- 1 -              Rev 571/2015-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev 571/2015-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske (kao pravnog slijednika H.), koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Crikvenici, Građansko - upravni odjel, protiv tuženika 1. I. d.d. R., kojeg zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik u R. i 2. M. D. iz R., kojeg zastupa punomoćnik K. P., odvjetnik u Z., radi utvrđenja ništavosti ugovora, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-4404/2010-3 od 10. rujna 2014., kojom je djelomično preinačeno i djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Rabu poslovni broj P-180/07-47 od 6. kolovoza 2010., u sjednici održanoj 11. studenog 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

1. Prihvaća se revizija tužiteljice i preinačuju presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-4404/2010-3 od 10. rujna 2014. i Općinskog suda u Rabu poslovni broj P-180/07-47 od 6. kolovoza 2010. i sudi:

 

I. Utvrđuje se da je ništetan kupoprodajni ugovor zaključen 23. travnja 1999. između tuženika 1. I. d.d. kao prodavatelja i tuženika 2. M. D. kao kupca u pogledu nekretnine upisane u zk.ul … (ranije …) k.o. K. koji se sastoji od kčbr. … zgrada i dvor od 377 m2.

 

II. Nalaže se zk. odjelu Općinskog suda u Rabu da nakon pravomoćnosti ove presude izvrši brisanje upisa prava vlasništva tuženika 2. i uspostavi prijašnje zk. stanje u skladu sa točkom 1/I izreke ove presude.

 

2. Nalaže se tuženicima naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 9.125,00 kuna u roku od 15 dana od primitka ove odluke.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Rabu poslovni broj P-180/07-47 od 6. kolovoza 2010., odbijen je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti ugovora o kupoprodaji sklopljenog 23. travnja 1999. između tuženika 1. (kao prodavatelja) i tuženika 2. (kao kupca), predmet kojeg je kupoprodaja nekretnine kat. čest. … k.o. K. te da se zemljišnoknjižnom odjelu nalaže brisanje upisa uknjižbe prava vlasništva tuženika 2., uz uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja. Ujedno je naloženo tužiteljici naknaditi tuženicima trošak parničnog postupka.

 

              Presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-4404/2010-3 od 10. rujna 2014. suđeno je:

 

"Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje  presuda Općinskog suda u Rabu posl. br. P-180/07-47 od 06. kolovoza 2010. godine u točki I/I. i I/II. izreke.

 

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje  presuda Općinskog suda u Rabu posl. br. P-180/07-47 od 06. kolovoza 2010. godine u dijelu točke II. izreke kojom je tužitelj obvezan prvotuženiku nadoknaditi trošak parničnog postupka do iznosa od 8.335,00 kn, te se djelomično prihvaća žalba tužitelja i preinačava  citirana presuda u točki II. izreke na način da se prvotuženik odbija sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka i za iznos od 2.500,00 kn.

 

              Odbijaju se žalbe tužitelja i drugotuženika kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rabu posl. br. P-180/07-47 od 06. kolovoza 2010. godine u dijelu točke III. izreke kojom je tužitelj obvezan drugotuženiku nadoknaditi trošak parničnog postupka do iznosa od 8.950,00 kn i u dijelu kojim je drugotuženik odbijen s preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 15.829,99 kn, dok se djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužitelja preinačava  presuda u točki III. izreke na način da se drugotuženik odbija sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka i za iznos od 2.500,00 kn.

 

              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastavljanja žalbe."

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP) navodeći pravna pitanja za koje smatra da su važna radi osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, preinači nižestupanjske odluke na način da usvoji tužbeni zahtjev uz nadoknadu troškova revizije.

 

              Tuženik 1. je odgovorio na reviziju. Predlaže reviziju odbaciti kao nedopuštenu uz naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

              Revizija tužiteljice je dopuštena i osnovana.

 

              Tužiteljica je podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP prema kojoj u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

              Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP stranke trebaju određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg su je podnijeli uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na pitanje odnose te izložiti razloge zbog kojih smatraju da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

              Dakle, iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži sljedeće elemente: određeno naznačeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi oduka u konkretnom sporu i određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

              Revizija tužiteljice u svemu udovoljava navedenim pretpostavkama.

