Broj: Kž 678/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Miroslava Šovanja i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. S. J. i drugih, zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi opt. S. J. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 29. rujna 2016. broj K-76/15, u sjednici održanoj 8. svibnja 2018.,

p r e s u d i o   j e

I. U povodu žalbe opt. S. J., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u dijelu odluke o oduzimanju imovinske koristi na način da se na temelju čl. 77. st. 1. KZ/11. u vezi čl. 560. st. 2. ZKP/08 utvrđuje da iznos 7.810,00 (sedam tisuća osamsto deset) kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi S. J. ostvario kaznenim djelom pa se nalaže optuženom S. J. da iznos 7.810,00 (sedam tisuća osamsto deset) kuna uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude.

II. Odbija se žalba optuženog S. J. kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim opt. S. J. i opt. D. T. da su počinili i to opt. S. J. kao izvršitelj, a opt. D. T. kao pomagač, kazneno djelo razbojništva iz čl. 230. st. 2. KZ/11. Opt. S. J. je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 18. lipnja 2016. pa nadalje, dok je opt. D. T. primjenom odgovarajućih odredbi o ublažavanju kazne te čl. 38. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine, a na temelju čl. 56. st. 2. i 3. KZ/11 izrečena mu je uvjetna osuda na način da se kazna zatvora neće izvršiti ako taj optuženik u roku tri godine od pravomoćnosti ne počini novo kazneno djelo te mu je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 3. do 16. siječnja 2015.

Na temelju čl. 77. st. 1. i 4. KZ/11 u vezi čl. 4. st. 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ br: 145/10 – dalje u tekstu: ZPOIK) utvrđeno je da novčani iznos od 7.810,00 kn predstavlja imovinsku korist koju je opt. S. J. ostvario kaznenim djelom iz čl. 230. st. 2. KZ/11 i da se radi o imovini Republike Hrvatske te mu je naloženo da taj iznos uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

Na temelju čl. 148. u vezi čl. 145. st. 2. toč. 6. i 8. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), optuženici su obvezani da plate sudu paušalni iznos po 1.000,00 kn, svaki te nužne izdatke oštećenika te nagradu i nužne izdatke njegovog opunomoćenika i troškove nagrade i nužnih izdataka postavljenih branitelja koji troškovi će biti određeni posebnim rješenjem nakon što se pribave podaci o njihovoj visini.

Protiv te presude žalbu je podnio opt. S. J. osobno i putem branitelja G. D., odvjetnika iz Z.

U osobnoj žalbi je navedeno da je podnesena zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi, dok su obrazložene žalbene osnove bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. i 3. ZKP/08 te pogrešnog utvrđenog činjeničnog stanja. U žalbi po branitelju se navodi da je podnesena zbog svih žalbenih razloga, dok su obrazložene bitna povreda čl. 468. st. 2. ZKP/08 te pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. U obje žalbe je predloženo pobijanu presudu preinačiti i opt. S. J. osloboditi optužbe, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Budući da se obje žalbe sadržajno poklapaju i međusobno nadopunjuju, bit će razmatrane kao jedna žalba.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08, nakon dužnog razgledanja vratio je spise sudu na daljnji postupak, podneskom od 28. prosinca 2016., br. KŽ-DO-1332/16.

Žalba opt. S. J. nije osnovana.

U žalbi po branitelju se navodi da je počinjena apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 (list 4 žalbe) dok je prethodno (list 2 žalbe) to obrazloženo s navodom da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, kao i da postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza svjedoka S. M., M. M., D. P., S. T., A. M. i N. S. danih u postupku i samih tih iskaza. Međutim, iz daljnje razrade tih žalbenih navoda na listu 2-4 žalbe vidljivo je da se zapravo osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja pa će o tom biti riječi u daljnjem dijelu ove odluke koji se odnosi na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Dakle, suprotno navedenim neargumentiranim tvrdnjama, razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni niti u znatnoj mjeri proturječni, niti postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza svjedoka i samih iskaza pa sud prvog stupnja nije počinio navedenu postupovnu povredu.

