- 1 -              Rev 1659/2016-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1659/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. Ž., iz M., kojeg zastupa punomoćnik N. P., odvjetnik u R., protiv I-tuženice V. H. M. D., II-tuženika mlt. I. H. D., kojeg zastupa majka i zakonska zastupnica V. H. M. D. i III-tuženice mlt. M. H. D., koju zastupa majka i zakonska zastupnica V. H. M. D., svi iz P., V., svi zastupani po punomoćniku A. V., odvjetniku u Z., radi utvrđenja prava vlasništva i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-296/15 od 26. studenoga 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P-555/2010-86 od 22. svibnja 2014., u sjednici održanoj 11. studenoga 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Revizija tužitelja B. Ž. odbija se kao neosnovana.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I Odbijaju se tužbeni zahtjevi tužitelja koji glase:

 

«1.Utvrđuje se da je tužitelj B. Ž. vlasnik nekretnine u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Crikvenici označene kao k.č. … oranica predgrad u Š. površine 138 čhv upisane u z.k.ul. … k.o. B., što su tuženici dužni priznati te trpjeti da se tužitelj upiše svoje pravo vlasništva na navedenoj nekretnini na temelju ove presude po njezinoj pravomoćnosti.

 

2. Nalaže se tuženicima da tužitelju solidarno isplate iznos od 240.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku po stopi od 14% godišnje od podnošenja ove tužbe pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

3. Nalaže se tuženicima da tužitelju solidarno isplate iznos od 400.000,00 EUR zajedno sa kamatama koje po stopi od 14% godišnje na taj iznos teku po stopi od 26. kolovoza 2008. pa do isplate sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

4. Nalaže se tuženima da tužitelju nadoknade troškove ovog parničnog postupka u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.»

 

II Nalaže se tužitelju da naknadi tuženima troškove parničnog postupka u iznosu od 757.239,31 kuna u roku od 15 dana.“

 

              Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

              „I. Odbijaju se žalbe tužitelja izjavljene po punomoćnicima i žalba, koju je osobno podnio tužitelj, kao neosnovane i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

II. Tuženicima se ne priznaje trošak  odgovora na žalbe tužitelja.“

 

Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP i čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, bitne povrede odredaba parničnog postupka koja da je učinjena u postupku pred sudom drugog stupnja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, ukine presudu suda drugog stupnja i presudu suda prvog stupnja i predmet vrati na ponovno odlučivanje sudu prvog stupnja. Traži trošak sastava revizije.

 

Tuženici u odgovoru na reviziju predlažu reviziju tužitelja odbaciti kao nedopuštenu, podredno odbiti kao neosnovanu uz naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U odnosu na navode revidenta kojima ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP učinjenu u postupku pred nižestupanjskim sudovima valja navesti da u postupku pred drugostupanjskim sudom nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, a tužitelj i ne navodi u čemu bi se konkretno sastojala ta povreda, dok u odnosu na navode revidenta da mu je u postupku pred prvostupanjskim sudom onemogućeno raspravljanje valja navesti da tužitelj u žalbi protiv prvostupanjske presude (list 372-391 spisa) nije isticao navedenu bitnu povredu odredaba postupka, pa ju stoga ne može s uspjehom isticati ni u reviziji (čl. 385. ZPP).

 

Navodi tužitelja da je u postupku pred drugostupanjskim sudom učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP nisu osnovani jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danih u postupku i samih tih isprava i zapisnika, tako da ne postoje razlozi koji bi onemogućavali ispitivanje pravilnosti i zakonitosti pobijane presude.

 

Nadalje, u postupku pred sudom drugog stupnja nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, na koju sadržajem revizije ukazuje tužitelj, jer je sud drugog stupnja u obrazloženju svoje presude u dovoljnoj mjeri ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja u smislu odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP, dajući potpune, razumljive i jasne razloge za svoju ocjenu izvedenih dokaza i za činjenična utvrđenja.

 

Navode tužitelja kojima drukčije ocjenjuje izvedene dokaze i daje drukčije zaključke od zaključaka drugostupanjskog suda iznesenih u obrazloženju presude, predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u ovom postupku. To stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženicima radi uknjižbe prava vlasništva na nekretnini, oznaka pobliže navedenih u izreci presude suda prvog stupnja (na ime uloga unesenog u ugovor o ortakluku sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika pok. B. D.) te eventualno kumulirani zahtjevi radi isplate iznosa od 240.000,00 Eura (s naslova povećanja vrijednosti nekretnine koja je unesena u ortakluk) i iznosa od 400.000,00 Eura (i to 300.000,00 Eura na temelju Potvrde od 26. kolovoza 2008. kojom je tužitelj stekao 20% poslovnih udjela u trgovačkom društvu prednika tuženika H. D. d.o.o. na ime ustupa ½ idealnih suvlasničkog dijela sporne nekretnine predniku tuženika te iznosa od 100.000,00 Eura s naslova ugovora o zajmu sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika).

