Poslovni broj: 8 Kž-421/2020-4

Poslovni broj: 8 Kž-421/2020-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Nade Marincil, predsjednice vijeća te Igora Pavlica i Ljiljane Kolenko, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Jasmine Šagi, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. N., zbog kaznenog djela iz čl. 139. st. 3. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbama Općinskog državnog odvjetništva u Virovitici (dalje: ODO) i optuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici poslovni broj 6 K-332/2018-29 od 12. lipnja 2020., na sjednici održanoj 11. studenoga 2020.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe optuženog I. N. i ODO-a, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Virovitici presudom od 12. lipnja 2020. proglasio je krivim optuženog I. N. zbog počinjenja kaznenog djela protiv osobne slobode – prijetnjom, opisano po čl. 139. st. 3. u svezi st. 2. KZ/11, a kažnjivo po čl. 139. st. 3. KZ/11, te ga na temelju istog zakonskog propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci.

 

              Na temelju čl. 189. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., – dalje: ZKP/08 – valja primijetiti da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije naveo puni naziv Zakona na koji se poziva, a niti naznačio brojeve "Narodnih novina" u kojima je taj Zakon objavljen sa izmjenama i dopunama) u vezi čl. 79. st. 2. KZ/11 predmeti naznačeni na potvrdi Policijske postaje Virovitica broj 937289 od 2. studenoga 2018. (jedna sjekira) i na potvrdi Policijske postaje Virovitica broj 937291 od 2. studenoga 2018. (jedan tablet marke Huawei IMEI br. 860978035763636 s SIM karticom pozivnog broja 095/753-3389), po pravomoćnosti presude vratiti će se optuženiku.

 

              Na temelju čl. 148. st. 6. ZKP/08 optuženik N. I. oslobođen je plaćanja troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1., 6. i 7. ZKP/08.

 

              Protiv te presude žalbu je podnijelo ODO zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda ukine, a u svakom slučaju preinači na način da se optuženiku izrekne teža kazna od one na koju je osuđen prvostupanjskom presudom.

 

              Žalbu podnosi i optuženi I. N. po branitelju S. P., odvjetniku, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog  stanja s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi od optužbe.

 

              Odgovor na žalbu ODO podnio je optuženi I. N. osobno.

 

Žalbe ODO-a i optuženika nisu osnovane.

 

U odnosu na žalbu ODO-a, osim zbog odluke o kazni:

 

Državni odvjetnik ostvarenje žalbenih osnova bitne povrede kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 i povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08 u suštini nalazi u tome što je prvostupanjski sud, po mišljenju žalitelja, pogrešno postupio kada je na raspravi donio odluku o izdvajanju iz spisa kao nezakonitih dokaza dijela zapisa CD medija na kojem je zabilježen telefonski razgovor između okrivljenika i službe dežurstva Policijske uprave virovitičko – podravske do trenutka kada je optuženik upozoren da se razgovor snima, te dijelova iskaza svjedoka B. V. i oštećenika D. T., gdje su ti svjedoci iskazivali o svojim saznanjima o sadržaju spornog telefonskog razgovora koji se odvijao prije nego što je optuženik dobio takvo upozorenje.

 

Ovaj drugostupanjski sud prije svega primjećuje da se sadržajno evidentno ne radi o žalbi zbog ostvarenja citirane bitne povrede odredaba kaznenog postupka koja postoji kada se presuda temelji na nezakonitom dokazu (čl. 10. ZKP/08), te ako je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu temeljnih ljudskih prava i temeljenih sloboda. Naime, prvostupanjski sud je sporne dokaze izdvojio iz spisa te na njima nije temeljio pobijanu presudu, a kako se u žalbi ne tvrdi da je time teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu temeljnih ljudskih prava i temeljenih sloboda, to se u konkretnom slučaju očito ne radi o žalbenim navodima koji ulaze u okvire bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08.

 

Isto tako, sadržajno nije riječ niti o žalbi zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08, koja postoji kada je glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti.

 

Polazeći od sadržaja žalbe u dijelu gdje se pobliže argumentira ostvarenje citirane bitne povrede odredaba kaznenog postupka te žalbene osnove povrede kaznenog zakona, ovaj drugostupanjski sud zaključuje da se ustvari radi o žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, državni odvjetnik smatra da je odluka o izdvajanju navedenih dokaza pogrešna iz razloga što prvostupanjski sud prilikom njezinog donošenja nije uzeo u obzir općepoznatu činjenicu da se svi pozivi upućeni službi 112, kao i Operativno-komunikacijskom centru policije snimaju, s time da sam čin snimanja ni na koji način ne ovisi o aktivnosti policijskog službenika koji prima poziv, a iz čega, po mišljenju žalitelja, proizlazi da se optuženik već samim time što je nazvao službu 112, odnosno operativno komunikacijski centar policije,  odrekao prava na privatnost, zbog čega nije bilo potrebno pribaviti njegov pristanak na zvučno snimanje razgovora.

