- 1 -              Rev-x 113/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 113/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. B. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika D. R. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik I. S., odvjetnik u Z., radi obveznog sklapanja ugovora i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3247/15-2 od 5. srpnja 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6143/06-103 od 30. siječnja 2015., u sjednici održanoj 10. studenog 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u stavku I izreke naloženo je tuženiku s tužiteljem sklopiti u obliku javnobilježničkog akta ili privatne isprave potvrđene od strane javnog bilježnika, ugovor o prijenosu poslovnih udjela čiji je sadržaj pobliže naveden u stavku I prvostupanjske presude. Prema stavku II izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 66.547,65 eura u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 31. prosinca 1998. pa sve do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 postotnih poena. Prema stavku III izreke tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 240.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

 

Presudom suda drugog stupnja preinačena je presuda suda prvog stupnja u stavku I izreke i odbijen je tužbeni zahtjev kojim se tuženiku nalaže s tužiteljem sklopiti ugovor o prijenosu poslovnih udjela u trgovačkom društvu A. M. d.o.o. Z., ... ili da će u protivnom isto zamijeniti presuda, a sve kako je pobliže navedeno u izreci presude. Rješenjem istog suda ukinuta je presuda u stavku II i III izreke (u dijelu kojim je naložena isplata iznosa od 66.547,65 kuna i odluke o parničnim troškovima) i u tom dijelu je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, te je odlučeno da će se o troškovima nastalim povodom pravnog lijeka odlučiti u konačnoj odluci.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske usvoji reviziju i preinači pobijanu presudu odnosno istu ukine.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj ničim ne obrazlaže, pa stoga ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 392.a st. 1. i čl. 386. ZPP ovaj sud nije našao postojanje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Pretežnim revizijskim navodima tužitelj osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Budući da se revizija ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 1. ZPP) to ti revizijski navodi nisu posebno ocjenjivani.

 

Nije osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmet spora je zahtjev za sklapanje ugovora o prijenosu dijela poslovnih udjela u trgovačkom društvu A. M. d.o.o. Z.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da su stranke na temelju ugovora od 14. srpnja 1998. postigle dogovor o stjecanju na jednake dijelove vlasništva dionica – udjela trgovačkog društva A. M. d.o.o. Z.,

 

- da je na temelju tog ugovora u svrhu kupnje dionica tužitelj tuženiku ukupno predao iznos od 251.712,00 eura što je tuženik i priznao ugovorom od 20. ožujka 2006.,

 

- da su stranke radi zajedničkog upravljanja kupljenim dionicama - udjelima, dogovorile zajedničko osnivanje drugog društva A. T. Z. d.o.o. na koje su i prenijeli vlasništvo stečenih dionica A. M. d.o.o. 18. veljače 2002.,

 

- da je tuženik bez znanja tužitelja, odmah potom, vlasništvo istih dionica vratio na sebe i time onemogućio tužitelja u upravljanju navedenim poslovnim udjelima.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev i nalaže tuženiku sklapanje predmetnog ugovora. Drugostupanjski sud preinačuje prvostupanjsku presudu te odbija tužbeni zahtjev uz obrazloženje da tužitelj tijekom postupka nije dokazao postojanje obveze sklapanja upravo spornog ugovora o prijenosu poslovnih udjela, niti takva obveza proizlazi iz zakona i sadržaja navedenog ugovora ili sadržaja druge dokumentacije u spisu. Pritom se poziva na odredbu čl. 27. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) te na odredbu čl. 412. st. 4. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93, 34/99, 51/00 i 118703 – dalje: ZTD) kao i na odredbe čl. 13. i 14. Društvenog ugovora A. M. d.o.o.

 

Prema odredbi čl. 412. st. 4. ZTD poslovni udjeli mogu se prenositi i nasljeđivati, a prema stavku 2. istog članka ako član društva stekne neke poslovne udjele, svaki od udjela tog člana zadržava samostalnost. U stavku 3. navedenog članka propisano je da je za prijenos poslovnog udjela potreban ugovor sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili privatne isprave koju potvrdi javni bilježnik. Takav ugovor potreban je i za preuzimanje obveze da će se prenijeti poslovni udio. Za prijenos poslovnog udjela nije potrebna promjena društvenog ugovora. Odredba st. 4. čl. 412. ZTD propisuje je da se društvenim ugovorom mogu za prijenos poslovnih udjela postaviti drugi uvjeti, napose da je za to potrebna suglasnost društva. Poslovni udio uz kojega je vezana obveza ispunjenja dodatnih činidbi može se prenositi samo uz suglasnost društva.

 

Imajući na umu činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova kao i sadržaj odredbe čl. 400. ZTD pravilno je i prema shvaćanju ovog suda drugostupanjski sud odbio zahtjev tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora jer takva obveza ne proizlazi iz navedene zakonske odredbe.

 

Prema odredbi čl. 27. st. 1. ZOO ako je netko po zakonu obvezan sklopiti ugovor, zainteresirana osoba može zahtijevati da se takav ugovor bez odgađanja sklopi.

 

Navedenom odredbom propisano je da zainteresirana osoba može osnovano zahtijevati sklapanje ugovora samo u slučaju ako je netko po zakonu obvezan sklopiti određeni ugovor. Obveza sklapanja ugovora mora biti izričito propisana zakonom te ista predstavlja iznimku od načela slobode uređivanja obveznih odnosa određenog čl. 10. ZOO. U konkretnom slučaju takva zakonska obveza nije propisana niti jednim zakonom, zbog čega predmetni zahtjev nije osnovan.

 

Stoga, tužbeni zahtjev kojim se traži nalaganje tuženiku sklopiti ugovor o prijenosu poslovnih udjela, jer će u protivnom takav ugovor zamijeniti presuda, je neosnovan, kako to pravilno zaključuje i drugostupanjski sud.

 

Pozivanje drugostupanjskog suda na opću odredbu čl. 27. ZOO nije utjecalo na pravilnost i zakonitost drugostupanjske presude,a kako to pogrešno smatra tužitelj. U pravu je tužitelj kada tvrdi da "bez obzira na odredbu čl. 27. ZOO i usprkos njoj, kojom je propisano da zakonom bude određena obveza na sklapanje ugovora, ne znači da se ne može uspješno i pravno utemeljeno zahtijevati sklapanje ugovora i to u slučajevima kad to nije zakonska obveza." Sloboda uređivanja obveznih odnosa, točnije rečeno ugovornih odnosa temeljeno na načelu našeg obveznog prava pod čime se podrazumijeva sloboda suugovaratelja samostalno i slobodnom voljom odlučivati hoće li se uopće zasnovati određeni obvezno pravni odnos, s kim, s kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku. Međutim, iz sadržaja ugovora od 14. srpnja 1998. na koji se i sam tužitelj poziva nije izražena volja stranaka o sklapanju takvog ugovora.

 

Stoga nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Budući da nisu ostvareni revizijski razlozi valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 10. studenog 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Jasenka Žabčić, v.r.