Republika Hrvatska
Županijski sud u Vukovaru
Vukovar, Županijska 33

              Poslovni broj: Gž-180/2018-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Vukovaru, po sutkinji Vesni Vrkić Perak, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja I. P., iz G. E., OIB:…, zastupanog po punomoćniku S. P. iz P., protiv tuženika J. R., iz G. E., OIB:…, zastupanog po punomoćniku B. B., odvjetniku iz P., radi naknade štete, a odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude I rješenja Općinskog suda u Požegi broj: 4 P-143/2016-16 od 12. siječnja 2018., 11. studenoga

2020.,

p r e s u d i o j e

i

r i j e š i o j e

Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana te se prvostupanjska presuda i rješenje Općinskog suda u Požegi broj: 4 P-143/2016-16 od 12. siječnja 2018., potvrđuje.

Obrazloženje

Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku R. J. da naknadi štetu tužitelju P. I. u iznosu od 2.800,00 kuna za drvnu masu koju je morao kupiti za potrebe obitelji P. jer mu je tuženik blokadom puta onemogućio dolazak do vlastite šume i namirenje tih potreba iz vlastite šume, te naknadu troškova parničnog postupka, u roku 15 dana.“

Pobijanim rješenjem odbačen je tužbeni zahtjev koji glasi:

„Kažnjava se tuženik R. J. zbog blokade puta. Kaznu odrediti temeljem čl.114 st.3.Zakona o cestama RH i poveznicom koju taj stavak pravi sa stavkom 1. i toč. 1 i 2. istoga članka. Tuženika kazniti najvećom propisanom kaznom od 30.000,00 kuna zbog višekratne ogluhe na upozorenja te zbog toga što je blokadu puta napravio na više različitih načina od kojih je svaki pojedinačno kažnjen navedenom kaznom.“

Naloženo je tužitelju isplatiti tuženiku na ime parničnog troška iznos od 3.281,15 kuna u roku od 15 dana.

Tužitelj je po punomoćniku u zakonskom roku podnio žalbu protiv navedene presude i rješenja zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11. , 148/11., 25/13. , 89/14. i 70/19. - nastavno: ZPP).

U žalbi u bitnom navodi da je pokrenuo parnični postupak jer mu je uskraćeno njegovo zakonsko pravo na korištenje mjesnog puta, pa da stoga sud ima ovlasti kažnjavati one koji krše zakonske odredbe a u okvirima zakonom propisanih kazni za počinjena djela.

Nadalje, navodi da sud nije mogao odbaciti tužbeni zahtjev nakon što se tuženik upustio u raspravljanje, a naročito ne tek na ročištu za objavu presude. Žali se u cijelosti na postupanje prvostupanjskog suda jer smatra da je sud pogodovao tijekom postupka tuženiku na način da je preoblikovao i minorizirao izjave tužitelja i njegovog punomoćnika i to na štetu tužitelja, a što se može utvrditi pažljivim čitanjem podnesaka i zapisnika. Navodi da iz presude nije jasno koje obrazloženje se odnosi na presudu a koje na rješenje. Iz navedenih razloga smatra da presuda proturječi sama sebi i da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, da su navedeni razlozi proturječni te da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isparava ili zapisnika. Žali se i na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer sud nije napravio izvide na terenu niti proveo geodetsko vještačenje.

Smatra da je sud trebao donijeti presudu na temelju priznanja s obzirom da je tuženik priznao da je postavio prepreke na putu i da će ih ukloniti a što nije učinjeno. Pogrešno smatra I odluku prvostupanjskog suda kojom je odbijen njegov zahtjev za naknadom štete jer da je uslijed postupanja tuženika za tužitelja nastao nepotreban financijski izdatak a time i šteta, pa da su protivno navodima suda ispunjeni uvjeti propisani odredbama članka 1045. i 1046. Zakona o obveznim odnosima. Osporava i odluku o parničnom trošku te navodi da je sud pogrešno odredio tuženiku naknaditi parnični trošak tužitelju i da je sud čak pogrešno naveo i iznos s obzirom da tužitelj potražuje u troškovniku iznos od 3.281,25 kuna, a sud navodi 3.281,15 kuna.

