- 1 -              Rev 1509/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1509/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. M. iz I., (OIB: …), zastupane po punomoćnicima V. Lj. i Ž. V., odvjetnicima iz S., protiv tuženika Ž. Š. iz S., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku I. M., odvjetniku iz S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-576/2016-2 od 16. ožujka 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. Pi-892/2013 od 3. rujna 2015., u sjednici održanoj 10. studenoga 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Prihvaća se revizija tuženika glede pitanja: “može li suvlasnik a neposjednik nekretnine sa uspjehom od posjednika i ujedno drugog suvlasnika te nekretnine potraživati naknadu za korištenje njegovog suvlasničkog dijela nekretnine ako kao tužitelj uz zahtjev za isplatu postignute koristi, nije postavio i tužbeni zahtjev na predaju nekretnine u posjed ili suposjed?”,

 

te se preinačuje presuda Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-576/2016-2 od 16. ožujka 2017. i sudi:

 

Prihvaća se žalba tuženika i preinačuje presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. Pi-892/2013 od 3. rujna 2015. tako da se u cijelosti kao neosnovan odbija tužbeni zahtjev tužiteljice na obvezivanje tuženika isplatiti joj utuženi iznos naknade za korištenje njezinog suvlasničkog dijela sa zatraženim zateznim kamatama i naknadom parničnog troška.

 

Nalaže se tužiteljici isplatiti tuženiku na ime parničnog troška 20.000,00 (dvadesettisuća) kn u roku od 8 dana.

 

r i j e š i o   j e :

 

Revizija tuženika glede drugih u reviziji naznačenih pitanja odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev:

 

- u točki I. izreke, u odluci kojom je tuženik obvezan isplatiti tužiteljici „78.666,47 kn s pripadajućim kamatama koje na pojedine mjesečne iznose od 1.333,33 kuna teku od 15-og u mjesecu, i to u periodu od 15. siječnja 2009. do 15. studenoga 2013., a sve kako je to pobliže označeno“ u toj točki („za više zatraženo u iznosu od 63.333,53 kune s pripadajućom kamatom, kao i u dijelu koji se odnosi na visinu zatezne kamate tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan“),

 

- u točki III. izreke, u odluci kojom je tuženik obvezan tužiteljici nadoknaditi parnični trošak od 17.181,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju temeljem čl. 382. st. 2. ZPP-a (kao "izvanrednu"). Prijedlog tuženika je da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbama čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koje se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuju na ovaj spor, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U reviziji iz toga stavka 2. stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmetom spora zahtjev je tužiteljice na obvezivanje tuženika isplatiti joj 78.666,47 kn s pripadajućim kamatama, sve obzirom da je (kako tužiteljica drži) koristio njezinih 2/3 suvlasničkih dijelova nekretnine u razdoblju od siječnja 2009. do studenoga 2013. Tužiteljica zahtjev temelji na odredbi čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO-a), prema kojoj: „Kad je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe.“

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da su stranke suvlasnici obiteljske kuće u S. izgrađene „u nivou podruma i prizemlja“ sa okućnicom: tužiteljica u 2/3 dijela, a tuženik u 1/3 dijela,

 

- da tu nekretninu u cijelosti koristi samo tuženik,

 

- da je „u tijeku postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice“, a koji se vodi povodom zahtjeva tuženika postavljenog 2006.,

 

- da cijena najma za obiteljsku kuću na području S., opremljenu sa „čitavom infrastrukturom“, a „koja se sastoji od podruma, prizemlja i garaže te okućnice“, iznosi „minimalno 2.000,00 kn mjesečno“,

 

- da tuženik koristi predmetnu nekretninu „bez ikakve namjere“ da je „tužiteljici prepusti u suposjed“, a „protivi se i prodaji nekretnine, te njezinoj civilnoj diobi“.

 

Na temelju tih utvrđenja nižestupanjski sudovi su zahtjev tužiteljice ocijenili osnovanim i prihvatili uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da se u „konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete“: tužiteljica opravdano zahtjev temelji na institutu stjecanja bez osnove - osnovom kojeg joj kao suvlasnici nekretnine pripada ono što potražuje,

 

- da onaj „koji se bez naknade koristi suvlasničkim dijelom nekretnine drugog suvlasnika neosnovano se obogatio za visinu najamnine koju bi inače morao plaćati, pa je to korist koju je obvezan naknaditi“ drugom suvlasniku - i to u nominalnom iznosu najamnine kako bi dospijevala za naplatu,

 

- da je, tako gledano (obzirom da je tuženik u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a „nesavjesni stjecatelj“ prijeporne koristi), tuženik na temelju navedene odredbe čl. 1120. ZOO-a sada u obvezi isplatiti „tužiteljici upravo iznos od 2/3 najamnine koja bi bila ostvarena za predmetnu nekretninu“.

