1              Poslovni broj: Gž-2101/2019-2

Poslovni broj: Gž-2101/2019-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Tihani Pivac, u pravnoj stvari tužitelja A. A. iz R., V., OIB:…, zastupanog po punomoćniku J. V., odvjetniku iz P., M., protiv tuženog D. Č. iz R., OIB:…, zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku iz R., A. iz B., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, pod poslovnim brojem Pn-205/18-15 od 10. lipnja 2019., 9. studenog 2020.,

p r e s u d i o j e

I. Djelomično se odbija žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, pod poslovnim brojem Pn-205/18-15 od 10. lipnja 2019. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

II. Djelomično se uvažava žalba tužitelja, preinačava pobijana presuda u dosuđujućem dijelu pod točkom II. izreke (odluka o troškovima postupka) i u tom dijelu sudi:

„Dužan je tužitelj u roku od 15 dana naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kuna, dok se zahtjev tuženika za naknadu troška postupka za više traženo u iznosu od 1.500,00 kuna odbija kao neosnovan.‟.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom, točkom I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: „Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 11.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koje na taj iznos teče od 22. srpnja 2016. pa do isplate po stopi 8,14% godišnje, te u slučaju promjene zakonskih zateznih kamata po stopi koju utvrdi HNB uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u roku od 15 dana od dana objave prvostupanjske presude zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koja na taj iznos teku po stopi 7,09%, te u slučaju promjene zakonskih zateznih kamata po stopi koju utvrdi HNB uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe“. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu 6.500,00 kuna u roku 15 dana, a odbijen je tuženikov zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom dijelu u iznosu 500,00 kuna.

Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP-a), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači, podredno vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Tuženik je odgovorio na žalbu tužitelja osporavajući žalbene navode s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana.

Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

Donoseći pobijanu presudu kojom je odbijen tužbeni zahtjev, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje izrijekom ili opisno u izjavljenoj žalbi ukazuje tužitelj. Presuda o odlučnim činjenicama, sadrži pravno osnovane, valjano obrazložene i jasne razloge, te u navedenom dijelu nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 11.000,00 kuna iz osnove povrede prava osobnosti izazvane fizičkim udaranjem tužitelja od strane tuženika, na javnom mjestu, koje je rezultiralo povredom časti i ugleda te duševnim bolovima koje je posljedično trpio tužitelj.

Tužitelj tvrdi da ga je tuženik na navedeni način uvrijedio, da je zaustavio svoj osobni kada je vidio da mu iz suprotnog smjera na biciklu dolazi tužitelj, nakon čega je izašao iz automobila, zaustavio tužitelja te zbog ranijih nesuglasica na poslu, udario tužitelja šakom u glavu nakon čega se udaljio s mjesta događaja, a sve navedeno da je bilo vidljivo većem broju osoba koje su se zatekle u blizini mjesta događaja u samom centru R.

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev, nakon što je, temeljem rezultata provedenog postupka i pravilnom ocjenom izvedenih dokaza kao to nalažu odredbe članka 8. ZPP-a, utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

- da je tuženik 22. srpnja 2016., u opisanom štetnom događaju, udario tužitelja u glavu (najvjerojatnije šakom), jer je to utvrđeno pravomoćnom presudom Prekršajnog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno poslovni broj Pp J-750/16-2 od 10. listopada 2016., kojom je tuženik oglašen krivim zbog remećenja javnog reda i mira na javnom mjestu i zbog čega mu je izrečena novčana kazna,

- da se štetni događaj dogodio nakon prethodne facebook korespondencije između stranaka i njihovih ranijih nesuglasica na poslu, a ne postoji medicinska dokumentacija u kojoj bi bile evidentirane bilo kakve ozljede tužitelja, kako i da isti nije zatražio liječničku pomoć,

- da tužitelj na okolnosti svog duševnog zdravlja te prisutstva većeg broja ljudi nastanku štetnog događaja i fizičkog nasrtaja tuženika nije predložio izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka niti je drugom relevantnom dokumentacijom dokazao povredu prava na fizičko i duševno zdravlje.

Na temelju citiranih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu pravične novčane naknade neimovinske štete ocijenio neosnovanim smatrajući da sam događaj, kako ga je opisao tužitelj, sam po sebi ne podrazumijeva nužno povredu časti i ugleda tužitelja, kao i da eventualna pristupačnost većem broju osoba takvom događaju ne može dati kvalitetu uvrede.

Kako tužitelj nije dokazao nastanak štete, točnije, povredu prava osobnosti zbog povrede časti i ugleda uvredom na javnom mjestu, prvostupanjski sud je zaključio da tužitelju ne pripada pravična novčana naknada u traženom iznosu u smislu odredba članka 1100. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO), pozivajući se i na odredbe članka 19. stavka 2. ZOO-a, kao i odredbe članka.

