- 1 -              Rev 2074/2019-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2074/2019-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić, članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. D. M. iz H., OIB: ... i 2. M. (M.) M. pok. M. iz H., OIB: ..., oboje iz H., ..., oboje zastupani po punomoćnici J. D., odvjetnici u H., protiv tuženika Grada H., H., ..., OIB: ..., zastupanog po generalnom punomoćniku M. B., odvjetniku u H., radi raskida ugovora predaje i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja podnesenoj protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-480/2014-17 od 7. veljače 2019., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Starom Gradu poslovni broj P-314/10 od 6. ožujka 2014., u sjednici održanoj 10. studenoga 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tužitelja, podnesena protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-480/2014-17 od 7. veljače 2019., kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Odbacuje se revizija tužitelja podnesena protiv rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-480/2014-17 od 7. veljače 2019, kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je raskinut ugovor od 08. rujna 2000., zaključen između tuženika sa jedne strane, te tužitelja, sa druge strane, ovjeren kod Javne bilježnice J. P., broj: Ov.42/11 dana 09. siječnja 2001. i Ov.117/01 dana 17. siječnja 2001.

 

U točki II. izreke naloženo je tuženiku da nekretnine upisane u z.k.ul.286 k.o. H., preda slobodne od osoba i stvari u suposjed i vlasništvo tužiteljima.

 

U točki III. izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja u kojem su tražili da se naloži tuženiku da tužiteljima isplati svakome po 1/2 više novčanih iznosa, preciznije navedenih u toj točki izreke navedene presude.

 

U točki IV. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljima solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 364.608,95 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. ožujka 2014. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

U točki V. izreke naloženo je tužiteljima da naknade tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 80.953,12 kn, u roku od 15 dana.

 

Presudom suda drugog stupnja:

- potvrđena je presuda Općinskog suda u Starom Gradu poslovni  broj P-314/10 od 6. ožujka 2014., u dijelu pod točkom III. njezine izreke, a

- preinačena u dijelu pod točkom I. i II. izreke i u tom dijelu na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u kojem su tražili da se utvrdi da je raskinut ugovor od 08. rujna 2000., zaključen između stranaka, ovjeren kod Javne bilježnice J. P., broj: Ov.42/11 dana 09. siječnja 2001. i Ov.117/01 dana 17. siječnja 2001., te u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da nekretnine upisane u z.k.ul.286 k.o. H., preda slobodne od osoba i stvari u suposjed i vlasništvo tužiteljima.

 

Rješenjem suda drugog stupnja preinačena je odluka o troškovima postupka (točka IV. I V. izreke) na način da je naloženo tužiteljima da tuženiku naknade parnične troškove u iznosu od 245.312,50 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude i rješenja reviziju su podnijeli tužitelji pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i 2. ZPP-a, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a podredno i reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP-a. Predlažu preinačenje pobijane presude u odnosu na točke I. i II. tužbenog zahtjeva, te potvrđivanje prvostupanjske presude u tom dijelu, i ukidanje drugostupanjske presude u odnosu na točku III tužbenog zahtjeva, kao i ukidanje rješenja glede troškova postupka i vraćanje predmeta, u ukinutom dijelu, na ponovno suđenje pred izmijenjenim vijećem.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je neosnovana.

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je raskinut ugovor H. 08. rujna 2000.godine", zaključen između stranaka i ovjeren kod Javne bilježnice J. P. pod brojem: Ov.42/11., 09. siječnja 2001. i Ov.117/01., 17. siječnja 2001., zahtjev da tuženik preda tužiteljima u (su)posjed nekretnine upisane u z.k.ul.286 k.o. H. slobodne od osoba i stvari, te da tuženik na ime uporabe tuđe stvari u svoju korist tužiteljima isplati iznose pobliže navedene u dijelu pod točkom III. izreke prvostupanjske presude.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, te ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP-a.

