Broj: Kž 199/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća, te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. B. zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15 i 61/15 - dalje u tekstu: KZ/11.) odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 7. veljače 2018. godine broj K-71/17, u sjednici održanoj 9. svibnja 2018. godine,

p r e s u d i o   j e

Odbija se kao neosnovana žalba optuženog D. B. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Zagrebu od 7. veljače 2018. godine, broj K-71/17 optuženi D. B. proglašen je krivim za kazneno djelo protiv imovine, razbojništva

u pokušaju iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 34. KZ/11. te je na temelju članka 230. stavka 2. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina i 8 (osam) mjeseci. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme lišenja slobode i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 20. ožujka 2017. godine pa nadalje.

Na temelju članka 153. u vezi sa člankom 158. stavkom 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08.) oštećenik B. Š. je sa svojim imovinsko pravnim zahtjevom upućen na parnicu.

Optuženik je na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/08., iako se ispravno radi o članku 148. stavku 1. ZKP/08, dužan naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu 17.316,00 kuna kao i trošak branitelja po službenoj dužnosti, a koji će biti naknadno određen.

Protiv te presude pravodobno su žalbe podnijeli optuženik D. B. osobno i po branitelju K. Š., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene odgovarajućih materijalno-pravnih odredbi kaznenog zakona, s prijedlogom da se ta presuda preinači na način da se optuženik oslobodi od optužbe ili da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Budući da se obje ove žalbe sadržajno preklapaju i međusobno nadopunjuju bit će razmatrane kao jedna optuženikova žalba.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Spis je u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba optuženika nije osnovana.

Nije u pravu optuženik kada u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odgovarajućih odredaba kaznenog postupka, pri čemu valja napomenuti kako se u žalbi ne navodi o kojim zakonskim povredama se radi, jer je odbio prihvatiti dokazne prijedloge optuženog za pribavljanje video snimki iz tramvaja broj … kod …, video snimki poglavarstva grada Z. ispred pekare „M.“ te video snimki iz trgovine „B.“ u Z. za dan 25. studeni 2016. godine. Protivno ovakvim navodima optuženika, po ocijeni ovog drugostupanjskog suda, valja navesti kako je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude naveo ne samo koje dokaze i zbog čega ih je tijekom dokaznog postupka prihvatio, odnosno koje činjenice je na temelju tako provedenog dokaznog postupka utvrdio, već je naveo i koje dokaze je odbio provesti i iz kojih razloga, a za što je dao valjane i uvjerljive razloge, a koje i ovaj sud kao takve u cijelosti prihvaća pa se žalitelj, radi nepotrebnog ponavljanja, u odnosu na navedene činjenice, tj. razloge i zakonske osnove zbog kojih su odbijeni naprijed navedeni dokazni prijedlozi obrane upućuje na obrazloženje koje je navedeno u pobijanoj presudi (stranica 18. odlomak 2., 3., i 4. te stranica 19. odlomak 1. obrazloženja presude).

Osim toga također valja napomenuti da razlozima kojima argumentira ovu žalbenu osnovu optuženik ustvari osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, navodeći kako je zbog odbijanja ovih dokaznih prijedloga činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, pri tome ustrajući i nadalje u svojoj tvrdnji kako se inkriminiranog dana nije nalazio u Z. te kako je vunena kapa, a koja je pronađena na pločniku u neposrednoj blizini inkriminiranog mjesta, od njega oduzeta nekoliko dana ranije, prilikom sukoba s dvije osobe romske nacionalnosti te da su upravo te osobe, a ne on, mogle biti počinitelji ovog kaznenog dijela. Međutim, imajući u vidu cjelokupno provedeni dokazni postupak i utvrđeno činjenično stanje, a što će kasnije biti detaljnije obrazloženo, ne stoji tvrdnja žalitelja da je, zbog odbijanja dokaznih prijedloga obrane, činjenično stanje nepotpuno utvrđeno jer se u konkretnom slučaju, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, radi o nevažnim i odugovlačećim dokaznim prijedlozima, a što je prvostupanjski sud detaljno i iscrpno obrazložio u pobijanoj presudi.

Prema tome, a budući da je detaljno i jasno obrazloženo iz kojih razloga su odbijeni ovi dokazni prijedlozi obrane, u pobijanoj presudi prvostupanjski sud nije počinio bitnu postupovnu povredu na koju se poziva žalitelj. U svojoj odluci prvostupanjski sud je na valjan, zakonit i argumentirani način obrazložio iz kojih zakonskih razloga nije u dokaznom postupku prihvatio dokazne prijedloge optuženog, a koje obrazloženje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, a ispitivanjem pobijane presude sukladno odredbi članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. nije utvrđeno postojanje niti jedne od povreda na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Isto tako, a iz naprijed navedenih razloga, također nije osnovana tvrdnja žalitelja da je zbog toga i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

Optuženik isto tako nije u pravu kada u žalbi tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, budući je prvostupanjski svoju presudu temeljio na iskazima svjedoka D. G. i D. T., a koji su po ocijeni žalitelja u svojim iskazima pristrani, nevjerodostojni i subjektivni.

