- 1 -              Rev 2461/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2461/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja prvotužitelja J. J. iz D. i drugotužitelja D. J. iz D., koje zastupa punomoćnik J. D., odvjetnik u P., protiv prvotuženice K. R. iz K., koju zastupa punomoćnik B. R., odvjetnik u K. i drugotuženika D. T. iz S., kojega zastupa punomoćnik V. D., odvjetnik u K., radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe te predaje u posjed, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž 1282/12 od 6. svibnja 2015. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P 440/08 od 23. svibnja 2012., u sjednici održanoj 10. studenog 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I.              Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"a) Utvrđuje se da su tužitelji suvlasnici za po 1/2 čest. zem. 5805, k.o. S., zk. ul. 2417, te su temeljem ove presude ovlašteni zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva prethodnim brisanjem s imena R. K. iz K., uz istodobnu uknjižbu tog prava vlasništva na imena:

 

J. J. iz D., ul. ... za               1/2

D. J. iz D., ul. .... za               1/2

 

b) Dužna je tužena K. R. iz K. nekretninu anagrafske oznake čest. zem. 5805 k.o. S., zk. ul. 2417, predati u suvlasništvo i posjed tužiteljima, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

c) Dužni su tuženi nadoknaditi tužiteljima troškove ovog spora uz roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

 

II.              a) Nalaže se tuženiku D. T. iz S., ul. ..., ... O., da po osnovu protuvrijednosti 1/2 nekretnine, čest. zem. 5805 k.o. S., zk. ul. 2417, u naravi oranica koja se nalazi u mjestu K. isplati tužitelju D. J. iz D. ul. ...., iznos od 60.000,00 (šezdesettisućakuna) zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos tekućom od dana donošenja presude pa do isplate.

 

b) Nalaže se tuženiku D. T. iz S., ul. ..., ... O., da po osnovu protuvrijednosti 1/2 nekretnine, čest. zem. 5805 k.o. S., zk. ul. 2417, u naravi oranica koja se nalazi u mjestu K. isplati tužitelju J. J. iz D. ul. ..., iznos od 60.000,00 (šezdesettisućakuna) zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos tekućom od dana donošenja presude pa do isplate.

 

III.              U preostalom dijelu u iznosu preko 60.000,00 (šezdesettisućakuna) tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

 

IV.              Nalaže se tužiteljima da naknade tuženoj pod 1. K. R. iz K. trošak parničnog postupka u iznosu od 3.523,00 kune zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a koje kamate teku od presuđenja pa do isplate.

 

V.              Nalaže se tuženiku pod 2. D. T. iz S. da naknadi tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu od 2.675,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a koje kamate teku od presuđenja pa do isplate.‟

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

"Žalba tužitelja djelomično je osnovana, a djelomično neosnovana, dok je žalba tuženika ad.2. osnovana, te se presuda Općinskog suda u Metkoviću pod posl. br. P. 440/08-27 od 23. svibnja 2012. godine (točka I., II., III. IV. i V. izreke):

 

a) potvrđuje u točkama I. i III. izreke,

 

b) preinačuje

 

- u točki II. pod točkom a) i b) izreke na način da se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan,

 

- u točki IV. izreke tako da sada glasi:

 

Dužni su tužitelji ad.1.J. J. i ad.2. D. J. naknaditi tuženici ad.1. trošak parničnog postupka i to svaki u iznosu od po 78,12 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

- u točki V. izreke na način da sada ista glasi:

 

Dužni su tužitelji ad.1. J. J. i ad.2. D. J. naknaditi trošak parničnog postupka tuženiku ad.2. i to svaki od tužitelja ad.1. i ad.2. u iznosu od po 2.728,12 kn, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelji podnose reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) jer smatraju da odluka o sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih i postupovnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a kako o tim pitanjima revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, riječ je o pitanjima o kojima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predlažu da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači drugostupanjsku presudu, podredno ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

 

1. ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna,

 

2. ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa i

 

3. ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP.

 

U smislu prethodno navedenih odredaba ZPP drugostupanjska presuda osim u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka donesena je na temelju odredbe čl. 373.a ZPP što znači, da je u konkretnom predmetu dopuštena revizija iz odredbi čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP, dakle dopuštena je redovna revizija.