 

Pobijana presuda o zahtjevima tužitelja iz točaka I. i II. njihovog zahtjeva donesena je u tom dijelu primjenom odredbe čl. 373.a ZPP-a, pa su ispunjene pretpostavke za podnošenje redovne revizije, te je iz tih razloga ovaj sud raspravio redovnu reviziju tužitelja.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a. ZPP-a). U reviziji prema odredbi čl. 386. ZPP-a stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

U postupku koji je prethodio reviziji nižestupanjski sudovi su utvrdili:

 

- da su tužitelji u zemljišnim knjigama upisni kao suvlasnici za po 1/3 predmetnih nekretnina, da se u posjedu predmetnih nekretnina nalazi tuženik, a da predmetne nekretnine sada predstavljaju dio javnog parkirališta D. u H. kojim gospodari trgovačko društvo F. d.o.o., a koje društvo je vlasništvo tuženika,

- da su stranke zaključile ugovor H. 08. rujna 2000.", koji je ovjeren kod javne bilježnice J. P. pod brojem: Ov.42/11., 09. siječnja 2001. i Ov.117/01., 17. siječnja 2001.,

- da su člankom I. toga ugovora stranke suglasno utvrdile da je od posebne važnosti i značaja za Grad H. izvođenje radova na proširenju lokalne ceste od spoja ceste prema B. i V. do spoja ceste prema DVD H. i kamenolomu P. na D. u H. i izgradnja – proširenje parkirališta na D. u H.,

- da su u članku II. ugovora tužitelji izjavili da se ne protive uspostavi trase ceste i parkirališta preko navedenih nekretnina,

- da je člankom III. ugovora određeno je da će tuženik, kao investitor radova iz toč. I ugovora početi sa izvođenjem radova odmah nakon potpisivanja ovog ugovora, a da će se naknada za ustupljeno zemljište odrediti u odgovarajućoj zamjenskoj nekretnini koju će stranke naknadno dogovoriti, sukladno procjeni sudskog vještaka, a u svrhu rješenja stambenog pitanja D. M. i M. M.,

- da je člankom IV. ugovora određeno da će ostala prava i obveze između tuženika i tužitelja biti regulirani posebnim ugovorom o zamjeni nekretnina,

- da je se prema odredbi članka V. ugovora tuženik obvezao da neće pristupiti ovrsi pravomoćne presude ovog suda broj P-209/96 od 29. ožujka 1999., do roka od godinu dana od dana sklapanja ugovora, do kada je tuženik u obvezi iznaći zamjensku nekretninu na području Grada H. za predmetne nekretnine vlasništvo tužitelja,

- da je u članku VI. ugovoreno da će za slučaj da tuženik ne iznađe rješenje u svezi zamjene nekretnina, kako je to predviđeno točkom V. ugovora, tužiteljica D. M. nastaviti neometano korištenje stana u V. G. o čemu će se sklopiti poseban ugovor,

- da je prava volja ugovornih strana, prilikom sklapanja predmetnog ugovora, bila davanje tuženiku suglasnosti tužitelja da tuženik može vršiti građevinske radove na tim nekretninama radi izgradnje ceste i proširenja parkirališta na D. u H. i nalaženje zamjenske nekretnine u svrhu rješenja stambenog pitanja tužitelja,

- da su tužitelji dopisom od 28. lipnja 2004., pozvali tuženika da u roku od 60 dana ispuni obveze iz članka III. i V. predmetnog ugovora,

- da tuženik niti u naknadnom roku od 60 dana nije ispunio svoju obvezu iznalaženja zamjenske nekretnine na ime naknade za ustupljene nekretnine.

 

Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud smatra da je sukladno odredbi čl. 126. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 107/95, 7/96,112/99 i 88/01) koji se u konkretnom slučaju primjenjuju na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) predmetni ugovor raskinut po samom zakonu, jer tuženik niti u naknadnom roku nije ispunio svoje obveze iz tog ugovora, odnosno nije tužiteljima pronašao odgovarajuću zamjensku nekretninu na području Grada H.

