- 1 -              I Kž 702/2018-7

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 702/2018-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić kao predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Damira Kosa, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivone Horvatić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Ž. B. i drugih, zbog kaznenih djela iz članka 337. stavka 4. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08., – dalje: KZ/97.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženog Ž. B., optužene N. P. i optuženog J. B., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Splitu od 12. srpnja 2018. broj K-11/17, u sjednici održanoj 9. studenog 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. U povodu žalbi državnog odvjetnika, optuženog Ž. B., optužene N. P. i optuženog J. B., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u točkama 1., 3. i 4. te se izriče:

 

Na temelju članka 452. točke 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.),

 

 

ODBIJA SE OPTUŽBA

 

protiv

optuženog Ž. B., s osobnim podacima kao u prvostupanjskoj presudi,

optužene N. P., s osobnim podacima kao u prvostupanjskoj presudi i

optuženog J. B., s osobnim podacima kao u prvostupanjskoj presudi,

 

da bi:

 

optuženi Ž. B. i optuženi J. B.

 

1. u razdoblju od 24. srpnja 1997. godine do kraja 1997. godine u T., optuženik J. B. kao direktor T. d.d. T. do 1. listopada 1997., a N. P. kao direktor istog t. d. od 1. listopada 1997, na traženje i nagovor optuženika Ž. B. kao predsjednika nadzornog odbora dotičnog t. d., u nakani ostvarivanja materijalne dobiti u velikom iznosu, odobrili avansnu uplatu u četiri navrata društva R. društvu M. d.o.o. S. ukupnog iznosa 225.000,00 kuna za kupnju cementa, te potom odobrili ispostavljene račune t. d. M. na ukupan iznos 212.928,30 kn za isporučenih 545,97 tona cementa u vrećama, od kojih je tri računa, i to broj ... od 1. rujna 1997., broj ... od 5. rujna 1997. i broj ... od 12. rujna 1997. godine potpisao optuženik J. B. te spomenuti cement zajedno za sebe zadržali, ne predavši ga u skladište t. d. R. niti ga utrošivši za poslove tog t. d., a N. P. svjesna naprijed navedenoga, odobrila potpisivanje skladišnih primki i četiri trebovnice materijala od 30. prosinca 1997. godine neistinitog sadržaja o navodnom zaduženju i razduženju skladišta t.d. R. dotičnim cementom navodno utrošenim po četiri radna naloga, te naknadno radi prikrivanja protuzakonitosti svojih postupaka, N. P. u ima t. d. R. potpisala i pečatom tog t. d. ovjerila sporazum od 15. siječnja 1998. godine neistinitog sadržaja kako dio dotičnog cementa i to 450 tona t. d. R. ustupa društvu M. C. d.o.o. S., oštetivši time t. d. R. za iznos 212.928,30 kuna,

 

- dakle, da bi optuženi J. B. kao odgovorna osoba sa ciljem da sebi i drugome pribavi znatnu imovinsku korist iskoristio svoj položaj i ovlasti, čime je pribavljena znatna imovinska korist, a optuženi Ž. B. drugoga s namjerom potakao da kao odgovorna osoba sa ciljem da sebi i drugome pribavi znatnu imovinsku korist iskoristio svoj položaj i ovlasti, čime je pribavljena znatna imovinska korist

 

- čime bi počinili kazneno djelo protiv službene dužnosti, i to optuženi Ž. B. kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti poticanjem – djelo označeno i kažnjivo po članku 337. stavku 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. te u vezi sa člankom 37. KZ/97., a optuženi J. B. – zlouporabe položaja i ovlasti – djelo označeno i kažnjivo po članku 337. stavku 4. u svezi stavka 1. KZ/97.,

 

optuženi Ž. B. i optužena N. P.

 

3. tijekom mjeseca siječnja 1998. u T., optuženica N. P. kao direktor trgovačkog društva R. d.d. T., a optuženik Ž. B. kao direktor t. d. P. d.d. S. i predsjednik nadzornog odbora t. d. R. zajednički i dogovorno, u nakani ostvarivanja sebi materijalne dobiti u velikom iznosu, optuženica N. P. potpisala i odobrila plaćanje dvaju računa koje je t. d. P. u ime kojeg je te račune potpisao optuženik Ž. B., ispostavilo društvu R. na ime isporučene sanitarne opreme pribavljene od društva M. d.o.o. S., te radi prikrivanja protuzakonitosti svojih postupaka u dotične račune upisala kako je sanitarna oprema navodno utrošena po radnom nalogu broj 16/98, pa je t. d. R. spomenute račune i platilo, te navedenu sanitarnu opremu koja nikada nije zaprimljena u skladište t. d. R. niti utrošena po upisanom radnom nalogu, zajedno za sebe zadržali, pa da su tako:

- temeljem računa broj ... od 31. prosinca 1997. prisvojili sanitarnu opremu u vrijednosti 40.224,30 kuna,

- temeljem računa broj ... od 27. siječnja 1998. prisvojili sanitarnu opremu u vrijednosti 37.407,41 kunu,

oštetivši time t. d. R. za ukupan iznos 77.631,71 kunu,

 

- dakle, da bi dva puta kao odgovorne osobe sa ciljem da sebi pribave znatnu imovinsku korist iskoristili svoj položaj i ovlasti, čime je pribavljena znatna imovinska korist, koja kaznena djela s obzirom na način počinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti što ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu,

 

- čime bi počinili produljeno kazneno djelo protiv službene dužnosti – zlouporabe položaja i ovlasti – djelo označeno i kažnjivo po članku 337. stavku 4. KZ/97. u svezi stavka 1. i članka 61. KZ/97.,

 

optužena N. P.

