- 1 -              Rev-x 853/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 853/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. Z., Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnik H. L. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu L. i P. u Z., protiv tuženika D. M. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik B. H., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-7155/15-2 od 30. ožujka 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3571/13-131 od 30. travnja 2015., u sjednici dana 10. studenog 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-7155/15-2 od 30. ožujka 2016. se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gž-7155/15-2 od 30. ožujka 2016. odbio je žalbu tuženika i potvrdio presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3571/13-131 od 30. travnja 2015. kojom je naloženo tuženiku D. M. iz Z. isplatiti tužitelju G. Z. iznos od 605.174,94 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose od ukupno dosuđenog iznosa glavnice kako je navedeno u izreci te odluke, te kojom je naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 93.591,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 30. travnja 2015. do isplate.

 

Tako je suđeno u sporu radi isplate naknade za koristi koju je tuženik imao od upotrebe poslovnog prostora u Z., a naknada je zatražena za razdoblje u kojemu je tuženik nastavio koristiti prostor i nakon isteka ugovora o zakupu tog prostora sklopljenog između tužitelja i tuženika, pa sve do dana kad je Republika Hrvatska postala vlasnicom prostora po odredbi čl. 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 9296., 92/99., 80/02., 81/02.,dalje: Zakona o naknadi).

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik (pogrešno navedeno: tužitelj) je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku kojom pobija presudu zbog revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud RH preinači nižestupanjske presude i prihvati (ispravno: odbije) tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Presuda je ispitana po čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14- dalje ZPP), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19) ZPP, samo u dijelu koji se pobija revizijom i samo granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP učinjene pred drugostupanjskim sudom.

 

Suprotno tvrdnji revidenta u obrazloženju presude drugostupanjski sud je postupio po odredbi čl. 375. st. 1. ZPP, te je ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označio razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti.

 

Time što se sud u obrazloženju presude nije posebno pozvao na odredbu čl. 6. st. 2. Zakona o zakupu poslovnog prostora ("Narodne novine" br. 91/96 i 127/97, dalje: ZZPP), za koju tuženik drži da je odlučna, ne čini presudu nerazumljivom, jer su oba nižestupanjska suda dala jasno obrazloženje o odlučnim činjenicama te navela koje su odredbe materijalnog prava primijenjene u rješenju spora.

 

Tuženik je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka pretežito obrazložio navodima o pogrešnom pravnom pristupu u rješenju spora glede aktivne legitimacije tužitelja te neutemeljenim navodima o tome da je prigovor na visinu tužbenog zahtjeva određeno iznio do zaključenja glavne rasprave.

 

Međutim, pogrešan pravni pristup u rješenju spora sam po sebi ne znači postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Nadalje, drugostupanjski sud nije u obrazloženju presude naveo kako tuženik, nije prigovorio visini tužbenog zahtjeva. Suprotno tome, u obrazloženju je navedeno: "Točno je nadalje da je tuženik tijekom postupka prigovarao visini postavljenog zahtjeva. Međutim, suprotno navodima žalbe, tuženik nikada tijekom postupka nije isticao da bi visinu naknade koju tužitelj zahtijeva valjalo utvrđivati prema visini mjesečne zakupnine na slobodnom tržištu, niti je obrazlagao zašto, već je samo paušalno cijelo vrijeme prigovarao visini postavljenog zahtjeva. Upravo stoga jer visini nije prigovarao na način kako to čini u žalbi, iznošenje tih navoda predstavlja iznošenje novih činjenica što u žalbi nije dozvoljeno (čl. 352. st. 1. ZPP)."

 

Sud je dakle obrazložio zbog čega navodi iz žalbe djelomično predstavljanju iznošenje novih tvrdnji o odlučnim parametrima za utvrđenje visine naknade, odnosno zbog čega tuženik te navode nije mogao iznositi tek u žalbi.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a.).

 

Sporna je u revizijskom stupnju postupka pravilna primjena materijalnog prava glede aktivne legitimacije tužitelja potraživati od tuženika naknadu za korištenje predmetnog poslovnog prostora.

