Poslovni broj: 25 Gž-217/2020-2

 

Poslovni broj: 25 Gž-217/2020-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Čakovcu, po sucu toga suda Draženu Munđaru, kao sucu pojedincu,  u pravnoj stvari tužitelja E. C. C. d.o.o. Z., (OIB: ...), zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva H.&p. d.o.o. u Z., protiv tuženice J. M.. (OIB: ...), O., zastupane po punomoćniku S. J., odvjetniku u Z., radi isplate, a povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1937/18-13 od 16. prosinca 2019., dana 10. studenog  2020.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Žalba tuženice prihvaća se, te se preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1937/18-13 od 16. prosinca 2019. na način da se sudi:

 

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: " Nalaže se tuženici J. M. iz O., OIB: ..., isplatiti tužitelju E. C. C. d.o.o. Z., OIB: ... iznos od 43.276,36 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od   5.512,54 kuna od 28.08.2013. do 31.07.2015.,

- na iznos od 11.811,37 kuna od 28.09.2013. do 31.07.2015.,             

- na iznos od   3.500,00 kuna  od 29.10.2013. do 31.07.2015.,

- na iznos od 22.451,84 kuna od 12.11.2013. do 31.07.2015., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.941,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. prosinca 2019. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana".

 

              2. Nalaže se tužitelju da tuženici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.815,52 kn u roku od 15 dana.

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1937/18-13 od 16. prosinca 2019. tuženici je naloženo da tužitelju isplati 43.276,36 kn sa zakonskim zateznim kamatama računatim na iznos od 5.512,54 kn od 28. kolovoza 2013. do isplate, na iznos od 11.811,37 kn od 28. rujna 2013. do isplate, na iznos od 3.500,00 kn od 29. listopada 2013. do isplate i na iznos od 22.451,84 kn od 12. studenog 2013. do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.941,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 16. prosinca 2019. do isplate u roku od 15 dana.

 

U ovoj pravnoj stvari tužitelj traži da mu tuženica isplati iznos od 43.276,36 kn sa pripadajućim zateznim kamatama. Dug je nastao korištenjem D. B. kartice trgovačkog društva M. d.o.o., čija je korisnica bila tuženica.

 

Obrazlažući pobijanu presudu prvostupanjski sud navodi da između parničnih stranaka nije sporno da je tuženica bila korisnica D. B. kartice broj 41323981 (koju je tužitelj izdao trgovačkom društvu M. d.o.o.). Tuženica je potpisala molbu za predmetnu karticu od 19. listopada 1994. (list broj 4 spisa) i to kao korisnik i solidarni obveznik D. C. B. kartice čime je prihvatila Opća pravila za članstvo B. kartice, te se obvezala da će platiti troškove nastale upotrebom kartice, ako to ne učini tvrtka, tj. M. d.o.o.

 

Nadalje, nesporno je i to da su korištenjem predmetne kreditne kartice nastali slijedeći troškovi: prema računu broj 1113981083 od 16. kolovoza 2013. u iznosu od 5.512,54 kuna (s dospijećem 27. kolovoza 2013.), prema računu broj 1113981091 od 16. rujna 2013. u iznosu od 11.811,37 kuna (s dospijećem 27. rujna 2013.), prema računu broj 1113981105 od 15. listopada 2013. u iznosu od 3.500,61 kuna (s dospijećem 28. listopada 2013.) te prema računu broj 1113981105 od 31. listopada 2013. u iznosu od 22.451,84 kuna (s dospijećem 11. studenoga 2013.), odnosno sveukupno u iznosu od 43.276,36 kuna. Također, nije sporno da troškovi po predmetnim računima nisu podmireni od strane društva M. d.o.o.

 

Prvostupanjski sud navodi da je sporno da li je tužiteljeva tražbina zastarjela. Zaključak je prvostupanjskog suda da je neosnovan prigovor zastare. Naime, u ovom se slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Vodeći računa o dospijeću duga, kao i o danu podnošenja tužbe, zaključeno je da je prigovor zastare neosnovan. Zbog toga, a kako dug nije plaćen, odlučeno je kao u izreci pobijane presude.

 

Protiv presude prvostupanjskog suda tuženica je pravovremeno izjavila žalbu zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine Republike Hrvatske broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19). U žalbi navodi da je pogrešna odluka prvostupanjskog suda o prigovoru zastare. Ističe da njezina obveza proizlazi iz trgovačkog ugovora zaključenog između tužitelja i M. d.o.o., pa se treba primijeniti zastarni rok od 3 godine iz čl. 228. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Ona je preuzela obvezu solidarne odgovornosti za sve troškove učinjene karticom. Osim toga, treba voditi računa o čl. 126. Zakona o obveznim odnosima, kojim je propisano da zastarom obveze glavnog dužnika zastarijeva i obveza jamca. Zbog toga, a kako je tužba podnesena 12. travnja 2018., vodeći računa o danu dospijeća duga, smatra da je tražbina zastarjela. Poziva se na presudu Županijskog suda u Rijeci broj Gž-386/15 od 13. ožujka 2017. Predlaže da se pobijana presuda preinači.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba je osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu sukladno čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku, a vodeći računa i o žalbenim navodima žalitelja, ovaj sud zaključuje da prvostupanjski sud nije počinio neku od apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku, a na koje se pazi po službenoj dužnosti.