 

4. optuženica N. P. 12. prosinca 1997. godine i 15. prosinca 1997. u T. kao direktor trgovačkog društva R. d.d. T., a o Ž. B. 10. prosinca 1997. u S. kao direktor t. d. P. d.d. S., zajednički i dogovorno, u nakani ostvarivanja nepripadne materijalne dobiti u velikom iznosu za t. d. P. Ž. B. u ime T. P. potpisao račun broj ... od 10. prosinca 1997. godine, te ga ispostavio društvu R. neistinitog sadržaja za navodno obavljenu izgradnju betonskog zida i rušenje postojećeg u proizvodnom postrojenju t. d. R. u T.-P. na iznos 155.133,92 kuna, koji je račun t. d. R. platilo društvu P. prijebojima (kompenzacijama) dana 12. prosinca 1997. i 15. prosinca 1997. godine, što ih je odobrila i potpisala optuženica N. P., a u ime t. d. P. ih potpisao Ž. B., premda svjesni kako spomenute radove izgradnje zida t. d. P. nikada nije obavilo za t. d. R. niti je ugovor o gradnji ikada sklopljen, nego je dotični zid po narudžbi i o trošku društva A. T. izgradio građevinski obrt G. iz T. zaključno s danom 15. siječnja 1999. godine, ostvarivši time za t. d. P. nepripadnu materijalnu dobit u iznosu 155.133,92 kune,

 

- dakle, da bi kao odgovorna osoba u pravnoj osobi sa ciljem pribavljanja znatne protupravne imovinske koristi za drugu pravnu osobu, sastavljanjem isprava neistinitog sadržaja neistinito prikazala stanje i kretanje sredstava te na opisani način grubo prekršila pravila poslovanja glede uporabe i upravljanja imovinom, čime je pribavljena znatna imovinska korist,

 

- čime bi počinila kazneno djelo protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja – zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju označeno i kažnjivo po članku 292. stavku 2. u svezi sa stavkom 1. podstavcima 2. i 6. KZ/97.

 

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci i nagrada branitelja optuženika padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Uslijed ove odluke, žalbe državnog odvjetnika, optuženog Ž. B., optužene N. P. i optuženog J. B. u tim su dijelovima bespredmetne.

 

II. Uslijed odluke pod I., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.) opisano u točki 2. izreke:

 

- optuženi Ž. B., na temelju članka 246. stavka 2. uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 7 (sedam) mjeseci, a na temelju članka 56. KZ/11. optuženome Ž. B. izriče se uvjetna osuda pa se kazna zatvora na koju je ovaj optuženik osuđen neće izvršiti ako on u vremenu od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

- optužena N. P., na temelju članka 246. stavka 2. uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci, a na temelju članka 56. KZ/11. optuženoj N. P. izriče se uvjetna osuda pa se kazna zatvora na koju je ova optuženica osuđena neće izvršiti ako ona u vremenu od 1 (jedne) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Uslijed odluke pod I., preinačuje se pobijana presuda i u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se, na temelju članka 5. i članka 77. KZ/11. u vezi članka 560. ZKP/08., od optuženog Ž. B. i od optužene N. P. oduzima imovinska korist ostvarena kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. opisanim u točki 2. izreke pobijane presude u iznosu od po 250.000,00 (dvije stotine pedeset tisuća) kn, pa se nalaže optuženom Ž. B. i optuženoj N. P. da svaki od njih iznos od po 250.000,00 (dvije stotine pedeset tisuća) kn uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude.

 

Žalbe državnog odvjetnika, optuženog Ž. B. i optužene N. P. u ostalom dijelu odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Splitu od 12. srpnja 2018. broj K-11/17. u ponovljenom postupku je optuženi Ž. B. proglašen krivim za kazneno djelo poticanja na zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 37. KZ/11. (točka 1.), kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. (točka 2.) te produljeno kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 52. KZ/11. (točka 3.), za koja su mu uz primjenu odredbi o ublažavanju kazne iz članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 2. točke 4. KZ/11. utvrđene kazne zatvora od po sedam mjeseci za svako od njih. Potom je isti, na temelju članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine, nakon čega mu je, na temelju članka 56. KZ/11., izrečena uvjetna osuda te je određeno da se kazna zatvora neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od dvije godine po pravomoćnosti presude na počini novo kazneno djelo.

 

Optužena N. P. je proglašena krivom da je počinila dva kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. (točke 2. i 4.) te jedno produljeno kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 52. KZ/11. (točka 3.), za koja su joj uz primjenu odredbi o ublažavanju kazne iz članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 2. točke 4. KZ/11. utvrđene kazne zatvora od po šest mjeseci za svako od tih djela. Potom je ista, na temelju članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju deset mjeseci, nakon čega joj je, na temelju članka 56. KZ/11., izrečena uvjetna osuda te je određeno da se kazna zatvora neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od jedne godine po pravomoćnosti presude na počini novo kazneno djelo.

 

Istom presudom je optuženi J. B. proglašen krivim zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. (točka 1.) te je na temelju odredbe članka 246. stavka 2. KZ/11. (izostavljene su odredbe o ublažavanju kazne) osuđen na kaznu zatvora u trajanju sedam mjeseci nakon čega mu je, na temelju članka 56. KZ/11., izrečena uvjetna osuda na način da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od jedne godine po pravomoćnosti ne počini novo kazneno djelo.