 

Suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je na temelju utvrđenja da je optuženik tek naknadno upozoren da se razgovor snima iz spisa izdvojio kao nezakonite dokaze dio zapisa CD medija na kojem je zabilježen telefonski razgovor između optuženika i službe dežurstva Policijske uprave virovitičko – podravske do trenutka kada je upozoren da se razgovor snima, te dijelova iskaza svjedoka B. V. i oštećenika D. T., gdje su ti svjedoci iskazivali o svojim saznanjima o sadržaju spornog telefonskog razgovora koji se odvijao prije nego što je optuženik dobio takvo upozorenje.

 

              Prije svega valja navesti da po stavu ovog suda, kao suda drugog stupnja, zvučno snimljena  izjava neke osobe, pribavljena bez naloga suca istrage, ili bez znanja i odobrenja osobe čija se izjava snima, predstavlja nezakoniti dokaz. Pritom, po stavu ovog drugostupanjskog suda, valja primijeti da pristanak i odobrenje osobe da se njezine  izjave snimaju  nužno pretpostavlja da je ta osoba prethodno upozorena da se razgovor snima, s time da takvo upozorenje mora biti izričito, jasno i nedvosmisleno. Budući da optuženik u konkretnom slučaju u odnosu na dio snimljenog razgovora koji je izdvojen iz spisa, a na koji se odnose i izdvojeni dijelovi iskaza svjedoka  B. V. i oštećenika D. T., prethodno nije bio na izričit, jasan i nedvosmislen način upozoren da se razgovor snima, već mu je takvo upozorenje dano kasnije,  to činjenice koje u žalbi ističe državni odvjetnik, konkretno, da se svi pozivi upućeni službi 112, kao i operativno-komunikacijskom centru policije općepoznato snimaju, te da sam čin snimanja ni na koji način ne ovisi o aktivnosti policijskog službenika koji prima poziv, nisu od utjecaja na pravilnost odluke prvostupanjskog suda o izdvajanju iz spisa navedenih dokaza kao nezakonitih.

 

Na ovom mjestu valja dodatno primijetiti da niti žalbeni navodi kojima se upire da u konkretnom slučaju interes privatnosti optuženika svakako ne preteže nad javnim interesom za dokazivanje i kazneni progon počinitelja kaznenog djela, čime se očito upućuje na odredbu iz čl. 143. st. 4. KZ/11, prema kojoj nema kaznenog djela neovlaštenog zvučnog snimanja i prisluškivanja iz čl. 143. st. 1. i 2. KZ711 kada su radnje počinjenja tog kaznenog djela učinjene u javnom ili drugom interesu koji je pretežniji od interesa zaštite privatnosti snimanje ili prisluškivane osobe, nisu odlučni za pitanje zakonitosti predmetnih dokaza, jer sukladno odredbama ZKP/08  zvučno snimljena izjava neke osobe predstavlja valjani dokaz isključivo pod uvjetom da je pribavljena na temelju  naloga suca istrage, ili sa znanjem i odobrenjem te osobe, a iz čega proizlazi da za zakonitost takvog dokaza nije odlučno da li su pritom ostvarena i obilježja kaznenog djela neovlaštenog snimanja i prisluškivanja iz čl. 143. KZ/11.

 

U odnosu na žalbu optuženika, osim zbog odluke o kazni:

 

              Optuženik nije u pravu kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, čije ostvarenje sadržajno nalazi u tome da prvostupanjski sud nije reagirao na njegov podnesak kojim je zatražio izuzeće uređujućeg suca i svih sudaca Općinskog suda u Virovitici, već je nastavio sa raspravom, a da nije obustavio svaki daljnji rad na predmetu. Time žalitelj sadržajno očito upire na ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08, koja između ostalog postoji i kada  sud u tijeku rasprave nije primijenio koju odredbu ZKP/08, a to je utjecalo ili moglo utjecati na presudu. Međutim, suprotno žalbenim tvrdnjama, iz stanja spisa proizlazi da je raspravni sudac povodom zahtjeva optuženika za njegovim izuzećem postupio u svemu sukladno odredbi iz čl. 36. ZKP/08, te je nastavio raspravu tek pošto je rješenjem predsjednice prvostupanjskog suda broj Su-37/2019-2 od 23. siječanja 2019. odbijen kao neosnovan zahtjev optuženika za njegovim izuzećem.

