu i rješenje pobija i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti nižestupanjske odluke u smislu revizijskih razloga, podredno ukinuti nižestupanjske odluke i predmet vratiti na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija protiv presude suda drugog stupnja nije osnovana, a revizija protiv rješenja suda drugog stupnja nije dopuštena.

 

Prema odredbama članka 382. stavak 1. ZPP stranke mogu podnijeti tzv. redovnu reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna (članak 382. stavak 1. točka 1. ZPP), ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (članak 382. stavak 1. točka 2. ZPP), ili ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a. i 373.b toga zakona (članak 382. stavak 1. točka 3. ZPP).

 

U smislu prethodno navedenih odredaba ZPP, revizija je u konkretnom slučaju dopuštena i već po vrijednosnom kriteriju, dakle kao redovna revizija, a sve budući da vrijednost pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna, pa se kao takva (redovna) ima i razmotriti.

 

U takvoj situaciji, a kada postoje pretpostavke za podnošenje revizije iz članka 382. stavak 1. ZPP nema pretpostavki za podnošenje revizije iz stavka 2. članka 382. ZPP (tzv. izvanredne revizije).

 

Prema odredbi članka 392.a ZPP u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima, time što je sud prvog stupnja raspravljao o preinačenoj tužbi na osnovu podneska tužitelja od 26. listopada 2004. kojim je tužitelj djelomično povećao postojeći zahtjev, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP.

 

Tuženiku je naime u daljnjem tijeku prvostupanjskog postupka omogućeno raspravljanje o preinačenoj tužbi te je nakon dostave tuženiku, podneska tužitelja od 26. listopada 2004. kojim je tužba preinačena, pred prvostupanjskim sudom održano ročišta na kojima je nedvojbeno tuženiku omogućeno raspravljanje i dokazivanje u odnosu na povišeni tužbeni zahtjev.

 

Nadalje, u odnosu na postupanje suda prvog stupnja po preinačenoj tužbi (bez donošenja pisane odluke o preinaci), tuženik sadržajno u reviziji ukazuje da je počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi članka 190. ZPP.

 

Sukladno odredbi članka 385. stavak 1. točka 2. ZPP relativno bitna povreda postupka može biti revizijski razlog samo ako je počinjena u postupku pred sudom drugog stupnja. Ona se može počiniti i kada sud drugog stupnja ne bi otklonio takvu bitnu povredu koja bi bila počinjena pred sudom prvog stupnja, što u konkretnom predmetu nije slučaj, jer ju je sud drugog stupnja pravilno otklonio. Zbog toga nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi članka 190. ZPP.

 

Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 472.576,76 kuna, kojeg je tužitelj isplatio oštećenim osobama po osnovi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti vezano uz prometnu nezgodu koju je prouzrokovao osiguranik tuženika.

 

Sud prvog stupnja je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja:

 

- da je u prometnoj nezgodi ... na raskrižju ... i ... smrtno stradao bračni par N. i B. K.,

 

- da je za prometnu nezgodu isključivo odgovoran osiguranik tuženika B. Š.,

 

- da je tužitelj temeljem izvansudske nagodbe isplatio štetu Š. i G. B. kao skrbnicima mldb. J. i I. K., a da je preostali dio štete temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Zadru broj P-121/04 od 30. kolovoza 2004. tužitelj isplatio mldb. J. i I. K. (djeci smrtno stradalog bračnog para),

 

- da je tužitelj 29. rujna 2004. isplatio mldb. J. i I. K. iznos od 472.576,76 kuna, odnosno svakom djetetu iznos od 236.288,28 kuna,

 

- da je tuženik bio obaviješten o parnici broj P-121/04 u koju je pozvan da sudjeluje kao umješač, no tuženik se nije odazvao pozivu suda.

 

Nižestupanjski sudovi odlučujući o tužbenom zahtjevu su zaključili da je tužitelj isplatio štetu oštećenim osobama za koju je isključivo odgovoran osiguranik tuženika, pa tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat isplaćenog iznosa u cijelosti (članak 939. Zakona o obveznim odnosima). Tužitelju pripadaju i zatezne kamate od dana izvršene isplate oštećenim osobama, a koja isplata je izvršena 29. rujna 2004. što je vidljivo iz priložene dokumentacije, zaključuju sudovi.

 

U revizijskom stupnju postupka sporno je jesu li nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odredili početak tijeka zateznih kamata od dana izvršene isplate oštećenim osobama.

 

Odredbom članka 939. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) je propisano da isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu.

 

Odredbom članka 300. ZOO je propisano kad obvezu ispuni osoba koja ima neki pravni interes u tome, na nju prelazi po samom zakonu u času ispunjenja vjerovnikovo potraživanje sa svim sporednim pravima.

 

Obzirom da je tužitelj oštećenim osobama naknadio štetu, osiguratelj je stupio u sva prava svog osiguranika, odnosno korisnika osiguranja do visine ukupno isplaćene naknade i to u trenutku ispunjenja tj. izvršene isplate (kada je tuženik pao u zakašnjenje – članak 324. stavak 1. ZOO), sa svim sporednim pravima (članak 300. ZOO).

 

Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odredili početak tijeka zateznih kamata od dana izvršene isplate oštećenim osobama (29. rujna 2004.), pa utoliko suprotni navodi revidenta nisu osnovani.

 

Revizijski navodi tuženika da su sudovi pogrešno utvrdili dan izvršene isplate oštećenim osobama, po svom sadržaju predstavljaju prigovore kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje, međutim revizija se ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 385. ZPP).

 

Prema tome, kako se nisu ostvarili revizijski razlozi, valjalo je na temelju odredbe članka 393. odlučiti kao u izreci presude.

 

U odnosu na rješenje suda drugog stupnja kojim je potvrđeno rješenje suda prvog stupnja pod točkom I. izreke kojim je dopuštena preinaka tužbe iz članka 190. ZPP, revizija tuženika nije dopuštena jer tom odlukom postupak pravomoćno ne završava.

 

Naime, prema odredbi članka 400. ZPP stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382. ZPP).

 

Zbog toga, valjalo je na temelju odredbe članka 392. stavak 3. u vezi s člankom 400. stavak 1. i 3. ZPP reviziju tuženika odbaciti kao nedopuštenu.

 

Zagreb, 11. studenoga 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Mirjana Magud, v.r.