- 1 -              Rev 2251/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2251/2018-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. Č. iz L., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik A. K., odvjetnik u R., protiv tuženika C.-R. d.o.o., K., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica L. D., odvjetnica u R., radi nedopuštenosti odluke o otkazu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-228/18-2 od 23. svibnja 2018. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1762/14-23 od 15. studenog 2017., u sjednici održanoj 10. studenoga 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-228/18-2 od 23. svibnja 2018. i presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1762/14-23 od 15. studenoga 2017. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. Odluka o troškovima povodom revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Rijeci presudom poslovni broj P-1762/14-23 od 15. studenoga 2017. pod točkom I. izreke utvrdio je nedopuštenom Odluku tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju, ur. broj: 1733-6/2014. DŠ/ANJ od 12. lipnja 2014., pod točkom II. izreke je odbio dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio da ga tuženik vrati na posao u roku od 8 dana. Pod točkom III. izreke naložio je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 15. studenog 2017. do isplate, dok je odbio zahtjev za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu kao neosnovan.

 

Županijski sud u Splitu presudom poslovni broj: Gž R-228/18-2 od 23. svibnja 2018. pod točkom I. izreke odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu, dok je uvažio žalbu tuženika i pod točkom 1) potvrdio prvostupanjsku presudu u točki II. izreke u cijelosti, a pod točkom 2) je preinačio prvostupanjsku presudu u točki I. i III. izreke tako da je pod točkom a) odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio utvrđenje nedopuštenom Odluku tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju, ur. broj: 1733-6/2014. DŠ/ANJ od 12. lipnja 2014., a preinačio je prvostupanjsku presudu i pod točkom b) u dijelu u kojem je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kuna. Pod točkom II. drugostupanjski sud je naložio tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 750,00 kuna u roku od 8 dana, dok je odbio zahtjev za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu kao neosnovan.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti i preinačiti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu te prihvatiti tužbeni zahtjev.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je utvrđenje nedopuštenom Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu i vraćanje tužitelja na rad.

 

Među strankama je sporno je li tuženik imao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu, sukladno odredbi čl. 108. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 – dalje: ZR).

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužitelj kao radnik radio kod tuženika kao poslodavca na radnom mjestu stručnjaka zaštite na radu od 1. srpnja 2010.,

 

- da je tuženik 12. lipnja 2014. donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju zbog osobito teških povreda obveza iz radog odnosa,

 

- da su kao otkazni razlozi u otkazu ugovora o radu navedeni: da je tužitelj u radno vrijeme i na radnom mjestu provodio aktivnosti koje nisu bile ugovorene, a bile su usmjerene na rušenje autoriteta legitimno izabrane uprave i nanošenje štete društvu, da je 2. lipnja 2014. pregledom računala tužitelja utvrđeno da je tužitelj autor niza dopisa usmjerenih na rušenje ugleda društva, autoriteta uprave i agitiranje dijela suvlasnika, da je telefonom u vlasništvu društva pozivao suvlasnike uz lažne tvrdnje i uvjerenja te ih obilazio službenim vozilom u radno vrijeme, da je pregovarao i cjenkao se s upravom vezano za povećanje svoje plaće i zapošljavanje sina

 

- da je zbog navedenih razloga poslodavac izgubio povjerenje jer je tužitelj u njegovom prostoru s njegovom opremom za vrijeme radnog vremena poduzimao aktivnosti protiv poslodavca zbog čega radni odnos više nije moguć,

 

- da je tijekom postupka tužitelj učinio nespornim da je postojao određeni broj dokumenata koje je za udrugu malih udjeličara napravio na svom računalu u radno vrijeme i da je znao obaviti pojedine telefonske razgovore s članovima udruge sa službenog telefona,

 

- da je tužitelj već ranije dobio opomene jer nije ažurno unosio podatke i u potpunosti obavljao poslove svog radnog mjesta, zadržavao se u drugim uredima i ometao radnike te je upozoravao poslodavca na odredbe Zakona o zaštiti na radu i vršio je pritisak na upravu pri čemu je upozoren da krši radnu disciplinu,

 

- da tužitelju nije dana mogućnost da iznese svoju obranu.