 

              Nadalje, optuženik nije u pravu niti kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

              Ostvarenje te žalbene osnove optuženik u žalbi koju podnosu putem branitelja u bitnome nalazi u pogrešnom zaključku prvostupanjskog suda da je inkriminirane riječi izgovorio s ciljem da ustraši oštećenika, već tvrdi da je to bilo u afektu, s ciljem da pokrene sustav koji nije na adekvatan način reagirao u odnosu na prethodno nezakonito postupanje oštećenika prema njemu. Pored toga, smatra da je i mišljenje psihijatrijskog vještaka prema kojem je u vrijeme počinjenja djela bio smanjeno neubrojiv, ali ne bitno, u suprotnosti s njegovom obranom u dijelu gdje je naveo da je kritične zgode bio totalno izluđen neradom sustava.

 

              U žalbi koju podnosi osobno, optuženik u suštini ponavlja svoju obranu, uz ključnu tezu da mu je raspravni sudac uskratio pravo na dokazivanje (time što nije usvojio njegov dokazi prijedlog da se provede uviđaj i pregled njegovog električnog vozila, te na davanje usmene izjave USKOK-u), čime su po mišljenju žalitelja ostvareni elementi  kaznenih djela sprječavanja dokazivanja iz čl. 306. KZ/11 i djela neprijavljivanja počinjenog kaznenog djela iz čl. 302. KZ/11. Pritom se iz sadržaja žalbe može iščitati da optuženik upire kako je povod njegove reakcije kritične zgode bilo nezadovoljstvo postupanjem nadležnih tijela (između ostalog i policije) vezano za prethodni događaj u kojem mu je policijski službenik D. T. svojim nezakonitim postupanjem oštetio i time učinio neuporabljivim njegovo električno vozilo.

 

Suprotno žalitelju, po stavu Županijskog suda u Varaždinu, kao suda drugog stupnja, prvostupanjski sud je u potpunosti i pravilno utvrdio sve odlučne i druge relevantne činjenice u ovom predmetu. Svoje zaključke o odlučnim i drugim važnim činjenicama prvostupanjski sud temelji na logičnoj i savjesnoj analizi te kritičkoj i pravilnoj ocjeni vjerodostojnosti svih dokaza izvedenih na raspravi, posebice proturječnih, koje sagledava kako svaki za sebe tako i u međusobnoj vezi. Na temelju takve analize dokaza prvostupanjski sud izvodi pravilan zaključak da je optuženik I. N., na način kako se to pobliže činjenično opisuje u izreci ove presude, kako u objektivnom tako i subjektivnom smislu, ostvario sva zakonom propisana obilježja koja tvore biće kaznenog djela za koje je pobijanom presudom proglašen krivim.

 

Prije svega, a vezano za žalbene navode kojima optuženik upire da je inkriminirane riječi izgovorio u afektu, s ciljem da pokrene sustav, koji nije na adekvatan način reagirao u odnosu na prethodno nezakonito postupanje oštećenika prema njemu (kojom prilikom mu je isti oštetio i učinio neuporabljivim njegovo električno vozilo), valja primijetiti da povod i motiv postupanja počinitelja ne ulazi u biće kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. KZ/11, tako da  optuženik nije u pravu niti kada sugerira da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno time što je prvostupanjski sud odbio njegove dokazne prijedloge da se provede uviđaj i pregled njegovog električnog vozila, te na davanje usmene izjave USKOK-u.

 

Nadalje, u odnosu na žalbene navode kojima optuženik prigovora točnosti mišljenja psihijatrijskog vještaka, prema kojem je u vrijeme počinjenja djela bio smanjeno neubrojiv, ali ne bitno, valja primijetiti da je prvostupanjski sud, a suprotno žalitelju, nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka s pravom ocijenio kao vjerodostojan dokaz. Naime, i po stavu ovog drugostupanjskog suda psihijatrijski vještak je svoj nalaz i mišljenje dao na temelju svih relevantnih podataka u spisu te sukladno pravilima struke, s time da okolnosti koje se navode u žalbi (upire se na obranu optuženika u dijelu gdje navodi da je kritične zgode bio totalno izluđen neradom sustava) ne upućuju na razumnu sumnju u točnost danog mišljenja.

 

Naposljetku, optuženik nije u pravu niti kada osporava pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda prema kojem je djelo počinio s izravnom namjerom, pri čemu posebno ističe da mu cilj nije bio ustrašiti oštećenika,  već je reagirao u afektu kako bi pokrenuo sustav koji nije na adekvatan način reagirao u odnosu na prethodno nezakonito postupanje oštećenika prema njemu.

