1                   Poslovni broj: 18 UsImio-425/19-8

 

Poslovni broj: 18 UsImio-425/19-8

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Splitu, po sucu Marici Goreta, uz sudjelovanje zapisničarke Nataše Brajević, u upravnom sporu tužitelja A. E., R., protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Glavnog tajništva, Službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Trg kralja Petra Krešimira IV br. 1, Zagreb, radi statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, nakon održane javne rasprave zaključene dana 30. listopada 2020. u prisutnosti tužitelja, a u odsutnosti tuženika, dana 09. studenog 2020.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

„I.Tužba se uvažava.

II.Oglašava se ništetnim, podredno poništava, rješenje Službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Glavno tajništvo, Ministarstvo obrane RH, Klasa: UP/II 561-01/19-01/461, Urbroj: 512M-0201-19-2 od 22.11.2019.

III.Nalaže se tuženik da u roku od 15 dana donese rješenje sukladno zahtjevu tužitelja kojim traži priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata za razdoblje od 13. 10.1991. do 22.10.1991. godine kao pripadnik VP 21325 Šibenik (113. br. HV) te od 15.05. 1995. do 22.05.1995. kao pripadnik 15. dp. HV.“

 

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II 561-01/19-01/461, Urbroj: 512M-0201-19-2 od 22. studenog 2019. odbijena je žalba tužitelja izjavljena na rješenje Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Split, Klasa: UP/I 561-01/19-01/200, Urbroj: 512M2-6504-19-3 od 20. kolovoza 2019. a kojim rješenjem je odbijen zahtjev tužitelja  za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata kao pripadnika … Š. od 13. listopada 1991. do 22. listopada 1991. i pripadnika … Š. od 15. svibnja 1995. do 22. svibnja 1995.

