1                       Poslovni broj: 18 UsImio-277/20-4

 

Poslovni broj: 18 UsImio-277/20-4

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Splitu, po sucu Marici Goreta, uz sudjelovanje zapisničarke Nataše Brajević, u upravnom sporu tužitelja E. K., …, D. R., zastupanog po opunomoćenici I. F. T., odvjetnici u O.,… , protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Trg kralja Petra Krešimira IV br. 1., Zagreb, radi priznavanja statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, dana 11. studenog 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

„1/Tužba se uvažava.

2/Poništava se rješenje Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Glavno tajništvo, Zagreb, Služba za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Klasa: UP/II 561-01/20-01/150, Urbroj: 512M-0201-20-2 od 8. travnja 2020.

3/Poništava se rješenje Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Služba za poslove obrane, Područni odjel za poslove obrane Split, Klasa: UP/I 561-01/18-01/849, Urbroj: 512M2-6504-20-5 od 27. veljače 2020.“

             

Obrazloženje

 

Rješenjem tuženika, Klasa: UP/II 561-01/20-01/150, Urbroj: 512M-0201-20-2 od 08. travnja 2020. odbijena je žalba tužitelja izjavljena na rješenje Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Služba za poslove obrane, Područni odjel za poslove obrane Split, Klasa: UP/I 561-01/18-01/849, Urbroj: 512M2-6504-20-5 od 27. veljače 2020. a kojim rješenjem je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata temeljem pripadnosti odredbu Narodne zaštite MZ D. R. za razdoblje od 15. kolovoza 1990. do 15. prosinca 1991., kao neosnovan.

U tužbi tužitelja se u bitnome navodi da pobijano rješenje kojim je odlučeno o zahtjevu tužitelja nije zakonito jer da je upravno tijelo pogrešno utvrdilo činjenično stanje i pogrešno primijenilo materijalno pravo. Pod sudjelovanjem u obrani suvereniteta Republike Hrvatske podrazumijeva oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj vezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište.). Ističe se da je neprijeporna činjenica da je tužitelj bio pripadnik odreda Narodne zaštite i angažiran na poslovima prikupljanja oružja, organiziranja dežurstava, da je obavljao noćna dežurstva na određenim punktovima, čuvao repetitor na planini M. uz brojne druge zadaće koje da je aktivno vršio. Tužitelj da upravo zbog specifičnosti vremena i to upravo u razdoblju od 16. kolovoza 1990. do 31. prosinca 1991. nije evidentiran kao hrvatski branitelj jer je bio pripadnik Narodne zaštite, pa da stoga nema ni upisani ratni put, no, u ovakvom slučaju supstancijalna obilježja opisa ratnog puta da može imati i cjelina dokaznih sredstava koja čini podlogu za utvrđivanje ratnih zadataka koje je kao pripadnik Narodne zaštite u navedenom periodu nesporno izvršavao. Iz spisa predmeta upravnog postupka da ne proizlazi da su javnopravna tijela pozvala tužitelja, nespornog sudionika Domovinskog rata, na dokazivanje navedenih činjenica drugim sredstvima (članak 47. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj 47/09, u nastavku teksta: ZUP) te da je povezano s time preuranjeno u postupku donošenja osporavanih rješenja zaključeno da ne postoji osnova za priznanje zatraženog statusa. U postupku donošenja osporavanih rješenja javnopravna tijela, na štetu tužitelja, da nisu u cijelosti postupila po obvezama koje imaju na temelju odredbi članka 8., članka 9. stavak 2. i članka 47. stavak 3. ZUP-a. Posebno da se mora uzeti u obzir vjerojatnost kako kod brojnih tijela (ne samo u presliku popisa pripadnika jedince Narodne zaštite pri MZ D. R.) zasigurno postoje određene evidencije s fragmentiranim podacima o tužiteljevu ratnom angažmanu, koje je potrebno objediniti a u svrhu pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja s obzirom na specifičnost ovakvih slučajeva. U odnosu na pripadnost naoružanim odredima Narodne zaštite, ističe se kako su postrojbe Narodne zaštite ustrojene 5. travnja 1991. u okviru Civilne zaštite, na dobrovoljnom načelu. Ministar obrane Republike Hrvatske, 30. srpnja 1991. da je donio Naredbu o osnivanju štabova Narodne zaštite (Klasa: 8/91-01/13, Urbroj: 512-01-91-1) na temelju koje je Narodna zaštita odvojena te su pripadnici Narodne zaštite od toga dana postali pripadnici naoružanih odreda Narodne zaštite. Ministar obrane Republike Hrvatske 5. listopada 1991. da je donio zapovijed na temelju koje su zapovjedništva i odredi Narodne zaštite stavljeni u nadležnost i subordinaciju Oružanih snaga Republike Hrvatske, Glavnog stožera, Zapovjedništva Operativnih zona i Zapovjedništva gradova sa zadaćom obrane i zaštite područja za koje su ustrojeni. Predsjednik Republike Hrvatske 24. prosinca 1991. da je donio Odluku o ustrojstvu domobranstva (Narodne novine, broj 73/91.) kojom da je u točki VI. bilo određeno: „VI. Danom stupanja na snagu ove odluke vojni obveznici pripadnici odreda Narodne zaštite, koji nemaju ratni raspored prevode se u postrojbe Domobranstva.“ Navedena odluka stupila je na snagu danom objave u „Narodnim novinama“ (Odluka je objavljena u „Narodnim novinama“ od 31. prosinca 1991.) Ovom Odlukom pripadnicima Domobranstva da je postao samo dio pripadnika Narodne zaštite, i to onih koji su bili vojni obveznici, a do stupanja na snagu Odluke nisu imali ratni raspored (čl. 6. Odluke) dok da su ostali pripadnici Narodne zaštite ostali u dosadašnjim postrojbama. Navedenim da proizlazi da različiti uvjeti koje zakonodavac propisuje za pripadnike Narodne zaštite u odnosu na pripadnike ostalih postrojbi svoje uporište imaju u različitom statusu i ulozi koji su odredi Narodne zaštite imali u obrani suvereniteta. Iz izjava dvoje svjedoka S. T. i I. N., koji su tužitelju bili neposredno nadređeni u ONZ D. R., da proizlazi da je isti u navedenom razdoblju bio aktivni pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite. Tužitelj da ima i Spomenicu Domovinskog rata kojom je odlikovan 15. svibnja 1996. godine od strane tadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske i vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga Republike Hrvatske, dr. F. T., a za koje odlikovanje da sigurno nije predložio sam sebe, već da mu je ista dodijeljena po prijedlogu upravo tuženog tijela ili pak Ministarstva unutarnjih poslova koja tijela da su posjedovala sve podatke i evidencije tužiteljevog angažmana te uputila prijedlog Državnom povjerenstvu za dodjelu takvih priznanja i odlikovanja, a koja tuženo tijelo danas čini spornim. Prema članku 22. Zakona o odlikovanjima i priznanjima Republike Hrvatske Spomenicom Domovinskog rata odlikuje se hrvatski i strani državljani za sudjelovanje u Domovinskom ratu kao dragovoljci, borci hrvatske vojske ili na drugi djelatni način. Svi propisi i akti kojima se pojedincima daju prava ili nameću obveze da se moraju tumačiti na način koji će u skladu s njihovim ciljem i svrhom, omogućiti stvarnu i djelotvornu pravnu zaštitu ustavnih prava pojedinaca u skladu sa specifičnim okolnostima svakog pojedinog slučaja. To da je osobito važno kad je riječ o pravima iz članka 29. stavak 1. Ustava. Ističe se da je potrebno podsjetiti da i Europski sud opetovano naglašava važnost članka 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02. i 1/06.). Slijedom navedenog tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se njegova tužba uvaži, da se poništi citirano rješenje tuženika kao i citirano rješenje prvostupanjskog tijela te da tuženik bude obvezan naknaditi mu troškove ovog spora.