 

Prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda navedeni zaključak prvostupanjskog suda nije pravilan jer prvostupanjski sud nije imao u vidu sadržaj članka VI. ugovora i činjenicu da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Starom Gradu broj P-209/96 od 29. ožujka 1999., naloženo tuženici D. M., ovdje tužiteljici, da iseli iz kuće V. G. upisane u zk. ul. 1119 k.o. H., vlasništvo Grada H., te je slobodnu od osoba i stvari preda u posjed tužitelju Gradu H., da tuženik do donošenja pobijane presude nije tražio da mu tužiteljica D. M. preda posjed predmetnu nekretninu, ni to da stranke nisu sklopile nikakav poseban ugovor kojim bi regulirale međusobna prava i obveze glede korištenja i posjedovanja stana u V. G. od strane tužiteljice D. M., te cijeneći da tuženik po proteku roka od godine dana od sklapanja predmetnog ugovora nije tražio iseljenje tužiteljice D. M. iz V. G. niti je u tom pravcu pokrenuo ovršni postupak, smatra da je tuženik time ispunio obvezu iz članka VI. ugovora, koji članak regulira prava i obveze stranaka za slučaj da tuženik ne pronađe odgovarajuću zamjensku nekretninu u ugovorenom roku, što se u konkretnom slučaju i dogodilo, i smatra da nisu ispunjeni uvjeti za raskid predmetnog ugovora zbog neispunjenja ugovorne obveze od strane tuženika, te da nema osnove po kojoj tužitelji traže od tuženika predaju posjeda navedenih nekretnina, niti isplatu naknade zbog upotrebe tuđe stvari u svoju korist temeljem odredbe čl. 219. ZOO-a, pa primjenom čl. 373. t. 3. ZPP-a donosi pobijanu presudu u dijelu pod točkom I. i II. izreke i u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a niti onaj iz čl. 354. st. 1., u svezi čl. 8. ZPP-a, jer suprotno tvrdnji tužitelja pobijana presuda sadrži razloge o svim činjenicama odlučnim za rješenje spora, pa je presudu moguće ispitati, a navodi kojima se dovode u pitanje utvrđenja na temelju kojih je drugostupanjski sud zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za raskid predmetnog ugovora zbog neispunjenja ugovorne obveze od strane tuženika, s obzirom da je, kako tvrde, trebalo zaključiti suprotno, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima tužitelji detaljno iznose sadržaj čl. II. do čl. VI. predmetnog ugovora i daju svoju ocjenu provedenih dokaza, koja je različita od ocjene na kojoj je pobijana odluka zasnovana, te sugeriraju prihvatiti činjenično stanje koje oni nalazi pravilnim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (čl. 385. ZPP-a) te navode ne može razmatrati ni ovaj sud. Osim toga pri ocjeni provedenih dokaza postupljeno je upravo onako kako to i nalaže odredba čl. 8. ZPP-a, a za takvu ocjenu dati su razlozi koji su prihvatljivi i ovome sudu. Slijedom iznesenoga nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u svezi čl. 8. ZPP-a.

 

U svezi tvrdnji tužitelja da je predmetni ugovor od 8. rujna 2000. u naravi predugovor o zamjeni nekretnine, jer sadrži sve bitne elemente takvog ugovora, ističe se da ta tvrdnja tužitelja ovome sudu nije prihvatljiva, jer suprotno tvrdnji tužitelja sadržaj takvog ugovora o zamjeni nije određen niti odrediv, jer u ugovoru od 8. rujna 2000. izričito stoji da je između stranaka dogovoreno da će se naknada za ustupljeno zemljište odrediti u odgovarajućoj zamjenskoj nekretnini koju će stranke naknadno dogovoriti, sukladno procjeni sudskog vještaka, a u svrhu rješenja stambenog pitanja D. M. i M. M., pri čemu se ne zna hoće li zamjenska nekretnina biti zemljište (radi izgradnje kuće) ili stan, a prema predmetnom ugovoru stranke se o tome trebaju tek naknadno dogovoriti.

 

Odredba čl. VI. predmetnog ugovora, suprotno tvrdnji revidenata, nije neodređena i neodrediva jer su njom stranke dogovorile da će za slučaj da tuženik ne iznađe rješenje u svezi zamjene nekretnina, kako je to predviđeno točkom V. ugovora, tužiteljica D. M. nastaviti neometano korištenje stana u V. G., o čemu će se sklopiti poseban ugovor. Tom odredbom, kako je navedeno, određeno je da će se za korištenje stana u V. G. od strane D. M. sklopiti poseban ugovor, zasigurno kako bi se legaliziralo njezino korištenje te nekretnine tuženika i opravdalo neprovođenje ovrhe.