 

Nadalje je, na temelju članka 77. KZ/11. vezi članka 557. stavka 1. i članka 560. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.-17.) od optuženih Ž. B., N. P. i J. B. oduzeta imovinska korist ostvarena počinjenjem kaznenih djela, i to od optuženog Ž. B. u ukupnom iznosu od 339.022,35 kn od čega je iznos od  50.206.50 kn oduzet zbog počinjenja kaznenog djela iz točke 1. izreke; iznos od 250.000,00 kn je oduzet zbog počinjenja kaznenog djela iz točke 2. izreke, te iznos od 38.815,85 kn je oduzet zbog počinjenja kaznenog djela iz točke 3. izreke pobijane presude. Od optužene N. P. je oduzet ukupan iznos od 288.815,85  kn od čega je iznos od 250.000,00 kn oduzet zbog kaznenog djela iz točke 2. izreke presude, dok je iznos od 38.815,85 kn oduzet zbog kaznenog djela iz točke 3. izreke pobijane presude. Također je oduzet od optuženog J. B. iznos od 50.206,50 kn zbog kaznenog djela opisanog pod točkom 1. izreke presude. Potom je utvrđeno da je prethodno navedena imovinska korist, koju su optuženici ostvarili počinjenjem kaznenih djela, imovina Republike Hrvatske te je optuženicima naloženo da u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude i pod prijetnjom ovrhe isplate novčane iznose, i to optuženi Ž. B. iznos od 339.022,35 kn, optužena N. P. iznos od 288.815,85 kn i optuženi J. B. iznos od 50.206,50 kn.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavaka 1. i 2. točaka 1. i 6. ZKP/08.-17. je odlučeno da su optuženici Ž. B., N. P. i J. B. dužni naknaditi troškove ovog postupka i to svako od njih iznos od po 4.500,00 kuna od čega se iznos od po 2.500,00 kune odnosi na ime dijela naknade knjigovodstveno-financijskoj vještakinji, a iznos od po 2.000,00 kuna odnosi na sudski paušal. Optužena N. P. i optuženi J. B. su na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/08. oslobođeni troškova postupka na ime nagrade za branitelje po službenoj dužnosti.

 

Nadalje je, protiv optuženog J. B., na temelju članka 452. točke 6. ZKP/08.-17. odbijena optužba da bi počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. opisano u točki 5.

 

Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kazneno djelo iz točke 1. presude, zbog odluke o uvjetnoj osudi u odnosu na optuženog Ž. B. i optuženog J. B. te zbog odluke i troškovima kaznenog postupka u odnosu na optuženu N. P. i optuženog J. B. Predloženo je ukinuti pobijanu presudu u odnosu na točku 1. i u tom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a u odnosu na optuženog Ž. B. i J. B. preinačiti presudu u odluci o uvjetnoj osudi na način da se optuženi Ž. B. osudi na bezuvjetnu kaznu zatvora, a optuženom J. B. izreći strožu uvjetnu osudu.

 

Svo troje optuženih je podnijelo žalbe u odnosu na onaj dio osuđujuće presude koji se odnosi na svakog od njih.

 

Žalbu je osobno podnio optuženi Ž. B. (točke 1., 2. i 3.) zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se ukine pobijana presuda u odnosu na kaznena djela iz točke 1., 2. i 3. i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Isti optuženik je žalbu podnio i putem branitelja, odvjetnika B. A. navodeći da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi. Međutim, u toj žalbi su izneseni jedino argumenti koji se sadržajno odnose na žalbenu osnovu nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže se pobijanu presudu preinačiti na način da se optuženik oslobodi optužbe za djela za koja je proglašen krivim, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Predloženo je optuženika i njegovog branitelja izvijestiti o sjednici na kojoj se bude odlučivalo o žalbi. Budući da se citirani žalbeni podnesci međusobno podudaraju i nadopunjuju, u ovoj odluci su razmatrani kao jedna žalba optuženog Ž. B.

 

Također se osobno žali optužena N. P. (točke 2., 3. i 4. pobijane presude) naznačujući kao žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, odluku o oduzimanju imovinske koristi i odluku o troškovima postupka. Iz sadržaja je vidljivo i da se žali zbog povrijeđenog prava na pravično suđenje iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. Predlaže da se pobijana presuda ukine i donese oslobađajuća presuda po svim točkama koje se odnose na optuženicu. Žalbu je podnijela i po branitelju, odvjetniku B. M. koji je kao žalbene osnove naveo bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, povredu kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te odluku o oduzimanju imovinske koristi i odluku o troškovima postupka. Iz obrazloženja je vidljivo da je ponudio razloge jedino za žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o troškovima postupka. Predlaže da se presuda preinači na način da se optuženica oslobodi optužbe, odnosno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Ova dva žalbena podneska će se, zbog međusobnog preklapanja, tretirati kao jedna žalba optužene N. P.

 

Žalbu je podnio i optuženi J. B. putem branitelja, odvjetnika I. S. (točka 1. pobijane presude) zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji. U žalbi predlaže osloboditi optuženog J. B., podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

 

Državni odvjetnik je podnio odgovore na žalbe svo troje optuženih, a optuženi Ž. B., optužena N. P. i optuženi J. B. su podnijeli odgovor na žalbu državnog odvjetnika.

 

Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08.-17. spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje ga je vratilo uz dopis broj KŽ-DO-9/2019. od 4. siječnja 2019.