Predlaže drugostupanjskom sudu usvojiti žalbu kao osnovanu te preinačiti prvostupanjsku presudu i rješenje na način da usvoji tužbeni zahtjev te naloži tuženiku naknaditi parnični trošak tužitelju, ili pobijanu presudu i rješenje ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije izjavljen.

Žalba tužitelja nije osnovana.

Razmatrajući prvostupanjsku presudu i rješenje i postupak koji im je prethodio te navode tužitelja iznesene u žalbi, ovaj sud smatra kako te odluka nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu valjano pravno ispitati niti su njima povrijeđene odredbe parničnog postupka na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

Prvostupanjski sud je na jasan i argumentiran način obrazložio kako presudu tako i rješenje suda , u odluci su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama o kojima ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presuda navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, tako da ovaj sud presudu i rješenje, protivno navodima tužitelja, ne smatra nerazumljivim, pa nije ostvaren ni žalbeni razlog iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na što se neosnovano u žalbi poziva tužitelj.

Analizirajući podnesak i zapisnike koji se u spisu nalaze kao i obrazloženje pobijane presude i rješenja ovaj sud ne nalazi da je prvostupanjski sud na bilo koji način pogodovao tuženiku na štetu tužitelja, niti da je onemogućio tužitelja da raspravlja pred sudom s obzirom da je tužitelj u više dostavljenih podnesaka u sudu kao i na raspravama u cijelosti iznio svoj tužbeni zahtjev te se očitovao na navode tuženika iznesene kako u odgovoru na tužbu tako i tijekom postupka . Stoga, ovaj sud nalazi da nije bilo nezakonitog postupanja prvostupanjskog suda kojim bi se onemogućilo tužitelja da raspravlja pred sudom, pa nije ostvaren ni žalbeni razlog iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a.

U ovom postupku tužitelj je podnio tužbu jer smatra da je tuženik prisvojio put koji se nalazi na k.č.br. 502 u k.o. E. u zemljišnim knjigama upisan kao društveno vlasništvo u općoj upotrebi, te da je time onemogućio ostalim vlasnicima parcela do kojih taj put vodi da dođu do svojih parcela i obavljaju svoje gospodarske i druge djelatnosti na njima; da tužitelj nema drugog puta kojim bi s tehnikom mogao prići do svojih k.č.br. 37/2, 38/3 I 36/2, a da se ne nanese šteta drugim parcelama preko kojih bi se moralo prometovati; da je tuženik put prisvojio tako što je preko puta na više mjesta postavio ograde i to žičane mreže s betonskim stupcima, žičane mrežne ograde s drvenim stupcima, drvene pregrade u vidu dasaka i taraba, drvene pregrade od europaleta, pregrade od krovnih salonit tabli, zemljanih nasipa duž puta čime je na putu napravio kosinu po kojoj se ne može prometovati ni kada bi se ograde maknule, proširivanjem dvorišta zemljanim nasipom na štetu puta, ostavljanjem poljoprivredne mehanizacije i hrpe europaleta na putu, ispuštanjem otpadnih voda iz domaćinstva na put i time praveći močvaru i lokve u kojima se kaljužaju svinje tuženika; da mu je zbog tuženikovog prisvajanja puta nastala šteta jer je onemogućen doći do svojih parcela i izvršiti planirane gospodarske aktivnosti na tim parcelama jer je onemogućen izvršiti sječu 17 hrastovih stabala, čije trupce je namjeravao prodati i ostvariti financijsku dobit, a ogranke i tanje dijelove stabala (ovrške) upotrijebiti za ogrjev sebi i sinu, pa da je morao kupiti 10 m3 drva za ogrjev, koje ne bi morao kupiti da ih je mogao dovesti iz vlastite šume.

