- 1 -              Revd 1380/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 1380/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. K. iz K., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku J. J., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu J. J., M. B., D. B. i T. H. iz K., protiv tuženice P. b. Z. d.d. iz Z., (OIB: ...), zastupane po punomoćnici Đ. L. N., odvjetnici u Odvjetničkom društvu L. i p. iz Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice da joj se dopusti revizija protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-1051/2017-2 od 30. prosinca 2019. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu posl. br. P-159/2017-49 od 5. listopada 2017., u sjednici održanoj 10. studenoga 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tuženice da joj se dopusti revizija odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom:

 

              - u stavku I. izreke, odbijena je žalba tuženice i potvrđena prvostupanjska presuda „u stavku I. izreke za iznos od 1.950,98 CHF, kao i za iznos troškova parničnog postupka u iznosu od 9.681,75 kuna, zajedno sa zateznom kamatom na iznos parničnog troška tekućom od 5. listopada 2017.“,

 

- u stavku II. izreke, prihvaćena je žalba tužitelja i preinačena prvostupanjska presuda „u stavku I. izreke u dijelu koji se odnosi na tijek zatezne kamate na dosuđeni iznos od 1.950,98 CHF, te u stavku II. izreke“ tako da je tuženici naloženo isplatiti tužitelju „daljnji iznos 2.439,82 CHF“ sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa (pa tako na prvi „iznos od 2,20 CHF tekućim od 01.08. 2007. do isplate“) - kao i isplatiti mu „zatezne kamate po stopi od 14% godišnje do 30. lipnja 2011., od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14%, od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. pa do isplate po stopi od 7,88% godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena“, sve na iznose određene u izreci presude (pa tako na prvi „iznos od 75,47 CHF tekuće od 01.08.2010. pa do isplate“) - te naknaditi „daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 4.595,75 kuna“ sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama,

 

- u stavku III. izreke, tuženici je naloženo da tužitelju naknadi trošak žalbenog postupka od 2.562,50 kune,

 

- u stavku IV. izreke, odbijen je „zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe kao neosnovan“.

 

Tuženica je sukladno čl. 387. i 385. Zakona o parničnom postupku podnijela prijedlog da joj se protiv te drugostupanjske presude dopusti revizija, a sve zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni - a riječ je o pravnim pitanjima postavljenim jer je donesenim odlukama „došlo do nedopuštenog narušavanja pravne sigurnosti i neravnopravnosti stranaka u primjeni zakona“.

 

Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.

 

Prijedlog je nedopušten.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 30. prosinca 2019., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

Tuženica je predložila da joj se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija, pa je, uz navod da odluka o predmetu spora ovisi od pitanja važnih i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu, u prijedlogu postavila pitanja:

 

1. „Može li se podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (i kojom se ne traži utvrđivanje, osiguranje ili ispunjenje točno određene, individualne tražbine vjerovnika, već je svrha iste zaštita potrošača na općenitoj razini) smatrati vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom/drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja konkretne tražbine, a kojom se radnjom prekida zastara u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a?“.

 

2. „Smatra li se promjenjiva kamatna stopa nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom ukoliko do stupanja na snagu Zakona o izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju nije postajalo zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti?“

 

Postavljena pitanja valja sagledati imajući na umu da odredbe čl. 385.a ZPP-a predviđaju postojanje u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi i (kada se, kao ovdje, predlagatelj poziva na "različitu" sudsku praksu) postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi ili (u očekivanju) nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.

 

Polazeći od toga i odredbe čl. 387. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučuje o dopuštenosti revizije na temelju prijedloga za dopuštenje revizije." - dakle i u granicama u prijedlogu formuliranog pitanja, u prijedlogu tuženice postavljena pitanja Vrhovni sud Republike Hrvatske ne ocjenjuje važnim prema smislu navedene odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a: osporena presuda je u odnosu na ta pitanja, onako kako su formulirana - a u slučaju “kredita u kunskoj protuvrijednosti u CHF”, temeljena na suđenju u skladu s stabilnom, već ustaljenom i dosljednom sudskom praksom (izraženom, primjerice: u revizijskim odlukama posl. br. Rev 2221/2018-2 od 3. rujna 2019., Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., Revd 3146/2020-2 od 3. studenoga 2020., Revd 221/2020-2 od 4. veljače 2020., Revd 479/2020-2 od 10. ožujka 2020.) koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati.

 

Sukladno tome, ovdje je za prihvatiti:

 

- da pitanja iz prijedloga tuženice, onako kako su formulirana nisu važna za odluku o konkretnom predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu - niti smatrati (što za pitanje dopuštenosti revizije nije zanemarivo) da u svezi postavljenih pitanja postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa,

 

- da u odnosu na ta pitanja ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

Stoga je prijedlog tuženice za dopuštenost revizije valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

 

Zagreb, 10. studenoga 2020.