- 1 -              Revr 795/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 795/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančić člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. A. iz C., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici I. Ž. i Z. M., odvjetnici u S. B., protiv tuženika H. d.d. Z., DP E. V., V., , OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Z. C. i K. K. u V., radi naknade štete, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženika protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-451/17-3 od 30. studenoga 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru, Stalna služba u Vinkovcima poslovni broj Pn-429/15-191 od 10. svibnja 2017., u sjednici održanoj 10. studenoga 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e   i   r i j e š i o   j e:

 

I. Djelomično se prihvaća revizija tuženika te se ukidaju presuda Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-451/17-3 od 30. studenoga 2017. i presuda Općinskog suda u Vukovaru, Stalna služba u Vinkovcima poslovni broj Pn-429/15-191 od 10. svibnja 2017. u dijelu pod stavkom I. izreke kojim je tužitelju dosuđen na ime naknade štete za izgubljenu zaradu iznos od 872.856,37 kn sa zakonskom zateznom kamatom, kao i u odluci o parničnom trošku, te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

III. U preostalom dijelu revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

 

IV. O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I./ Tuženik H. e. d.d. Z., DP E. V., (OIB: …), V., dužna je tužitelju A. A. (OIB:…) iz C., na ime naknade štete za izgubljenu zaradu isplatiti i to:

 

- iznos od 872.856,37 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. prosinca 2010.g.

 

- za mjesec prosinac 2010.g. iznos od 4.251,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. siječnja 2011.g. do isplate

 

- za mjesec siječanj 2011.g. iznos od 4.251,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. veljače 2011.g. do isplate

 

- za mjesec veljaču 2011.g. iznos od 4.251,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. ožujka 2011.g.

 

- za mjesec ožujak 2011.g. iznos od 4.251,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. travnja 2011.g.

 

- za mjesec travanj 2011.g. iznos od 4.251,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. svibnja 2011.g.

 

- za mjesec svibanj 2011.g. iznos od 4.251,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. lipnja 2011.g.

 

- za mjesec lipanj 2011.g. iznos od 4.251,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. srpnja 2011.g.

 

- za mjesec srpanj 2011.g. iznos od 4.251,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. kolovoza 2011.g.

 

- za mjesec kolovoz 2011.g. iznos od 4.251,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. rujna 2011.g.

 

- za mjesec rujan 2011.g. iznos od 4.251,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. listopada 2011.g.

 

- za mjesec listopad 2011.g. iznos od 4.251,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. studenog 2011.g.

 

- za mjesec studeni 2011.g. iznos od 4.251,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. prosinca 2011.g.

 

- za mjesec prosinac 2011.g. iznos od 4.251,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. siječnja 2012.g.

 

- za mjesec siječanj 2012.g. iznos od 4.251,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. veljače 2012.g.

 

- za mjesec veljaču 2012.g. iznos od 4.251,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. ožujka 2012.g.

 

- za mjesec ožujak 2012.g. iznos od 4.251,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. travnja 2012.g.

 

- za mjesec travanj 2012.g. iznos od 4.251,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. svibnja 2012.g.

 

- za mjesec svibanj 2012.g. iznos od 3.862,20 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. lipnja 2012.g.

 

po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke d.d. koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015.g., a od 01. kolovoza 2015.g. pa sve do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 217.453,06 kn - sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

II./ Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva na ime potraživanja naknade štete za izgubljenu zaradu u iznosu od 184.184,00 kn za razdoblje od mjeseca lipnja 2012. do kraja rujna 2016.g. zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, tužitelj se odbija kao sa neosnovanim.