 

Pritom nižestupanjski sudovi nisu niti našli spornim da tužiteljica ni u jednome trenutku nije tražila da joj se bar sudskim putem (zahtjevom u parnici) prijeporna nekretnina preda u suposjed.

 

Tuženik je reviziju podnio na temelju odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a i uz navod da je podnosi jer odluka u sporu ovisi o rješenju pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa je u reviziji postavio pitanja:

 

- prvo: „da li iskaz vještaka dan na raspravnom ročištu bez vještačkog nalaza i mišljenja i bez konkretizacije podataka sadržanih u nalazu i time objektivne kontrole usmeno danog mišljenja može predstavljati „vještački nalaz i mišljenje“ temeljem kojeg sud može odlučivati?“,

 

- drugo: „da li su vještaci građevinarstva koji nisu i sudski procijenitelji ovlašteni temeljem odredbi Zakona o procijeni vrijednosti nekretnina („Narodne novine“ broj 78/15) vještačiti visinu iznosa najamnine odnosno zakupnine?“

 

i treće, koje se suštinski svodi na pitanje: “može li suvlasnik a neposjednik nekretnine sa uspjehom od posjednika i ujedno drugog suvlasnika te nekretnine potraživati naknadu za korištenje njegovog suvlasničkog dijela nekretnine ako kao tužitelj uz zahtjev za isplatu postignute koristi, nije postavio i tužbeni zahtjev na predaju nekretnine u posjed ili suposjed?”.

 

Prema shvaćanju ovoga suda, to treće pitanje važno je za odluku o predmetu spora te osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni - zbog različite i nesigurne sudske prakse u odgovoru na njega.

 

Prije svega, predmet spora u odnosu na upotrebu dijela prijeporne nekretnine u suvlasništvu tužiteljice - bez osnove koja bi tuženiku davala pravo da posjeduje taj dio i bez plaćanja naknade za njegovo korištenje, sve i ako se prihvati utvrđenje (najpovoljnije za tužiteljicu) da je tuženik u svom utuženom razdoblju bio nepošteni posjednik toga suvlasničkog dijela, u svijetlu takvog pitanja valja razriješiti prema:

 

- odredbama čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZVDSP-a), kojima je uređen „pravni položaj nepoštenoga posjednika“, a kojima je propisano: (stavak 1.) „Nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.“ i (stavak 6.) „Od časa kad je pošteni posjednik postao nepošten, njegova se prava i obveze ravnaju prema pravilima postavljenim za nepoštenoga posjednika; isto se tako ravnaju i u pogledu onoga što je pošteni posjednik činio sa stvarju neprimjereno onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada.“, sve u svezi s

 

- odredbom čl. 18. st. 3. ZVDSP-a, prema kojoj: „Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.“,

 

a ne primjenom odredbe čl. 1120. ZOO-a kojom je uređen pravni institut „stjecanja bez osnove“ - korištenje tuđe stvari (kojom je određeno da imatelj stvari može zahtijevati, neovisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, korist koju je imao korisnik od upotrebe stvari).

 

To sve obzirom:

 

- na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. listopada 2009. glede pitanja primjene i tumačenja odredbe čl. 1120. ZOO-a te pitanje primjene i tumačenja odredaba čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. ZV-a: „Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. ZVDSP, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu čl. 1120. ZOO, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje.“,

 

- da ovdje nije utvrđeno da je prijeporna nekretnina uporabljena na način da je promijenila identitet i da zbog toga ne bi bilo moguće ili nije gospodarski opravdano vraćanje te nekretnine tužiteljici, odnosno da nije moguća predaja nekretnine njoj u posjed ili suposjed.

 

Međutim, neovisno da li već i samo ta pogrešna primjena materijalnog prava tužiteljicu može dovesti u nepovoljniju poziciju, odlučnim za odluku o predmetu spora valja uzeti nešto drugo:

 

- da je odredbom čl. 38. st. 1. ZVDSP-a propisano: „Nije li što drugo određeno, svaki suvlasnik smije izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva bez suglasnosti ostalih suvlasnika, ako time ne vrijeđa prava ostalih suvlasnika.“, a odredbom čl. 42. st. 1. ZVDSP-a: „Svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari, ali oni mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari i/ili izvršavanje svih ili nekih vlasničkih ovlasti glede nje.“,

 

- da u smislu tih odredaba ZVDSP-a, do podjele nekretnine i utvrđenja koji njezin realni dio pripada svakom suvlasniku (moguće i do uspostave etažnog vlasništva, ako bi takva uspostava bila moguća), svi suvlasnici nekretnine imaju pravo koristiti cijelu nekretninu („izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti“),

 