 

              Predmetni spor vođen je radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kupoprodaji nekretnina na kat. čest. … k.o. K., upisanih u zk.ul … (sada: zk.ul …) koji je sklopljen 23. travnja 1999. između tuženih stranaka, te radi uspostave prijašnjega zemljišnoknjižnog stanja.

 

Iz predmetnog spisa proizlaze slijedeća relevantna utvrđenja:

 

- da je tuženik 1. (smatrajući se vlasnikom) ugovorom o prodaji od 23. travnja 1999. prodao nekretninu k.č. … k.o. K., upisanu u zk.ul … (sada: zk.ul …) tuženiku 2. za iznos 30.160,00 DEM (odnosno za iznos od 117.181,55 kuna);

 

- da su predmetne nekretnine u vrijeme zaključenja ugovora o prodaji bile upisane kao općenarodna imovina te da je kao nositelj prava korištenja bio upisan pravni prednik tuženika 1. - I., U. R. u R.;

 

- da prema djelomičnom rješenju H. od 25. siječnja 2000., predmetne nekretnine nisu procijenjene u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe društvenog poduzeća H. I. R. (pravnog prednika tuženika 1.).

 

              Polazeći od navedenih činjenica, nižestupanjskim odlukama odbijen je tužbeni zahtjev. Nižestupanjske odluke temelje se na shvaćanju da okolnost što su predmet spornog ugovora o prodaji bile nekretnine koje nisu vlasništvo tuženika 1. (prodavatelja) nije razlog za ništavost ugovora u smislu odredbe čl. 103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO). Naprotiv, sudovi zaključuju kako takav ugovor ima značaj pravnog posla kojim se raspolagalo tuđom stvari koji nema pravni učinak samo prema vlasniku stvari. U obrazloženju razloga neosnovanosti tužbenog zahtjeva sudovi otklanjaju mogućnost primjene odredbe čl. 47. Zakona o privatizaciji ("Narodne novine", broj 21/96) te odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10 - dalje ZV) jer otuđenje tuđe stvari, samo za sebe, ne predstavlja razlog za utvrđenje ništavosti ugovora.

 

              Osporavajući izvanrednom revizijom takvo tumačenje i primjenu materijalnog prava, tužiteljica u reviziji postavlja pitanja koja glase:

 

"1. Da li se u situaciji kada je prodavatelju i kupcu bilo (i moralo biti) poznato da predmetna nekretnina nije u nesena u društveni kapital pravnog prednika prodavatelja i time nije njegovo vlasništvo, može govoriti o prodaji tuđe stvari samoj za sebe, pa da to ne bi bilo razlog ništavosti, ili se u toj situaciji rad o tome da predmet ugovora nije moguć zbog suprotnosti javnom moralu jer je prodavatelj (ovdje prvotuženik) prenio kupcu (drugotuženiku) pravo vlasništva koje nema, te je taj ugovor ništav?

 

2. Da li je predmetni ugovor kojim je raspolagao prvotuženik kao nevlasnik protivan Ustavu Republike Hrvatske, koji u čl. 48. propisuje da se jamči pravo vlasništva, i iz tog razloga ništav?

 

3. Da li je predmetni ugovor protivan i prisilnom propisu, i to čl. 47. Zakona o privatizaciji temeljem kojeg je H. (sada: Republika Hrvatska) temeljem zakona stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine, dakle u situaciji kada je F. vlasnik temeljem zakona predmetne nekretnine u trenutku sklapanja predmetnog ugovora, predmetni ugovor je suprotan općim načelima prava da nitko ne može na drugog prenijeti više prava nego što ga sam ima, a (kakao je prednje obrazloženo) isti je protivan i načelu savjesnosti i poštenja, što ga sve čini ništavim?

