- 1 -              Rev 1111/2017-3

 

 

 

 

Broj: Rev 1111/2017-3

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice K. Đ., OIB: … i II-tužitelja I. Đ., OIB: …, oboje iz S., koje zastupa punomoćnik B. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji I i II-tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-7845/15-4 od 20. prosinca 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-3768/11-46 od 8. lipnja 2015. i rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-7845/15-5 od 20. prosinca 2016. kojim je djelomično potvrđeno i djelomično preinačeno dopunsko rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-3768/11-53 od 21. rujna 2016., u sjednici održanoj 10. studenoga 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Prihvaća se revizija I i II- tužitelja, ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-7845/15-4 od 20. prosinca 2016. i rješenje Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-7845/15-5 od 20. prosinca 2016. i predmet se vraća tom sudu na ponovno odlučivanje.

 

II. Podnesak tužitelja zaprimljen na Vrhovnom sudu 26. travnja 2018. s kojim je postupljeno kao s dopunom revizije odbacuje se kao nepravodoban.

 

III. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku isplatiti I-tužiteljici iznos od 14.950,00 kuna sa zateznim kamatama kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. I.), isto tako je naloženo tuženiku isplatiti II-tužitelju iznos od 14.950,00 kuna sa zateznim kamatama kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. II.). Ujedno je odbijen zahtjev I-tužiteljice i II-tužitelja preko dosuđenog dijela, kao i zahtjev za isplatu zateznih kamata tekućih na iznos od 450,00 kuna od 25. srpnja 2011. do 7. lipnja 2015. (toč. III.).

 

Dopunskim rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je da svaka strana snosi svoj trošak.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod toč. III. izreke (toč. I. i II.). Preinačena je presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod toč. I. i II. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u dosuđujućem dijelu (toč. III.), te je naloženo tužiteljima da nadoknade tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.250,00 kuna (pogrešno navedeno pod toč. II.). Ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu (toč. IV.).

 

Rješenjem suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđeno je dopunsko rješenje suda prvog stupnja u dijelu u kojem je odlučeno da snose svoje troškove parničnog postupka (toč. I.), dok je uvažena žalba tuženika i preinačeno dopunsko rješenje suda prvog stupnja u dijelu u kojem je odlučeno da tuženik snosi svoje troškove parničnog postupka na način da je naloženo tužiteljima da nadoknade tuženiku parnični trošak u iznosu od 10.625,00 kuna (toč. II.). Ujedno je naloženo tužiteljima da nadoknade tuženiku trošak žalbenog postupka u visini od 625,00 kuna (toč. III.), dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu (toč. IV.).

 

Protiv presude i rješenja suda drugog stupnja reviziju su podnijeli tužitelji na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) jer smatraju da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlažu reviziju prihvatiti i pobijane odluke preinačiti, podredno istu ukinuti i vratiti na ponovni postupak.

 

Isto tako tužitelji su sudu dostavili i podnesak zaprimljen na Vrhovnom sudu 26. travnja 2018., a kojim je postupljeno kao s dopunom revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja je osnovana, dok dopuna revizije nije pravovremena.

 

U konkretnom slučaju nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude po pojedinom tužitelju ne prelazi iznos od 200.000,00 kn, ne radi se radnom sporu, niti je sud drugoga stupnja pobijanu presudu donio primjenom odredbi čl. 373.a ili čl. 373.b ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP. Pri tome prema odredbi st. 3. istog članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

 

Tužitelji u reviziji postavljaju sljedeća pitanja:

 

„1. Predstavlja li bankarska djelatnost opasnu djelatnost za koju osoba koja obavlja tu djelatnost odgovara trećoj osobi za naknadu štete koja je nastala u vezi s tom djelatnošću po pravilima objektivne odgovornosti za naknadu štete, odnosno po načelu uzročnosti u smislu čl. 1063. ZOO-a?,

 

2. Odgovara li osoba koja obavlja bankarsku djelatnost za naknadu štete koja je trećoj osobi prouzročena propustom zaštitarske tvrtke koju je osoba koja obavlja bankarsku djelatnost izabrala za provođenje tjelesne zaštite osoba i imovine u njezinim prostorima?“

 

Kao razlog važnosti za postavljena pitanja tužitelji ukazuju na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2279/97, Rev-520/00, Rev-224/89, Rev-792/98 i Rev-2312/82.

