1              Poslovni broj: Kž-345/2020-6

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Kž-345/2020-5

 

 

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda, Marice Šćepanović, kao predsjednice vijeća te Nevena Cambja i Damira Romca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudskog savjetnika Dražena Lovretića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika M. S., zbog kaznenog djela iz članka 139. stavak 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18 i 126/19, dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenika protiv presude Općinskog suda u Splitu broj K-943/19-10, od 19. veljače 2020., u sjednici vijeća održanoj 10. studenog 2020.

 

 

r i j e š i o j e:

 

Prihvaća se žalba okrivljenika M. S., ukida se presuda suda prvog stupnja te se predmet upućuje tom sudu na ponovno suđenje i odluku pred drugim sucem pojedincem.

 

 

Obrazloženje:

 

Pobijanom presudom Općinski sud u Splitu proglasio je krivim okrivljenika M. S., zbog počinjenja kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavak 2. KZ/11 te ga je, na temelju te odredbe, osudio na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, nakon čega je prema istom, na temelju članka 56. KZ/11, izrekao uvjetnu osudu, na način da se kazna zatvora u trajanju od 8 mjeseci, na koju je okrivljenik osuđen, neće izvršiti, ako isti, u roku provjeravanja od 2 (dvije) godine (pri čemu je propušteno navesti da rok provjeravanja počinje teći od pravomoćnosti presude), ne počini neko novo kazneno djelo.

 

Na temelju članka 148. stavak 1., u vezi s člankom 145. stavak 1. i 2. točka 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19, dalje u tekstu: ZKP/08), okrivljenik je obvezan na plaćanje troškova kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.500,00 kuna.

 

Protiv navedene presude, žalbu je podnio okrivljenik M. S. osobno, bez navođenja žalbene osnove po kojoj pobija prvostupanjsku presudu, s prijedlogom da se "…presuda poništi i mene oslobodi krivnje".

 

Žalbu protiv prvostupanjske presude okrivljenik M. S. je podnio i po svojoj braniteljici A. P. Ž., odvjetnici u S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se preinači pobijana presuda na način da se okrivljenik oslobodi optužbe.

 

S obzirom da su se žalbe okrivljenika koju je on podnio osobno i koju je podnio po svojoj braniteljici odnosile na iste žalbene razloge te su se međusobno nadopunjavale, to ih je ovaj drugostupanjski sud razmatrao kao jedinstvenu žalbu podnesenu u njegovu korist.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Spis je, u suglasju sa člankom 474. stavak 1. ZKP/08, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je vratilo ovom sudu na daljnji nadležni postupak.

 

Žalba okrivljenika M. S. je osnovana.

 

Okrivljenik je u svojoj žalbi, obrazlažući bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, istaknuo kako je izreka presude proturječna sama sebi, da postoji proturječnost izreke presude i njenih razloga, a o odlučujućim činjenicama da postoji "znatna proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o iskazima danim u postupku". Očito je dakle da okrivljenik ukazuje na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 469. stavak 1. točka 11. ZKP/08, međutim, nije pobliže objasnio na koji bi način bila počinjena navedena povreda,osim što u razlozima žalbe ističe da ga je sud osudio na temelju jedinog dokaza u postupku, pri čemu da je zanemario odredbu članka 3. stavak 3. ZKP/08 da dvojbu o postojanju činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena kaznenog zakona sud rješava na način koji je povoljniji za okrivljenika.

 

Nije međutim u pravu okrivljenik kada ističe da je pobijana presuda opterećena bitnom povredom odredaba kaznenog postupka, s obzirom da izreka presude nije proturječna sama sebi, ne postoji proturječnost izreke presude i njenih razloga, a također ne postoji znatna proturječnost u pogledu odlučnih činjenica između onoga što se u razlozima presude navodi o iskazima danim u postupku i samih tih iskaza. Isto tako, navod iz žalbe da je sud propustio postupiti sukladno odredbi članka 3. stavak 3. ZKP/08, se ne može razmatrati kroz žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, već kroz žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će razlozi biti izneseni u nastavku.

 

Osim u pravcu žalbenih navoda, ovaj drugostupanjski sud je pobijanu presudu ispitao i po službenoj dužnosti, u smislu članka 476. stavak 1. ZKP/08, ali nije našao da bi bile počinjene povrede zakona koje sadrži ta odredba pa se stoga okrivljenik neosnovano žali zbog žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona na njegovu štetu.

 

Što se tiče žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u pravu je okrivljenik kada ističe kako je osuđujuća presuda protiv njega donesena jedino i isključivo na temelju iskaza svjedoka – oštećenika K. K., a čiji iskaz nije potvrđen niti jednim drugim dokazom. Kod toga je za istaknuti kako je i taj iskaz na raspravi izveden na način što je raspravni sudac "ponudio mogućnost svjedoku da mu pročita iskaz koji je dao pred ODO Split", na što je isti pristao te je sud istome iskaz u cijelosti pročitao, nakon čega je svjedok rekao da ostaje pri svemu onome što je upisano u tom zapisniku, a što je sve protivno odredbi članka 431. ZKP/08, u kojoj je taksativno navedeno u kojim slučajevima se može pročitati zapisnik o iskazima svjedoka, što bi predstavljalo povredu kaznenog zakona (468. stavak 3. ZKP/08), na koju međutim okrivljenik u svojoj žalbi ne ukazuje. Osim toga, u pogledu iskaza svjedoka – oštećenika K. K. kojeg je sud pročitao na raspravi je za naglasiti da se radi o iskazu danom pred državnim odvjetnikom, dakle o nekonfrontiranom iskazu, s obzirom na to da prilikom njegovog ispitivanja nisu bili prisutni okrivljenik i njegova braniteljica te mu nisu bili u mogućnosti postavljati pitanja ni stavljati eventualne prigovore na taj iskaz.