Žalbenim razlozima nije dovedena u pitanje zakonitost pobijane presude kojim je odbijen odštetni zahtjev tužitelja jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio relevantne činjenice te o osnovanosti tužiteljevog zahtjeva odlučio pravilnom primjenom materijalno pravnih odredbi na kojima je odluka utemeljena.

Naime, gornja utvrđenja prvostupanjskog suda u skladu su sa sadržajem dokaza provedenih u postupku, radi čega nisu ostvareni žalbeni razlozi kojima tužitelj u žalbi osporava pravilnost činjenica koje je utvrdio prvostupanjski sud, kao I pravilnost primijenjenog materijalnog prava.

Odredbom članka 19. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) propisano je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom. Pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno I duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.(stavak 2.).

Člankom 1100. stavkom 1. ZOO-a propisano je da u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom (stavak 2.) Za povredu ugleda i drugih prava osobnosti pravne osobe sud će, ako procijeni da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi joj pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema (stavak 3.)

Prema odredbi članka 7. stavka 1. ZPP-a stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3. ZPP-a), ako zakonom nije drugačije određeno.

Protivno žalbenim prigovorima tužitelja prvostupanjski sud je s pravom smatrao kako utvrđene okolnosti konkretnog slučaju ne opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade tužitelju i to iz razloga što tužitelj, kako je pravilno zaključio i prvostupanjski sud, nije dokazao da mu je tuženik opisanim postupanjem izvršio povredu ugleda ili drugih prava osobnosti koja bi bila valjana pravna osnova za prihvaćanje njegovog odštetnog zahtjeva.

U smislu naprijed citiranih odredaba tužitelj je bio dužan konkretno i obrazloženo dokazati nastanak povrede ugleda i časti na koju se poziva, i to kao izravnu posljedicu udaranja i fizičkog napada kojeg je učinio tuženik, a upravo navedene pravno odlučne činjenice tužitelj nije dokazao.

Ovaj sud u potpunosti prihvaća zaključak u navedenoj prvostupanjskoj presudi po kojem sama činjenica mjesta nastanka fizičkog sukoba tužitelja i tuženika te nastali fizički obračun nužno ne predstavlja pravno značajnu povredu koja bi opravdavala dosuđenje zahtijevane pravične novčane naknade tužitelju.

S tim u svezi, bez pravnog značenja je ukazivanje tužitelja u žalbi na sadržaj optužnog prijedloga i služene zabilješke PU istarske koji se odnose na broj udaraca koje je prema njemu uputio tuženik, a u kontekstu navedenih relevantnih okolnosti o kojima ovisi nastanak pravno priznate štete tužitelju. Štoviše, tužitelj niti u ovom stadiju postupak ne dokazuje na koji konkretni način je tuženik uvrijedio tužitelja i koje su to osobine nastalog štetnog događaja koje istom daju dimenziju uvrede, koja je navodno tužitelju prouzročila povredu zaštićenog prava osobnosti.

Iz iznesenih razloga, kako u dijelu protiv odluke o glavnoj stvari nisu ostvareni žalbeni prigovori tužitelja, a ni oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu u navedenom dijelu potvrditi temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

U odnosu na trošak postupka za navesti je kako je prvostupanjski sud pravilno postupio, kada je dosudio trošak postupka tuženiku na teret tužitelja, ali je nepravilno odmjerio visinu troška, na što pravilno ukazuje žalitelj.

Pravilno primjenjujući odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a, odredbe Tbr. 7. do 10. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje u tekstu: Tarife), te s obzirom na vrijednost predmeta spora, a sve unutar granica postavljenog zahtjeva za naknadu troška postupka, tužitelju je valjalo priznati za sastav odgovora na tužbu od 26. rujna 2018. 100 bodova, za zastupanje na ročištu 29. listopada 2018. 50 bodova, sastav podneska od 7. prosinca 2018. 25 bodova, zastupanje na ročištima 12. prosinca 2018. i 12. ožujka 2019. za svako ročište 100 bodova, za sastav podneska od 30. travnja 2019. 25 bodova i za zastupanje na ročištu 3. svibnja 2019. 100 bodova ukupno 500 bodova što pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kuna daje iznos od 5.000,00 kuna. Stoga je za više traženi iznos od 1.500,00 kuna zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka trebalo odbiti kao neosnovan.

Slijedom navedenog, valjalo je, temeljem odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a, riješiti kao pod točkom II. izreke.

U Splitu 9. studenog 2020.