Žalitelj dalje tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 tako što je teško povrijedio pravo opt. S. J. na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer se presuda temelji na obrani opt. D. T. koji je na raspravi odbio odgovarati na pitanja obrane opt. S. J., suda i optužbe čime se presuda isključivo ili u odlučujućoj mjeri temelji na takvom nekonfrontiranom iskazu opt. D. T.

Međutim, ovaj žalitelj zanemaruje kako judikaturu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu ESLJP), a jednako tako i zakonske norme te sudsku praksu hrvatskih sudova koji su nepodijeljeno prihvatili stav da se presuda ne može isključivo ili u pretežitoj mjeri utemeljiti na tzv. nekonfrontiranom iskazu (čl. 298. ZKP/08). U konkretnom primjeru o krivnji opt. J. govorio je opt. T. u obrani tijekom istrage, kada je opisivao vožnju i čekanje opt. J. u ..., a upravo ovaj dio njegove obrane je nadopunjen rezultatima dokaza izvedenih na raspravi (konkretno iskazima svjedoka S. M., M. M., D. P., S. T., A. G., A. M. i N. S. snimkom video nadzora i fotografijama izrađenih prema snimci) te stoga, neovisno što ovaj optuženik na raspravi nije htio iskazivati na okolnost događaja koji je predmet postupka, osuđujuća presuda nije isključivo, a niti u pretežitoj mjeri utemeljena na takvom nekonfrontiranom iskazu, jer upravo taj dio obrane s dokazima izvedenim na raspravi u ukupnosti i logičnoj povezanosti može pružiti osnovu za donošenje zakonite odluke o krivnji opt. J. Dakle, utemeljenjem presude na dijelu obrane opt. T. (kao jednog od dokaza u prilog osuđujuće presude) nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje kako je ono predviđeno u čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 – dalje u tekstu: Ustav) i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine, Međunarodni ugovori“ br: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 – dalje u tekstu: Konvencija).

Na prethodno navedeni žalbeni navod teške povrede prava na pravično suđenje se nadovezuje tvrdnja žalbe da je povrijeđeno pravo obrane tako da opt. J. i njegov branitelj nisu mogli na raspravi ispitati opt. T., već je samo reproducirana snimka o njegovom prvom ispitivanju čime opt. J. nije mogao realizirati svoje pravo iz čl. 64. st. 10. (ispravno čl. 64. st. 1. toč. 10.) ZKP/08, kao i da su mu time povrijeđena prava iz čl. 298. i čl. 411. st. 4. ZKP/08.

Prethodno je obrazložena zakonska ovlast suda za utemeljenjem osuđujuće presude i na nekonfrontiranoj obrani opt. T. iz istrage čime je otklonjen žalbeni prigovor o povredi čl. 411. st. 4. ZKP/08 i čl. 298. ZKP/08. Još se napominje da je zakonski temelj za reprodukciju obrane opt. D. T. u odredbi čl. 435. st. 2. ZKP/08 pa da, suprotno tvrdnjama žalbe, nije bilo zakonske zapreke za reproduciranje te obrane na raspravi.

U odnosu na istaknutu povredu prava obrane iz čl. 64. st. 1. toč. 10. ZKP/08 koja odredba propisuje da optuženik, pored ostalog, ima pravo ispitati suokrivljenike, napominje se da prvostupanjski sud u postupku nije počinio takvu povredu. Naime, da bi se radilo o povredi prava obrane sud na raspravi mora počiniti propust zbog kojeg je optuženik onemogućen u ostvarivanju učinkovite obrane. U konkretnoj situaciji je opt. T. na raspravi dana 23. rujna 2016. godine (poleđina lista 453 spisa) u čemu je ustrajao na raspravi 29. rujna 2016. godine (list 490 spisa) koristio svoje pravo iz 64. st. 1. toč. 7. ZKP/08 da ne iznosi svoju obranu i da odbije odgovarati na pitanja pa zbog konkurencije dva prava suokrivljenika koja se međusobno isključuju, opt. J. zbog nastale procesne situacije nije bio u objektivnoj mogućnosti postavljati pitanja opt. T. što dalje znači da sud nije počinio nikakvu neispravnost.