 

Polazeći od činjenica utvrđenih u postupku koji je prethodio reviziji:

 

- da su I-tuženica V. H. M. D. supruga, a II-tuženik mlt. I. H. i III-tuženica mlt. M. H. D., djeca pok. B. D. te da su proglašeni njegovim nasljednicima na temelju rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Poreču poslovni broj O-61/10 od 8. travnja 2010. i upisani kao suvlasnici na nekretnini k.č. br. … oranica predgrad u Š. upisana u zk. ul. … k.o. B. (koja je predmetom ovog spora) svaki u 1/3 dijela,

 

- da je čl. 3. Ugovora o kupoprodaji sklopljenog između R. G., prodavateljice i B. D. (prednika tuženika) kao kupca, određeno da kupoprodajna cijena za nekretninu k.č. br. … oranica, predgrad u Š. upisana u zk. ul. … k.o. B. iznosi 80.000.00 EUR, u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate te da je kupac isplatio kupoprodajnu cijenu u trenutku ovjere kao i da je prednik tuženika uknjižen vlasnikom sporne nekretnine na temelju rješenja suda prvog stupnja poslovni broj Z-2420/08,

 

- da iz iskaza svjedoka M. B. proizlazi da je kupio nekretninu k.č. br. …, oranica, predgrad u Š. upisana u zk. ul. … k.o. B., na ime svoje bake R. G. od trgovačkog društva A. d.o.o. (u vlasništvu tužitelja), za koju da je sklopljen Ugovor o kupoprodaji 20. listopada 2007., te kako su se u odnosu na spornu nekretninu pojavili određeni problemi oko sanacije klizišta i postupka izdavanja građevinske dozvole, to da je svjedok počeo "pritiskati" tužitelja da mu vrati uložene novce, a on da će njemu vratiti zemljište te da je tako i učinjeno (na način da mu je novac vraćen na ruke), a što je potvrdio i brat svjedoka D. B., saslušan u postupku,

 

- da iz iskaza svjedokinje E. M., dugogodišnje zaposlenice H. D. d.o.o., proizlazi da je tužitelj bio prijavljen u H. D. d.o.o. kao zaposlenik društva, dok vezano za navode tužitelja da je predniku tuženika pozajmio određeni novčani iznos koji potražuje u ovom postupku, svjedokinja je navela da je kupnja parkinga kraj H. P. financirana kreditom koji je H. D. d.o.o. podigla kod banke kao i da joj direktor društva pok. B. D. nikada nije dao nalog da se izvrši prijenos poslovnih udjela H. D. d.o.o. na tužitelja (vezano za navode tužitelja da je tužitelj predniku tuženika isplatio naknadu za prijenos 20% poslovnih udjela u H. D. d.o.o.), prijenos nekakve pokretnine ili nekretnine na tužitelja, dok je vezano za Potvrdu od 26. kolovoza 2008. i Punomoć od 28. kolovoza 2009. navela da ih nije pisala, odnosno prepisivala tekst potvrde, niti je ispisivala podatke u punomoći kao i da je  poslije 2000. godine uvedena obveza da u memorandumu društva mora stajati matični broj društva te je tada njihov memorandum sadržavao i podatak o Internet stranici i e-mail adresi društva,

 

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je bio osnivač i direktor trgovačkog društva A. d.o.o., te da je sva ulaganja u "projekt B.", kako je nazvan projekt izgradnje višestambene zgrade na nekretnini koja je predmetom tužbenog zahtjeva, obavljalo trgovačko društvo A. d.o.o. koje je brisano iz sudskog registra 2012., kao i da je krajem 2007. proveden postupak ustupa potraživanja koje je on kao osnivač trgovačkog društva imao prema A. d.o.o. na način da se dio njegovih potraživanja isplaćenih sa osnova pozajmica trgovačkom društvu kompenzirao tako da mu je u cijelosti ustupljen projekt B., a da je nekretninu … k.o. B., A. d.o.o. prodalo gospođi R. G. (s time da je sve dogovore i pregovore vodio s njezinim unucima M. i D. B.) iz razloga što zbog dugotrajnosti i visine ulaganja nije ishodio konačnu građevinsku dozvolu, međutim, kako u dogovorenom roku nije bio u mogućnosti ishoditi građevinsku dozvolu, tada su braća B. inzistirali da im se vrati kupoprodajna cijena uvećana za ulaganja, a da oni tvrtki A. vrate nekretninu koja je predmetom ovog postupka,

