- 1 -              Rev-x 852/2016-2

Broj: Rev-x 852/2016-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. D. (OIB: ... ), kojeg zastupa punomoćnica V. R., odvjetnica u Z., protiv tuženice D. M. (OIB: ... ) iz D. S.,  koju zastupa punomoćnik H. D., odvjetnik u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1384/14-9 od 12. siječnja 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-1735/2011 od 28. studenoga 2013., u sjednici održanoj 11. studenoga 2020.,

p r e s u d i o   j e:

I. Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troškova revizije.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje raskida kupoprodajnog ugovora sklopljenog između stranaka 14. listopada 1998. s dodatkom od 10. veljače 1999. te je odbijen zahtjev za isplatom iznosa od 360.147, 50 kuna i iznosa od 155.463,54 kuna s pripadajućim kamatama (točka I. izreke). Odlučeno je o troškovima postupka (točka II. izreke).

Presudom suda drugoga stupnja preinačena je prvostupanjska presuda i prihvaćen je tužbeni zahtjev te je odlučeno o troškovima postupka. Odlučeno je o troškovima postupka.

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženica podnosi reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu, odnosno ukinuti istu i predmet vratiti na ponovni postupak. Traži trošak sastava revizije.

U odgovoru na reviziju tužitelj se istoj protivi i predlaže je odbiti kao neosnovanu.

Revizija nije osnovana.

U postupku pred sudom drugoga stupnja nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. To iz razloga što je pobijana presuda posve jasna i razumljiva te sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama. Stoga se takav revizijski navod ukazuje neosnovanim.

U konkretnoj je pravnoj stvari predmet spora utvrđenje raskida kupoprodajnog ugovora, vraćanje isplaćene cijene i naknada štete za izvršena ulaganja.

Nije dvojbeno da su stranke sklopile ugovor o kupoprodaji nekretnine 14. listopada 1998. Tim se ugovorom tuženica obvezala prodati tužitelju nekretninu, dok se ovaj obvezao isplatiti kupoprodajnu cijenu od 160.000,00 DEM. Ugovoreno je i da kupac može stupiti u posjed nekretnine i dovršavati je što je i učinio. Isto tako nije sporno da su 10. veljače 1999. sklopili aneks navedenom ugovoru prema kojem se tuženica obvezala pribaviti građevinsku dozvolu za nekretninu s tim da tužitelj za slučaj nepribavljanja iste ima pravo raskinuti ugovor, pravo na povrat novca koji je platio na ime kupoprodaje i pravo na naknadu štete u vidu ulaganja u kuću. Nije dvojbeno da je tuženica tijekom 2008. dio nekretnine prenijela u vlasništvo svoga supruga koji je isti prodao pa je tužitelj deposediran iz nekretnine. Isto tako nije dvojbeno da tužiteljica nije ishodila građevinsku dozvolu. Pri tome je nesporno da je tužitelj na ime kupoprodajne cijene platio 360.147,50 kuna, a da je vrijednost tužiteljevih ulaganja iznosila 196.580,54 kune prema nalazu vještaka.

Sud drugoga stupnja zaključuje da tuženica nije izvršila svoju obvezu na ishođenje građevinske dozvole koja je bila bitan sastojak ugovora te da raskidni uvjet nije nemoguć. Stoga smatra i zaključuje da je ugovor raskinut i da prema raskidnom uvjetu tužitelj ima pravo na povrat uplaćene cijene i naknadu štete po osnovi ulaganja u nekretninu.

U razrješenju ove pravne stvari prvenstveno valja polaziti od ugovora sklopljenog između stranaka. Prema tom ugovoru tuženica se obvezala pribaviti građevinsku dozvolu što nije učinila. Time što je podnijela zahtjev za legalizaciju nije ispunila svoju obvezu preuzetu ugovorom zato što legalizacija objekta, suprotno navodima revizije, ne znači i postojanje građevinske dozvole. Činjenica jest da nije ugovoren rok u kojem to mora učiniti ali s obzirom na veliki protek vremena protekli su i svi razumni i uobičajeni rokovi kao što to pravilno zaključuje sud drugoga stupnja. Tuženica svoju obvezu nije izvršila pri čemu raskidni uvjet nije nemoguć samo iz razloga što ona to nije mogla učiniti. Naime, raskidni uvjet mora biti objektivno nemoguć. Stoga se navodi revizije o tome da bi takav uvjet bio nemoguć (i to subjektivno nemoguć) ukazuju neosnovanim.

Prema ugovoru je tuženica dužna u slučaju raskida ugovora vratiti tužitelju isplaćeni iznos kupoprodajne cijene. Taj iznos nije sporan. Isto tako mu je dužna naknaditi iznos naknade štete ulaganjem u nekretninu koji je utvrđen nalazom i mišljenjem vještaka. Pri tome revidentu valja ukazati da se zahtjev za naknadu štete temelji na samom ugovoru čije su odredbe pravilno primijenjene.

Zaključno valja ukazati da je osnov razrješenja ovoga spora ugovor sklopljen između stranaka prema kojem je i odlučeno. Ugovor ima svoj raskidni uvjet koji je u cijelosti ispunjen, pa se suprotni navodi u reviziji ukazuju neosnovanim.

Stoga je materijalno pravo iz navedenih odredaba ugovora pravilno primijenjeno i revizija nije osnovana, pa ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP-a) i odlučiti kao u presudi.

Kako tuženica nije uspjela s revizijom, tako je valjalo odbiti njezin zahtjev za naknadom troškova revizije (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 11. studenoga 2020.