 

Predmet konkretnog postupka je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti, svaki u iznosu od 30.450,00 kuna, a koju su pretrpjeli dana 5. svibnja 2009. kada su se nalazili u poslovnici tuženika kao klijenti, kojom prilikom je došlo do oružane pljačke i pucnjave.

 

U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno:

 

- da je 5. svibnja 2009. došlo do oružane pljačke u poslovnici tuženika kojom prilikom je došlo do pucnjave,

 

- da su se tužitelji u tom trenutku nalazili u poslovnici tuženika,

 

- da je tuženik sa zaštitarskom tvrtkom S. M. i dr. sklopio Ugovor o pružanju usluga tehničke zaštite putem centralnog dojavnog sustava i Ugovor o pružanju usluga tjelesne zaštite osoba i imovine,

 

- da je ugovoreno, u predmetnom prostoru gdje se pljačka dogodila, jedno zaštitarsko mjesto te da je u trenutku štetnog događaja u poslovnici tuženika radio jedan zaštitar,

 

- da je neposredno prije ulaska počinitelja kaznenog djela zaštitar otišao u podrum poslovnice „na gablec“,

 

- da je podrum opremljen video nadzorom putem kojeg je zaštitar utvrdio da je došlo do pljačke te pozvao policiju,

 

- da je zaštitar ostao u podrumu tijekom trajanja oružane pljačke,

 

- da su tužitelji pretrpjeli akutnu stresnu reakciju s poremećajem prilagodbe što je umanjilo njihovu životnu aktivnost za 2% svakome, da su pretrpjeli strah te da im je bila potrebna tuđa pomoć, u obimu kako je to utvrđeno medicinskim vještačenjem.

 

Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik odgovoran za nastalu štetu tuženicima sukladno čl. 1045. i čl. 1049 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 - dalje: ZOO) obzirom osobe, kao ni imovina u banci neposredno prije, kao ni tijekom počinjenja kaznenog djela razbojništva nisu bile zaštićene na način propisan čl. 8. Zakona o minimalnim mjerama zaštite u poslovanju s gotovim novcem i vrijednostima („Narodne novine“ broj 173/03 - dalje: ZMMZPGV), radi čega je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev sukladno čl. 1100. ZOO i 223. ZPP.

 

Sud drugog stupnja je pak preinačavajući odluku suda prvog stupnja zauzeo shvaćanje da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je odgovornost tuženice prema tužiteljima kao klijentima poslovnice subjektivna, ali da na strani tuženika nedostaje protupravnost u postupanju kao pretpostavka odgovornosti za štetu. Naime, drugostupanjski sud smatra da je tuženik ispunio zakonom propisane minimalne sigurnosne uvjete zaštite koje je kao novčarska institucija I. kategorije dužna imati u objektu u kojem posluje, pa kako su ispunjeni minimalni sigurnosni uvjeti, da nema nikakvog propusta na strani tuženika.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 392.a st. 2. ZPP).

 

Drugo pitanje tužitelja u biti se svodi na pitanje postoji li protupravnost u postupanju tuženika u situaciji kada djelotvornošću zaštitarske tvrtke, koju je osoba koja obavlja bankarsku djelatnost izabrala za provođenje tjelesne zaštite osoba i imovine u njezinim prostorima, više nije zadovoljen zakonom propisan sigurnosni uvjet zaštite koje je tuženik kao novčarska institucija dužan imati u objektu u kojem posluje. Ovo pitanje revizijski sud cijeni važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Gore navedeno shvaćanje drugostupanjskog suda, da u konkretnom slučaju nema protupravnosti na strani tuženika, nije pravilno.

 

Odredbom čl. 7. st. 1. ZMMZPGV propisano je da se novčarske institucije štite primjenom sljedećih minimalnih sigurnosnih uvjeta zaštite: 1. protuprovalnog sustava sa centraliziranom dojavom i nadzorom alarma, 2. protuprepadnog sustava s centraliziranom dojavom i nadzorom alarma, 3. neprekidnog videonadzora s mogućnošću pohranjivanja videozapisa, 4. tjelesne zaštite i 5. pregradnjom radnog prostora zaposlenika neprobojnim pregradama u visini etaže i protuprovalnim vratima od prostora koji su dostupni strankama i drugim osobama.

