- 1 -              U-zpz 9/2016-7

 

 

 

 

 

Broj: U-zpz 9/2016-7

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u upravnom sporu tužitelja G. k. p. K. d.o.o. iz K., (OIB: …), kojeg zastupaju punomoćnici K. K. i Z. K., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu iz K., protiv tuženika Koprivničko-križevačke županije, Upravnog odjela za gospodarstvo i komunalne djelatnosti (sada Upravni odjel za gospodarstvo, komunalne djelatnosti, poljoprivredu i međunarodnu suradnju) iz K., radi određivanja komunalne naknade, odlučujući o zahtjevu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj GZ-DO-97/2015-2 od 14. ožujka 2016. za izvanredno preispitivanje zakonitosti presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-602/2015-2 od 9. srpnja 2015., kojom je potvrđena presuda Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj UsI-4642/2013-7 od 24. ožujka 2015., u sjednici održanoj 10. studenoga 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prihvaća se zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-602/2015-2 od 9. srpnja 2015. te se ukida ta presuda kao i presuda Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj UsI-4642/2013-7 od 24. ožujka 2015. - i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom čije se preispitivanje traži odbijena je žalba tuženika Upravnog odjela za gospodarstvo i komunalne djelatnosti Koprivničko-križevačke županije i potvrđena presuda Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj UsI-4642/2013-7 od 24. ožujka 2015., a kojom je presudom (točkom I. izreke) poništeno rješenje tuženika Klasa: UP/II-363-03/13-01/18, Urbroj: 2137/1-04/06-13-2 od 27. rujna 2013. i (točkom II. izreke) rješenje Jedinstvenog upravnog odjela Općine Koprivnički Ivanec, Klasa: UP/I-363-03/13-01/02, Urbroj: 2137/09-13-4 od 19. travnja 2013.

 

Rješenjem tuženika Klasa: UP/II-363-03/13-01/18, Urbroj: 2137/1-04/06-13-2 od 27. rujna 2013., odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja Jedinstvenog upravnog odjela Općine Koprivnički Ivanec Klasa: UP/I-363-03/13-01/02, Urbroj: 2137/09-13-4 od 19. travnja 2013., a kojim je rješenjem određena komunalna naknada za korištenje građevinskog zemljišta koje služi za obavljanje poslovne djelatnosti skladištenja i deponiranja otpada - odlagalište otpada P. - i to tužitelju kao korisniku toga zemljišta.

 

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske zbog (kako drži) povrede zakona i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže zahtjev prihvatiti, preinačiti nižestupanjske presude te odbiti tužbu tužitelja i potvrditi rješenja upravnih tijela.

 

Tužitelj je odgovorio na taj zahtjev Državnog odvjetništva Republike Hrvatske i predložio da se ovaj odbaci, podredno odbije kao neosnovan.

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti je osnovan.

 

Sukladno odredbi čl. 78. st. 6. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17 - dalje: ZUS-a) pobijana presuda ispitana je samo u granicama zahtjeva za njezino izvanredno preispitivanje.

 

Drugostupanjskim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja i potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je tužitelju, isključivo kao korisniku građevinskog zemljišta koje služi za obavljanje njegove poslovne djelatnosti skladištenja i deponiranja otpada - kao odlagalište otpada, određena obveza plaćanja komunalne naknade za 2013. godinu.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je 2013. godine tužitelj koristio ovdje prijeporno građevinsko zemljište za obavljanje svoje poslovne djelatnosti skladištenja i deponiranja otpada - kao odlagalište otpada,

 

- da sa vlasnikom zemljišta - Općinom Koprivnički Ivanec tužitelj nije sklopio ugovor na temelju kojega bi imao pravnu osnovu koristiti to građevinsko zemljište,

 

- da je presudom Općinskog suda u Koprivnici posl. br. P-1515/2009 od 3. studenoga 2009. tužitelju naloženo predati to građevinsko zemljište Općini Koprivnički Ivanec u posjed - što tužitelj nije učinio: zbog toga je po prijedlogu Općine Koprivnički Ivanec rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Koprivnici posl. br. Ovrv-541/2012 od 30. ožujka 2012. određena ovrha za prinudno ostvarenje toga posjeda.