Prvobitno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj je zahtijevao da se naloži tuženiku ukloniti sve prepreke, ograde, kapije i zemljane nasipe koje je postavio unutar međa puta, te da prestane ispuštati otpadne vode iz svoga domaćinstva na put i puštati životinje bez nadzora na put, osobito svinje, ali je u tom dijelu tužbeni zahtjev povukao podneskom od 1. prosinca 2017., a ostao je kod tužbenog zahtjeva kojim traži da se kazni tuženika R. J. zbog blokade puta, te da mu se kaznu odredi temeljem članka 114. stavak 3. Zakona o cestama RH i poveznicom koju taj stavak pravi sa stavkom 1. i točka 1. i 2. istoga članka, najvećom propisanom kaznom od 30.000,00 kuna zbog višekratne ogluhe na upozorenja te zbog toga što je blokadu puta napravio na više različitih načina od kojih je svaki pojedinačno kažnjen navedenom kaznom. Također je ostao kod zahtjeva da se naloži tuženiku da mu naknadi štetu u iznosu od 2.800,00 kuna za drvnu masu koju je morao kupiti za potrebe obitelji P. jer mu je tuženik blokadom puta onemogućio dolazak do vlastite šume i namirenje tih potreba iz vlastite šume kao i kod zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka.

Prema stavu ovoga suda pravilno je prvostupanjski sud odbacio tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se tuženika zbog blokade puta kazni temeljem članka 114. stavak 1. i 3. Zakona o cestama (Narodne novine br. 84/2011, 18/2013, 22/2013, 54/2013, 148/2013, 92/2014), jer prema navedenim odredbama riječ je prekršajnoj odgovornosti, a o kojoj se odlučuje u prekršajnom postupku, te o istom nije bilo moguće odlučivati u parničnom postupku (članak 34. stavak 1. ZPP-a). Iako je prvostupanjski sud ovaj dio tužbenog zahtjeva mogao odbaciti odmah po zaprimanju tužbe, kako je riječ o zahtjevu o kojem se ne odlučuje u parničnom postupku, nego u prekršajnom, dakle riječ je o nadležnosti suda druge vrste, pravilno je prvostupanjski sud primjenom odredbe članka 17. stavak 4. OZ-a odbacio tužbu u navedenom dijelu i nakon upuštanja tuženika u raspravljanje.

Pravilno je prvostupanjski sud odlučio i o dijelu tužbenog zahtjeva kojim se traži naknada štete u iznosu od 2.800,00 kuna jer tužitelj nije 2016. godine izvezao drva iz svoje šume mjesnim putem nego je drva kupio, s obzirom, kako pravilno navodi prvostupanjski sud, činjenica da je tužitelj 2016. godine kupio drva za ogrjev umjesto da ih je dovezao iz svoje šume ne ukazuje da je time za tužitelja nastala bilo kakva šteta.

Naime, šteta je prema članku 1046. Zakona o obvezni odnosima (NN br. 35/05 i 41/08, dalje-ZOO) umanjenje nečije imovine i sprječavanje njezina povećanja. Kako doznaka koju je tužitelj dobio od Š. P. 22. rujna 2016. za sječu stabala u svojoj šumi, koja se nalaze na k.č.br. 36/2, 37/2 i 38/3 vrijedi 3 godine, te navedena stabla i dalje stoje u tužiteljevoj šumi i imaju svoju vrijednost koja nije umanjena niti je nestala krivnjom tuženika, očigledno je da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 1085. ZOO-a za naknadu štete.

Pravilno je prvostupanjski sud primjenom odredbe članka 154. stavak 1. u vezi s odredbom članka 155. stavak 1. ZPP-a odlučio i o parničnom trošku. I u tom dijelu odluka je razumljiva, a potpuno je irelevantno što je u obrazloženju presude prvostupanjski sud naveo da tužitelj potražuje trošak u iznosu od 3.281,15 kuna dok je u troškovniku tuženika naveden iznos od 3.281,25 kuna. Kako je riječ o manjem iznosu čak što više odluka je povoljnija za tužitelja pa je njegova žalba u ovom dijelu iracionalna.

Kako prvostupanjski sud donoseći pobijanu presudu i rješenje nije povrijedio odredbe parničnog postupka, utvrdio je sve činjenice bitne za donošenje zakonitih odluka i pravilno primijenio materijalno pravo, valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu i rješenje.

Temeljem izloženog, sukladno odredbi članka 368. stavak 1. i članka 380. točka 2. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci.

Vukovar, 11. studenoga 2020.

              S U D A C

              Vesna Vrkić Perak, v.r.