U tužbi tužitelja se u bitnome navodi kronologija postupanja u predmetnom upravnom postupku te da osporavano rješenje tuženika tužitelj pobija iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava odnosno što se nije postupalo po pravilima postupka. Ističe se naime, u bitnome, da u konkretnom slučaju nije poštovana odredba članka 7. Zakona o općem upravnom postupku tj. načelo materijalne istine. Jedan od razloga za odbijanje njegovog zahtjeva da je taj što u službenoj evidenciji nema podataka o njegovom sudjelovanju u Domovinskom ratu u traženom razdoblju iako zakonodavac u odredbi članka 159. stavak 6. istog Zakona predviđa mogućnost neslaganja službene evidencije jednog tijela sa stvarnim stanjem i drugim dokazima (izjave svjedoka, ili dokumentacija koju treba pribaviti nadležno tijelo) iz čega da proizlazi jasna intencija mogućeg materijalno pravnog preispitivanja sadržaja službene evidencije jednog tijela odnosno propusta u evidenciji. Nadalje, u konkretnom slučaju da su povrijeđene i odredbe članka 8., 47. i 12. ZUP-a iz razloga što da osporeno rješenje ne sadrži sve (obrazložene i jasne) razloge rješavanja konkretne upravne stvari. Naime, nadležno tijelo da nije određeno cijenilo vjerodostojnost izvedenih dokaza, posebno njegov iskaz i iskaze svjedoka te da nije cijenjena ni činjenica u svezi provjere službene evidencije odnosno dokumentacije da li se ona zbilja ne može pronaći (raspršenost po arhivima, koje osobe su nadležne za traženje, nedostatak osoblja koje traži itd.) ili može biti zagubljena kako pretpostavljaju svjedoci pa da se onda ne treba ni pozivati na istu ni tražiti. Nadalje se navodi da se nepotpuno utvrđeno činjenično stanje očituje u tome što da je drugostupanjsko tijelo kao i prvostupanjsko propustilo u dokaznom postupku pravilno cijeniti ono što je priloženo kao dokaz te navedeno jasno obrazložiti. U ovom slučaju da nije jasno obrazloženo zašto je neki dokaz prihvaćen a drugi nije odnosno zašto nisu prihvaćeni iskazi svjedoka sve redom hrvatskih branitelja i  moralnih vertikala dok da su prihvaćena službena izvješća onakva kakva su prezentirana prema kojoj da nije evidentiran, da nije pronađen podatak, da nema podataka a što da nije njegova krivica te da ne znači da podataka nema. Stoga, ako je rješenje doneseno na temelju „slobodne ocjene dokaza“ da to treba posebno obrazložiti. U bitnome se ističe i to da je simptomatično i zašto prvostupanjsko tijelo uopće ne vjeruje svjedocima u pogledu činjeničnog stanja, a drugostupanjsko tijelo to nekritički prihvaća. Iz izjava neposrednih svjedoka da je razvidno da je u traženim razdobljima bio pripadnik …. (113. brigada HV) i … Š. (15.DP. HV) te da je, s obzirom na izjave svjedoka, jasno da je bio naoružan, uniformiran, te da je s jasno uspostavljenom hijerarhijskom strukturom subordinacije, vršio vojničku dužnost. Tumačenja prvostupanjskog i drugostupanjskog tijela da predstavlja izbjegavanje stvarnog i istinitog utvrđivanja okolnosti njegovog sudjelovanja u Domovinskom ratu za navedena razdoblja te da je stavljen u diskriminirajući položaj jer da on osobno nije u mogućnosti pribaviti pisana dokazna sredstva. Uloga tijela koje su do sada vodili postupak da se svodi na puko konstatiranje i nabrajanje da postoje predviđena dokazna sredstva i da se na osnovi pravne norme, činjenica na koju se ono odnosi smatra dokazanom. Nadalje se u tužbi u bitnome navodi da se pogrešna primjena materijalnog prava drugostupanjskog rješenja ogleda u tome da nadležno drugostupanjsko tijelo u obrazloženju nije pravilno izabralo pravnu normu kada navodi da uvođenje u službenu evidenciju temeljem izjava svjedoka zahtijeva provođenje upravnog postupka priznavanja statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata te tužitelj u odnosu na navedeno ističe da se upravni postupak i vodi te su se saslušavali svjedoci jer da bi se u protivnom zahtjev u prvom stupnju odmah odbacio jer da se ovdje ne radi o priznavanju statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata jer da taj status već ima, već da se radi o utvrđivanju razdoblja sudjelovanja koje, kako službena tijela tvrde, nije upisano odnosno zabilježeno službenim evidencijama MORH-a i OS RH-a, a u okviru njegovog postojećeg statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata. U njegovom slučaju da se radi o nedopustivim propustima državnih tijela koja da njegov angažman u Domovinskom ratu nisu službeno i cjelovito zabilježila te uvela u službenu evidenciju. Tužitelj u bitnome ističe i to da činjenično stanje da je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata i da je trebao biti službeno evidentiran te samim tim i dobiti potvrdu temelji na odredbi članka 37. stavak 1. i 4. tadašnjeg Zakona o obrani (NN 74/93 – pročišćeni tekst), odredbi članka 2. stavak 1. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (NN 2/94), na odredbi članka 2. stavak Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (NN 108/96), Konvenciji o zakonima i običajima rata na kopnu, Pravilniku o zakonima i običajima rata na kopnu te smatra da  je u vrijeme njegovog sudjelovanja u Domovinskom ratu prema tada pozitivnim zakonskim propisima pripadnik oružanih snaga bio svaki građanin Republike Hrvatske koji je organizirano ili na drugi način sudjelovao u otporu protiv neprijatelja odnosno po nalogu nadležnih tijela državne vlasti Republike Hrvatske (čl. 37. st. 4. navedenog Zakona o obrani) sudjelovao u obrani suvereniteta u razdoblju od 30. svibnja 1990. (čl. 2. st. 1. navedenog Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji). S obzirom na navedeno tužitelj smatra da je njegov zahtjev od 4. travnja 2018. opravdan te da se iz njegovih navoda i zahtjeva i izjava neposrednih svjedoka i zapovjednika može zaključiti da je na organiziran način sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske protiv neprijatelja u razdoblju iz Domovinskog rata od 13. listopada 1991. do 22. listopada 1991. kao pripadnik … Š. (113. br. HV) te od 15. svibnja 1995. do 22. svibnja 1995. kao pripadnik 15. dp. HV. Slijedom svega navedenog tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se njegova tužba uvaži, da se osporavano rješenje tuženika oglasi ništavim podredno poništi, da se tuženiku naloži da u roku u od 15 dna donese rješenje sukladno njegovom zahtjevu te da tuženik bude obvezan naknaditi mu troškove ovoga spora.