 

III./ Tužitelj se odbija sa dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

 

"Tuženik H. e. d.d. Zagreb, DP E. V., (OIB: …), V., dužna je plaćati tužitelju A. A. (OIB:…) iz C., , rentu radi izgubljene zarade izvan radnog vremena u iznosu od 3.542,00 kn mjesečno počev od 01. studenog 2016.g., pa sve dok za to postoje zakonski uvjeti sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja teče od svakog desetog u narednom mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate i to tako da je sve dospjele obroke dužan platiti odjednom sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, a one koji će ubuduće dospijevati najkasnije do desetog u mjesecu unaprijed, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

 

IV./ Tužitelj se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 217.453,06 kn.“

 

Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrđena je presuda suda prvog stupnja (toč. I.) te je odbijen tuženik sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu tužitelja u iznosu od 3.125,00 kuna (toč. II.).

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tužitelj i tuženik i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povreda odredaba parničnog postupka. Tužitelj predlaže prihvatiti reviziju i ukinuti pobijanu odluku, podredno preinačiti pobijanu odluku na način da se prihvati tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. Tuženik predlaže ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti na ponovni postupak.

 

Tuženik u odgovoru na reviziju predlaže reviziju tužitelja odbaciti kao nedopuštenu, dok tužitelj nije odgovorio na reviziju tuženika.

 

Revizija tužitelja nije osnovana, dok je revizija tuženika djelomično osnovana i djelomično nedopuštena.

 

Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet ovog parničnog postupka je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog izgubljene zarade za rad izvan redovnog radnog vremena, za rad u tzv. „fušu“, a koju zaradu bi tužitelj mogao ostvariti da nije stradao na radu.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Županji broj K-423/87 od 11. veljače 1988. I. P., radnik prednika tuženika, proglašen krivim što je 17. lipnja 1987. u B. radeći kao brigadir elektromonter za intervencije i održavanje tuženika na pronalaženju i otklanjanju kvara postupio protivno pravilima o zaštiti na radu, a kojom prilikom je tužitelj teško stradao od strujnog udara, te kod kojeg su nastale teške tjelesne povrede u vidu amputacije natkoljenice lijeve noge i lijeve ruke iznad lakta,

 

- da je pravomoćnom presudom istog prvostupanjskog suda broj P-22/91-78 od 2. travnja 1996. tuženik obvezan tužitelju naknaditi nematerijalnu štetu, te izgubljenu zaradu iz radnog odnosa. Tom istom presudom utvrđen je omjer odgovornosti na strani tužitelja od 10% za nastali štetni događaj, te 90% na strani tuženika,

 

- da je tužitelj u svoje slobodno vrijeme, prije samog štetnog događaja, obavljao poslove postavljanja električnih instalacija u novo sagrađene objekte te popravke elektroinstalacija, ali je između stranaka sporna visina štete koju je tužitelj pretrpio i to glede izgubljene zarade,

 

- da bi na temelju nalaza i mišljenja vještaka elektrostruke V. C. i D. A., te specijaliste medicine rada tužitelj mogao mjesečno raditi u „fušu“ 72 sata mjesečno (18 sati tjedno),

 

- da na temelju nalaza i mišljenja vještaka spec. medicine rada M. Z. tužitelj uslijed maksimalne angažiranosti u poslu više ne bi mogao nakon 56 godine života raditi u tzv. „fušu“ iz razloga što, ukoliko bi tužitelj radio poslove tempom koji je naveo u tužbi, za očekivati je da bi mu radna efikasnost pala nakon 50-te godine života, a da nakon 56 godine ne bi mogao više raditi nikakav posao iznad propisanog 8-satnog radnog vremena,

 

- da je tuženik tužitelju isplatio po ranijoj pravomoćnoj presudi koja je ukinuta od strane revizijskog suda na ime glavnice i kamata 2.161.293,59 kuna, te na ime parničnih troškova po presudi P-596/00-73 iznos od 21.324,00 kuna i po presudi P-264/09-143 iznos od 48.936,36 kuna.

