- 1 -              Rev 2829/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2829/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice M. K. iz M. L., OIB: …, koju zastupa punomoćnik I. Z., odvjetnik u R., protiv tuženice-protutužiteljice G. L.-F. I., U., OIB: …, koju zastupa punomoćnica M. E., odvjetnica u M. L., po tužbi radi predaje u posjed nekretnine i po protutužbi radi izdavanja tabularne isprave, odlučujući o reviziji tuženice-protutužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-3462/2015-2 od 17. veljače 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju poslovni broj P-3413/15-6 od 1. lipnja 2015., u sjednici održanoj dana 10. studenoga 2020.

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženice protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-3462/2015-2 od 17. veljače 2016. u dijelu toč. I. izreke, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju poslovni broj P-3413/15-6 od 1. lipnja 2015. u toč I. izreke, kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev, se odbija kao neosnovana

 

i

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tuženice se protiv drugostupanjske presude u dijelu toč I. izreke kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u toč. IV. izreke, kojom je odbijen protutužbeni zahtjev, odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Rijeci presudom poslovni broj Gž-3462/2015-2 od 17. veljače 2016., odbio je žalbu tuženice-protutužiteljice (dalje u tekstu: tuženica) i potvrdio presudu Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju poslovni broj P-3413/15-6 od 1. lipnja 2015., kojom je suđeno:

 

„I. Nalaže se tuženici da preda u posjed tužiteljici slobodnu od osoba i stvari nekretninu označenu kao etaža 10/100 skladište u prizemlju, ukupne površine 7,53 m2, u diobenom elaboratu označenom brojem 2 i žutom bojom, korisne vrijednosti 10/100, što odgovara suvlasničkom dijelu zgrade sagrađene na k.č.br. 1138, upisane u zk. ul. 1417 poduložak 2. k.o. M. L..

 

II. Nalaže se tuženici da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 30.435,28 kn, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

III. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 24.189,72 kn.

 

IV. Odbija se protutužbeni zahtjev tužene-protutužiteljice koji glasi:

 

Nalaže se tužiteljici-protutuženici K. M. da izda tuženici-protutužiteljici valjanu tabularnu ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva sa imena tužiteljice-protutuženice na ime tuženice-protutužiteljice na drugoj etaži k.č.br. 1138, zgrada, u naradi skladište u prizemlju zgrade ( dalje opis identičan kao pod toč I), a koju će ispravu u slučaju neizdavanja zamijeniti ova pravomoćna presuda, kao i da nadoknadi tuženici-protutužiteljici troškove parničnog postupka, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

 

Protiv drugostupanjske presude je tuženica podnijela reviziju koju je naslovila kao „izvanrednu reviziju“, a kojom je u tekstu revizije navela da podnosi reviziju po čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku zbog revizijskog razloga pogrešne primjene odredaba materijalnog prava. Predložila je da revizijski sud prihvati reviziju te preinači nižestupanjske presude na način da odbije tužbeni zahtjev i prihvati protutužbeni zahtjev, a podredno da ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužiteljica-protutuženica (dalje u tekstu: tužiteljica) nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija je djelomično nedopuštena i to protiv dijela drugostupanjske presude u toč. 1. izreke kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u toč. IV. izreke, kojom je odbijen protutužbeni zahtjev.

 

Vijeće Vrhovnog suda RH je prije odluke o osnovanosti revizije ispitalo njenu dopuštenost imajući na umu da je tuženica podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14- dalje ZPP), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19), koju stranke mogu podnijeti protiv drugostupanjske presude: 1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna; 2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa; 3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP.

 

Pobijana presuda kojom je odbijen protutužbeni zahtjev nije donesena u sporu iz čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP, a nije riječ ni o presudi donesenoj prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP, pa je za dopuštenost revizije mjerodavan vrijednosni kriterij koji u ovom slučaju nije ispunjen u odnosu na nenovčani protutužbeni zahtjev.

 

Prema odredbi čl. 40. st. 2. ZPP kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Tuženica nije u protutužbi naznačila vrijednost predmeta spora, a ni sud nije rješenjem odredio vrijednost predmeta spora po odredbi čl. 40. st. 5. ZPP najkasnije do zaključenja glavne rasprave, pa se po čl. 40. st. 5. ZPP smatra da vrijednost predmeta spora protutužbenog zahtjeva iznosi 50.000,00 kn.

 

Stoga nije ispunjen vrijednosni kriterij za redovnu reviziju protiv pravomoćne presude kojom je odbijen protutužbeni zahtjev, pa je u tom dijelu valjalo odbaciti reviziju kao nedopuštenu po čl. 392. st. 1. ZPP.

