- 1 -              Rev 2515/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2515/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. M. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica B. M., odvjetnica u Z., protiv tuženika E. o. d.d., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik Z. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & P., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-2458/13-2 od 14. srpnja 2015., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4062/07-46 od 18. prosinca 2012., u sjednici održanoj 11. studenoga 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja u dijelu kojim se pobija presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-2458/13-2 od 14. srpnja 2015. u dijelu kojim je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4062/07-46 od 18. prosinca 2012. u dosuđujućem dijelu (za iznos od 17.185,48 kn sa zatraženim kamatama na taj iznos) i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija, odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e:

 

U ostalom dijelu revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I./ Nalaže se tuženiku E. o. d.d. isplatiti tužitelju R. M. iznos 17.185,48 kn (sedamnaest tisuća sto osamdeset pet kuna i četrdeset osam lipa) sa zateznim kamatama tekućim na iznos 17.000,00 kn od 26. kolovoza 2007. godine do isplate, na iznos 74,15 kn od 8. svibnja 2007. godine do isplate, a na iznos 11,33 kn od 28. svibnja 2007. godine do isplate, te naknaditi parnični trošak u iznosu 14.854,35 kn (četrnaest tisuća osamsto pedeset četiri kune i trideset pet lipa) sa zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2012. godine do isplate i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi na osnovu čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku 15 dana.

 

II./ Odbija se tužbeni zahtjev za isplatom iznosa 8.500,36 kn (osam tisuća petsto kuna i trideset šest lipa) sa zateznim kamatama tekućim od 26. kolovoza 2007. godine do isplate.

 

III./ Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu 3.826,03 kn (tri tisuće osamsto dvadeset šest kuna i tri lipe) sa zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2012. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku 15 dana."

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

"I. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-4062/07-46 od 18. prosinca 2012. u dijelu pod točkom I izreke i u odluci o trošku parničnog postupka u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 3.826,03 kn do iznosa od 11.562,50 kn (za iznos od 7.736,47 kn) te se u tom dijelu sudi:

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 17.185,48 kn i zatraženim kamatama na taj iznos kao i zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 14.854,35 kn sa zateznom kamatom od 18. prosinca 2012. do isplate.

 

Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u daljnjem iznosu od 7.736,47 kn sa zateznom kamatom od 18. prosinca 2012. do isplate po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

 

II. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se odluka o trošku parničnog postupka u navedenoj presudi u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka preko iznosa od 11.562,70 kn do iznosa od 12.500,00 kn (za iznos od 937,30 kn) sa zateznom kamatom od 18. prosinca 2012. do isplate.

 

III. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-4062/07-46 od 18. prosinca 2012. u dijelu pod točkom II izreke i III izreke.

 

Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 2.602,50 kn u roku od 15 dana."

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), te (opreza rada) i na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti te drugostupanjsku presudu preinačiti odnosno ukinuti. Tužitelj je zatražio trošak revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

 

Prije svega treba reći da je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu (za iznos od 17.185,48 kn s pripadajućim kamatama) i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbio (dio toč. I. izreke) pozivom i sadržajno na temelju odredbe čl. 373.a ZPP, slijedom čega je protiv drugostupanjske presude u tom dijelu dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP (tzv. redovna revizija).

 

U odbijajućem dijelu (za iznos od 8.500,36 kn s pripadajućim kamatama) drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, pa je u odnosu na taj dio drugostupanjske presude moguće podnijeti samo reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP (tzv. izvanrednu reviziju), dok protiv odluke o troškovima parničnog postupka revizija nije dopuštena (pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015.).

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. Stoga je ovaj sud drugostupanjsku presudu u dijelu toč. I. izreke kojom je preinačena prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu i u tom dijelu zahtjev odbijen, ispitao u skladu s navedenom odredbom.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio u prometnoj nezgodi od 23. travnja 2007., a za koju je odgovoran tuženik.

 

Polazeći od utvrđenja da je u prometnoj nezgodi 23. travnja 2007. tužitelj zadobio ozljede koje su prema nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke uzrokovale fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od 6 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 7 dana, da je tužitelj pretrpio primarni strah koji je bio kratkotrajan i intenzivan, sekundarni jačeg intenziteta 2 dana, srednjeg 4 dana, a manjeg još 15-ak dana, te tzv. kasni strah u vidu nelagode i bojazni za vrijeme sudjelovanje u prometu kroz 4 mjeseca, kao i da je tuđa pomoć tužitelju bila potrebna kroz 5 tjedana i to 3 puta po 4 sata tjedno za koje vrijeme je morao biti pošteđen fizičkih naprezanja u kućanstvu, da je između tužitelja i tuženika sklopljen sporazum o izvansudskoj nagodbi 9. svibnja 2007. (list 32 spisa), da se tim sporazumom tuženik obvezao tužitelju na ime cjelokupne štete iz predmetnog štetnog događaja isplatiti 5.750,00 kn i to za materijalnu štetu 2.250,00 kn i za nematerijalnu štetu iznos od 3.500,00 kn, da je tužitelj izjavio da isplatom navedene naknade ima se smatrati u cijelosti izmiren po tom štetnom događaju i da se odriče bilo kakvog daljnjeg potraživanja, da je tužitelj iskazao da je potpisao navedeni sporazum koji je prije toga i pročitao, prvostupanjski sud ocjenjujući pritom i iskaz tužitelja te svjedokinje Despot (djelatnice tuženika) je zaključio da se u okolnostima konkretnog slučaja radi o nesporazumu jer da je tužitelj potpisao Sporazum o izvansudskoj nagodbi u uvjerenju da se pojmovi materijalna šteta u svakodnevnom značenju mogu razumjeti i kao "materijal za popravak vozila, a nematerijalna šteta i kao trošak rada popravka vozila tj. "ruke majstora, odnosno servisera" i da potpisivanjem sporazuma tužitelj nije imao svijest, a niti htijenje odreći se naknade neimovinske štete za povredu prava osobnosti. Stoga je pozivom na odredbe čl. 19. u vezi čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO), te čl. 1095. ZOO djelomično prihvatio, a djelomično odbio tužbeni zahtjev i presudio kao u izreci.