 

Odlučujući o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na nedopuštenost odluke o otkazu ocjenjujući da tuženik nije dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu iz čl. 108. st. 1. ZR odnosno da ponašanje tužitelja ne predstavlja tako tešku povredu koja opravdava davanje izvanrednog otkaza. Prema shvaćanju prvostupanjskog suda to što je tužitelj pisao dopise pomažući udruzi malih udjeličara i sudjelovao u radu što nije odgovaralo upravi ne predstavlja valjani razlog za otkaz jer tužitelj nije dopise sačinjavao kao svoj osobni stav, a iznošenje stavova na zakonit i dozvoljen način koji su suprotni stavovima uprave ne predstavlja tešku povredu obveze iz radnog odnosa dok djelatnici time ne nanose štetu društvu i ne čine to na neprimjeren način. Osim toga, već sama činjenica da tuženik nije tužitelju omogućio iznošenje obrane prema čl. 111. st. 1. ZR čini odluku o otkazu nedopuštenom. Nadalje, prvostupanjski sud je odbio dio tužbenog zahtjeva za vraćanje tužitelja na posao jer je u trenutku donošenja ove sudske odluke tužitelj ima preko 66 godina i preko 36 godina mirovinskog staža pa bi mu radni odnos prestao po sili zakona.

 

Drugostupanjski sud je odlučujući o žalbi tuženika protiv prvostupanjske presude preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev smatrajući da postoji opravdani razlog za izvanredni otkaz iz čl. 108. st. 1. ZR jer je tužitelj za vrijeme radnog vremena obavljao aktivnosti koje nisu vezane za poslove njegovog radog mjesta te je koristio resurse radnog mjesta za te poslove, a te aktivnosti bile su usmjerene protiv uprave tuženika i njihove poslovne politike zbog čega je tuženik izgubio povjerenje u tužitelja kao radnika.

 

Revident je u reviziji istaknuo počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Drugostupanjski sud je svoju odluku utemeljio na zaključku da je tužitelj za vrijeme radnog vremena obavljao aktivnosti (pišući dopise i vodeći razgovore) koje su usmjerene protiv uprave tuženika i njegove poslovne politike.

 

Međutim, u obrazloženju odluke drugostupanjskog suda nema razloga o odlučnoj činjenici, o tome je da je tužitelj obavljao aktivnosti koje su usmjerene protiv uprave tuženika i njegove poslovne politike kao i da je tuženiku nanesena šteta (imajući u vidu da samo pisanje dopisa za vrijeme radnog vremena ne bi opravdavalo odluku o izvanrednom otkazu). Naime, iz obrazloženja odluke drugostupanjskog suda nije vidljivo iz kojih činjenica i na temelju kojih dokaza sud zaključuje da je tužitelj obavljao aktivnosti koje su usmjerene protiv uprave tuženika i njegove poslovne politike jer sud nije analizirao dokaze i utvrdio kome su dopisi bili upućeni kao niti koji je sadržaj tih dopisa te nanosi li se tim dopisima šteta tuženiku pa stoga za sada nije moguće opravdati zaključak da su ti dopisi doista bili usmjereni protiv uprave tuženika i njegove poslovne politike.

 

Budući da iz prvostupanjske presude također proizlazi da niti taj sud nije utvrđivao kakav je sadržaj dopisa koje je pisao tužitelj, radi li se o povredi vezanoj uz rad tužitelja, te kakve su posljedice takvog dopisa po tuženika pa presuda ne sadrži razloge o odlučnoj činjenici pa je i tu odluku valjalo ukinuti.

 

Iz svega navedenog proizlazi da su sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presude nemaju razloga o odlučnim činjenicama zbog čega je valjalo na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovljenom postupku sudovi će postupiti u skladu s iznijetim shvaćanjem te ocijeniti sve provedene dokaze i dati jasne razloge o odlučnim činjenicama koje se odnose na aktivnosti tužitelja usmjerene protiv uprave tuženika i njegove poslovne politike te eventualno počinjenje štete tuženiku.

 

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

 

Zagreb, 10. studenoga 2020.