 

U ovom predmetu prethodile su dvije ukidne revizijske odluke. U ranijoj ukidnoj revizijskoj odluci u ovom predmetu broj Revr-271/05-2 od 24. siječnja 2006. prihvaćene su revizije stranaka, te su ukinute obje nižestupanjske presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava i to načela monetarnog nominalizma iz čl. 394. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 - dalje: ZOO). Naime, u toj odluci je izraženo shvaćanje da je financijsko vještačenje provedeno suprotno navedenom načelu monetarnog nominalizma, jer se isto temelji na podacima o tome koliko bi tužitelj zaradio kroz utuženo razdoblje u DEM, pri čemu je vještak izračunavao visinu izgubljene zarade preračunavanjem jugoslavenskih dinara, novih dinara i hrvatskih dinara u vrijednost njemačke marke na dan dospijeća svakog pojedinog iznosa te tako dobivene iznose preračunao u hrvatske kune na dan dospijeća svakog pojedinog obroka. Nadalje, u toj odluci navodi da načelo monetarnog nominalizma zahtijeva preračunavanje novčanih jedinica u vrijeme dospijeća svakog mjesečnog iznosa u hrvatske kune i lipe suglasno važećim propisima, vodeći računa o sredstvu plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske.

 

Nakon ponovljenog postupka revizijski je sud u ukidnoj revizijskoj odluci broj Revr-165/11 od 18. prosinca 2014. prihvatio revizije stranaka, te su ukinute obje nižestupanjske presude zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP, obzirom da iz pobijane odluke nije vidljivo na koji način je izvršen obračun zatezne kamate, niti je sud dao nalog vještaku da izvrši obračun kamate po određenoj metodi, te radi toga što pobijana drugostupanjska presuda nije imala nikakvih razloga o tome je li tužitelj mogao izvan radnog odnosa zarađivati cijelo vrijeme isti novčani iznos, neovisno o činjenici da je bilo i ratno razdoblje, da je tužitelj živio i radio na području u neposrednoj ratnoj zoni i da je bila gospodarska kriza. U toj odluci izraženo je i shvaćanje da nije pravilan način na koji je izračunata visina izgubljene zarade tužitelja. Naime, vještak je utvrdio koji iznos DEM je tužitelj u spornom razdoblju mogao zaraditi, nakon čega je taj iznos DEM pretvorio u važeću valutu na dan dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa. Na taj način je zarada tužitelja dva puta revalorizirana, prvi puta time što je izračun izvršen u DEM, a nakon toga što je na tako utvrđeni iznos u važećoj valuti u RH obračunata zatezna kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa izgubljene zarade, pa do isplate, odnosno do trenutka kada je tuženik izvršio plaćanje po ranijoj pravomoćnoj presudi u ovom predmetu.

 

U ponovljenom postupku nižestupanjski sudovi su prihvatili zaključak vještaka M. Z. smatrajući da je obveza tuženika da isplati tužitelju neplaćenu glavnicu i kamate zaključno do 15. svibnja 2012., tj. do dana kada je tužitelj napunio 56 godina života, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

 

Nadalje, prihvaćena je dopuna nalaza i mišljenja vještaka K. S. koji je dao obrazloženje svoje procjene visine izgubljene zarade da je moguće uz 67,20 sati mjesečnog rada u „fušu“ zaraditi 1.638,00 DEM. Vještak je prilikom izračuna primijenio načelo monetarnog nominalizma na način da je utvrdio iznos u valuti koja je tada vrijedila i po paritetu prema DEM/EUR koji je tada bio aktualan, sukladno odredbi čl. 395. ZOO koji dopušta valutnu klauzulu.

 

Pravilno tuženik u reviziji ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

 

Izračun vještaka koji je visinu naknade utvrdio primjenom valutne klauzule ne može se prihvatiti. Naime, vještak je pri izradi nalaza izvršio revalorizaciju primijenivši valutnu klauzulu, koja je dopuštena u ugovornom odnosu (čl. 395. st. 1. ZOO), ali ne i kod izvanugovorne obveze o kojoj je u predmetnom slučaju riječ.