Dakle, uporabom prihvaćenog dijela obrane opt. T. iz istrage kao osnove (uz ostale dokaze) za donošenje odluke o krivnji opt. J. nije došlo do teške povrede prava na pravično suđenje iz čl. 468. st. 2. ZKP/08, niti je uslijed nemogućnosti ispitivanja opt. D. T. na raspravi, opt. J. povrijeđeno pravo obrane iz čl. 468. st. 3. ZKP/08.

Prema tome, u pobijanoj presudi nisu počinjene bitne postupovne povrede na koje upire žalitelj, a ni njezinim ispitivanjem sukladno odredbi čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 nije utvrđeno postojanje nijedne od povreda na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

U odnosu na pogrešno utvrđeno činjenično stanje žalba na više mjesta (u okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka i žalbene osnove pogrešnog utvrđenog činjeničnog stanja) nudi svoju vrlo opširnu analizu i tumačenje iskaza ispitanih svjedoka i obrane opt. T. na kojima je sud utemeljio svoju presudu.

Tako žalba raščlanjuje iskaz svjedoka S. M. smatrajući ga neuvjerljivim i nelogičnim te dovodeći ga u vezu s iskazima svjedoka S. T. i I. P. ističući da sud nije smio prihvatiti taj iskaz, već da je trebao prihvatiti obranu opt. J. i iskaz svjedoka I. P. i na temelju tih iskaza zaključiti da je opt. J. u vrijeme razbojništva bio u caffe baru S., vlasništvo S. T. gdje se uz piće družio s I. P.

U žalbi se također ističu pojedini detalji navoda svjedoka S. M., S. T., I. P. i M. M. kao argumenti za otklon dijela navoda svjedoka M., T. i M. te za prihvaćanje navoda svjedoka P. Dalje se predlaže preocijeniti iskaze svjedoka na način da se prihvati iskaz svjedoka I. P. koji je opt. J. dao neoboriv alibi, da se uzme u obzir činjenica što pretragom stana optuženika nije pronađeno ništa što bi ga dovelo u vezu s ovim djelom, da se otklone kao neistiniti iskazi opt. D. T. i svjedoka S. M. zbog njihove međusobne proturječnosti uz isticanje da je obrana opt. D. T. neistinita i kontradiktorna u korelaciji s iskazima njegovog oca S. T. i njegove djevojke S. B.

U odnosu na istaknute žalbene navode kojima se daje nova interpretacija izvedenih dokaza ukazuje se da je prvostupanjski sud u presudi detaljno reproducirao navode svih ispitanih osoba i relevantnih materijalnih dokaza na listu 4 do 22 presude, nakon čega je prihvaćene i odlučujuće dijelove tih iskaza svjedoka i obrane opt. T. doveo u logičnu vezu s objektivnim dokazima, detaljno obrazloživši na koji način i zbog čega se pojedini navodi ispitanih osoba uklapaju u smislenu cjelinu događaja koji sadrži kazneno djelo i potom donio svoj zaključak o kaznenoj odgovornosti opt. S. J. uzimajući u obzir nedvojbeno utvrđene činjenice te sporedne indicije koje proizlaze iz navoda ispitanih svjedoka i objektivnog dokaza u vidu snimke nadzorne kamere (detaljno obrazloženo na listu 26-29 presude), a koje obrazloženje prihvaća i ovaj sud te se žalitelj radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje na taj dio presude. Žalbeno objašnjenje sadržaja pojedinih dokaza kojim se nastoji dovesti u pitanje kaznena odgovornost opt. J. nije prihvatljivo jer su u žalbi dijelovi navoda ispitanih svjedoka izdvojeni iz konteksta cjelokupnog dokaznog materijala te im je pridano značenje koje ne proizlazi iz sadržaja dokaza i stanja spisa.