 

Istina, prvostupanjski sud se u razlozima presude doista potrudio obrazložiti čime se vodio kada je prihvatio iskaz tog svjedoka kao istinit i uvjerljiv, međutim za istaknuti je da se radi uglavnom o subjektivnom doživljaju suda u pogledu uvjerljivosti njegovog iskaza, koji se temelji isključivo na ponašanju tog svjedoka na raspravi, njegovoj "neverbalnoj ekspresiji lica te s druge strane hladnom i arogantnom ponašanju i govoru tijela okrivljenika". Kod ovoga je za istaknuti kako se u konkretnom slučaju nije radilo o formalnoj radnji suočenja okrivljenika i svjedoka, koja je propisana člankom 289. stavak 4. i 5. ZKP/08, međutim i u takvim situacijama je predviđeno da se suočenje mora snimati uređajem za audio video snimanje te da se ta snimka mora priključiti zapisniku, a ako suočenje nije snimljeno, da se zapisnik ne može koristi kao dokaz. Ovakvo rješenje zakonodavca je očigledno usmjereno na to da se otkloni moguća arbitrarnost suda u pogledu procjene uvjerljivosti iskaza kroz neverbalnu komunikaciju i govor tijela, o čemu uostalom sud i nema stručna znanja.

 

Međutim, prvostupanjski sud je, iako nije suočio okrivljenika i svjedoka, svoju ocjenu o tome da prihvaća iskaz svjedoka – oštećenika K. K., najvećim dijelom utemeljio upravo na svom dojmu o njegovoj uvjerljivosti, kroz promatranje govora tijela okrivljenika i svjedoka, što nije dopušteno. U tom smislu prvostupanjski sud ističe kako je oštećenik cijelo vrijeme iskazivanja bio vidno preplašen, što je i sam verbalizirao, da je cijelo vrijeme imao "neverbalnu ekspresiju na licu, koja je također ukazivala na uzbuđenost i strah, za razliku od okrivljenog koji se ponašao vrlo smireno, hladno i na momente arogantno i nije ispoljavao nikakav strah". Navedenu argumentaciju prvostupanjskog suda opravdano je okrivljenik u svojoj žalbi doveo u pitanje navodom da bi se ovakvo ponašanje svjedoka i okrivljenika isto tako moglo tumačiti i na potpuno suprotan način, odnosno da je upravo ona osoba koja iskazuje neistinu vidno uznemirena, a ona koja iskazuje istinu da je staložena, mirna i hladna.

 

Drugi detalj zbog kojega prvostupanjski sud vjeruje svjedoku K. K. da bi mu okrivljenik doista prijetio je i kazneni postupak, koji se pod brojem K-154/2014, vodi pred istim sudom protiv okrivljenika M. S., zbog kaznenih djela iznude, gdje je također oštećen K. K., radi čega se sud pita "je li zaista moguće da u takvoj situaciji kada je očigledno da će se K. K. morati pojaviti na sudu na raspravi, sada usuđuje lažno prijaviti okrivljenog M. S. za kazneno djelo prijetnje?".

 

Iako je u zapisniku s rasprave i u pisanoj presudi navedeno da se ovaj spis pregledava u dokazne svrhe, spisu ovog predmeta, taj spis nije priložen, čak nije niti zadržana barem preslika optužnice, kako bi drugostupanjski sud mogao provjeriti navode iz obrazloženja, na kojima prvostupanjski sud temelji svoju odluku.

 

Slijedom svega navedenog, doista je preuranjen zaključak prvostupanjskog suda da je u ovom postupku na nedvojben i pouzdan način dokazano da je okrivljenik M. S. počinio kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavak 2. KZ/11, na štetu K. K., pogotovo stoga što je zaključak suda o postojanju kaznenog djela i krivnje okrivljenika utemeljen u pretežitoj mjeri na iskazu samog oštećenika te u preostalom dijelu na subjektivnom dojmu suda o uvjerljivosti, odnosno neuvjerljivosti iskaza okrivljenika i oštećenog, koji je utemeljen na osobnim zaključcima suda o značenju njihovog govora tijela i neverbalne komunikacije, što je svojim žalbenim navodima okrivljenik argumentirano osporio.

 

S obzirom na navedeno prvostupanjsku presudu je valjalo ukinuti, u smislu odredbe članka 483. stavak 1. ZKP/08 te vratiti tom sudu na ponovno suđenje i odluku pred drugim sucem pojedincem.

 

U ponovljenom postupku, prvostupanjski sud će ponovno izvesti sve do sada provedene dokaze, a po potrebi i druge te će nakon temeljite analize svakog dokaza zasebno i u sklopu sa ostalima dokazima, donijeti novu, zakonitu presudu, koju će potom valjano i potpuno obrazložiti, u skladu s člankom 459. ZKP/08. Prvostupanjskom sudu se posebna pozornost skreće na obvezu da je, bez obzira na to kakva će biti odluka u pogledu krivnje okrivljenika, o svojim utvrđenjima dužan dati uvjerljive, logične i provjerljive razloge, utemeljene na činjeničnom stanju, koje je potkrijepljeno dokazima, a također i na odredbu članka 3. stavak 2. i 3. ZKP/08, da je teret dokaza u kaznenom postupku na tužitelju i da je svaku dvojbu oko postojanja činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena kaznenog zakona dužan riješiti na način koji je povoljniji za okrivljenika.

 

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

 

U Splitu, 10. studenog 2020.