 

Drugostupanjski sud je koristeći ovlaštenje iz odredbe čl. 373.a ZPP prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu preinačio i tužbeni zahtjev odbio u bitnom uz obrazloženje da je između stranaka sklopljena nagodba, da je tuženik isplatom tužitelju iznosa od 5.750,00 kn u cijelosti ispunio svoju obvezu po Sporazumu o izvansudskoj nagodbi radi čega je prigovor nagođenje stvari osnovan. Stoga da je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 150. ZOO tužbeni zahtjev valjalo odbiti. U odbijajućem dijelu (za iznos od 8.500,36 kn s pripadajućom kamatom) drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP).

 

Prema odredbi čl. 150. st. 1. ZOO ugovorom o nagodbi osobe između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu, uzajamnim popuštanjima, prekidaju spor odnosno otklanjaju neizvjesnost i određuju svoja uzajamna prava i obveze, dok prema odredbi čl. 153. st. 1. ZOO predmet nagodbe može biti svako pravo kojim se može raspolagati.

 

Imajući na umu navedene zakonske odredbe, kao i okolnosti konkretnog slučaja i prema ocjeni ovoga suda, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu (za iznos od 17.100,00 kn s pripadajućom kamatom) i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbio. Naime,  nagodba (sporazum) kao dvostrani ugovor, kod kojeg se prava i obveze stranaka prosuđuju u skladu s odredbama nagodbe koju su sklopile, a odredbe nagodbe (sporazuma, ugovora) primjenjuju se onako kako glase (čl. 319. st. 1. ZOO) stvara pravno relevantne učinke samo za odnose u vezi kojih je sklopljena i to prema okolnostima uzetim u obzir (ili prema onima koje su stranke imale ili morale imati na umu) kod njezinog sklapanja, pa je s tim u vezi razumno zaključiti da su predmetne stranke u sadržaju Sporazuma o izvansudskoj nagodbi određeno i jasno izrazile svoju volju da se sklapa za "materijalnu i nematerijalnu štetu". Stoga u situaciji kada i sam tužitelj iskazuje da je prije potpisivanja Sporazuma isti pročitao i potpisao, pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da je svakoj prosječnoj osobi, pa tako i tužitelju, trebalo biti jasno da se radi o "dvije vrste štete", radi čega nije moguće prihvatiti tvrdnje o nesporazumu. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja kada su stranke sklopljenom izvansudskom nagodbom u cijelosti uredile uzajamna prava i obveze koje proistječu iz navedenog štetnog događaja, tužitelj nakon što je zaključio tu nagodbu (Sporazum) ne može s osnovom zahtijevati naknadu pozivom na odnose u vezi kojih je prethodno sačinjenom nagodbom prekinut spor i otklonjena neizvjesnost. Slijedom navedenog, budući je tužitelj vezan sadržajem predmetne nagodbe (prema odredbi čl. 9. ZOO), ne može u ovoj parnici ostvariti potraživanje u opsegu većem od utvrđenog (određenog) nagodbom tvrdnjom o nedostatku volje za sklapanje iste.

 

Kako u reviziji iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP tužitelj iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza i pritom iznosi tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje, a to sukladno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP nisu razlozi zbog kojih se može izjaviti revizija, to je reviziju tužitelja podnesena na temelju čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP valjalo odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci presude.

 

U odnosu na reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP kojom tužitelj pobija drugostupanjsku presudu kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu (za iznos od 8.500,36 kn s pripadajućom kamatom), treba reći, da iako su u istoj u smislu st. 3. čl. 382. ZPP naznačena slijedeća pitanja:

 

"1. Da li nesporazum stranaka prilikom sklapanja ugovora dovodi do ništetnosti istog?

 

2. Da li dosuda parničnih troškova tuženiku u dosuđenom iznosu predstavlja povredu prava tužitelja na pristup sudu?"

 

da su glede prvog pitanja izostali razlozi važnosti (čl. 382. st. 3. ZPP), pa nisu kumulativno ispunjene zakonske pretpostavke za dopustivost iste, radi čega je revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP u odnosu na prvo pitanje nedopuštena.

 

Što se tiče drugog pitanja koje se odnosi na parnični trošak, treba reći, da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija. Pri zauzimanju navedenog pravnog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora te da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), slijedom čega odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

 

Obzirom na sve izloženo, valjalo je na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. i čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužitelja iz čl. 382. st. 2. ZPP odbaciti kao nedopuštenu i odlučiti kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 11.  studenoga 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.