 

Stoga je pobijanu drugostupanjsku presudu revizijski sud ispitao u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Time što utvrđene činjenice i provedene dokaze sudovi nisu tumačili u skladu sa stavom tužitelja nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje tužitelji sadržajno ukazuju.

 

Naime, sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP).

 

Prema odredbi čl. 220. st. 1. i 2. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke i sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Nižestupanjski sudovi su postupajući u skladu sa navedenim odredbama proveli dokaze koje su ocijenili važnim za donošenje odluke u konkretnom predmetu, pri čemu su analizirajući iskaze svjedoka i stranaka i drugu dokumentaciju koja prileži u spisu utvrdili sve činjenice odlučne za ovaj spor. Takvim postupanjem nižestupanjskih sudova nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 8. i 220. ZPP na koju tužitelji zapravo sadržajno ukazuju u reviziji.

 

Pretežnim navodima revizije revidenti prigovaraju pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a kako se revizijom ne mogu pobijati utvrđene činjenice (argumenti iz odredbe čl. 385. ZPP) te navode revizijski sud i ne može razmatrati. Kroz navode revizije se prigovara načinu na koji su nižestupanjski sudovi vrednovali provedene dokaze pa se i ti navodi zapravo svode na prigovore pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga su takvi prigovori bez utjecaja na pravilnost drugostupanjske odluke s obzirom na to da u revizijskom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske ne može ispitati osnovanost prigovora činjenične naravi, a kako je već naprijed navedeno.

 

Nisu osnovani daljnji navodi revizije o neizvođenju dokaza saslušanjem parničnih stranaka, a time i o mogućoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP obzirom da je sud na ročištu održanom 9. svibnja 2012. (list 125 spisa) odustao od izvođenja navedenog dokaza, a tužitelji se tome nisu protivili.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje prava vlasništva i to svakog za po 1/2 dijela čest. zem. 5805 k.o. S., uz istovremenu uknjižbu te čestice na njihovim i istovremeno brisanje prvotuženice, te na predaju navedene nekretnine tužiteljima u posjed. Podneskom predanom na ročištu 15. studenog 2011. (list 109, 110-112 spisa) tužitelji su istaknuli novi tužbeni zahtjev kao eventualno kumulirani tužbeni zahtjev uz već postojeći, kojim su zatražili da im drugotuženik svakom od njih isplati iznos od po 100.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je vlasnik predmetne čest. zem. 5805 k.o. S. bio uknjižen J. K. pok. M., a potom među inim i K. M. pok. J. za 10/24 dijela,

 

- da je presudom prvostupanjskog suda zbog ogluhe poslovni broj P 191/04 od 28. travnja 2004. utvrđeno da je drugotuženik na temelju kupoprodajnog ugovora s M. K. postao vlasnik čest. zem. 5805 k.o. S.,

 

- da se na temelju navedene presude drugotuženik D. T. uknjižio u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetne čestice brišući istovremeno među inim M. K. pok. J. kao vlasnika predmetne čest. zem. 5805 k.o. S., te se upisao i kao posjednik te nekretnine u katastru,

 

- da je drugotuženik D. T. ugovorom o kupoprodaji nekretnine od 21. veljače 2006. prodao nekretninu, čest. zem. 5805 upisanu u zk.ul. 2328 k.o. S. K. R. (prvotuženici) za iznos od 120.000,00 kuna,

 

- da se prvotuženica K. R. rješenjem Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj Z 188/06 od 22. veljače 2006. uknjižila kao vlasnica predmetne čest. zem. 5805 k.o. S., a potom se upisala i kao posjednica iste,

 

- da je A. D. K. ud. M. bila posjednik navedene čest. zem. prije drugotuženika D. T., postupajući pritom prema načelu povjerenja u zemljišne knjige i u dobroj vjeri kako u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora tako i u trenutku podnošenja prijedloga za upis nekretnine u zemljišne knjige, a

 

- da su A. D. K. naslijedili tužitelji.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na prvotuženicu nije osnovan odnosno da je prvotuženica stekla pravo vlasništva nekretnine na temelju kupoprodajnog ugovora, pri čemu je bila savjesna i postupala je s povjerenjem u zemljišne knjige u smislu odredbe čl. 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZV) i čl. 8. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" broj 91/96, 58/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13 – dalje: ZZK).