 

Odredbom čl. 8. st. 1. ZMMZPGV propisano je da su novčarske institucije I. kategorije dužne u objektima u kojima posluju osigurati minimalne sigurnosne uvjete zaštite iz čl. 7. st. 1. toč. 1., 2., 3. i 4. ovog zakona.

 

Sukladno navedenom čl. 8. st. 1. ZMMZPGV propisani su minimalni sigurnosni uvjeti zaštite za novčarske institucije prve kategorije, kao što je predmetni tuženik. Jedan od sigurnosnih uvjeta zaštite je i tjelesna zaštita. U konkretnoj situaciji, angažirajući u dvije smjene po jednog zaštitara, u predmetnoj poslovnici nije bila osigurana kontinuirana tjelesna zaštita, radi čega tuženik nije postupio u skladu sa zakonskom obvezom osiguranja fizičke zaštite štićenog prostora.

 

Propust tuženika, koji se ogleda u neangažiranju dovoljnog broja fizičkih osoba zaštitara, koji bi u suprotnom omogućili kontinuirani odnosno permanentni nadzor i prisutnost u prostorijama tuženika, upravo je doveo do toga da nisu bili zadovoljeni minimalni sigurnosni uvjeti zaštite sukladno odredbi čl. 8. st. 1. ZMMZPGV te se u istome ogleda protupravnost tuženikovog postupanja. Kada bi se prihvatilo shvaćanje drugostupanjskog suda tada bi bilo dovoljno da je tuženik sklopio ugovor o obavljanju tjelesne zaštite, a da takva zaštita uopće nije postoji na terenu. Svrha tjelesne zaštite je upravo u činjenica da odvrati potencijalne počinitelje kaznenih djela od nauma da izvrše pljačku, a što u konkretnom slučaju nije bilo ispunjeno.

 

Stoga je pravilno shvaćanje prvostupanjskog suda u pogledu postojanja odštetne odgovornosti na strani tuženika.

 

Obzirom su zbog pogrešnog pravnog shvaćanja suda drugog stupnja pogrešno primijenjene citirane odredbe ZMMZPGV valjalo je prihvati reviziju tužitelja glede postavljenog pitanja i ukinuti odluku suda drugog stupnja sukladno odredbi čl. 395. st. 2. ZPP. Naime, u žalbi protiv presude tuženik se žalio i na dosuđenu visinu, o čemu u pobijanoj drugostupanjskoj presudi nema nikakvih razloga, a kako se na te žalbene navode drugostupanjski sud nije uopće očitovao, nije bilo uvjeta da se pobijana presuda preinači u revizijskoj fazi postupka.

 

Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao pod I. izreke ovog rješenja, time da će u nastavku postupka drugostupanjski sud ocijeniti i žalbene navode koji se odnose na visinu tužbenog zahtjeva.

 

Nadalje, s obzirom da je drugo postavljeno pitanje prihvaćeno kao važno pitanje u smislu čl. 382. st. 2. ZPP te je rješavanjem tog pitanja odlučeno o osnovanosti revizije I i II-tužitelja, to o rješavanju preostalog postavljenog pitanja ne ovisi odluka u ovom postupku.

 

Ujedno je valjalo odbaciti dopunu revizije tužitelja kao nepravovremenu, budući da je ista podnesena van roka iz čl. 382. st. 4. ZPP. Naime, punomoćniku tužitelja je pobijana drugostupanjska presuda dostavljena 1. veljače 2017., a podnesak s kojim je postupljeno kao s dopunom revizije je dostavljena Vrhovnom sudu Republike Hrvatske 26. travnja 2018. Stoga je valjalo dopunu odbaciti kao nepravodobnu na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP.

 

Odluka o troškovima revizijskog postupka donesena je na temelju čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 10. studenog 2020.

 

                            Predsjednik vijeća:

              dr. sc. Jadranko Jug, v. r.