 

U tim je okolnostima slučaja, polazeći od tih činjenica - istinitost kojih ovaj sud (ograničen obvezom postupanja samo u granicama razloga iz zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti osporene presude) ne može preispitivati, sporno tko je obveznik plaćanja komunalne naknade u svezi korištenja prijepornog zemljišta: je li ovu u obvezi plaćati tužitelj kao korisnik nekretnine - prijepornog građevinskog zemljišta, onog - koje služi obavljanju njegove poslovne djelatnosti, sve iako je ovu u utuženom razdoblju koristio bez pravne osnove koja bi mu dala pravo da je posjeduje.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske ukazuje da je u suštinski istovrsnoj stvari te u svezi sadržajno istih odredaba zakona i istih činjenica (samo za drugo vremensko razdoblje korištenja zemljišta) već izrazio svoje shvaćanje - i određeno obrazložio razloge takvog: to u odluci posl. br. U-zpz 3/2018-8 od 29. kolovoza 2018., kao i u odluci posl. br. U-zpz 2/2016-6 od 20. svibnja 2020., prema kojoj:

 

„...Iz pobijane presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske proizlazi pravno shvaćanje prema kojem se obveza plaćanja komunalne naknade, osim vlasniku, može odrediti samo korisniku koji nekretninu koristi na temelju valjane pravne osnove.

 

Suprotno tome, Državno odvjetništvo smatra da je takvo shvaćanje pogrešno jer (da) se obveza plaćanja komunalne naknade može odrediti i korisniku zemljišta koji faktično koristi određeno zemljište za obavljanje poslovne djelatnosti, dakle neovisno o tome ima li pravni temelj za to ili ne. Stoga smatra da je Visoki upravni sud pobijanom presudom pogrešno primijenio odredbu čl. 22. st. 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine", broj 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03 - pročišćeni tekst, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09 i 79/09 - dalje: ZKG), kojom je propisano da komunalnu naknadu plaćaju vlasnici odnosno korisnici: 1. stambenog prostora, 2. poslovnog prostora, 3. garažnog prostora, 4. građevinskog zemljišta koje služi u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti i 5. neizgrađenog građevinskog zemljišta.

 

Dakle, sporno je pravno pitanje je li korisnik nekretnine - građevinskog zemljišta koje služi u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti, obveznik plaćanja komunalne naknade ako nekretninu koristi bez pravne osnove.

 

Prema odredbi čl. 22. st. 1. ZKG komunalna je naknada prihod proračuna jedinice lokalne samouprave, a sredstva komunalne naknade namijenjena su financiranju obavljanja ovih komunalnih djelatnosti: 1. odvodnja atmosferskih voda, 2. održavanje čistoće u dijelu koji se odnosi na čišćenje javnih površina, 3. održavanje javnih površina, 4. održavanje nerazvrstanih cesta, 5. održavanje groblja i krematorija i 6. javna rasvjeta.

 

Iz navedene odredbe proizlazi namjena komunalne naknade kao prihoda proračuna jedinice lokalne samouprave. Zbog toga je, prema pravnom shvaćanju ovoga suda (koje je već izraženo u ovosudnoj odluci broj Uzpz-3/18 od 29. kolovoza 2018.), kod utvrđivanja obveze plaćanja komunalne naknade - u situaciji kad neka osoba nekretninu koristi bez pravne osnove - odlučno ostvaruje li ta osoba koristi od obavljanja komunalnih djelatnosti koje se financiraju iz komunalne naknade, a nije odlučno ima li ona za korištenje pravni temelj ili ne.

 

Kako korist od obavljanja komunalnih djelatnosti, prije svega, ostvaruje osoba koja nekretninu koristi i onda kada je koristi bez pravne osnove, to prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u konkretnom slučaju i korisnik nekretnine (tužitelj G. K. d.o.o.) ima obvezu plaćanja komunalne naknade unatoč tome što nekretninu koristi bez pravne osnove....“

 

Imajući to na umu, ovdje valja zaključiti:

 

- da bi samo postupanje po takvome, već izraženom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, predstavljalo suđenje u skladu s stabilnom, već ustaljenom i dosljednom sudskom praksom - koju upravo stoga što je takva ustavnopravno nije niti prihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati,

 

- da je osporena presuda temeljena na drugačijem i time pogrešnom pravnom shvaćanju.

 

Slijedom izloženog, a kako je zbog pogrešnog pravnog shvaćanja izostao pravilan pristup drugostupanjskog suda predmetu spora i (time) u postupku koji je prethodio ovome nisu raspravljene niti utvrđivane činjenice odlučne za odluku o predmetu spora - o tome postoji li obveza plaćanja komunalne naknade (postojanje zakonom određene komunalne infrastrukture na području na kojem se nalazi predmetna nekretnina), odnosno one činjenice - o kojima ovisi visina komunalne naknade (površina nekretnine), valjalo je na temelju odredbe čl. 78. st. 8. ZUS-a ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

U ponovljenom postupanju potrebno je utvrditi je su li javnopravna tijela pravilno utvrdila postojanje pretpostavki za utvrđivanje obveze plaćanja komunalne naknade, odnosno je su li javnopravna tijela pravilno utvrdila sve odlučne činjenice o kojima ovisi visina komunalne naknade.

 

Zagreb, 10. studenoga 2020.