Međutim, u odnosu na ove svjedoke i njihove iskaze valja napomenuti da se u pobijanoj presudi najprije detaljno reproduciraju njihovi iskazi koje su dali tijekom rasprave (za svjedoka D. G. na stranici 8. i 9., a za svjedoka D. T. na stranici 12. i 13. obrazloženja) te se potom navode i obrazlažu razlozi zbog kojih je prvostupanjski sud tako dane iskaze prihvatio kao vjerodostojne i uvjerljive (za svjedoka D. G. na stranici 15., 7. odlomak, a za svjedoka D. T. na stranici 16., 1. i 2. odlomak obrazloženja). Pri tome također valja napomenuti kako se u konkretnom slučaju radi o osobama koje su iskazivale o svojim neposrednim saznanjima, koje nemaju baš nikakvog razloga neosnovano teretiti optuženog za počinjenje ovog kaznenog djela, jer isti ni na koji način nisu zainteresirani za njegov kazneni progon, a niti su oštećeni počinjenim kaznenim djelom, pa da bi onda zbog toga imali razloga i motiva teretiti optuženog. Uz navedene činjenice potrebno je napomenuti kako su njihovi iskazi, u pogledu same dinamike događaja u banci, u bitnome potkrijepljeni i iskazima drugih svjedoka, a koji su se također tijekom inkriminiranog događaja nalazili u poslovnici banke, a radi se o svjedocima L. T., T. V., B. H., I. F., M. M., Z. P., B. Š. i T. T. Navedeni svjedoci u svojim iskazima u bitnim i odlučnim činjenicama potvrđuju navode i tvrdnje svjedoka D. G. i D. T., a koji se odnose na ponašanje počinitelja ovog kaznenog djela i njegov sukob sa zaštitarom B. Š., osim u dijelu koji se odnosi na opis i izgled samog počinitelja, budući da nitko od navedenih svjedoka nije dovoljno dobro vidio glavu i lice počinitelja. Isto tako iz pročitanih zapisnika o prepoznavanju, a u kojoj dokaznoj radnji su sudjelovali upravo svjedoci D. G. i D. T., nedvosmisleno proizlazi kako su tom prigodom, a nakon što su prethodno opisali počinitelja, isti s apsolutnom sigurnošću i bez bilo kakvih dvojbi prepoznali upravo optuženog kao počinitelja ovog kaznenog djela. Stoga je osnovano prvostupanjski sud prihvatio kao vjerodostojne, uvjerljive i istinite iskaze svjedoka D. G. i D. T. jer ovi dokazi, kao takvi, nisu dovedeni u bilo kakvu sumnju drugim provedenim dokazima, odnosno činjenicom da se isti, tijekom ispitivanja na raspravi, nisu mogli sjetiti nekih nevažnih i nebitnih detalja vezano za inkriminirani događaj i samog počinitelja, a o čemu je i prvostupanjski sud također vodio računa u svojoj odluci.

Osim toga njihovi decidirani i nedvosmisleni navodi i tvrdnje da je upravo optuženik počinitelj ovog kaznenog djela potvrđeni su i nalazom i mišljenjem vještaka za biološke tragove dipl. ing. M. V., a koja je vještačila vunenu kapu koja je pronađena neposredno nakon inkriminiranog događaja, u neposrednoj blizini banke gdje se ovaj događaj odigrao, a za koju je nedvojbeno utvrđeno kako ju je na glavi nosio upravo počinitelj ovog kaznenog djela i za koju je i sam optuženik u svom iskazu naveo da se radi o njegovoj kapi, a koju činjenicu kao takvu ne osporava niti podnesenom žalbom.

Upravo iz navedenog nalaza i mišljenja nedvosmisleno proizlazi kako su u unutrašnjosti kape pronađeni jedna vlas kose te DNA profil koji se podudaraju sa DNA profilom optuženog D. B., a s vanjske strane kape pronađeno je 5 (pet) trokomponentnih tzv. GSR čestica, koje su karakteristične za ostatak od inicijalnog punjenja streljiva, a koje nastaju isključivo u procesu ispaljenja streljiva iz vatrenog oružja.

Dakle, na temelju naprijed navedenih dokaza (iskaza svjedoka D. G. i D. T., zapisnika o prepoznavanju i nalaza i mišljenja vještaka za biološka vještačenja dipl. ing. M. V.) te nalaza i mišljenja vještaka za balistička i mehanoskopska vještačenje dipl. ing. S. K. pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je upravo optuženik počinio inkriminirano kazneno djelo.

