Broj: Kž 136/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. V. V., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 18. prosinca 2017. broj K-14/2017-7, u sjednici održanoj 9. svibnja 2018.

r i j e š i o   j e

              Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, pred potpuno izmijenjeno vijeće.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda opt. V. V. je, na temelju čl. 453. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.), oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11.

Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08. optuženik je oslobođen snošenja troškova kaznenog postupka te je odlučeno da nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada braniteljice padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Opt. V. V. je po braniteljici, F. L., odvjetnici iz K., podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kojem je predložio njeno odbijanje.

Spis je, sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba je osnovana.

Državni odvjetnik neosnovano tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. jer da je nejasno da li je stav prvostupanjskog suda ili se citira optuženik kada se u obrazloženju pobijane presude u 2. odlomku na 3. stranici navodi da bi optuženik, da je imao namjeru oštetiti trgovačko društvo T. R. d.o.o., tražio da mu se vrati posuđeni novac prije ili u postupku stečajnog postupka.

Naime, s obzirom na kontekst ovog dijela obrazloženja, očito je da u tom dijelu prvostupanjski sud reproducirao optuženikovu obranu i čiju je ocjenu dao u 5. odlomku na istoj stranici obrazloženja pobijane presude.

Doduše, u pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da se u obrazloženju presude suvišno analiziraju i neke okolnosti koje nisu elementi predmetnog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11. i ne predstavljaju inkriminirane radnje u ovom postupku (npr. ocjena pojedinih dijelova iskaza svjedoka B. K. i T. L., str. 4, 2. odlomak), što uostalom u pobijanoj presudi navodi i sam prvostupanjski sud (str. 4, 3. odlomak), međutim, time sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08., jer pobijana presuda zbog toga nije nerazumljiva i proturječna i može se ispitati.

Nadalje, neosnovano državni odvjetnik u žalbi ističe da prvostupanjski sud u obrazloženju presude uopće ne navodi koje je dokaze proveo i koju je poslovnu dokumentaciju pregledao, niti analizira tako provedene dokaze, nego se samo referira na iskaz vještakinje za računovodstvo, čime da je također počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Međutim, sud prvog stupnja je u dovoljnoj mjeri, u smislu odredbe čl. 459. st. 5. ZKP/08., izložio zbog kojih je razloga sporne činjenice našao dokazanima ili nedokazanima, dao je pri tome ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza te je naveo kojim se razlozima vodio pri rješavanju pravnih pitanja, tako da nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

Dakle, sud prvog stupnja nije počinio navedene postupovne povrede na koje ukazuje žalba državnog odvjetnika, kao što nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08. na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Međutim, osnovana je žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Prvostupanjski sud je, kako to proizlazi iz obrazloženja pobijane presude, utvrdio da je opt. V. V. trgovačkom društvu T. R. d.o.o., čiji je direktor u to vrijeme bio, pozajmio iznos od 184.260,00 kn, kao i da je renoviranje dijela obiteljske kuće V. plaćeno novcem toga trgovačkog društva, a da nije proveo brisanje obveze toga trgovačkog društva prema sebi u iznosu plaćenih računa. Polazeći od navoda stalne sudske vještakinje za računovodstvo i financije I. S. da opt. V. V. nije niti u jednom trenutku u stečajnom postupku potraživao pozajmicu od društva T. R. d.o.o. koju je on osobno dao 2010., sud prvog stupnja zaključuje da nije moguće „sa sigurnošću utvrditi i dokazati“ da je optuženi V. V. to djelo počinio sa namjerom.

Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada u žalbi ističe da prvostupanjski sud u obrazloženju presude ne utvrđuje koliki je iznos tih računa bilo ukupno, bilo pojedinačno po trgovačkim društvima, kao ni kada su ti računi plaćeni s računa trgovačkog društva T. R. d.o.o., čime je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Naime, usporedbom iznosa uplaćenih pozajmica i iznosa isplaćenih računa, te analizom vremena kada su vršene uplate pozajmica i vremena plaćanja računa, mogu se utvrditi okolnosti važne za ishod ovog kaznenog postupka.

