- 1 -              Rev 453/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 453/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. V. iz K. S.,  OIB: ..., koga zastupa punomoćnica A. Lj. K., odvjetnica u S., protiv tuženika Grada Splita, S., OIB: ..., radi činjenja i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-1836/18-2 od 6. rujna 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pst-1294/13 od 11. svibnja 2018., u sjednici održanoj 10. studenoga 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

              Revizija tužitelja protiv dijela presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-1836/18-2 od 6. rujna 2018. kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pst-1294/13 od 11. svibnja 2018. u dijelu kojim je odbijen zahtjev za naknadu štete u iznosu od 1.200.000,00 kn, odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e:

 

 

              Revizija tužitelja protiv dijela presude Županijskog suda u broj Gž-1836/18-2 od 6. rujna 2018. kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pst-1294/13 od 11. svibnja 2018. u dijelu kojim je odbijen zahtjev za predaju u posjed i zahtjev za izdavanje tabularne isprave, odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

 

              Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da ga se uvede u posjed odnosno da mu se prepusti posjed nekretnine označene kao čest zem. 669/7 k.o. S. sa svim pripadnostima i služnostima te zahtjev za izdavanje tabularne isprave temeljem koje bi se tužitelj mogao upisati kao vlasnik predmetne nekretnine uz istodobni izbris tog prava s imena tuženika kao i zahtjev za naknadu štete u iznosu od 1.200.000,00 kn.

 

              Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

              Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti nižestupanjske presude i tužbeni zahtjev prihvatiti, a podredno iste ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

 

              Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa te ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b. ZPP-a.

 

Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o pobijanoj presudi iz čl. 382. st. 1. točaka 2. i 3. ZPP-a, dopuštenost revizije je ispitana prema vrijednosnom kriteriju iz čl. 382. st. 1. točke 1. ZPP-a.

 

U ovom predmetu pobijanom presudom odlučeno je o dva nenovčana zahtjeva i jednom novčanom zahtjevu.

 

Nenovčanim tužbenim zahtjevima tužitelj traži predaju nekretnine u posjed i izdavanje  tabularne isprave, a novčani tužbeni zahtjev glasi na isplatu 1.200.000,00 kn.

 

              Prema odredbi čl. 37. st. 2. ZPP-a ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili  pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora određuje se prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.

 

Prema odredbi čl. 40. st. 2. ZPP-a kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi.

 

Odredbom čl. 40. st. 4. ZPP-a propisano je da ako se nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari utvrdi da je tužitelj propustio odrediti vrijednost predmeta spora, sud prvog stupnja će brzo i na prikladan način, nakon što strankama omogući da se o tome izjasne, odrediti vrijednost premeta spora rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba, dok je stavkom 5. istog članka propisano da ako prvostupanjski sud u slučaju iz stavka 4. članka 40. ZPP ne utvrdi vrijednost predmeta spora na način određen u tom stavku najkasnije do zaključenja glavne rasprave, smatrat će se da je vrijednost predmeta spora 50.000,00 kn.

 

Tužitelj nije naznačio vrijednost predmeta spora nenovčanih zahtjeva, a prvostupanjski sud nije postupio na način propisan odredbom čl. 40. st. 4. ZPP-a, pa se u smislu odredbe čl. 40. st. 5. ZPP-a smatra da je vrijednost predmeta spora tih zahtjeva 50.000,00 kn.

 

Budući da vrijednost revizijom pobijanog dijela presude u odnosu na nenovčane zahtjeve ne prelazi iznos od 200.000,00 kn, valjalo je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a reviziju tužitelja protiv dijela pobijane presude kojim je odlučeno o nenovčanim zahtjevima odbaciti kao nedopuštenu.

 

U preostalom dijelu revizija je dopuštena prema vrijednosnom kriteriju iz čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP-a budući da tužbeni zahtjev za naknadu štete prelazi iznos od 200.000,00 kn.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud ispituje presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

             

Zahtjev za naknadu štete tužitelj temelji na tvrdnji da su u postupku izvlaštenja stranke postigle nagodbu da se tužitelju dodijeli zamjenska nekretnina označena kao čest.zem. 669/7 k.o. S., a da tuženik nije ispunio svoju obvezu i predao tužitelju tu nekretninu te da je zbog toga nastala šteta u poslovanju trgovačkog društva S.-m. d.o.o.

 

Odbijanje zahtjeva za naknadu štete nižestupanjski sudovi temelje na sljedećim utvrđenjima i zaključcima:

 

- da je u postupku izvlaštenja Ured državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji donio rješenje koje je potvrđeno drugostupanjskim rješenjem, a da je iz tih rješenja razvidno da stranke nisu postigle sporazum o naknadi za izvlaštenu nekretninu u suvlasništvu tužitelja,

 

- da je postupak izvlaštenja u tijeku te da tužitelju još nije određena naknada za suvlasnički dio nekretnine koji bi trebao biti izvlašten,

 

- da tužitelj ne tvrdi da je šteta nastala njemu, već trgovačkom društvu S.-m. d.o.o.,

 

- da tužitelj nije aktivno legitimiran tražiti naknadu štete, jer je subjekt obveznog odnosa odgovornosti za štetu trgovačko društvo kao pravna osoba, a ne tužitelj.

 

Tužitelj u reviziji, u bitnom, navodi da su se stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora te da je, stoga, ugovor sklopljen u smislu odredbi Zakona o obveznim odnosima. Smatra da je tužitelj, kao vlasnik i jedini osnivač tvrtke S.-m. d.o.o., aktivno legitimiran za podnošenje zahtjeva za naknadu štete.

 

Prema odredbi čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05 i 41/08), u vezi s odredbom čl. 349. ZOO-a, tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

              Odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu (štetnik) počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete i ako postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice.

 

Tužitelj zahtjev za naknadu štete temelji na tvrdnji da tuženik nije ispunio obvezu koja proizlazi iz postignute nagodbe između stranaka, a u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije utvrđeno da je takva nagodba sklopljena.

 

Neosnovani su revizijski navodi o usmenom sklapanju ugovora (nagodbe) prema općim propisima.

 

Naime, u konkretnom slučaju radi o sklapanju nagodbe u upravnom postupku, a prema odredbi čl. 57. st. 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09, dalje: ZUP) nagodba se smatra sklopljenom kada je stranke nakon pročitanog zapisnika potpišu, a ovjereni prijepis zapisnika predaje se strankama.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije utvrđeno da su stranke sklopile nagodbu na način propisan čl. 57. st. 3. ZUP-a, pa je već iz tog razloga neosnovan zahtjev za naknadu štete koji se temelji na tvrdnji da tuženik nije izvršio svoju obvezu iz postignute nagodbe.

 

Osim toga, pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da tužitelj nije aktivno legitimiran zahtijevati naknadu štete za koju tvrdi da je nastala trgovačkom društvu S.-m. d.o.o. Split, neovisno o tome što je tužitelj eventualno većinski ili jedini vlasnik udjela u tom društvu, budući da društvo s ograničenom odgovornošću u smislu odredbi Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13 i 110/15) ima vlastitu pravnu osobnost.

 

Budući da nisu ostvareni razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju tužitelja protiv dijela pobijane presude kojim je odlučeno o zahtjevu za naknadu štete odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 10. studenoga 2020.