 

Kao što je već navedeno, prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženica bila korisnica D. C. B. kartice, koju je tužitelj izdao trgovačkom društvu M. d.o.o. Tuženica je potpisala molbu za predmetnu karticu (list broj 4 spisa) i to kao korisnik i solidarni obveznik D. C. B. kartice, čime je prihvatila Opća pravila za članstvo B. kartice, te se obvezala da će platiti troškove nastale upotrebom kartice, ako to ne učini trgovačko društvo M. d.o.o.

 

Korištenjem predmetne kartice nastali su troškovi u iznosu od ukupno 43.476,36 kn, od čega je 5.512,54 kn dospjelo 27. kolovoza 2013., 11.811,37 kn – 27. rujna 2013., 3.500,61 kn- 28. listopada 2013. i 22.451,84 kn – 11. studenog 2013. Navedeni troškovi nisu plaćeni. Ovaj sud prihvaća navedena činjenična utvrđenja. Naime, činjenično stanje se i ne dovodi u sumnju sa žalbenim navodima tuženice.

 

U ovoj fazi postupka sporno je da li je tužiteljeva tražbina zastarjela. Ovaj sud zaključuje da je tužiteljeva tražbina zastarjela.

 

Obveza tuženice proizlazi iz ugovora kojeg su zaključile dvije pravne osobe u vezi obavljanja njihove poslovne djelatnosti (tužitelj i M. d.o.o.). Radi se o trgovačkom ugovoru, koji je zaključen za vrijeme važenja Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine Republike Hrvatske broj  53/91.,73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01), a što se može zaključiti iz molbe od 19. listopada 1994. (list broj 4 spisa). S obzirom da se radi o ugovoru između pravnih osoba u obavljanju njihovih djelatnosti, u ovom se slučaju treba primijeniti čl. 374. Zakona o obveznim odnosima  (Narodne novine Republike Hrvatske broj  53/91.,73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01), prema kojem zastarni rok iznosi tri godine. Tuženica se u ovom slučaju obvezala da će platiti troškove nastale korištenjem kartice ako to ne učini tvrtka (M. d.o.o.). Upravo to je navedeno u dokumentu sa lista broj 4. spisa. Odredbom čl. 997. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se ugovorom o jamstvu jamac obvezuje prema vjerovniku da će ispuniti pravovaljanu i dospjelu obvezu dužnika, ako to ovaj ne učini. Dakle, u ovom slučaju tuženica je solidarni jamac za obveze M. d.o.o., koji nije ispunio predmetnu tražbinu.

 

Tuženica kao korisnik kartice ne može odgovarati po dužem zastarnom roku od trgovačkog društva M. d.o.o. (čl. 1019. st. 1. Zakona o obveznim odnosima). Isti stav zauzet je i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1958/2017-2 od 20. studenog 2018. I u primjeni sada važećeg Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine Republike Hrvatske broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15.) zastarni rok iznosi tri godine (čl. 228. Zakona o obveznim odnosima).

 

Najstarija tražbina tužitelja dospjela je 27. kolovoza 2013., a posljednja 11. studenog 2013. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 12. travnja 2018. S obzirom na navedeno utužena tražbina je zastarjela.

 

Zbog navedenog, ovaj sud temeljem čl. 373. toč. 3. Zakona o parničnom postupku odlučuje kao u izreci ove presude.

 

S obzirom na odluku o glavnoj stvari tužitelj je u obvezi naknaditi tuženici troškove parničnog postupka temeljem čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Opravdani troškovi tuženice iznose ukupno 3.815,52 kn, a odnose se na zastupanje na ročištu 21. studenog 2019. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 9. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a u okviru postavljenog zahtjeva), na sastav žalbe od 19. prosinca 2019. u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 10. toč. 1. citirane Tarife, a u okviru postavljenog zahtjeva) i na sudsku pristojbu na žalbu u iznosu od 1.565,52 kn (Tar. br. 3. st. 1. Tarife sudskih pristojbi). Trošak podneska od 31. listopada 2019. i sudske pristojbe na taj podnesak (koja i nije plaćena) tuženica potražuje neosnovano, jer nije bio potreban (ne radi se o odgovoru na tužbu, jer je on podnesen još 23. svibnja 2018.). Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove odluke.

 

 

U Čakovcu 10. studenog 2020.