 

Navode tužitelja u kojima ističu da su tužitelji dužnici djeljive obveze (svaki od njih daje svoj suvlasnički dio) i vjerovnici nedjeljive obveze (primaju zajedničku nekretninu kojom skupa rješavaju svoje stambeno pitanje), prihvaća i ovaj sud, ali u svezi s tim ne prihvaća tvrdnju tužitelja glede tumačenja odredbe čl. VI. predmetnog ugovora, kada tvrde da se ispunjenje obveze tuženika prema D. M. (u slučaju da tuženik ne iznađe rješenje u svezi zamjene nekretnina, kako je to predviđeno točkom V. ugovora, tužiteljica D. M. nastaviti neometano korištenje stana u V. G.) ne odnosi i na ispunjenje obveze prema M. M., iz razloga što je potpisom predmetnog ugovora M. M. pristao (dao suglasnost) da se obveza tuženika i prema njemu ispuni time što tuženik neće provoditi ovrhu protiv D. M. u V. G., odnosno time što će tužiteljica D. M. nastaviti neometano korištenje stana u V. G. Stoga, u toj situaciji, nije odlučno što tužitelji nisu solidarni dužnici niti solidarni vjerovnici.

 

Revizijski navodi o ništetnosti odredbe čl. VI. predmetnog ugovora sukladno čl. 47. ZOO-a, nisu uzeti u razmatranje jer su prvi put izneseni u reviziji, a ne odnose se na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može izjaviti (čl. 387. ZPP-a).

 

Prigovori tužitelja o pogrešnoj primjeni materijalnog prava iz čl. 99. ZOO-a o tumačenju odredbi ugovora, u kojima tvrdi da je sud bitne odredbe ugovora tumačio iako su jasne, da je zanemario što je prethodilo zaključenju ugovora, te da je ugovor tumačio jedino kroz odredbu čl. VI., zanemarujući njegove ostale odredbe, sve protivno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 12. ZOO-a) i suprotno cilju zbog kojeg je ugovor sklopljen (čl. 13. ZOO-a), su u biti prigovori pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što se ne može isticati u reviziji (čl. 385. ZPP-a) i prigovori pogrešne ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a), koja ovom sudu, kako je već navedeno nije prihvatljiva, tim više što je drugostupanjski sud upravo vodeći računa o sadržaju svih ugovornih odredbi utvrdio pravu volju ugovornih stranaka, pri čemu, suprotno tvrdnji revidenata, sud nije tumačio jasne odredbe.

 

Upravo imajući u vidu da tuženik po proteku roka od godine dana od sklapanja predmetnog ugovora nije tražio iseljenje tužiteljice D. M. iz V. G. niti je u tom pravcu pokrenuo ovršni postupak, tuženik time ispunjava obvezu iz članka VI. ugovora prema oba tužitelja, jer upravo ta odredba regulira prava i obveze stranaka za slučaj da tuženik ne pronađe odgovarajuću zamjensku nekretninu u ugovorenom roku. Stoga ni po ovom sudu nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 126. st. 3. ZOO-a za raskid predmetnog ugovora zbog neispunjenja ugovorne obveze od strane tuženika, niti osnove za isplatu zbog korištenja tuđe nekretnine sve dotle dok stranke ili ne postignu sporazum o zamjenskoj nekretnini ili dok D. M. koristi navedenu nekretninu tuženika (protunaknada tuženika za korištenje nekretnina tužitelja), odnosno dok tuženik eventualno ne zatraži njezino iseljenje.

 

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Podnesena revizija odnosi se i na rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka.

 

U odnosu na reviziju u tom dijelu ističe se da je na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2005. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem pravomoćna odluka o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg je dopuštena revizija.

 

Prema navedenom pravnom shvaćanju rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka (jednako kao i odluka o troškovima postupka sadržana u presudi) nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP-a protiv kojeg je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškova postupak niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispedencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom bilo presudom ili rješenjem.

 

Stoga je na temelju odredbe čl. 392.b st. 1. ZPP-a u reviziju tužitelja u tom dijelu valjalo odbaciti.

 

Zagreb, 10. studenog 2020.