- 1 -              Revr 607/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 607/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. R. iz R., , OIB …, kojeg zastupa punomoćnik V. B. H., odvjetnik u R., protiv tuženika Grada R., OIB …, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J. u R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-500/2017-2 od 1. ožujka 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-42/2017-7 od 7. kolovoza 2017., u sjednici održanoj 10. studenog 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 287.426,06 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je naznačeno u tom dijelu izreke kao i zahtjev za naknadu troškova postupka (točka I. izreke), te je tužitelju naloženo nadoknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 81.121,80 kn (točka II. izreke). U preostalom dijelu je tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen (točka III. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio tužitelj i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Predlaže ukinuti nižestupanjske odluke i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

Sukladno odredbi članka 392. a stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članaka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 394.a ZPP-a.

 

Revizijski sud je već odlučivao o konkretnoj pravnoj stvari te je prema uputi iz ukidnog rješenja broj Rev-837/05 od 12. listopada 2005. u ponovljenom suđenju trebalo raspraviti možebitno postojanje i trajanje radnopravnog odnosa tužitelja u spornom razdoblju, kao prethodno pitanje za odluku o utuženoj novčanoj tražbini, uzimajući pritom u obzir odredbe članka 157. i 73. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji („Narodne novine“, broj 53/91, 9/94 i 54/94 - dalje: ZPL).

 

Za istaknuti je da u ponovljenom postupku nižestupanjski sudovi nisu vezani za činjenična utvrđenja iz svoje ranije (ukinute) odluke odnosno nema zapreke za nižestupanjske sudove da na temelju provedenih dokaza u ponovljenom postupku drugačije utvrde činjenično stanje. S druge strane, revizijski sud je vezan činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova (članak 385. ZPP).

 

U konkretnom su slučaju u ranijim (ukinutim) odlukama nižestupanjski sudovi utvrdili da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-4514/95 od 13. rujna 2002. ništavom utvrđena odluka od 9. kolovoza 1995. kojom je tužitelju prestao radni odnos s 31. srpnja 1995. i da tužitelju temeljem te odluke radni odnos nije prestao.

 

Dakle, pravno shvaćanje izraženo u ukidnom rješenju revizijskog suda odnosilo se na činjeničnu situaciju prema kojoj radni odnos tužitelja nije prestao.

 

Međutim, u ponovljenom postupku, za razliku od rečenog, utvrđeno je da pravomoćna odluka kojom je odluka o otkazu utvrđena nezakonitom ne postoji te da je u takvoj situaciji radni odnos tužitelju prestao s danom 31. srpnja 1995.

 

Na takav su način nižestupanjski sudovi u svemu postupili po uputi iz ukidnog rješenja u smislu odredbe članka 394.a ZPP-a.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade plaće za razdoblje od veljače 1996. do travnja 2001.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužitelj u trenutku donošenja odluke o prestanku radnog odnosa od 9. kolovoza 1995. bio zaposlen u ustanovi H. kulturni dom (dalje: HKD) na poslovima stručnog suradnika za programe mjesnih zajednica, društveno političkih zajednica i domova kulture,

 

- da je HKD prestao brisanjem iz registra zbog pripajanja ustanovi Koncertni ured R. te njihovog spajanja u novu ustanovu pod nazivom F.-dramska ustanova (dalje: FDU) koja je univerzalni slijednik HKD,

 

- da je tuženik osnivač FDU i kao takav odgovara za obveze ustanove čiji je osnivač, pa tako i za tužiteljevu novčanu tražbinu iz iste pravne osnove u razdoblju od 1. kolovoza 1995. do 31. siječnja 1996. o čemu je pravomoćno odlučeno presudom ŽS u Rijeci poslovni broj Gž-3196/05-2 od 26. rujna 2007.,

 

- da je tuženik kao osnivač FDU donio odluku o likvidaciji i prestanku rada te ustanove 16.12.1996., s time da prijavu za upis prestanka rada ustanove podnio 3. veljače 1997. odnosno da je postupak likvidacije pokrenut 5. ožujka 1997., a do konačne likvidacije došlo je 24. travnja 2001. kada je navedena ustanova brisana iz sudskog registra,

 

- da su presudom VSRH broj Revr-166/04-2 od 15. ožujka 2005. preinačene presuda Županijskog suda u Rijeci broj Gž-2811/02 -2 od 9. srpnja 2003. i presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-4513/95-85 od 13. rujna 2002. te odbijen tužbeni zahtjev tužitelja koji je glasio:

„Utvrđuje se da je obavijest broj 13/95 od 9. kolovoza 1995. kojom tužitelju prestaje radni odnos sa danom 31. srpnja 1995. ništava, slijedom čega tužitelju temeljem te obavijesti nije prestao radni odnos.“,

 

- da je tužitelj 29. listopada 1995. pokrenuo parnicu radi poništenja nezakonito donesene odluke o prestanku radnog odnosa nazvane „obavijest“ od 9. kolovoza1995. kod Općinskog suda u Rijeci pod brojem P-4513/95 protiv tuženika HKD R., Grada R., FDU, Ministarstva …,

 

- da je na ročištu 12. veljače1997. tužitelj povukao tužbu u odnosu na HKD i Primorsko-goransku županiju, a ustrajao kod tužbe protiv tuženika FDU i Grada R.,

 

- da je 9. studenog 1999. povukao tužbu i protiv tuženika FDU, pa se primjenom članka 193. stavak 9. ZPP-a smatra da tužba nije ni bila podnesena,

 

- da je postupak pravomoćno okončan odbijanjem tužbenog zahtjeva u odnosu na Grad R.,

 

- da je obavijest od 9. kolovoza 1995. postala pravomoćna, te da je tužitelju s 31. srpnja 1995. prestao radni odnos.

 

Na temelju ovih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi zaključuju da tužitelj nema pravo na naknadu plaće u utuženom razdoblju (od veljače 1996. do travnja 2001.), iz jednostavnog razloga jer je njegov radni odnos sukladno odluci o otkazu od 9. kolovoza 1995. (koja pravomoćnom presudom nije utvrđena nezakonitom) prestao 31. srpnja 1995. i odbijaju tužbeni zahtjev.

 

Revizijski sud prihvaća razloge koje su u obrazloženju pobijanih odluka istaknuli nižestupanjski sudovi jer su, sukladno uputi iz ukidnog rješenja ovog suda, ispitali i razmotrili te pravilno odgovorili na sva bitna činjenična i pravna pitanja ovog spora.

 

U odnosu na primjenu materijalnog prava, uz već rečeno, za istaknuti je da revident uvodno i samo općenito navodi da reviziju podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava, bez da je određeno naveo i obrazložio u čemu bi se očitovao taj revizijski razlog. Međutim, budući da takva revizija ne sadrži određene razloge glede primjene materijalnog prava u smislu članka 386. ZPP-a, to je uslijed nedostataka u sadržaju, revizijski sud u tom smislu nije ni mogao ispitivati.

 

Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 393. ZPP-a valjalo je odbiti reviziju i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 10. studenog 2020.