Tuženik u odgovoru na tužbu navode tužbe smatra neutemeljenim, poziva se na odredbu članka 3. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (Narodne novine, broj 121/17 – u daljnjem tekstu: ZHBDR) kao i odredbu članka 179. stavak 1. točka a. istog Zakona, koje odredbe i citira, u bitnome navodi da je tužitelj odslužio vojni rok, da je imao obvezu služenja u pričuvnom sastavu, da nema status hrvatskog branitelja, da se  nalazi na nepotpisanom presliku popisa pripadnika jedinice Narodne zaštite pri MZ D. R., bez dužnosti i aktivnosti koje je obavljao, da je u postupku utvrđeno  da tužitelj  nije bio pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1990. do 31. prosinca 1991. Nadalje, osim toga aktivnosti koje je obavljao tužitelj da se ne mogu  podvesti pod sudjelovanje u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske ( u daljnjem tekstu: obrana suvereniteta Republike Hrvatske), koje podrazumijeva oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. Tužitelj da nije priložio dokaze niti ukazao na nove činjenice koje bi dovele do drugačijeg rješavanja ove upravne stvari. Slijedom navedenog predlaže da se odbije tužitelja sa tužbom i tužbenom zahtjevom u cijelosti.

              Tužitelj se nije očitovao na tuženikov odgovor na tužbu koji mu je putem njegove opunomoćenice uredno dostavljen.

U smislu odredbe članka 36. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 - dalje: ZUS-a) sud je odlučio bez održavanja rasprave, na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja (članak 55. stavak 3. ZUS-a)  i utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Iz podataka spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu razvidno je da je tužitelj dana 28. studenog 2018. podnio zahtjev za utvrđivanjem statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata temeljem pripadnosti naoružanim odredima Narodne zaštite MZ D. r. u razdoblju od  16. kolovoza 1990. do 15. prosinca 1992.

Odredbom članka 3. stavak 1. ZHBDR-a propisano je da je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao: a)pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga), b)pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991., c)pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenja vojnog roka ako je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 30 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991., d)pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom umro u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991., e)pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom nestao u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. I f)pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom zatočen u neprijateljskom logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.