 

- da nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da je s braćom B. dogovarao raskid predmetnog ugovora ili nazadkupnju nekretnine, s time da je u međuvremenu ponudio navedeni projekt pok. B. D., kao njegovom višegodišnjom prijatelju i poslovnom partneru uz prijedlog da tužitelj izvrši isplatu kupoprodajne svote i svih ulaganja do početka gradnje, a da prednik tuženika financira samo gradnju, s time da bi tada omjer njihova suvlasništva bio u ½ dijela kao i da sa pok. prednikom tuženika nije sklopio nikakav pisani ugovor kojim bi potvrdio njihov usmeni dogovor, dok je vezano za Potvrdu od 26. kolovoza 2008. i Punomoć od 28. kolovoza 2009., tužitelj iskazao da mu je pok. B. D. izdao Punomoć samo iz razloga da bi se prema trećim osobama mogao legitimirati kao osoba koja polaže pravo na H. D. d.o.o. i koja je ovlaštena zastupati kao i da je tekst Potvrde i Punomoći sam sastavljao te da je dao pozajmicu pok. B. D. u iznosu od 100.000,00 eura za kupnju parkinga od L. C. d.o.o., dok je iznos od 300.000,00 Eura isplatio pok. B. D. za poslovne udjele H. D. d.o.o., 26. kolovoza 2008.,

 

- da iz iskaza I-tuženice proizlazi da je njezin suprug pok. B. D. bio jedini osnivač, vlasnik i potpisnik trgovačkog društva H. D. d.o.o. te da nema nikakvih saznanja o ortakluku između njezinog pokojnog supruga i tužitelja već da joj je pok. suprug rekao da je kupio nekretninu u B. na kojoj namjerava graditi kao i da je bio uspješan poduzetnik koji nije imao potrebe pozajmljivati novce, dok je vezano za kupovinu parkinga od L. C. d.o.o. navela da je kupnja parkinga od L. C. d.o.o. kompletno financirana iz kredita koji je H. D. d.o.o. podigao kod H. B. d.d. navodeći da taj parking nije kupila samo H. D. d.o.o. već i vlasnici susjednih objekata parcela, dok je u odnosu na Potvrdu (na kojoj tužitelj temelji tužbeni zahtjev) navela da sumnja u njezinu vjerodostojnost budući da se ista nalazi na memorandumu iz 1999., a koji se više nije koristio, već se na memorandumu, koji se od 2000. godine koristi, nalazi i e-mail firme i web stranica društva, s time da je njezin pok. suprug uvijek koristio najnovije memorandume.

 

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev radi utvrđenja prava vlasništva na nekretnini, oznaka pobliže navedenih u izreci presude suda prvog stupnja, s obrazloženjem da tužitelj tijekom postupka nije dokazao svoje tvrdnje o postojanju usmenog ugovora o ortakluku sa sada pok. B. D., odnosno da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je upravo on, a ne prednik tuženika pok. B. D., isplatio R. G., kao prodavateljici kupoprodajnu cijenu kao i da nije dokazao tvrdnju da je bilo riječ o „nazadkupnji“ nekretnine koje je trgovačko društvo A. d.o.o. (u njegovu vlasništvu) prodalo R. G., kao kupcu, prema Ugovoru o kupoprodaji nekretnine od 20. listopada 2007., te da je tužiteljev ulog u ortakluk bila upravo predmetna nekretnina u B. (koja je predmetom ovog spora).

 

Sud prvog stupnja ocjenjuje da sva ulaganja izvršena u razdoblju od 2005. do 2007. od strane trgovačkog društva A. d.o.o., vezano za planiranu izgradnju višestambene zgrade u B., kao poslovnog projekta trgovačkog društva čiji je osnivač i vlasnik tužitelj, su ulaganja navedenog trgovačkog društva, a ne tužitelja, pa se ne radi o uvećanju vrijednosti predmetne nekretnine zbog ulaganja tužitelja.

 

Stoga sud prvog stupnja zaključuje da u navedenoj situaciji tužitelj nije mogao "nazadkupiti" nekretninu koju nije ni prodao R. G., pa se ne radi o nazadkupnji, jer je predmetnu nekretninu prodalo trgovačko društvo A. d.o.o. R., dok vezano za raskid Ugovora o kupoprodaji od nekretnine od 20. listopada 2007., sud nalazi da je za raskid ugovora o prodaji nekretnine bila obvezna pisana forma, a o čemu nije dostavljena ni izjava o raskidu, niti ugovor iz kojeg bi isto proizlazilo.