 

Također je u pravu tuženik kada navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP, a koja se sastoji u tome da drugostupanjska presuda nema nikakvih razloga o tome je li tužitelj mogao izvan radnog odnosa zarađivati cijelo vrijeme isti novčani iznos, neovisno o činjenici da je bilo i ratno razdoblje, da je tužitelj živio i radio na području u neposrednoj ratnoj zoni i da je bila gospodarska kriza.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odnosu na navedenu bitnu povredu parničnog postupka ukazao i u prethodnoj odluci broj Revr-165/11-2 od 18. prosinca 2014., a na što se drugostupanjski sud uopće nije očitovao.

 

S obzirom na izneseno valjalo je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP prihvatiti reviziju tuženika, ukinuti obje nižestupanjske odluke u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev i te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Nižestupanjskim sudovima opetovano se ukazuje na uputu danu u prethodnoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-165/11-2 od 18. prosinca 2014. vezano uz primjenu načela monetarnog nominalizma prema kojem je potrebno utvrditi u kojem iznosu je tužitelj, u valuti koja je bila zakonsko sredstvo plaćanja, mogao imati zaradu izvan radnog mjesta.

 

Također će u ponovljenom postupku prvostupanjski sud otkloniti i nedostatke kojim je prethodno ukazano ovim rješenjem, te će nakon što raspravi i utvrdi sve činjenice odlučne za ishod spornog odnosa među strankama, ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja, a u kojoj odluci će dati jasne i potpune razloge o odlučnim činjenicama.

 

Tuženik je podnio reviziju u odnosu na cijelu drugostupanjsku presudu. Odlučujući o reviziji tuženika ovaj sud ocjenjuje da tuženik nema pravni interes pobijati drugostupanjsku presudu u odnosu na dio u kojem je potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja. Stoga je revizija tuženika u preostalom dijelu podnesena protiv prethodno navedenog dijela drugostupanjske presude nedopuštena u smislu odredbe čl. 392. st. 1. ZPP.

 

Tužitelj u reviziji ističe kako je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a koja se sastoji u tome da je izreka presude suda drugog stupnja i njeno obrazloženje u kontradiktornosti sa činjenicom da bi tužitelj nakon navršene 56 godine života mogao raditi do 54 sata tjedno, kako je to navedeno u jednom od zaključaka vještaka medicine rada.

 

Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer su u pobijanoj drugostupanjskoj presudi, u odnosu na pobijani dio odluke, navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju. Budući da pobijana presuda u dijelu na koji tužitelj revidira nije nerazumljiva niti ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Vezano uz reviziju tužitelja valja reći da u odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj ne navodi neki relevantan materijalnopravni prigovor, već iznosi navode kojima osporava pravilnost utvrđenja sudova o postojanju pravno odlučnih činjenica (mogućnost rada i zarađivanja tužitelja izvan radnog vremena nakon navršene 56 godine života). Prethodno navedeno revident u suštini obrazlaže tvrdnjom da mjesečna izgubljena zarada nije dosuđena po navodima tužitelja iz tužbe, te je mjesečna izgubljena zarada utvrđena na bazi od 67,20 sati, a ne na 132 sata kako je to tužitelj naveo u tužbi. Također, revident u reviziji iznosi vlastitu ocjenu provedenih dokaza i iz toga izvodi vlastite činjenične zaključke - suprotne onima koje izvode nižestupanjski sudovi u postupku.

 

Na takve navode treba odgovoriti da se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa navodi revidenta u tom pravcu nisu od značaja niti od utjecaja na pravilnost ocjene nižestupanjskih sudova.

 

S druge strane, revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava može se temeljiti samo na činjenicama utvrđenim u postupku pred nižestupanjskim sudovima, a ne na nekom drugom činjeničnom stanju - kako to čini revident u ovom predmetu.

 

Zbog toga, a kako revident pogrešnu primjenu materijalnog prava, prema navodima u reviziji, vidi samo kao posljedicu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (o čemu je već naprijed rečeno), nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je reviziju tužitelja u tom dijelu odbiti kao neosnovanu na temelju čl. 393. ZPP.

 

Odluka o naknadi troška revizijskog postupka temelji se na čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 10. studenoga 2020.

 

                            Predsjednik vijeća:

              dr. sc. Jadranko Jug, v. r.