Odredbom stavka 2. istog članka propisano je da se pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: obrana suvereniteta Republike Hrvatske), u smislu stavka 1. ovoga članka, podrazumijeva  oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.

Odredbom stavka 3. istog članka propisano je da Hrvatski branitelji iz Domovinskog rata iz stavka 1. ovoga članka i članovi njihovih obitelji ostvaruju prava prema ovom Zakonu.

Odredbom stavka 4. istog članka propisano je da se status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata iz ovoga članka dokazuje potvrdom ministarstva nadležnog za obranu odnosno ministarstva nadležnog za unutarnje poslove.

Odredbom članka 179. stavak 1. točka a) propisano je da status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata utvrđuje ministarstvo nadležno za obranu odnosno ministarstvo nadležno za unutarnje poslove po zahtjevu stranke nakon provedenoga upravnog postupka ili po službenoj dužnosti na temelju činjenica o kojima vodi službenu evidenciju.

Iz podataka spisa tuženog tijela proizlazi, a što među strankama nije sporno, da tužitelj nije evidentiran kao hrvatski branitelj iz Domovinskog rata, da je odslužio vojni rok te imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu Oružanih snaga Republike Hrvatske te da se tužitelj nalazi na neovjerenom i nepotpisanom popisu Jedinice narodne zaštite MZ D. R. na rednom broju 32. bez oznake razdoblja njegove pripadnosti te dužnosti i aktivnosti koje je obavljao.

Tužitelj u svom zahtjevu navodi da su njegove zadaće bile prikupljanje oružja, organiziranje dežurstava u MZ D. R., dežurstva na zadanim punktovima tijekom noći, da je imao vlastito naoružanje a od borbenog djelovanja navodi čuvanje repetitora na M.

U upravnom postupku su kao svjedoci saslušani I. N. (povremeno bio angažiran kao pripadnik ONZ) i S. T. (obnašao dužnost zapovjednika ONZ MZ D. R.), saslušanje kojih je u svom zahtjevu predložio tužitelj.

              Navedeni svjedoci u svojim iskazima (zapisnici od 04. rujna 2019.) navode  da je tužitelj bio  pripadnik ONZ MZ D. R. u razdoblju od 01. veljače 1991. do 31. prosinca 1991., da je kao lovac od naoružanja raspolagao svojom lovačkom puškom, da je kao pripadnik ONZ bio angažiran na poslovima dežurstva i stražarenja oko vitalnih  objekata (proizvodnih pogona) i zdravstvene stanice te u mjesnim stražama. Navode i to da ni oni kao ni tužitelj nisu sudjelovali u oružanim akcijama jer na području D. R. takvih akcija u to vrijeme nije bilo.

              Citiranim odredbama ZHBDR propisano je i taksativno navedeno kojim kategorijama osoba se omogućuje utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata te je nužno da se kumulativno utvrdi institucionalna pripadnost borbenom sektoru naoružanih odreda Narodne zaštite najmanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. te u tom periodu i kontinuirano  sudjelovanje u obrani suvereniteta Republike hrvatske.

Polazeći od citiranih odredbi ZHBDR te svih prednjih utvrđenja, a posebno od navoda iz zahtjeva tužitelja te iskaza saslušanih svjedoka iz kojih proizlazi da je tužitelj bio angažiran na poslovima dežurstva i stražarenja oko vitalnih  objekata (proizvodnih pogona) i zdravstvene stanice te u mjesnim stražama te da na području D. r. nije bilo borbenih djelovanja, ovaj sud drži da u konkretnoj upravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za ostvarivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata iz citiranih odredbi članka 3. stavak 1. točka b) i stavka 2. ZHBDR-a. Stoga je osporavanim rješenjem tuženika od 08. travnja 2020. pravilno odbijena žalba tužitelja na prvostupanjsko rješenje od 27. veljače 2020.  kojim je odbijen tužitelja za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata kao pripadniku naoružanih odredba Narodne zaštite MZ D. R. od 15. kolovoza 1990. do 15. prosinca 1991.

Slijedom navedenog i utvrđenog, osporavanim rješenjima, po ocjeni ovoga suda, nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja obzirom da u postupku koji je prethodio donošenju istih, suprotno tužbenim navodima, nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, utvrđene su sve činjenice i okolnosti bitne za zakonito i pravilno rješavanje predmetne upravne stvari uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Stoga, navodi tužitelja iz tužbe nisu od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari, niti je tužitelj svojim navodima doveo u sumnju pravilnost u upravnom postupku utvrđenog činjeničnog stanja.

Kako nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a to je na temelju odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a tužbeni zahtjev tužitelja valjalo kao neosnovan odbiti, odnosno presuditi kao u izreci ove presude.

Odluka o troškovima ovog spora je izostala jer isti nije popisan.

 

U Splitu, 11. studenog 2020.

                                                                                                                                            S U D A C

 

                                                                                                                                            Marica Goreta, v.r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u tri primjerka, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Nataša Brajević