Stoga iz navedenih razloga nije osnovan navod optuženika da su osobe, a koje su mu navodno otele navedenu vunenu kapu nekoliko dana prije inkriminiranog događaja, mogle počiniti ovo kazneno djelo koristeći njegovu kapu, jer bi u takvoj situaciji u unutrašnjosti kape zasigurno bio pronađen i biološki trag koji bi pripadao i toj drugoj osobi, s obzirom da iz snimki video-nadzora u banci i sačinjenih fotografija na temelju snimki video-nadzora nedvosmisleno proizlazi kako je prilikom počinjenja ovog kaznenog djela počinitelj na glavi nosio navedenu vunenu kapu, a što žalbom ne osporava niti sam žalitelj. Međutim, takvi tragovi, a koji bi pripadali nekoj drugoj osobi, osim osobi optuženika, prilikom vještačenja nisu pronađeni, što ukazuje na pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je istu na glavi nosio jedino i isključivo optuženik te da je tu kapu imao na glavi i prilikom počinjenja ovog kaznenog djela, a kada je došlo do opaljenja jednog streljiva iz vatrenog oružja, a zbog čega su i na vanjskoj strani kape pronađene tzv. GSR čestice.

Također za ovaj drugostupanjski sud nije osnovan i prihvatljiv navod žalitelja kako on nema motiva za počinjenje ovog kaznenog djela, a s obzirom da ima više vrijednih nekretnina u svome vlasništvu. Naime, iz podataka koje je sam optuženik dao prigodom prvog ispitivanja proizlazi da je isti nezaposlen, bez redovitih i stalnih izvora prihoda te ga uzdržava majka s mirovinom koja iznosi svega 2.560,00 kuna, a tijekom ljeta iznajmljuje jedan apartman. Dakle, imovina koju posjeduje optuženik, po njegovom vlastitom kazivanju, nije stavljena u funkciju tijekom cijele godine, na način da od nje optuženik ostvaruje stalne i redovite prihode (davanjem u zakup, najam i sl.), a kako drugih redovitih i stalnih izvora prihoda za svakodnevne životne potrebe i troškove ne ostvaruje, može se zaključiti kako isti, bez obzira na imovinu koju posjeduje, živi u relativno teškoj materijalnoj i financijskoj situaciji, a mirovina koju ostvaruje njegova majka, u navedenom iznosu, zasigurno nije dovoljna za normalan i pristojan život i zadovoljenje svakodnevnih životnih potreba njegove majke i njega.

Što se tiče žalbenog navoda optuženika da u dokaznom postupku nije utvrđena GPS pozicija njegovog mobitela za inkriminirani dan, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda niti taj žalbeni navod ne stoji budući da iz pobijane presude proizlazi kako je prvostupanjski sud u dokaznom postupku prihvatio ovaj dokazni prijedlog obrane, zatražio je od PUZ-a, Sektora kriminalističke policije da se pribave podaci o ostvarenom telekomunikacijskom prometu za mobitel optuženog, međutim iz zaprimljenog dopisa utvrđeno je kako to nije moguće pribaviti budući telekomunikacijski operateri navedene podatke čuvaju maksimalno godinu dana, a taj rok je u međuvremenu prošao. Dakle, evidentno je da je prvostupanjski sud pokušao pribaviti navedeni podatak, ali u tom trenutku to više nije bilo tehnički moguće, a što je i obrazloženo u pobijanoj presudi, a što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Slijedom svega naprijed navedenog činjenično je stanje po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno i potpuno utvrđeno u odnosu na inkriminirano kazneno djelo i počinitelja, nije počinjena pogrešna primjena materijalno pravnih odredbi kaznenog zakona, koja se u žalbi samo paušalno navodi, međutim detaljnije se ne obrazlaže, niti je počinjena povreda odredaba kaznenog postupka, na koje je ukazano podnesenom žalbom, a zbog čega je žalba optuženog iz tih osnova u cijelosti neosnovana.

Iako žalbe optuženika i njegovog branitelj nisu izjavljene i zbog odluke o kazni ovaj drugostupanjski sud je, sukladno članku 478. ZKP/08., ispitao prvostupanjsku presudu i u djelu koji se odnosi na odluku o kazni. Ocjena je drugostupanjskog suda da je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne pravilno cijenio i u potpunosti uzeo u obzir sve okolnosti iz članka 47. KZ/11., a koje se procjenjuju pri izboru vrste i mjere kazne, gdje je kao olakotne okolnosti na strani optuženika cijenio njegovu životnu dob i činjenicu da je kazneno djelo ostalo u pokušaju, dok je kao otegotne okolnosti cijenio činjenicu da je tom prigodom uporabljeno vatreno oružje s metkom u cijevi, dakle pripremljeno za uporabu, grub i agresivan napad na zaštitara, a kojom prigodom su mu nanesene i tjelesne ozljede te dosadašnju osuđivanost. Sukladno tome prvostupanjski sud mu je izrekao primjerenu kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet ) godina i 8 (osam ) mjeseci, a kojom kaznom će se i po ocjeni ovog suda u cijelosti ostvariti svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11., odnosno njome će se izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jačat će se povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava te će se prvenstveno utjecati na počinitelja, ali i na sve druge da ne čine kaznena djela, kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja, uz omogućavanje počinitelju da se, nakon izdržane kazne zatvora, ponovno uključi u društvo.

Ispitujući prvostupanjsku presudu i sukladno članku 476. stavku 1. točki 2. ZKP/08. ovaj sud nije utvrdio da je povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika.

Slijedom svega izloženog, na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ove odluke.

Zagreb, 9. svibnja 2018. godine