 

Na sjednicu vijeća nisu pristupili uredno obaviješteni državni odvjetnik, branitelj optuženog Ž. B., odvjetnik B. A., optuženi J. B. i njegov branitelj, odvjetnik I. S., dok optuženom Ž. B. obavijest nije mogla biti dostavljena jer nije izvijestio sud o promjeni stana pa je, na temelju članka 475. stavka 4. ZKP/08., sjednica održana u njihovoj odsutnosti.

 

Žalbe državnog odvjetnika i optuženog Ž. B. u odnosu na točke 1., 3. i 4. presude, žalba optužene N. P. u odnosu na točke 3. i 4. presude i u cijelosti žalba optuženog J. B. (koji se žali samo na točku 1.) su bespredmetne.

 

Žalbe državnog odvjetnika, optuženog Ž. B. i optužene N. P. u odnosu na točku 2. su neosnovane.

 

U odnosu na točku I. izreke ove odluke:

 

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti sukladno članku 476. stavku 1. točkama 1. i 2. ZKP/08., a povodom izjavljenih žalbi državnog odvjetnika, optuženog Ž. B., optužene N. P. i optuženog J. B., ovaj drugostupanjski sud je utvrdio povredu kaznenog zakona u odnosu na kaznena djela iz točke 1., 3. i 4. pobijane presude na štetu navedenih optuženika jer je u tom dijelu pobijane presude u međuvremenu nastupila zastara kaznenog progona.

 

Naime, optužnica u ovom predmetu je podignuta 10. travnja 2001. te numeracija kaznenih djela iz optužnice odgovara numeraciji kaznenih djela iz pobijane presude, osim što je u odnosu na neke od optuženih došlo do djelomične obustave postupka zbog čega su određeni dijelovi optužnice, vezano za kaznena djela iz točke I. ove presude, u međuvremenu prestali važiti.

 

U točki 1. optužnice je optuženom J. B. stavljeno na teret kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi stavka 1. KZ/11., a optuženom Ž. B. kazneno djelo poticanja na zlouporabu položaja i dužnosti iz članka 337. stavka 4. u vezi stavka 1. i članka 37. KZ/97., počinjeno u razdoblju od 24. srpnja 1997. do 1. listopada 1997.

 

Optužnicom je dalje pod točkom 3. optuženom Ž. B. i optuženoj N. P. stavljeno na teret kazneno djelo zlouporabe položaja i dužnosti iz članka 337. stavka 4. u vezi stavka 1. KZ/97. počinjeno tijekom mjeseca siječnja 1998.

 

Nadalje je pod točkom 4. optužnice optuženoj N. P. stavljeno na teret da bi 12. i 15. prosinca 1997. počinila kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. u vezi stavka 1. točaka 2. i 6. KZ/97.

 

Budući da je za kazneno djelo iz članka 337. stavak 4. KZ/97. propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina, a za kazneno djelo iz članka 292. stavka 2. KZ/97. kazna zatvora od jedne do osam godina, kazneni progon za ova kaznena djela, kako je to propisano odredbom članka 81. stavka 1. alineje 3. KZ/11., zastarijeva nakon proteka dvadeset godina.

 

Međutim, prilikom računanja zastare treba imati u vidu i odredbu članka 81. stavka 3. KZ/11. koja propisuje da se zastara kaznenog progona produljuje za dvije godine ukoliko se prije proteka roka zastare donese prvostupanjska presuda. S obzirom da je u ovom kaznenom predmetu, a prije proteka roka zastare i prije ovog ponovljenog postupka, točnije 12. listopada 2012. prvi puta donesena prvostupanjska presuda na listu 492. do 530. spisa (koja je kasnije u tom dijelu ukinuta odlukom ovog suda broj I Kž 198/13-9 od 31. srpnja 2017. na listu 585. do 591. spisa), primjenom citirane zakonske odredbe produljena je i zastara kaznenog progona za još dvije godine.

 

Stoga je u ovoj konkretnoj situaciji kazneni progon za kaznena djela iz točke 1. optužnice zastario 1. listopada 2019., za kaznena djela iz točke 3. optužnice 31. siječnja 2020., a za kazneno djelo iz točke 4. optužnice 15. prosinca 2019.

 

Budući da je člankom 452. točkom 6. ZKP/08. propisano da će sud izreći presudu kojom se optužba odbija ako se kazneni progon, između ostalog, ne može poduzeti zbog zastare, trebalo je na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08. preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se protiv optuženog Ž. B., optužene N. P. i optuženog J. B. odbija optužba da bi počinili kaznena djela koja im se stavljaju na teret optužnicom u točkama 1., 3. i 4..

 

Slijedom navedenog je trebalo, na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. odlučiti da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1.-5. ZKP/08 te nužni izdaci i nagrada za branitelje optuženika u tom dijelu padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Kod takvog stanja stvari, žalbe državnog odvjetnika i optuženog J. B. u odnosu na točku 1., 3. i 4. presude, žalba optužene N. P. u odnosu na točku 3. i 4. presude te  u cijelosti žalba optuženog J. B. (koji se žali samo na točku 1.) nisu od nikakvog utjecaja pa su bespredmetne.

 

Stoga je, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08. odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

 

U odnosu na točku II. izreke ove odluke:

 

Prije nego što se obrazloži neosnovanost žalbi u odnosu na točku 2. pobijane presude napominje se da, slijedom prethodno navedenog o zastari, jedino za to kazneno djelo iz osuđujućeg dijela presude nije nastupila zastara kaznenog progona. To stoga što se oboje optuženih - Ž. B. i N. P. terete, a na isti način su  proglašeni krivima, da su djelo počinili kao supočinitelji što znači da im se zajedno uračunava zadnja radnja koja je poduzeta 30. studenog 1998.