 

U odnosu na reviziju protiv dijela presude kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu:

 

Presuda je ispitana po čl. 392.a. st. 1. ZPP samo u odnosu na dio toč. 1. izreke kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u toč. I. izreke, dakle samo u onom dijelu u kojem se ona pobija dopuštenom redovnom revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tuženica je revizijom osporila pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

Pobijanim dijelom presude prihvaćen je tužbeni zahtjev zemljišnoknjižne vlasnice nekretnine (skladišta ukupne površine 7,53 m2) te je naloženo tuženici predati tužiteljici nekretninu u posjed.

 

Sporno je i u revizijskom stupnju postupka je li tužiteljica upisom u zemljišne knjige u dobroj vjeri, valjano stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine od prodavatelja, te ima li tuženica pravo vlasništva ili drugo pravo koje nju ovlašćuje na posjed predmetne nekretnine.

 

S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredaba čl. 120., 122. i 123. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99  odluka Ustavnog suda UI 58/97, 22/00  odluka Ustavnog suda UI 1094/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, – dalje: ZVDSP) glede stjecanja prava vlasništva tužiteljice na temelju pravnog posla s povjerenjem u zemljišne knjige, te odredbe čl. 162. i 163. st. 1. ZVDSP glede osnovanosti prigovora tuženice da je ona stekla pravo vlasništva koje nju ovlašćuje na posjed predmetne nekretnine.

 

U postupku među strankama nije bilo sporno da je tužiteljica zemljišnoknjižna vlasnica cijele zgrade sagrađene na k.č.br. 1138, upisane u zk. ul. 1417 poduložak 2. k.o. M. L., koja u svom sastavu ima predmetni skladišni prostora površine 7,53 m2, kao ni da je tuženica u posjedu predmetnog prostora.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je glede stjecanja prava vlasništva u korist tužiteljice utvrđeno:

 

-da je dana 28. prosinca 1977. O. C. donijela Zaključak o davanju građevinskog zemljišta na korištenje broj 02/2-1487/4-1977, kojim je prednici tužiteljice, R. M. iz M. L., dodijeljeno na korištenje č.zgr.775, ruševina sa pripadajućim zemljištem u površini 56 m2 u svrhu izgradnje - adaptacije za ugostiteljski objekt u kojem u kojem će korisnik osigurati 8 m2 korisnog prostora za spremište stanara iz susjedne kuće u ulici …,

 

-da je dana 21. veljače 1978., sukladno zaključku od 28. prosinca 1977., između G. C. i R. M. sklopljen Ugovor o korištenju građevinskog zemljišta (dalje u tekstu: Ugovor), kojim je utvrđeno da je R. M. putem javnog natječaja dodijeljeno na korištenje zemljište, u naravi ruševina, u svrhu izgradnje ugostiteljske radnje, uz daljnju obvezu da će R. M. u novom objektu izgraditi 8m2 korisnog prostora za spremište ogrijeva stanara iz kuće …,

 

-da je tim Ugovorom O. C.-L. izdala R. M. i tabularnu ispravu za brisanje dosadašnjeg korisnika općine C.-L., uz dozvolu uknjižbe prava korištenja R. M.,

 

-da se R. M. nije obvezala omogućiti stanarima iz zgrade … pravo vlasništva na predmetnom skladištu,

 

-da je na dodijeljenom zemljištu R. M. izgradila zgradu koja je korištena za pružanje ugostiteljskih usluga,

 

-da je pravo vlasništva zgrade sagrađene na k.č.br. 1138, upisane u zk. ul. 1417 poduložak 2. k.o. M. L. preneseno na temelju više ugovora o kupoprodaji u konačnici na tužiteljicu, koja je stekla pravo vlasništva na temelju ugovora sklopljenog 8. siječnja 2011. s prodavateljima, zemljišnoknjižnim vlasnicima I. S. i Z. M. M., pri čemu joj je bilo poznato da je tuženica u posjedu skladišta,

 

- da u vezi spornog spremišta nikada nije vođena parnica između stanara u zgradi … i R. M., a nema dokaza ni da su stekli pravo korištenja, a kasnije pravo vlasništva spremišta u zgradi ...

 

U odnosu na prigovor tuženice da je kupnjom stana u zgradi … stekla pravo vlasništva na predmetnom skladištu na adresi …, utvrđeno je da je dana 26. studenoga 1992. sklopljen Ugovor o prodaji stana na kojemu postoji stanarsko pravo između prodavatelja Fonda u stambenom, i komunalnom gospodarstvu O. C.-L. i kupca Đ. L.-F., kojim kupac kupuje stan na drugom katu, u ulici ..., upisanoj u zk. ul. 1095 kao društveno vlasništvo s pravom korištenja S. C.-L., kojem stanu pripada drvarnica površine 4 m2 u zgradi ...