 

4. Da li je predmetni ugovor ništav jer je protivan odredbi čl. 47. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog ugovora, a koja je zakonska odredba propisivala da je prije sklapanja ugovora o prodaji stvari koja se smatra materijalnim ulaganjem poduzeća, da je poduzeće dužno pribaviti suglasnost Javnog pravobraniteljstva RH jer da je u suprotnom ugovor ništav, a kako je izričito propisano navedenim propisom?"

 

Kao razlog važnosti za postavljena pitanja tužiteljica ukazuje na različita shvaćanja drugostupanjskih sudova navodeći pritom odluke Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-857/10 od 15. rujna 2010. i Gž-1021/09 od 24. studenog 2009. kao i odluku Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-1104/00 od 15. studenog 2000.

 

Postavljena pitanja u cjelini, u bitnom, svode se na pitanje ništavosti predmetnog ugovora s obzirom na specifičnost predmeta prodaje – poljoprivrednog zemljišta koje nije unijeto u temeljni kapital društva prodavatelja.

 

Razmatrajući pitanje dopustivosti predmetne revizije ovaj sud je ocijenio kako ona u svemu ispunjava pretpostavke propisane odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP te da osnovano tvrdi tužiteljica kako je s obzirom na različitu praksu drugostupanjskih sudova te praksu Vrhovnog sud Republike Hrvatske da pitanjima važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U odgovoru na predmetno pitanje treba poći od toga da su sudovi unatoč (načelno) pravilno izraženom pravnom shvaćanju o tome da prodaja tuđe stvari nema za posljedicu ništavost ugovora u smislu odredbe čl. 103. st. 1. ZOO već da daje pravo kupcu koji nije znao, niti je mogao znati da je stvar tuđa, zahtijevati raskid ugovora, odnosno naknadu štete (tako Vrhovni sud u brojnim odlukama (Rev-1001/00 od 25. studenog 2003., Rev-683/05 od 25. srpnja 2007., Revx-780/11 od 17. veljače 2015., Revx-376/14 od 17. ožujka 2015.), u konkretnom slučaju pogrešno zaključuju kako nema razloga ništavosti predmetnog pravnog posla.

 

              Naime, ograničavanjem raspravljanja i odlučivanja samo na ovu pravnu osnovu (prodaja tuđe stvari), sudovi su zbog pogrešnog pravnog pristupa propustili ocijeniti proizlazi li iz konkretnih činjeničnih utvrđenja neka druga zakonom predviđena osnova.

 

              Općim pravilom iz odredbe čl. 458. st. 1. ZOO određeno je da predmet prodaje (stvar) mora biti u prometu te da je ništetan ugovor o kupoprodaji stvari koja je izvan prometa. Odredba st. 2. ove odredbe propisuje da na prodaju stvari čiji je promet ograničen vrijede posebni propisi.

 

Odredbom čl. 103. ZOO određeno je da je Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

 

              Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da sporne nekretnine nisu bile unesene u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe pravnog prednika tuženika 1., te da su se u vrijeme sklapanja ugovora u smislu odredbe čl. 2. st. 1. i čl. 3. st. 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu ("Narodne novine", broj 34/91, 26/93, 79/93 i 54/94 – dalje: ZPZ) smatrale poljoprivrednim zemljištem u društvenom vlasništvu (oranica) na kojem je po sili zakona nositelj vlasničkih prava Republika Hrvatska.

 

              Nesporno i općepoznato je kako u Republici Hrvatskoj u pogledu poljoprivrednog zemljišta vrijedi poseban pravni režim. To znači da se na vlasništvo poljoprivrednog zemljišta i njegova ograničenja kao i na druga stvarna prava na poljoprivrednom zemljištu primjenjuju posebni propisi koji reguliraju pravni status i promet poljoprivrednim zemljištem kao lex specialis, a opći propisi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima se primjenjuju samo na ono što tim posebnim propisima nije uređeno. Republika Hrvatska, dakle, stekla je izvanknjižno pravo vlasništva na poljoprivrednom zemljištu u društvenom vlasništvu na teritoriju Republike Hrvatske u trenutku stupanja na snagu ZPZ-a iz 1991. (24. srpnja 1991.), s tim da kasnije izmjene ZPZ-a nisu od utjecaja na vlasničkopravni režim poljoprivrednog zemljišta. Tek odredbe ZID ZPZ-a iz 1993. imaju odredbe koje se odnose na raspolaganje poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu države (čl. 24.a do 24.m ZPZ), iz kojih (između ostalog) proizlazi da se poljoprivredno zemljište u vlasništvu države prodaje javnim natječajem.