 

Vezano za istaknutu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka (radilo bi se o povredi iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.) optuženi Ž. B. navodi da presuda ne navodi razloge koji bi nedvojbeno upućivali da je on prisvojio imovinsku korist od 250.000 kn. Suprotno navedenom, u prvom odjeljku 28. stranice pobijane presude, prvostupanjski sud je dao svoje razloge u pravcu prisvajanja robe kada je naveo da iz svjedočkih iskaza uposlenika trgovačkog društva R. M. V.1, M. V.2 i V. G. proizlazi da navedena hidroizolacija nije došla u skladište društva R. d.d., a niti da je uporabljena za potrebe tog društva te da je očito kako su hidroizolaciju prisvojili i s njome postupali za vlastite svrhe optuženi Ž. B. i optužena N. P. Prethodno utvrđujući vrijednost prisvojene robe u ukupnom iznosu od 500.000 kn, sud je time dao sažete, ali dostatne razloge za tu okolnost koju je dodatno elaborirao prilikom obrazlaganja odluke o oduzimanju imovinske koristi od optuženika u trećem odjeljku 32. stranice presude. Neosnovan je i žalbeni navod optuženika prema kojem presuda ne navodi niti jedan dokaz o stvarnoj vrijednosti otuđene robe, gumene izolacije. Naime, kao izvor saznanja za tu okolnost u presudi se navode rezultati financijsko-knjigovodstvenog vještačenja te račun na iznos 500.000 kn i otpremnica za istu robu izdani od strane trgovačkog društva G. d.o.o.

 

Isti žalitelj dalje navodi da je pobijana presuda nerazumljiva jer da bi se, pod pretpostavkom dokazanosti radnji opisanih u činjeničnom opisu, moglo raditi o kaznenom djelu krađe iz članka 228. KZ/11. Međutim, činjenični opis u subjektivnom i objektivnom smislu sadrži sva bitna obilježja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. pa nije prihvatljiv niti ovaj žalbeni prigovor iz kojeg proizlazi optuženikovo krajnje pojednostavljeno viđenje događaja koji je predmet kaznenog djela.

 

Optužena N. P. ističe da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer ju je sud prekinuo i onemogućio joj cjelovito ispitivanje vještakinje za knjigovodstvo i financije M. T. Iz zapisnika s rasprava na kojima je ispitivana vještakinja, i to od 7. srpnja 2011. i 8. svibnja 2018. vidljivo je da je optužena N. P. osobno i putem branitelja postavljala vještakinji brojna pitanja, a da su se prigovori obrane konstatirani na kraju zapisnika od 7. srpnja 2011. odnosili samo na činjenična pitanja, dok na zapisniku od 8. svibnja 2018. nisu konstatirane nikakve primjedbe. Da bi došlo do povrede iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. na koju se žalba sadržajno poziva potrebna je teška povreda prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prva i temeljnih sloboda, a iz zapisnika ne proizlazi da bi optuženici uopće bilo uskraćeno pravo na postavljanje pitanja vještakinji pa se onda pogotovo ne može raditi ni o kakvoj, a pogotovo ne o teškoj povredi kakvu podrazumijeva odredba iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

 

Prema tome, sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje ukazuje žalba, a razmatranjem spisa i presude ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja druga postupovna povredu iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Ističući da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno jer je neosnovano odbijen prijedlog obrane za dopunom knjigovodstvenog vještačenja dokumentacije trgovačkog društva G. d.o.o. optuženi Ž. B. se poziva na iskaze svjedoka iz trgovačkog društva G. d.o.o., i to svjedokinje A. P., koja je izjavila da su se uredno vodile evidencije o proizvodnji, skladištenju i isporuci proizvedene robe te svjedoka D. R., kojemu nije poznata konkretna isporuka hidroizloacije. Time bi se, prema žalbi, provjerila obrana optuženika da sporna roba nikada nije bila isporučena trgovačkom društvu R. d.d. i da su isprave o isporuci robe fiktivne.

 

Žalitelj ispušta iz vida da su tijekom postupka izvedeni brojni dokazi koji potvrđuju tijek događaja opisan u činjeničnom supstratu zbog čega nije bilo potrebe za provođenjem dopune vještačenja kao dodatnom provjerom obrane optuženika.

 

Naime, u spisu (prilog B) nalazi se izvornik računa broj ... kg koji se odnosi na 4.000 kg gumene hidroizolacije G-8 "prema zahtjevu" u vrijednosti 500.000 kn, a kojeg je društvo G. d.o.o. izdalo 23. prosinca 1997. društvu R. d.d. Na istom računu je od strane ovlaštene osobe trgovačkog društva R. d.d. evidentirano i vlastoručno potpisano da je zaprimljen u to trgovačko društvo 31. prosinca 1997. pod brojem ... Račun je vlastoručno potpisan i od strane izdavatelja. Svjedok I. B. je na raspravi 15. travnja 2010. potvrdio autentičnost svog potpisa kao direktora trgovačkog društva G. d.o.o. i vjerodostojnost računa. Prilikom ispitivanja 10. listopada 2000., što je ponovio na raspravi, isti svjedok je rekao da je kupac osobno preuzeo robu i da narudžbenica nije postojala. Također je rekao da račun još uvijek nije plaćen, što je ponovio na raspravi 15. travnja 2010. Na listu 364. spisa nalazi se izvornik otpremnice broj ... prema kojoj je društvo G. d.o.o. isporučilo 23. prosinca društvu R. d.d. 4.000 kg gumene izolacije na kojoj se nalazi i potpis primatelja. O toj isporuci su govorili svjedoci I. B. i I. A. pa okolnost što ista nije poznata svjedocima A. P. i D. R., ne dovodi u pitanje njeno postojanje kako to navodi žalba optuženika. Iz iskaza zaposlenika trgovačkog društva R. d.d. proizlazi da sva kupljena roba nije nužno prolazila kroz skladište pa odsutnost evidentiranja primitka hidroizloacije u skladište trgovačkog društva R. d.d. također ne dovodi u pitanje postojanje poslovnog odnosa s društvom G. d.o.o.