Zbog toga nije od relevantnog značaja u žalbi istaknuta daljnja okolnost što svjedoci na čijim iskazima je sud izgradio presudu S. T., D. P., M. M., A. G., A. M., N. S. te opt. D. T. ne dovode opt. J. u vezu s počinjenjem djela. Naime, niti jedna od ovih osoba nema neposredna saznanja o cijelom događaju opisanom u izreci prvostupanjske presude, time da svjedoci S. T. i D. P. nisu sudionici niti jednog dijela događaja iz izreke već su iskazivali o popratnim okolnostima, tzv. kontrolnim činjenicama, a svjedoci M., G., M. i S. te opt. T. imaju izravna i osobna saznanja samo o pojedinim dijelovima kojima su osobno bili nazočni pa stoga ove osobe nisu niti mogle neposredno teretiti opt. J. vezano za svaki od segmenata događaja u kojem je sadržano njegovo počinjenje djela, a prvostupanjski sud je slažući prihvaćene dijelove njihovih navoda s drugim dokazima donio zaključak o kaznenoj odgovornosti tog optuženika, uostalom kao i za opt. D. T. koji je u svojoj obrani potvrdio tek dio činjenica iz činjeničnog supstrata (time da to žalbom nije osporeno).

U odnosu na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje žalba smatra da je trebalo provesti rekonstrukciju na okolnost mogućnosti da svjedok M. M. uoči počinitelja razbojništva i automobila. Niti ovaj žalbeni navod nije osnovan time da je sud u prvostupanjskoj presudi (prvi odjeljak lista 29 presude) obrazložio zbog čega izvođenje ovog dokaza ne bi bilo od utjecaja na utvrđenje činjeničnog stanja koje razloge prihvaća ovaj drugostupanjski sud.

Stoga nije utemeljena niti žalbena osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 467. toč. 3. ZKP/08.

Optuženik se žali zbog svih žalbenih osnova što uključuje i žalbu zbog odluke o kazni iako se sadržajno ne navode razlozi za tu žalbenu osnovu.

Odlučujući o vrsti i mjeri kaznenopravne sankcije za optuženika, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu odredbe čl. 47. KZ/11 odlučne za proces individualizacije kazne, cijeneći kao olakotne okolnosti da je otac dvoje maloljetne djece, a kao otegotnu okolnost pojačanu upornost koja se ogleda u činjenici da je predmetno kazneno djelo počinio za vrijeme dopusta sa izdržavanja ranije izrečene kazne zatvora (presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 02. prosinca 2010. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina zbog počinjenja osamnaest kaznenih djela razbojništva iz čl. 218. st. 1. KZ/97) te je optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju pet godina, koja je kazna, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, primjerena okolnostima počinjenog kaznenog djela i osobi optuženika te je za očekivati da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11, slijedom čega nije osnovana niti žalba optuženika S. J. zbog odluke o kazni.

Međutim, u pogledu odluke o oduzimanju imovinske koristi je pobijana presuda je u toč. I. ove odluke morala biti preinačena na način da je od opt. S. J. ta korist oduzeta na temelju čl. 560. st. 2. ZKP/08 i to iz razloga jer je Zakon o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ br. 145/10 – dalje: ZOPOIK) na temelju kojeg je pobijanom presudom oduzeta imovinska korist, na temelju čl. 1. st. 1. Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ br. 70/17) prestao važiti te je u čl. 2. istog zakona propisano da će se postupci započeti po ZPOIK-u dovršiti po odredbama kojim se uređuje kazneni postupak. Dakle, imovinsku korist je pravilnom primjenom zakona valjalo oduzeti na temelju sada važećeg propisa, a to je novelirani ZKP/08 (Zakon o izmjenama i dopunama zakona o kaznenom postupku „Narodne novine“ br. 70/17). Stoga je pobijana presuda u ovom dijelu preinačena na način kako je to navedeno u toč I. izreke presude.

Slijedom izloženog, kako žalba optuženika nije osnovana, valjalo je u smislu odredbe čl. 486. st. 1. ZKP/08 i čl. 482. ZKP/08 presuditi kao u izreci.

Zagreb, 8. svibnja 2018.