 

              Ovdje je još usputno za naglasiti kako bivše društvene pravne osobe nisu niti mogle unijeti u društveni kapital ono poljoprivredno zemljište koje je postalo vlasništvo države stupanjem na snagu ZPZ-a iz 1991. jer nisu bile ispunjene pretpostavke iz čl. 390. i 390.a ZV-a. Naime, odredbom čl. 390. st. 1. ZV-a određeno je da se odredbe čl. 360. do 365. ZV-a (a radi se upravo o odredbama koje propisuju pretvorbu društvenog vlasništva) ne odnose na stvari na kojima su pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja imale bivše društvene i društveno-političke organizacije, na stvari koje nisu unesene u kapital pravnih osoba u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, te na stvari pravnih osoba u društvenom vlasništvu sa sjedištem na prije okupiranom, a sada oslobođenom području Republike Hrvatske. Kasnijom odredbom čl. 390.a ZV-a koja je stupila na snagu 25. srpnja 2006. ("Narodne novine", broj 79/06) detaljnije su propisani uvjeti pod kojima trgovačko društvo kao pravni slijednik ranijeg društvenog poduzeća stječe vlasništvo na nekretninama. Tako je propisano da je trgovačko društvo kao pravni slijednik društvenog poduzeća, po završenoj pretvorbi društvenog vlasništva, vlasnik samo onih nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije bile: - društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća, i - koje su mogle biti predmet stjecanja prava vlasništva.

 

              Uzimajući u obzir sve navedeno, predmetna nekretnina (poljoprivredno zemljište) nije mogla biti predmetom stjecanja vlasništva u korist tuženika 1., a niti u pravnom prometu uopće (osim u slučajevima propisanim ZPZ), stoga nije mogla biti ni predmet kupoprodaje između tuženika u ovoj parnici. Stoga su tuženici sklapanjem predmetnog ugovora postupale protivno prisilnim propisima pa je u valjanoj primjeni materijalnog prava valjalo utvrditi sporni ugovor o prodaji ništavim u smislu odredbe čl. 103. ZOO, jer. (Tako i Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-1725/12 od 13. siječnja 2015.).

 

              Slijedom navedenog, nižestupanjske odluke su utemeljene na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP preinačiti nižestupanjske odluke kako je to u toč. 1. izreke ove presude.

 

              Tužiteljica je u cijelosti uspjela s revizijom, pa je ovaj sud sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP te 154. st. 1. i 155. ZPP odlučio o troškovima cijelog postupka, uz primjenu odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

 

              Tako su tužiteljici kao opravdani priznati troškovi sastava tužbe (Tbr. 7/1 Tarife) i podneska od 29. listopada 2008. (Tbr 8/1 Tarife) u iznosu od 2.500,00 kuna za svaki, te pristupa na ročišta 11. svibnja 2009. i 16. lipnja 2010. u iznosu od 500,00 kuna za svaki (Tbr. 9/5 Tarife), ročišta 29. siječanja 2010. i 8. ožujka 2010. u iznosu od 1.250,00 kuna za svaki (Tbr. 9/2 Tarife) te za pristup na ročište 22. srpnja 2010. u iznosu od 2.500,00 kuna (Tbr. 9/1 Tarife) ili ukupno 6.000,00 kuna. Ujedno joj je priznat i trošak revizije u iznosu od 3.125,00 kuna (Tbr 10/6 trife).

 

              Dakle, ukupno je priznat trošak tužiteljici u iznosu od 9.125,00 kuna te je naloženo tuženicima da joj ga nadoknade (toč 2. izreke).

 

Zagreb, 11. studenog 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.