 

U prilog postojanja navedene isporuke govori i činjenica da je dugovanje proizašlo iz tog poslovnog odnosa bilo predmet cesije na temelju koje je ustupljeno društvu M. d.o.o. Osim toga, prema popisu stečajnih vjerovnika s lista 347. spisa, društvo G. d.o.o. je u stečajnom postupku društva R. d.d. prijavilo svoje potraživanje od ukupno 818.235,06 kn pa i ta okolnost govori u prilog postojanja poslovnog odnosa, iako je optuženi Ž. B. u svojoj obrani istaknuo da nikada nije bilo nikakvog poslovnog odnosa između trgovačkih društava R. d.d. i G. d.o.o. Dakle, nema nikakve sumnje u poslovni odnos koji je predmet kaznenog djela, a niti u nalaz knjigovodstvene vještakinje M. T., isprave i one svjedočke iskaze koji ga potkrepljuju.

 

Imajući u vidu brojne dokaze koji u svojoj logičnoj međusobnoj povezanosti upućuju na narudžbu i isporuku hidroizolacije u vrijednosti 500.000 kn, neprihvatljivi su žalbeni navodi optuženika da nitko od svjedoka nije rekao da je optuženik osobno preuzeo robu ili da je roba dalje prodana i plaćena, a da u trgovačkom društvu G. d.o.o. nedostaje radni nalog i ostala prateća dokumentacija s podacima o osobi koja je robu preuzela. Također je neosnovan i žalbeni zaključak optuženika da je očito da ta roba nikada nije postojala, da nije proizvedena čime je pogrešno utvrđeno činjenično stanje. U vezi toga optuženica neutemeljeno navodi da je više svjedoka iskazalo da navedena roba nije proizvedena u pogonima društva G. niti isporučena, kao primjerice svjedok D. R.

 

Optuženica navodi da se sud pogrešno oslonio na nevjerodostojan iskaz svjedoka I. B. da je predmetna robe visoke vrijednosti proizvedena i isporučena na temelju telefonskog razgovora s osobom za koju ranije nije čuo. Suprotno tome, svjedok I. B. je na raspravi 6. prosinca 2017. rekao da je optuženog Ž. B. upoznao prije 1990. dok je radio u trgovačkom društvu B. a optuženik u Zavodu za izgradnju grada S., iz čega se zaključuje o njihovom ranijem dugogodišnjem poznanstvu zbog kojega je bilo moguće isporučiti robe u vrijednosti 500.000 kn na temelju telefonske narudžbe od strane optuženika upućene direktoru društva G. d.o.o. I. B.

 

Opširnim žalbenim tvrdnjama optuženi Ž. B. apostrofira da nitko od svjedoka nije spomenuo da bi njemu ili drugim optuženicima platio spornu robu ili da je dao materijal za koji se u presudi navodi da su ga on i optužena N. P. uzeli i podijelili, kao i da u postupku nije utvrđeno gdje i kome je navedena roba prodana i za koji iznos novca. Slično ističe i optužena N. P. u svojoj žalbi. Međutim, nakon što je sud s potrebnim stupnjem sigurnosti utvrdio da su oboje optuženih zajednički prisvojili robe, naručene u ime trgovačkog društva R. d.d. u vrijednosti 500.000,00 kn čime je kazneno djelo dovršeno, nije bio dužan dalje istraživati što je s tom robom dalje učinjeno. Stoga nije bilo potrebno, kako to žalba optuženika sugerira, utvrđivati detalje o načinu stjecanja nepripadajuće imovinske koristi.

 

Također nema sumnje da je radnjama oboje optuženika nastupila šteta budući da je članak 155. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96 i 91/96) štetu definirao, pored ostalog, kao umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist). Ta šteta se u konkretnoj situaciji sastoji u manjku robe u vrijednosti od 500.000 kn za koju je nastalo potraživanje prema društvu R. d.d. Naime, za tu robu je izdan račun od strane trgovačkog društva G. d.o.o. društvu R. d.d. na temelju kojeg je nastalo potraživanje trgovačkog društva G. d.o.o. i dugovanje trgovačkog društva R. d.d. Svjedok I. B. je u svojim iskazima potvrdio da trgovačko društvo G. d.o.o. ima potraživanje, iako nisu poduzete druge radnje u cilju naplate, osim izdavanja računa. Postojanje dugovanja trgovačkog društva R. d.d. je dodatno potkrijepljeno činjenicom što je kasnije došlo do raspolaganja tim dugovanjem tako da je cesijom od 30. studenog 1998., koju je potpisala optužena N. P., isto ustupljeno trgovačkom društvu M. d.o.o. Na činjenicu postojanja tog dugovanja nije od utjecaja okolnost da društvo G. d.o.o., a kasnije niti društvo M. d.o.o. nije poduzimalo sudske niti druge aktivne radnje sa ciljem naplate, kao i okolnost da nikada nije izvršeno plaćanje, što oboje optuženika višekratno apostrofiraju u svojim žalbama. Optuženik dalje ističe da je on, kao predsjednik nadzornog odbora, proveo jednoglasnu odluku tog odbora da se svi dospjeli računi proknjiže, uključujući i sporni račun, jer bi plaćanje poreza na dodanu vrijednost od 22%, koji se tada uvodio, ugrozilo likvidnost, a da je sporni račun je naknadno storniran i nikada nije plaćen. Međutim, jednostrano isknjiženje računa iz poslovnih knjiga društva R. d.d. ne dovodi u pitanje postojanje dugovanja, a optuženik je imao motiva da se dug ukloni iz poslovnih evidencija društva sa ciljem prikrivanja radnji koje su predmet kaznenog djela. Vezano za to se napominje da je optuženik u žalbi za svoju obranu naveo da se "temelji na tvrdnji da sporna roba nikada nije bila isporučena društvu R., a da je dokumentacija o navodnoj isporuci ove robe fiktivna", koji žalbeni navodi su suprotni prethodno navedenim motivima optuženika za isknjiženje, kao i obrani optužene N. P. koja je isticala vjerodostojnost iste dokumentacije. Takve proturječnosti također ukazuju da optuženikovi navodi u tom dijelu nisu vjerodostojni.

