Poslovni broj Gž-3601/2020-2

             

 

 

 

 

 

                                          Poslovni broj Gž-3601/2020-2

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Rijeci, po sucu pojedincu Dubravki Butković Brljačić, u pravnoj stvari tužitelja T. S. d.o.o., R., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici V. J., odvjetnici iz R., protiv tuženika D. T. iz V., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici I. D., odvjetnici iz R., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Crikvenici, Stalne službe u Krku poslovni broj Povrv-320/2019 od 16. srpnja 2020., 10. studenoga 2020.

 

 

      p r e s u d i o j e

 

1.              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Crikvenici, Stalne službe u Krku poslovni broj Povrv-320/2019 od 16. srpnja 2020. u dijelu točke I. izreke u kojem je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika V. P. iz R. poslovni broj Ovrv-2621/2019 od 3. travnja 2019. u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.167,89 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i točki II. izreke.

 

2.              Djelomično se prihvaća žalba tuženika i preinačuje citirana presuda u preostalom dijelu točke I. izreke u kojem je održan na snazi predmetni platni nalog za troškove ovršnog postupka i predvidivog troška ovršnog postupka na način da se citirani platni nalog u tom dijelu ukida.

 

3.              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom u točki I. izreke održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika V. P. iz R. poslovni broj Ovrv-2621/2019 od 3. travnja 2019., dok je točkom II. izreke određeno da je tuženik dužan nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 4.111,00 kuna.

 

              Protiv citirane presude žalbu je podnio tuženik zbog svih zakonskih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak, uz naknadu troška žalbenog postupka.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba nije osnovana.

 

U konkretnom slučaju radi se o postupku u sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. stavka 1. ZPP-a. Prema odredbi članka 467. stavka 1. ZPP-a prvostupanjska presuda kojom se završava spor u postupku u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1., 2., 4., 5., 6. 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

S obzirom na navedeno žalbeni navod tuženika kojim ističe da je u donošenju pobijane presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi članka 8. ZPP-a, nije dopušten.

 

Žalbeni navodi tuženika kojima ističe da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a nisu osnovani, budući da su razlozi pobijane presude u svemu jasni, međusobno ne proturječe, u skladu su sa stanjem u spisu i rezultat pravilne ocjene svih izvedenih dokaza, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava predanim u postupku i samih tih isprava.

 

Nije počinjena ni neka druga apsolutno bitna povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavka 2. u svezi članka 467. stavka 1. ZPP-a.

 

Prvostupanjsku presudu kojom se završava spor u postupku u sporu male vrijednosti nije dopušteno pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega su žalbeni navodi tuženika kojima ističe navedeni žalbeni razlog bespredmetni.

 

              Iz stanja u spisu proizlazi da je predmet spora zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 6.167,89 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, na ime neplaćene zajedničke pričuve za razdoblje od ožujka 2017. do ožujka 2019. za poslovni prostor tuženika na adresi u R.

 

              U provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik u prigovoru protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave (odgovoru na tužbu) i tijekom postupka istaknuo prigovor nedostatka pasivne legitimacije, odnosno da je osporio da bi on bio obveznik plaćanja predmetne tražbine jer da je poslovni prostor na adresi u R., u zakupu i posjedu drugih osoba i prije utuženog razdoblja.

 

              Uvidom u kupoprodajni ugovor zaključen između I. K. i D. T. (list 36-37 spisa), zemljišnoknjižni izvadak za predmetnu nekretninu (list 38 spisa) i izvadak iz knjige položenih ugovora (list 39 spisa), utvrđuje da je tuženik vlasnik predmetnog poslovnog prostora.

 

              U odnosu na visinu tražbine utvrđuje da iz izvatka iz poslovnih knjiga (list 3 spisa) proizlazi da u odnosu na tuženika postoje otvorene stavke na dan 27. ožujka 2019. u iznosu od 6.167,89 kuna.

 

              S obzirom na navedeno zaključuje da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, budući da činjenica da je treća osoba u zakupu predmetnog poslovnog prostora može utjecati na obveze tuženika prema tužitelju isključivo ukoliko je pitanje pričuve u cijelosti riješeno između vlasnika i zakupnika i tužitelj o tome ima saznanja.

 

              O troškovima parničnog postupka odlučuje primjenom odredbe članka 154. ZPP-a i Tbr. 7. toč. 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), te dosuđuje tužitelju troška parničnog postupka u iznosu od 4.111,00 kuna, i to za sastav podnesaka i pristup ročištima, te trošak ovršnog postupka i pristojbi.

 

              Donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo, osim u dijelu u kojem je održao na snazi predmetni platni nalog u odnosu na troškove ovršnog postupka i predvidive troškove ovršnog postupka.