 

Prije svega, valja navesti da prijetnja, kao radnja počinjenja predmetnog kaznenog djela, označava svaku radnju kojom se žrtvi stavlja u izgled neko zlo, a koja je po svom sadržaju i okolnostima objektivno podobna kod osobe kojoj je upućena izazvati osjećaj straha, osobne ugroženosti, nesigurnosti, nespokojstva, s time da kazneno djelo postoji neovisno o tome da li počinitelj prijetnju doista namjerava i ostvariti, te bez obzira na to iz kojih razloga prijeti i što time želi postići. Imajući na umu sadržaj inkriminiranih riječi („doći ću mu sa motorom kući i sve pobiti i likvidirati“) u konkretnom slučaju se i po stavu ovog drugostupanjskog suda izvan svake sumnje radi o izjavi koja je po svom sadržaju i okolnostima objektivno bila podobna kod oštećenika izazvati osjećaj straha, osobne ugroženosti i nesigurnosti.

 

Stoga optuženik nije u pravu kada u žalbi smatra da se oštećenik D. T. ne može smatrati oštećenikom u ovom postupku, pozivajući se pritom na stav izražen u odluci u građanskom predmetu Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj: Gž-341/2011 da policijski službenici i osobe koje rade u istom sustavu nemaju pravo na bol i strah jer su obučeni da ne osjećaju takvo što čak ni u obliku straha za sigurnost članova svoje vlastite obitelji, a kakvo pravno stajalište je potvrđeno i odlukom Ustavnog suda (broj U-III 2095/2011 od 4. srpnja 2013.). Naime, žalitelj očito ispušta iz vida da se ovdje ne radi o postupku za naknadu štete, te da je za postojanje predmetnog kaznenog djela dovoljno da se radi o izjavi koja je po svom sadržaju i okolnostima objektivno podobna kod druge osobe izazvati osjećaj straha, osobne ugroženosti i nesigurnosti, tako da pitanje prava oštećenika na bol i strah ne predstavlja odlučnu činjenicu o kojoj ovisi postojanje djela za koje je optuženik proglašen krivim pobijanom presudom. Nadalje, imajući na umu da je optuženik rođen 1969., sa završenom srednjom školom, te rezultate provedenog psihijatrijskog vještačenja iz kojih proizlazi da je u vrijeme počinjenja djela bio ubrojiv, tada i po stavu ovog suda, kao suda drugog stupnja, a suprotno žalbenim tvrdnjama, proizlazi kao nedvojbeno da je kritične zgode bio svjestan prirode i značaja izgovorenih riječi, kao i njihove objektivne podobnosti da kod oštećenika izazovu osjećaj straha, osobne ugroženosti i nesigurnosti.

 

Prema tome, iz svega navedenog slijedi da je optuženik bio je svjestan svih obilježja predmetnog kaznenog djela i htio njihovo ostvarenje, a što ukazuje  da je prvostupanjski sud protivno žalbenim navodima izveo pravilan zaključak da je optuženik predmetno kazneno djelo počinio s izravnom namjerom. Naime, prema odredbi  iz čl. 28. st. 2. KZ/11 počinitelj postupa s izravnom namjerom kada je svjestan obilježja kaznenog djela i hoće njihovo ostvarenje.

 

Slijedom svega navedenog žalbe optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

 

 

  U odnosu na žalbu državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni:

 

Suprotno žaliteljima, prvostupanjski sud je po ocjeni Županijskog suda u Varaždinu, kao suda drugog stupnja, pravilno utvrdio i vrednovao sve okolnosti relevantne za odluku o vrsti i mjeri kaznenopravne sankcije i proces njezine individualizacije. Naime, kada se dosadašnja višestruka osuđivanost optuženika zbog počinjenja raznih kaznenih djela (pri čemu valja primijetiti da do sada nije bio osuđivan zbog počinjenja istog kaznenog djela, tako da nije riječ o specijalnom povratniku) sagleda u svjetlu olakotne okolnosti na njegovoj strani (da je u vrijeme počinjenja djela njegova ubrojivost zbog poremećaja ličnosti disocijalnog tipa bila smanjena), tada se i po stavu ovog suda, kao suda drugog stupnja, kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci, na koju je prvostupanjski sud osudio optuženika pobijanom presudom, ukazuje u svemu primjerena i podobna za ostvarivanje svih vidova zakonom propisane svrhe kažnjavanja.

 

Stoga žalbe nisu osnovane, a kako ovo vijeće nije  utvrdilo da bi sud  prvog stupnja ostvario  neku  od  povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Varaždinu 11. studenoga 2020.