 

Kako su sve uplate koje se tiču nekretnine u B. i planirane izgradnje uplate trgovačkog društva H. D. d.o.o. čiji je vlasnik bio pok. B. D. (a odnose se na izradu tehničke dokumentacije), to sud prvog stupnja zaključuje da tužitelj nije dokazao, da je on, nakon što se pok. B. D. uknjižio kao vlasnik predmetne nekretnine na temelju Ugovora o kupoprodaji od 23. srpnja 2008. (sklopljenog sa R. G., kao prodavateljicom), plaćao izradu tehničke dokumentacije za predmetnu nekretninu, već upravo suprotno, proizlazi da su sve uplate izvršene za investitora B. D. od strane trgovačkog društva H. D. d.o.o. P.

 

U konačnici sud prvog stupnja ocjenjuje životno nelogičnim postupanje tužitelja u kojoj bi se upustio u takvu veliku poslovnu investiciju, a da prethodno s ortakom nije sklopio ugovor pisani ugovor o ortakluku ili sporazum o zajedničkom financiranju radi ulaganja i izgradnje tako velike građevine sa 17 apartmana kao i da prilikom sklapanja takvog ugovora nije izvršena procjena vrijednosti uloga ortaka.

 

Stoga sud prvog stupnja nalazi nedokazanim tvrdnje tužitelja o postojanju usmenog ugovora o ortakluku s pok. prednikom tuženika, kao ni tvrdnje da je u imovinu ortakluka unio predmetnu nekretninu k.č.br. … k.o. B. zbog čega odbija tužbeni zahtjev.

 

U odnosu na eventualno kumulirani zahtjev koji se odnosi na zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 240.000,00 Eura s naslova povećanja vrijednosti sporne nekretnine radi izvršenih ulaganja, sud ocjenjuje da tužitelj tijekom postupka nije dokazao svoje tvrdnje o postojanju sporazuma o zajedničkom pothvatu s prednikom tuženika zbog čega odbija zahtjev za isplatu zatraženog iznosa.

 

U odnosu pak na zahtjev tužitelja koji se odnosi na isplatu svote od 300.000,00 Eura, vezano za tvrdnje tužitelja o sporazumu s pok. B. D., prednikom tuženika, o otkupu 20% poslovnih udjela u društvu H. D. d.o.o., a koji tužitelj temelji na Potvrdi od 26. kolovoza 2008., sud prvog stupnja ocjenjuje da je ista dostavljena u preslici, iako je tužitelj tijekom postupka tvrdio da raspolaže izvornikom, zbog kojeg razloga je sud odustao od provođenja dokaza grafološkim vještačenjem potpisa na Potvrdi pok. B. D.

 

Kako tužitelj ne raspolaže izvornikom Potvrde, već tvrdi da se ne nalazi kod njega, to sud prvog stupnja zaključuje da tužitelj nije dokazao vjerodostojnost priložene preslike Potvrde, a ukoliko je tužitelj, kako tvrdi raspolagao iznosom od 300.000,00 Eura, tvrdeći da je tog dana 26. kolovoza 2008., kako se navodi u Potvrdi isplatio B. D. navedeni iznos, nije jasno iz kojeg razloga tužitelj nije ovaj iznos sam uložio u projekt „B.“.

 

U odnosu na sadržaj Punomoći od 28. kolovoza 2009. (koju je tužitelj priložio u izvorniku), a kojom se tužitelj ovlašćuje za zastupanje u građanskim, kaznenom i dr. postupcima, vezane za sva prava i obveze navedenog društva, prema svim tijelima i u bilo kojem postupku, pri čemu je dodana napomena „da je tužitelj vlasnik 20% udjela u trgovačkom društvu H. D. d.o.o.,“ sud navodi da neovisno o sadržaju napomene, a uzimajući u obzir ostale izvedene dokaze, tužitelj nije dokazao da je stvarno postojao sporazum tužitelja i pok. prednika tuženika o prijenosu 20% poslovnih udjela H. D. d.o.o. na tužitelja, a da ista ne predstavlja ni dokaz da je ovaj sporazum doista realiziran isplatom naknade u iznosu od 400.000,00 Eura za prijenos ovih poslovnih udjela, a koji tužitelj u ovom postupku traži s naslova stečenog bez osnove.