 

              U žalbenoj fazi postupka, kao i tijekom prvostupanjskog postupka sporna je pasivna legitimacija tuženika, te osnova tražbine tužitelja, odnosno tko je, a s obzirom da se predmetni poslovni prostor nalazi u zakupu i posjedu treće osobe, obveznik plaćanja zajedničke pričuve.

 

Naime, trošak zajedničke pričuve predstavlja doprinos svakog suvlasnika nekretnine radi pokrića određenih troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine kako to proizlazi iz članka 88. – članka 90. ZV-a, zbog čega je svaki suvlasnik nekretnine u obvezi plaćati navedeni trošak, koji u stvari predstavlja trošak cijele nekretnine, iz čega proizlazi da je zakonom propisano da su zajedničku pričuvu dužni plaćati suvlasnici nekretnine, odnosno da je plaćanje pričuve zakonska obveza vlasnika posebnog dijela nekretnine.

 

Sukladno navedenom, a budući da među strankama nije sporno da je upravo tuženik vlasnik predmetnog poslovnog prostora, isti je obveznik plaćanja zajedničke pričuve, dok činjenica da je poslovni prostor u zakupu treće osobe, a sve i kad bi ugovorom o zakupu obveza plaćanja pričuve bila prenesena na zakupoprimca, nije od utjecaja na drukčiju odluku u ovoj pravnoj stvari. Zakupoprimac nije ni u kakvom odnosu s vjerovnikom, ovdje tužiteljem, odnosno s ostalim suvlasnicima nekretnine, pa vjerovnik ne može tražiti od zakupoprimca ispunjenje obveze, već je ovlašten samo primiti ispunjenje od zakupoprimca, slijedom čega ugovorni odnos između tuženika i zakupoprimca nema utjecaja u odnosu na druge suvlasnike, a niti na obvezu tuženika da podmiruje svoju zakonsku obvezu. Odredbe obvezno pravnog ugovora koji je tuženik zaključio sa trećom osobom ne mogu biti relevantne za ostale suvlasnike koji nisu stranka tog ugovora.

 

Stoga, a kako tuženik, u razdoblju od ožujka 2017. do ožujka 2019., pričuvu nije platio, a visina iste proizlazi iz dostavljenog izvatka iz poslovnih knjiga, prvostupanjski sud je pravilno odlučio kao u dijelu točke I. izreke pobijane presude u kojem je održao na snazi predmetni platni nalog u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.167,89 kuna sa zakonskom zateznom kamatom.

 

Međutim, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je održao na snazi predmetni platni nalog u točki I. izreke u dijelu troškova ovršnog postupka i predvidivih troškova ovršnog postupka jer se o tim troškovima temeljem odredbe članka 164. stavka 4. ZPP-a odlučuje presudom kojom se dovršava postupak u ovom predmetu. Naime, s obzirom da je predmetni postupak nakon podnošenja prigovora od strane tuženika postao parnični postupak, o troškovima cjelokupnog postupka odlučuje se presudom kojom se taj postupak dovršava, a koji stav je usvojen i na sastanku Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskog odjela županijskih sudova održanog 2. lipnja 2017.

 

Stoga, a kako je prvostupanjski sud o navedenim troškovima i troškovima parničnog postupka odlučio točkom II. izreke pobijane presude, dio platnog naloga iz točke I. izreke kojim je odlučeno o troškovima ovršnog postupka i predvidivim troškovima ovršnog postupka, valjalo je ukinuti i odlučiti kao u točki 2. izreke ove presude.

 

U konačnici, u odnosu na visinu troškova postupka dosuđenu tužitelju točkom II. izreke pobijane presude za navesti je da bi pravilnom primjenom materijalnog prava tužitelju pripadao viši iznos troškova postupka od onoga dosuđenog točkom II. izreke pobijane presude, međutim, primjenom odredbe članka 374. ZPP-a, kojom je propisano da drugostupanjski sud ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila ako je samo ona podnijela žalbu, žalbu tuženika, u tom dijelu, valjalo je odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi.

             

Slijedom obrazloženog odlučeno je kao u izreci ove presude na temelju odredbi članka 368. stavka 1. i članka 373. točke 3. ZPP-a.

 

Tuženik je žalbom uspio u razmjerno neznatnom dijelu u odnosu na koji nisu nastali posebni troškovi, pa je stoga primjenom odredbe članka 154. stavka 3. i članka 155. ZPP-a zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška odbijen kao neosnovan.

 

 

U Rijeci, 10. studenoga 2020.

 

 

Sudac

Dubravka Butković Brljačić, v.r.

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Nevena Prpić