- 1 -              Rev 3398/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3398/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja O. O. d.o.o., OIB:..., Z., kojeg zastupa punomoćnik D. T., odvjetnik u Z., protiv tuženika H.-O. d s. d.o.o., OIB:., Z., E. Š., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7744/2016-5 od 8. travnja 2019., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zadru, Stalna služba u Šibeniku broj P-240/2015-22 od 5. listopada 2016., u sjednici održanoj 10. studenoga 2020.

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 1.013.898,94 kn s pripadajućom zateznom kamatom i troškom postupka. Ujedno je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 2.500,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, preinači nižestupanjske presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, odnosno da ih ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev za naknadu štete zbog izmakle koristi, koji zahtjev tužitelj temelji na činjeničnoj osnovi iz koje bi proizlazilo

 

- da je tužitelj trgovačko društvo koje je između ostalog registrirano za poslove proizvodnje električne energije, distribucije električne energije, prijenosa električne energije, opskrbe električne energije i organiziranja tržišta električnom energijom;

 

- da je izdavanje prethodne elektroenergetske suglasnosti (dalje PEES) bilo nužan preduvjet za priključenje objekta tužitelja za proizvodnju električne energije;

 

- da je tužitelj dana 31. listopada 2012. podnio tuženiku zahtjev za izdavanje PEES, koji zahtjev je tuženik primio 2. studenoga 2012.;

 

- da je prema odredbi čl. 8. st. 2. Općih uvjeta tuženika tuženik bio dužan u roku od 30 dana od zaprimanja zahtjeva izdati PEES ako su za to ispunjeni uvjeti;

 

- da je tuženik tužitelju PEES dostavio 17. siječnja 2013.;

 

- da je tužitelj 25. siječnja 2013. podnio H. ... d.o.o. (dalje: H.) zahtjev za sklapanje ugovora o otkupu električne energije za postrojenje OIE i kogeneracije koja su sastavni dio građevine;

 

- da je H. rješenjem od 5. prosinca 2013. odbio zahtjev tužitelja za sklapanje ugovora o otkupu električne energije za postrojenje Fotonaponski sustav 10Kw “OPUS OPERIS 1“ uz obrazloženje da su državne kvote propisane za sklapanje ugovora o otkupu električne energije za 2013. bile ispunjene prije podnošenja zahtjeva;

 

- da do dana do kojeg je tuženik bio dužan izdati PEES kvote nisu bile ispunjene i da bi po redovnom tijeku stvari, da je tuženik pravovremeno izdao PEES tužiteljev zahtjev bio prihvaćen;

 

- da zbog odbijanja zahtjeva trpi štetu u visini izmakle koristi u iznosu od 1.013.898,94 kn.

 

Nižestupanjski sudovi tužbeni zahtjev ocijenili su neosnovanim pošavši u bitnom od zaključka da tužitelj nije dokazao da do vremena kad je tuženik sukladno Općim uvjetima bio dužan izdati PEES (2. prosinca 2012.) još kvote nisu bile popunjene i da bi po redovnom tijeku stvari tužitelj sklopio ugovor o otkupu električne energije za postrojenje Fotonaponski sustav 10Kw “OPUS OPERIS 1“ i ostvario imovinsku korist za koju tvrdi da mu je izmakla, a i od utvrđenja da je neizdavanje PEES u roku od trideset dana od zaprimanja zahtjeva, posljedica skrivljenog ponašanja tužitelja koji nije pravovremeno omogućio pristup objektu radnicima tuženika radi vršenja očevida, a koji da je preduvjet za izdavanje PEES.

 

U revizijskom stadiju postupka, s obzirom na revizijske navode sporno je je li pretpostavka za izdavanje PEES očevid na objektu za koji se traži suglasnost te je sporno je li u vrijeme kad je najkasnije tuženik trebao izdati PEES kvota već bila ispunjena.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Postojanje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, uz tvrdnju da je prvostupanjski sud neosnovano odbio dokazni prijedlog za izvođenje dokaza upitom H. o tome do kojeg trenutka su kvote za 2013. bile popunjene, tuženik temelji na tvrdnji o postojanju bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 220. st. 2. ZPP, a uz tvrdnju o nedostacima pobijane presude zbog kojih se ona ne može ispitati, a vezano na utvrđenje i obrazloženje o skrivljenom postupanju tužitelja kojim je onemogućeno pravovremeno izdavanje suglasnosti, ističe i tvrdnju o postojanju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

U zapisniku od 10. svibnja 2016. (list 140 spisa) se između ostaloga navodi da tužitelj predlaže “pribavu podataka od H. da je u trenutku isteka roka za donošenje prethodne energetske suglasnosti kako je propisano općim uvjetima za opskrbu električnom energijom i da je bilo u kvoti mjesta za podnošenje zahtjeva H. odnosno isti podatak se tužitelj obvezuje samostalno pribaviti pa ikoliko isti ne uspije kao stranka predlaže da to učini sudskim putem.“.

 

Po ocjeni ovog suda tužitelj nije određeno i bezuvjetno predložio izvođenje navedenog dokaza već je sam preuzeo obvezu pribavljanja navedenog dokaza, a tek pod uvjetom da on taj dokaz ne uspije pribaviti da predlaže da taj dokaz sud pribavi službenim putem. Do zaključenja glavne rasprave tužitelj nije sud obavijestio o nemogućnosti pribavljanja tog dokaza niti je predložio da sud isti pribavi službenim putem. U takvoj postupovnoj situaciji sud nije pogrešno primijenio odredbu čl. 220. st. 2. ZPP, koja bi utjecala na donošenje pravilne i zakonite odluke, niti je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 220. st. 2. ZPP.

 

Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP uvijek postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

U situaciji kad su sudovi zaključili o nedokazanom postojanju uzročno posljedične između kašnjenja tuženika s izdavanjem PEES i štete koju je tužitelj trpio u nemogućnosti ostvarivanja dobiti već zbog činjenice što tužitelj nije dokazao da je u vrijeme kad je tuženik najkasnije trebao izdati suglasnost još bilo slobodnih kvota, revizijske tvrdnje o nedostacima presude vezanim na utvrđenje skrivljenosti postupanja tužitelja onemogućavanjem pristupa nekretnini nisu o odlučnoj činjenici, presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a niti je osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka. nije našao ni postojanje

 

Postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj ničim ne obrazlaže, pa ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. i 386. ZPP ovaj sud nije našao ni postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Slijedom iznesenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 10. studenoga 2020.