- da se obzirom na navedeno: da je do podjele nekretnine (ili do eventualno moguće uspostave etažnog vlasništva na toj nekretnini) i utvrđenja koji njezin realni dio ima koristiti svaki suvlasnik, svaki suvlasnik ovlašten glede cijele nekretnine izvršavati suposjed - u okolnostima konkretnog slučaja ne može prihvatiti da je tuženik (obzirom da je i on suvlasnik sa pravom na suposjed nekretnine) već i samo korištenjem prijeporne nekretnine u njezinoj cjelini koristio tuđu nekretninu ili tuđi suvlasnički dio te nekretnine bez ovlasti da je(ga) koristi, pogotovo ne kao nepošteni posjednik - već od trenutka kada je saznao za suvlasništvo tužiteljice, sve u izostanku zahtjeva da joj omogući (preda) suposjed nekretnine,

 

- da bi, po tome - konkretno, tužiteljica naknadu koristi o kojoj je riječ u odredbi čl. 165. st. 1. ZVDSP-a sa uspjehom mogla zahtijevati (to proizlazi iz smisla te odredbe) samo da je prema tuženiku postavila i zahtjev na predaju suposjeda te nekretnine ili njezinog dijela,

 

- da, budući da takav zahtjev nije postavila (to ne proizlazi iz utvrđenja „da tuženik koristi predmetnu nekretninu „bez ikakve namjere“ da je „tužiteljici prepusti u suposjed“), nema osnove sa uspjehom zahtijevati od tuženika isplatu utuženog iznosa.

 

To sve čak i neovisno od činjenice što nejasnim ostaje koja bi se korist ostvarila korištenjem samo suvlasničkog (fizički, realno neodređenog) dijela takve nekretnine - i da li bi se taj dio uopće i mogao davati u najam, pogotovo što posao davanja nekretnine u najam predstavlja posao izvanredne uprave, takav - da se za njega traži suglasnost svih suvlasnika (članak 41. stavak 1. ZVDSP-a).

 

Shvaćanje na kojemu su nižestupanjski sudovi temeljili osporenu presudu - suprotno je prethodno izraženom shvaćanju revizijskog suda i takvo nije pravilno.

 

Revizijski sud pritom samo primjećuje da je isto shvaćanje izrazio i u svojim ranijim odlukama, primjerice u odlukama posl. br. Rev 3299/2014-2 od 21. studenoga 2018. i Rev 1981/2017-3 od 15. svibnja 2019., pa postupanje po takvome već izraženom shvaćanju predstavlja suđenje u skladu s stabilnom, ustaljenom (dugogodišnjom) i dosljednom sudskom praksom - koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati.

 

Slijedom toga, dakle - jer je drugostupanjski sud na pravilno i u potpunosti utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, valjalo je, povodom navedenog (trećeg) pitanja iz revizije tuženika, prihvatiti reviziju i preinačiti osporenu presudu te odlučiti kao u izreci ove odluke, u presudi (na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a).

 

Sa time u svezi valjalo je preinačiti i odluku o parničnom trošku iz osporene presude i tužiteljicu obvezati naknaditi tuženiku sve troškove koje je ovaj imao za potrebe vođenja ovoga postupka (u smislu odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a).

 

Gledano u tome svijetlu - kraj osnovanosti revizije tuženika već i osnovom navedenog (trećeg u reviziji formuliranog) pitanja, a polazeći od smisla odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a, prema kojoj: "U povodu revizije iz članka 382. stavka 2. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.", za prihvatiti je i:

 

- da ostala pitanja postavljena po revidentu u reviziji nisu važna za odluku o konkretnom sporu: obzirom na to kako su formulirana (kojom je formulacijom revident ograničio svoju reviziju i revizijski sud u ovlastima ispitivanja osporene presude: zbog mogućnosti njezinog preispitivanja samo u granicama razloga iz odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a) i situaciju u ovome predmetu, revizijski sud u odnosu na shvaćanje zbog kojeg su ta pitanja postavljena nema razloga ujednačavati primjenu prava te preispitati sudsku praksu i ispuniti navedenu svrhu tzv. izvanredne revizije,

 

- da revizija u odnosu na ta pitanja nije sastavljena u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP-a i ne ispunjava pretpostavke za njezinu dopuštenost.

 

Stoga je (obzirom da je izvanredna revizija dopuštena, uz ostalo, samo "ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja..." iz revizije, a što ovdje u odnosu na ta ostala pitanja nije slučaj, sve u svezi s odredbom čl. 392.b st. 3. ZPP-a, prema kojoj: "Vijeće iz stavka 1. ovoga članka će reviziju iz članka 382. stavka 2. ovoga Zakona odbaciti i ako ocijeni da pravno pitanje zbog kojega je ona izjavljena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.") podnesenu reviziju u odnosu na u njoj postavljena ostala pitanja (izvan onog na koje je odgovoreno) valjalo odbaciti kao u izreci ove odluke, u rješenju.

 

Zagreb, 10. studenoga 2020.