 

Imajući u vidu sve prethodno navedeno, neosnovani su svi žalbeni navodi optuženog Ž. B. i optužene N. P. kojima se osporava postojanje štete za trgovačko društvo R. d.o.o.

 

Optuženica na više mjesta u svojoj žalbi ponavlja da su se mimo njenog znanja odvijali dogovori i nastajala kompletna dokumentacija i da ona ni na koji način nije sudjelovala u tim aktivnostima koje su se odvijale prije njenog dolaska u društvo R. d.d., što potvrđuju svjedoci, kao svjedok R. S. koji je izričito za nju rekao da je bila direktorica samo formalno, a da je sve odluke donosio optuženi Ž. B. Vezano za to također ističe da nije bila ovlaštena donositi odluke, već samo provoditi odluke nadzornog odbora, kao i da nije imala iskustvo u vođenju poslovanja, da je tu funkciju prihvatila zbog veće plaće, kao poslovni izazovi mogućnost napredovanja. Također se poziva na iskaz svjedoka I. B. koji je rekao da s njom nikada nije razgovarao i da je sve poslove dogovarao s optuženim Ž. B. Dalje navodi da je ispravu o cesiji potpisala u dobroj vjeri, na temelju dokumentacije u koju nije imala razloga sumnjati, da je postupala po nalogu vlasnika društva optuženog Ž. B. i nadzornog odbora, a da su knjigovodstvene kartice pokazivale uredno proknjiženo dugovanje društva R. d.d.

 

Međutim, optuženica je postala direktor odlukom nadzornog odbora od 1. listopada 1997., što znači da je u trenutku narudžbe u prosincu 1997. nesumnjivo imala svojstvo direktora i dužnost vođenja poslova trgovačkog društva R. d.d. pa nije vjerojatno da joj u vrijeme nastanka nije bio poznat poslovni događaj u vrijednosti 500.000 kn kako to tvrdi u žalbi. Osim toga, pod pretpostavkom da je istinita njezina obrana da ništa nije znala o poslovnom odnosu i o kojem je dobila informacije provjerom poslovnih knjiga, tada bi morala primijetiti manjak robe u trgovačkom društvu vrijedne 500.000 kn. S obzirom na to, posve su neprihvatljivi njezini izgovori da je odluke donosio samo optuženi Ž. B. i ne dovode u pitanje njezinu kaznenu odgovornost, tim više što njezin potpis na ispravi o cesiji podrazumijeva raspolaganje s dugovanjem trgovačkog društva R. d.d. u značajnom iznosu pa prema tome i odgovarajući djelokrug odgovornosti i poslova, koje sada u žalbi osporava. Potpisivanje cesije ukazuje na neosnovanost žalbenih tvrdnji optužene N. P. da nije bilo zajedničkog i dogovornog postupanja i da o tome ne postoje dokazi. Netočna je njezina žalbena interpretacija obrane optuženog Ž. B. prema kojoj je rekao da je odgovoran on sam i da ona nije bila uključena u te događaje, budući da je samo potvrdio izdavanje naloga za potpisivanje cesije, ali u svom iskazu nije preuzeo cjelokupnu odgovornost za poslovni odnos.

 

U tom kontekstu još valja napomenuti da je obrana optuženika u značajnoj međusobnoj proturječnosti i stoga očito usmjerena na prikrivanje stvarnog stanja jer je naveo da nije isporučena nikakva hidroizloacija i da on o tome ništa ne zna, a suprotno tome, također je rekao da je izdao nalog za potpisivanje ugovora o cesiji jer da se prethodno u vezi toga konzultirao s djelatnicima računovodstva trgovačkog društva R. d.d. i da je bila pripremljena sva potrebna dokumentacija za potpisivanje takvog ugovora.

 

Slijedom svega prethodno izloženog, nije točno, kako to žalba optuženice navodi, da se presuda temelji na pretpostavkama.

 

Stoga su žalbe optuženog Ž. B. i optužene N. P. u odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje neosnovane.

 

Državni odvjetnik se žali zbog sankcije izrečene optuženom Ž. B. smatrajući da je optuženiku trebao izreći bezuvjetnu kaznu zatvora jer da je prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti, a nedovoljno cijenio raniju osuđivanost i postupke u tijeku. Ovaj sud je ispitao sankciju izrečenu optuženom Ž. B. i optuženoj N. P. za kazneno djelo iz točke 2. pobijane presude i povodom njihovih žalbi budući da žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika sukladno odredbi članka 478. ZKP/08. u sebi sadrži, pored ostalog, i žalbu zbog odluke o kazni.