 

S tim u vezi je sporna pravilnost primjene odredbe čl. 219. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., i 112/99., 88/01, dalje: ZOO/91) i odredbe čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 35/05., 41/08, dalje: ZOO/05), u vezi s odredbom čl. 77. Zakona o naknadi.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

-da je dana 4. rujna 1984. sklopljen Ugovor o zakupu poslovnog prostora u Z., kojim tadašnja SIZ stanovanja i komunalnih djelatnosti Općine Centar daje u zakup na neodređeno vrijeme M. D. poslovni prostor površine 95,77 m2,

 

-da taj ugovor nije usklađen s odredbama Zakona o zakupu poslovnog prostora ("Narodne novine" br. 91/96 i 127/97, dalje: ZZPP), pa je po čl. 35. raskinut po sili zakona,

 

-da je G. Z., kao pravni slijednik zakupodavca, proveo postupak radi davanja u zakup predmetnog poslovnog prostora, te je Zaključkom od 4. studenog 1998. odbio ponudu natjecatelja ranijeg zakupnika D. M. jer nije plaćao zakupninu po ranije sklopljenom ugovoru,

 

-da je i nakon navedenog dana tuženik odbio predati prostor G. Z.,

 

- da tužitelj inače poslovne prostore daje u zakup, a tuženik nije osporavao da bi tužitelj, da je prostor bio prazan u spornom periodu, predmetni prostor dao ili imao mogućnost dati u zakup (čl. 7. st. 1. ZPP-a),

 

- da je glede predmetnog poslovnog prostora vođen postupak za povrat imovine, u kojemu je rješenjem G. Z., Gradskog ureda za …, klasa UP/I-942-01/97-02/925, Ur.broj: 251-18-02/202-05-34 od 10. veljače 2005., koje je postalo pravomoćno 20. travnja 2011., odbijen zahtjev L. M. i V. L. za povrat tog poslovnog prostora.

 

Prema shvaćanju nižestupanjskih sudova G. Z. je sve do dana 20. travnja 2011. imao pravo korištenja i uporabe predmetnog poslovnog prostora, a tek pravomoćnošću rješenja kojim je odbijen zahtjev L. M. i V. L. za povrat tog poslovnog prostora vlasnikom predmetnog prostora postala R. H. na temelju čl. 77. Zakona o naknadi.

 

U vezi s tim bilo je sporno od kakvog su utjecaja na odluku u ovom sporu Odluke Vlade Republike Hrvatske od 15. svibnja 1998. ("Narodne novine" broj 139/98.) i od 22. siječnja 2002. ("Narodne novine" broj 10/02.) na koje se tuženik pozivao tijekom prvostupanjskog postupka. Prema shvaćanju nižestupanjskih sudova na aktivnu legitimaciju G. Z. u konkretnom slučaju nisu od utjecaja niti Odluke Vlade Republike Hrvatske na koje se pozivao tuženik, jer se te Odluke mogu primijeniti samo na poslovne prostore u odnosu na koje zahtjev za povrat nije pravovremeno podnesen ili je o zahtjevu odlučeno prije no što je Vlada te Odluke donijela.

 

Stoga je ocijenjeno da je tuženik uporabio tužiteljev poslovni prostor u svoju korist, pa je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu naknade primjenom odredbe čl. 219. ZOO/91 i čl. 1120 ZOO/05, s tim što je visina naknade obračunata primjenom važećih Zaključaka G. Z. o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor (Službeni glasnik Grada Zagreba br. 10/91, 7/04, 8/08, 14/09).

 

Tužbeni zahtjev je prihvaćen pravilnom primjenom materijalnog prava.

 

Odredbom čl. 396.a st. 1. ZPP propisano je da se revizijski sud se može, kad odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, umjesto posebnog obrazloženja pozvati na razloge iz prvostupanjske odnosno drugostupanjske presude suda ako ih prihvaća.

 

Na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP u slučaju iz st. 1. istog članka revizijski sud je dužan na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluke na koju se poziva.

S obzirom na to da ovaj revizijski sud prihvaća razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude, glede primjene materijalnog prava, revidenti se umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, u kojem bi te razloge samo trebalo ponoviti, u smislu već ranije citirane odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP, upućuju na obrazloženje drugostupanjske presude, koja će se na temelju odredbe st. 2. istog članka objaviti na internetskim stranicama.

 

Zbog iznijetih razloga valjalo je temeljem čl. 393. ZPP odbiti reviziju protiv presude kao neosnovanu.

 

Zagreb, 10. studenog 2020.