Nadalje je u pravu žalitelj kada navodi da iz provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja proizlazi da je opt. V. V. tijekom 2010. na žiro račun trgovačkog društva T. R. d.o.o. uplatio novčana sredstva u ukupnom iznosu od 197.260,00 kn koja su knjižena kao pozajmice, a ne kako to pogrešno navodi prvostupanjski sud u iznosu od 184.260,00 kn. Nije jasno na temelju čega je sud prvog stupnja utvrdio da se radi o tom iznosu, a ne iznosu koji je u svom nalazu navela vještakinja S.

Nadalje, iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo I. S. također proizlazi da je od navedenih pozajmica trgovačko društvo T. R. d.o.o. tijekom iste godine ukupno platilo 139.363,62 kn trima trgovačkim društvima (R. C. d.o.o., K. d.o.o. i I. d.o.o.) za izvođenje građevinskih radova na renoviranju optuženikove obiteljske kuće, a da to nije knjigovodstveno evidentirano, koje činjenice u svom iskazu potvrđuje i sam optuženik. Iako plaćanje računa u ovom postupku nije sporno, potrebno je detaljnije raspraviti pitanje zašto ove transakcije u smislu poravnanja optuženik nije niti pokušao provesti kroz knjigovodstvo tvrtke T. R. d.o.o.

Nadalje, prvostupanjski sud iz činjenice da optuženik ne prijavljuje svoju tražbinu prema društvu T. R. d.o.o. u stečajnom postupku koji je otvoren 2016. izvodi zaključak o nedostatnosti dokaza koji bi upućivali na postupanje optuženika da sa namjerom ostvari protupravnu imovinsku korist u konkretnom slučaju. Međutim, pri tom sud prvog stupnja ne utvrđuje kojim se to motivima vodio kada je umjesto izravnog plaćanja računa za građevinske usluge obnavljanja gospodarskog objekta u vlasništvu svoje obitelji, to činio posredno, davanjem pozajmica trgovačkom društvu T. R. d.o.o. iz kojih su onda podmirivani ti računi, jer i ta okolnost može biti indikativna u kontekstu navoda optužbe.

Osim toga, iz sadržaja prijave tražbine u stečajnom postupku (list 1002 do 1003 spisa) i Tablice izlučnih prava T. R. d.o.o. u stečaju (list 1004 do 1006 spisa) proizlazi da je opt. V. V. kao izlučni vjerovnik najprije prijavio svoje pravo da bi potom već dostavljenu obavijest o izlučnom pravu povukao. Budući niti na te okolnosti optuženik nije bio ispitan, proizlazi da je za sada u tom pravcu činjenično stanje ostalo nerazjašnjeno te je s tim u svezi i upitan zaključak prvostupanjskog suda da „nije mogao sa sigurnošću utvrditi i dokazati“ da bi opt. V. V. počinio inkriminirano mu kazneno djelo.

Iz svih naprijed navedenih razloga, jer je državni odvjetnik s uspjehom doveo u sumnju pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja, trebalo je prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet uputiti na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će provesti sve već provedene dokaze, a po potrebi i druge te će donijeti novu i zakonitu odluku imajući u vidu sve primjedbe na koje mu je ukazano. Sud prvog stupnja će pažljivije analizirati obranu optuženika u kontekstu spornog motiva ovakvog postupanja i tvrdnje državnog odvjetnika da je potraživanje optuženika prema društvu T. R. d.o.o. prestalo tek tijekom stečajnog postupka 2016., te će nakon toga, preocjenom svih izvedenih dokaza donijeti novu, na zakonu utemeljenu odluku.

Iz svih navedenih razloga, na temelju čl. 483. st. 1. ZKP/08., trebalo je prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i ukinuti prvostupanjsku presudu te predmet uputiti na ponovno suđenje i odluku i to, na temelju čl. 484. st. 1. ZKP/08., pred potpuno izmijenjenim vijećem, te riješiti na način kako je navedeno u izreci.