 

S obzirom na protek vremena od događaja koji je predmet ovog postupka, nije bilo osnove za strože kažnjavanje optuženog Ž. B. kako to predlaže državni odvjetnik, a razmatrajući pojedinačnu kaznu za djelo iz točke 2. pobijane presude, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud u tom dijelu optuženom Ž. B. i optuženoj N. P. valjano utvrdio i ocijenio okolnosti bitne za izbor vrste i mjere kazne sukladno članku 41. KZ/11. i pri tome vodio računa o svrsi kažnjavanja u smislu odredbe članka 47. stavka 1. KZ/11. Stoga žalba državnog odvjetnika u odnosu na sankciju za optuženog Ž. B. nije osnovana.

 

Osporavajući odluku o oduzimanju imovinske koristi u odnosu na točku 2. optuženica navodi da sud nema osnove od nje potraživati 250.000,00 kn jer nije nastala nikakva šteta za trgovačko društvo R. d.d. Imajući u vidu valjani zaključak suda da su oboje optuženih prisvojili robe u vrijednosti ukupno 500.000 kn i da je time društvu nastala šteta, prvostupanjski sud je ispravno od optuženice oduzeo polovicu tog iznosa od 250.000 kn, kao njezinu protupravnu imovinsku korist kako je obrazložio na listovima 31. i 32. presude, a što je bio dužan učiniti sukladno članku 5. KZ/11. prema kojem nitko ne smije zadržati imovinsku korist ostvarenu protupravnom radnjom. Ovaj sud je taj dio odluke ispitao i u odnosu na optuženog Ž. B. sukladno članku 478. ZKP/08. te našao da je ispravna. No, imajući u vidu da je nastupila zastara kaznenog progona u odnosu na kaznena djela iz točke 1. i 3. pobijane presude, valjalo je preinačiti odluku o oduzimanju ukupne imovinske koristi iz pobijane presude na način da se ona oduzima samo u odnosu na onu imovinsku korist koju su oboje optuženih stekli radnjama iz točke 2. pobijane presude pa je presuda preinačena u tom dijelu. Stoga je od oboje optuženih oduzeto po 250.000 kn koje su dužni uplatiti u državni proračun u roku od 15 dana od pravomoćnosti odluke, sve sukladno članku 5. i članku 77. KZ/11. u vezi članka 560. ZKP/08.

 

Vezano za odluku o troškovima postupka optuženica navodi da ju je trebalo u cijelosti osloboditi tih troškova jer prima invalidsku mirovinu od cca 1.400,00 kn te ima zdravstvenih problema, no odluka suda je pravilna i u tom dijelu budući da je sud, upravo zbog ovih razloga koji se navode u žalbi, optuženicu oslobodio troškova na ime nagrade za branitelja po službenoj dužnosti. Vodeći računa o broju rasprava, trudu kojeg je sud bio dužan uložiti sa ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja te troškove knjigovodstvenog vještačenja, osnovana je odluka suda o troškovima optuženice. Stoga je neutemeljena žalba državnog odvjetnika prema kojoj ne postoje razlozi za oslobođenje optuženice troškova branitelja po službenoj dužnosti e se napominje da se može raditi o minimalnim troškovima jer su oboje optuženih tijekom većine kaznenog postupka bili zastupani po izabranim braniteljima. Državni odvjetnik se žali i zbog oslobođenja troškova odvjetnika po službenoj dužnosti optuženog Ž. B. navodeći da isti ostvaruje primanja, nema maloljetne djece i posjeduje nekretninu. Međutim, ove okolnosti u konkretnoj situaciji nisu takve da bi dovele u pitanje dio odluke o oslobođenju troškova za optuženika.

 

Dakle, žalbama državnog odvjetnika, optuženog Ž. B. i optužene N. P. u odnosu na točku 2. pobijane presude nije dovedena u pitanje osnovanost i zakonitost presude u tom dijelu. Uslijed ove odluke u točki I. kojom je odbijena optužba kao i uslijed neosnovanosti žalbi u odnosu na točku 2. pobijane presude, valjalo je prihvatiti pojedinačne kazne zatvora koje su optuženicima utvrđene za kazneno djelo iz točke 2. i nakon toga izreći uvjetnu osudu, kao što je to učinio prvostupanjski sud. Stoga je optuženi Ž. B., na temelju članka 246. stavka 2. uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju sedam mjeseci, a na temelju članka 56. KZ/11. izrečena mu je uvjetna osuda na način da se kazna zatvora neće izvršiti ako on u vremenu od dvije godine ne počini novo kazneno djelo. Isto tako je optužena N. P., na temelju članka 246. stavka 2. uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11. osuđena na kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci, minimalnu koju odredbe o ublažavanju dopuštaju, a na temelju članka 56. KZ/11. optuženici je izrečena uvjetna osuda na način da se kazna zatvora neće izvršiti ako u vremenu od jedne godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Slijedom svega navedenog i u smislu članka 486. stavka 1. ZKP/08. prvostupanjska presuda je preinačena u odluci o kazni i oduzimanju imovinske koristi, a s obzirom na neosnovanost žalbi državnog odvjetnika, optuženog Ž. B. i optužene N. P., valjalo je u smislu odredbe članka 482. ZKP/08. te žalbe odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom, a nepreinačenom dijelu točke 2. pobijane presude, sve kao u točki II. izreke ove odluke.

 

Zagreb, 9. studenog 2020.