 

Na temelju navedenih utvrđenja sudovi su zaključili da u vrijeme sklapanja ugovora između Fonda u stambenom, i komunalnom gospodarstvu O. C.-L. i tuženice Fond nije više imalo pravo korištenja predmetnog spremišta, jer je prethodno ugovorom zaključenim s R. M. 21. veljače 1978. otuđio to pravo kupcu i izdao tabularnu ispravu za upis prava korištenja, uz istovremeno brisanje prava korištenja za korist općine C.-L..

 

Prema ocjeni nižestupanjskih sudova tuženica nije dokazala stjecanje prava vlasništva na predmetnom skladištu.

 

Imajući na umu utvrđenje da je 1. veljače 1991. izvršena uknjižba prava vlasništva za korist R. M., kao cjeline k.č.br. 1138; da je 6. listopada 2003. izvršeno etažiranje zgrade …, da je na temelju elaborata etažne podjele u zemljišnoj knjizi izvršena uknjižba prava vlasništva za korist Z. M. na spornom skladištu ( 2B skladište u prizemlju ), te da je tužiteljica ugovorom o kupoprodaji zaključenim 28. siječnja 2011. sa Z. M. izvršila uknjižbu prava vlasništva na predmetnom spremištu, kao posebnom dijelu nekretnine-zgrade … kao etaže 10/100, sudovi su zaključili da je tužiteljica pravo vlasništva predmetnog spremišta stekla uknjižbom, povjerenjem u zemljišne knjige.

 

U odnosu na sporno pitanje dobre vjere tužiteljice, utvrđeno je kako je u ugovoru o kupoprodaji nekretnine od 28. siječnja 2011., u odnosu na sporno spremište navedeno da tužiteljica kao kupac prima na znanje da se sporno spremište nalazi u posjedu treće osobe ali bez valjane pravne osnove, a tužiteljica je preuzela na sebe obvezu iseljenja te osobe.

 

Stoga su sudovi zaključili da je tužiteljica postupala u dobroj vjeri i stekla pravo vlasništva na temelju pravnog posla, dok tuženica nije dokazala postojanje prava koje nju ovlašćuje na posjed spremišta, pa je sud prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 161. st. 1. i čl. 162. st. 1. ZVDSP, a odbio protutužbeni zahtjev.

 

Prema shvaćanju ovoga suda tužbeni zahtjev je prihvaćen pravilnom primjenom odredaba ZVDSP i to:

 

-odredbe čl. 161. st. 1. ZVDSP prema kojoj vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari,

 

-odredbe čl. 162. st. 1. ZVDSP prema kojoj, da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu,

 

- odredbe čl. 163. st. 1. ZVDSP prema kojoj posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed),

 

-odredbe čl. 120. st. 1. ZVDSP prema kojoj se vlasništvo na nekretninama stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakon ne omogućuje da se vlasništvo nekretnine stekne nekim drugim upisom u zemljišnu knjigu, i

 

-odredbe čl. 124. st. 1. ZVDSP prema kojoj stjecatelj koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri stekao pravo vlasništva neke nekretnine, stekao je tu nekretninu kao da na njoj ne postoje tuđa prava, tereti ni ograničenja koja u tom trenutku nisu bila upisana, niti je iz zemljišnih knjiga bilo vidljivo da je zatražen njihov upis.

 

Drugostupanjski sud je iznio razloge o tome zbog čega drži da je tužiteljica upisom u zemljišne knjige, u dobroj vjeri, na temelju pravnog posla, stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine, te zbog čega tuženica, koja posjeduje predmetnu nekretninu, nema takvo pravo (stvarno ili obvezno) koje ju ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed), odnosno nije dokazala da ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku.

 

Pravno shvaćanje na kojemu se temelj obrazloženje drugostupanjske presude prihvaća i ovaj sud.

 

Odredbom čl. 396.a st. 1. ZPP propisano je da se revizijski sud se može, kad odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, umjesto posebnog obrazloženja pozvati na razloge iz prvostupanjske odnosno drugostupanjske presude suda ako ih prihvaća.

 

Na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP u slučaju iz st. 1. istog članka revizijski sud je dužan na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluke na koju se poziva.

 

S obzirom na to da ovaj revizijski sud prihvaća razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude, glede primjene materijalnog prava, revident se umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, u kojem bi te razloge samo trebalo ponoviti, u smislu već ranije citirane odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP, upućuje na obrazloženje drugostupanjske presude, koja će se na temelju odredbe st. 2. istog članka objaviti na internetskim stranicama.

 

Zbog iznijetih razloga valjalo je temeljem čl. 393. ZPP odbiti reviziju protiv presude kao neosnovanu.

 

Zagreb, 10. studenoga 2020.