 

U odnosu na zahtjev za isplatom iznosa od 100.000,00 Eura s naslova pozajmice, sud ocjenjuje, dovodeći u vezu iskaze I-tuženice (da je kupnja parkinga financirana iz kredita koju je društvo H. D. d.o.o. podiglo kod banke), a što potvrđuje i svjedokinja E. M., dugogodišnja zaposlenica H. D. d.o.o. na radnom mjestu računovođe, da tužitelj nije dokazao (a imajući na umu da ne raspolaže nikakvom drugom materijalnom dokumentacijom kojom bi potvrdio svoje navode da je prije 26. kolovoza 2008. pozajmio predniku tuženika, B. D., navedeni iznos) da je doista i pozajmio predniku tuženika predmetni novčani iznos, a da prilikom predaje takvog značajnog novčanog iznosa nije tražio izdavanje potvrde.

 

Ovo posebno u situaciji kada su tužitelj i prednik tuženika tijekom 2004. i 2005. sačinjavali pisane ugovore o zajmu kojima je pok. B. D. pozajmljivao tužitelju određene novčane iznose.

 

Stoga sud prvog stupnja u konačnici ocjenjuje da tužitelj tijekom postupka nije dokazao svoje tvrdnje da je doista isplatio iznos od 400.000,00 Eura, po osnovi isplate naknade za prijenos 20% poslovnih udjela u H. D. d.o.o. P., pok. predniku tuženika B. D., niti da se je sporazumio s B. D. od otkupu ovih poslovnih udjela zbog čega je njegovo potraživanje s naslova vraćanja navedenog iznosa, kao stečenog bez osnove, neosnovano.

 

Sud drugog stupnja u cijelosti je potvrdio presudu suda prvog stupnja prihvaćajući činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom sudu kao i pravilnu primjenu materijalnog prava u smislu odredbe čl. 375. st. 5. ZPP.

 

Tužitelj u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava ukazuje da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalnopravne odredbe kojima je regulirano postojanje ortakluka kada su odbili tužbeni zahtjev (usmjeren na utvrđenje da je tužitelj vlasnik nekretnine koju je unio kao ulog u ortakluk s prednikom tuženika) i eventualno kumulirani zahtjev (radi isplate tražbine s naslova povećanja vrijednosti nekretnine te s naslova vraćanja stečenog bez osnove, u vidu isplate naknade za prijenos 20% poslovnih udjela u društvu prednika tuženika H. D. d.o.o.).

 

Odredbom čl. 637. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO) propisano je da se ugovorom o ortaštvu dvije ili više osoba uzajamno obvezuju uložiti svoj rad i/ili imovinu radi postizanja zajedničkog cilja, s time da je u st. 2. istog čl. određeno da je ortaštvo zajednica osoba i dobara bez pravne osobnosti.

 

Prema odredbi čl. 638. st. 1. ZOO-a imovinu ortaštva čine ulozi ortaka (glavnica) te imovina stečena poslovanjem ortaštva. Imovina ortaštva je zajednička imovina ortaka (st. 3), s time da imovina ortaka koja kao ulog nije unesena u zajedničku imovinu ostaje njegova posebna, od zajedničke odvojena imovina (st. 4.).

 

Polazeći od činjenica utvrđenih u postupku pred nižestupanjskim sudovima te imajući na umu da tužitelj tijekom postupka nije dokazao svoje tvrdnje iznijete u tužbi i tijekom postupka da je upravo on bio stvarni vlasnik nekretnine (na kojoj tužbom traži utvrđenje prava vlasništva), a da se kao vlasnik sporne nekretnine samo formalno vodio pok. B. D., kao i da je upravo on, a ne pok. B. D., isplatio kupoprodajnu cijenu za nekretninu R. G. te da je kao takvu predmetnu nekretninu unio kao svoj ulog u usmeni ugovor o ortakluku sklopljen s prednikom tuženika, kao i da je uslijed ulaganja koja je tužitelj imao u nekretninu povećana njezina vrijednost, a s tim u vezi da je predniku tuženika isplatio određeni novčani iznos s naslova stjecanja 20% poslovnih udjela u društvu prednika tuženika H. D. d.o.o. te da mu je i pozajmio određeni novčani iznos, pravilno su, i prema ocjeni ovog suda, nižestupanjski sudovi ocijenili da u okolnostima konkretnog slučaja nema mjesta primjeni materijalno pravnih odredbi na koje sadržajem revizije ukazuje tužitelj (čl. 637. st. 1. ZOO-a i čl. 638. st. 1. ZOO-a). Prema tome materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

Iz navedenih razloga, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu zbog čega je odlučeno kao u izreci presude.

 

Odluka o troškovima postupka temelji na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP jer troškovi sastava odgovora na reviziju nisu bili potrebni radi vođenja ovog postupka.

 

Zagreb, 11. studenoga 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.