 

Na temelju odredbe čl. 122. st. 1. ZV smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupio s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito izvanknjižnog stanja, uživa glede tog stanja zaštitu prema odredbama ZV.

 

Prema st. 1. čl. 8. ZZK zemljišne knjige, izvadci, odnosno ispisi i prijepisi iz zemljišne knjige uživaju javnu mjeru i imaju dokaznu snagu javnih isprava. Prema stavku 2. istog članka smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta dok je prema stavku 3. navedenog članka propisano da stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupio s povjerenjem u zemljišne knjige, pravno je zaštićen, ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja. Nedostatak dobre vjere ne može se prigovoriti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

 

Prema tome u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva pravilno su nižestupanjski sudovi na temelju utvrđenog činjeničnog stanja uzimajući u obzir sadržaj odredbe čl. 122. i čl. 8. ZK primijenili materijalno pravo i ocijenili da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, jer je prvotuženica bila savjesna i postupila je u skladu s povjerenjem u zemljišne knjige u smislu čl. 122. st. 1. ZV i čl. 8 ZZK, a tužitelji nisu dokazali da su vlasnici predmetne čestice pa im stoga i ne pripada pravo na uknjižbu prava vlasništva i predaje predmetne nekretnine od strane prvotuženice u posjed. U odnosu na drugotuženika (koji nije ni naveden u tužbenom zahtjevu) koji je predmetnu česticu stekao od nevlasnika (M. K.), a potom se na temelju presude zbog ogluhe upisao u zemljišnim knjigama, ocjenjuju da isti ne uživa zaštitu povjerenja istinitosti u zemljišnim knjigama, jer je njegov upis neistinit, pa kako je prvotuženica njegov sukcesor koja je vlasništvo nekretnine stekla na temelju povjerenja u istinitost zemljišne knjige odbijaju tužbeni zahtjev i u odnosu na ovog tuženika.

 

U odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev i isplatu iznosa od po 100.000,00 kuna nižestupanjski sudovi pošavši od utvrđenja:

 

- da je ugovor o kupoprodaji između drugotuženika kao prodavatelja i prvotuženice kao kupca sklopljen 21. veljače 2006.,

 

- da je točkom 3. ugovora ugovoren iznos kupoprodajne cijene od 120.000,00 kuna koji je isplaćen prodavatelju nakon potpisa i ovjere ugovora (list d-16 spisa),

 

- da se prvotuženica uknjižila na temelju tog ugovora u zemljišne knjige pod poslovnim brojem Z 188/06 od 22. veljače 2006. (list e-18 spisa),

 

- da je zahtjev za isplatu navedenog iznosa podnesen podneskom od 15. studenog 2011.,

 

zaključuju da se u konkretnom slučaju radi o stjecanju bez osnove i da je nastupila zastara tužiteljeva potraživanja, jer je protekao opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO kojim je propisano da tražbina zastarijeva za pet godina ako zakon nije odredio neki drugi zastarni rok, pa je u tom dijelu drugostupanjski sud pravilno preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Kako se dakle, prvotuženica na temelju ugovora o kupoprodaji od 21. veljače 2006. upisala u zemljišne knjige 22. veljače 2006. i kako su eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od po 100.000,00 kuna tužitelji postavili 15. studenoga 2011., tako je u svakom slučaju protekao opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO, a kako to pravilno zaključuje i sud te pravilno odbija i taj tužbeni zahtjev.

 

Stoga nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 122. st. 1. ZV u svezi sa čl. 8. i čl. 225. ZOO.

 

Stoga je pogrešno shvaćanje tužitelja da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe protiv tuženika D. T. 2. listopada 2005.

 

Zbog svega navedenog na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena je kao neosnovana te je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 10. studenog 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Jasenka Žabčić, v.r.