Zagreb, 9. svibnja 2018.

Zapisničarka:                            Predsjednica vijeća:

Marijana Kutnjak Ćaleta, v.r.                            Vesna Vrbetić, v.r.

Na temelju članka 164. stavka 5. Zakona o kaznenom postupku, rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 9. svibnja 2018. broj I Kž136/2018-4 prilažem

PISANO OBRAZLOŽENJE IZDVOJENOG GLASA:

Prilikom donošenja odluke o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 18. prosinca 2017., broj K-14/17-7 glasovao sam za odbijanje žalbe kao neosnovane i potvrđivanje prvostupanjske presude jer smatram da je pobijanom presudom prvostupanjski sud pravilno donio oslobađajuću presudu budući da, suprotno tvrdnjama žalbe, nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a činjenično stanje je pravilno utvrdio.

Naime, predmetno kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11 se ostvaruje (u pravilu) s izravnom namjerom kao oblikom krivnje te je sud prvog stupnja ispravno utvrdio da slijedeće okolnosti ukazuju da nije dokazano da je kod optuženika postojala namjera da na štetu tvrtke T. R. d.o.o. za sebe pribavi inkriminirajući novčani iznos.

Optuženik predmetne transakcije obavlja transparentno, uz knjigovodstvena knjiženja, dakle, ne potajice. Sud prvog stupnja je pravilnom ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da su za obnovu vinarije u kojoj je oštećena tvrtka proizvodila vino i za sporni način plaćanja te za pozajmice svakako znali suosnivači tvrtke T. L. i B. K.

Optuženik nikada za sve vrijeme nije tražio od oštećene firme povrat pozajmica, a u stečajnom postupku se u cijelosti odrekao svih svojih potraživanja.

Optuženik je firmi T. R. d.o.o. pozajmio daleko više (197.260,00 kn) od spornog iznosa plaćenih računa obnove (139.363,62 kn) tako da štete za tu firmu zapravo i nema.

Uz sve navedeno treba istaknuti da način na koji je državni odvjetnik konstruirao optužbu, nepotrebno povezujući pozajmljivanje novca s plaćanjem računa, bi sam po sebi ukazivao na nepostojanje namjere da se počini kazneno djelo. Naime, optuženiku se ne stavlja na teret da je kao direktor oštećenika s računa te firme bez ikakve pravne osnove plaćao račune za izvođenje radova na svom objektu i da je već na taj način kazneno djelo počinjeno, već se u opis djela uvodi i pitanje pozajmljivanja novca i propuštenje optuženika da provede brisanje dijela pozajmice u iznosu visine plaćenih računa. Međutim, s pravom optuženik u svojoj obrani navodi da se nije znalo kako knjigovodstveno provesti ove transakcije. Naime, ovdje se ne radi samo o brisanju obveze oštećenog društva prema optuženiku u navedenom iznosu vrijednosti plaćenih računa, kako se to sugerira u optužnici, jer se radi o trostranom poslovnom odnosu (zajmodavac, zajmoprimac i izvođači radova kojima su računi plaćeni s žiro-računa oštećene tvrtke), već bi prije dolazio u obzir prijeboj, budući se jednostranim brisanjem dijela pozajmice nije riješeno i pitanje plaćanja računa oštećene tvrtke prema izvođačima radova, s kojim nije ni u kakvom poslovnom odnosu.

Kada se ima sve navedeno u vidu proizlazi da bi propust optuženika da kao odgovorna osoba provede brisanje dijela svoje tražbine prije ukazivao na financijski prekršaj, kao što je u suštini ovog cijelog spornog događaja evidentno kršenje pravila financijskog poslovanja radi izbjegavanja poreznih obveza, što, međutim, nije predmet optužbe.

Zbog svega navedenog sam glasovao za odbijanje žalbe državnog odvjetnika i potvrđivanje prvostupanjske presude.

Zagreb, 9. svibnja 2018.