              Tuženik u odgovoru na tužbu navode tužitelja smatra neutemeljenim, poziva se na odredbu članka 3. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (Narodne novine, broj 121/17 – u daljnjem tekstu: ZHBDR) kao i odredbu članka 179. stavak 1. točka a. istog Zakona, koje odredbe i citira, u bitnome ponavlja navode iz obrazloženja osporavanog rješenja te ističe da  se, suprotno navodima iz tužbe, ne radi o neurednim evidencijama već da je upravo u ovom postupku provjerena točnost evidencija te temeljem tako utvrđenog stanja odlučeno o zahtjevu tužitelja primjenom materijalnog prava. Tužitelj da ni u tužbi nije ponudio nove dokaze koji bi doveli do drugačijeg rješavanja ove upravne stvari. Slijedom navedenog predlaže da se tužba i tužbeni zahtjev odbiju u cijelosti.

U tijeku ovog upravnog spora je dostavom podnesaka i održavanjem ročišta za raspravu svakoj stranci u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 – dalje: ZUS) dana mogućnost izjašnjavanja o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

Tužitelj je na ročištu održanom dana 30. listopada 2020. ostao kod navoda tužbe i tužbenog zahtjeva te poriče navode odgovora na tužbu a sve iz razloga navedenih u tužbi.

Tuženik na ročište nije pristupio, a svoj izostanak je opravdao podneskom zaprimljenim kod ovoga suda dana 15. listopada 2020.

              U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u predmetni spis te spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a ovaj sud utvrđuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog upravnog spora je sukladno odredbi članka 3. ZUS-a ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženika od 22. studenog 2019.

Iz podataka spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu razvidno je da je tužitelj zahtjevom od 04. travnja 2018. zatražio utvrđivanje statusa Hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata za razdoblje od 13. listopada 1991. do 22. listopada 1991. temeljem pripadnosti …. Š. (113. br. HV) te za razdoblje od 15. svibnja 1995. do 22. svibnja 1995. temeljem pripadnosti 15 dp. HV navodeći u bitnome da je izvršavao vojne zadaće sukladno odredbi članka 3. stavak 1. i 2. ZHBDR-a.

Odredbom članka 3. stavak 1. ZHBDR-a propisano je da je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao: a)pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga), b)pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991., c)pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenja vojnog roka ako je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 30 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991., d)pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom umro u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991., e)pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom nestao u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. I f)pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom zatočen u neprijateljskom logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.

Odredbom stavka 2. istog članka propisano je da se pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: obrana suvereniteta Republike Hrvatske), u smislu stavka 1. ovoga članka, podrazumijeva  oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.

Odredbom stavka 3. istog članka propisano je da Hrvatski branitelji iz Domovinskog rata iz stavka 1. ovoga članka i članovi njihovih obitelji ostvaruju prava prema ovom Zakonu.

Odredbom stavka 4. istog članka propisano je da se status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata iz ovoga članka dokazuje potvrdom ministarstva nadležnog za obranu odnosno ministarstva nadležnog za unutarnje poslove.

Odredbom članka 179. stavak 1. točka a) propisano je da status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata utvrđuje ministarstvo nadležno za obranu odnosno ministarstvo nadležno za unutarnje poslove po zahtjevu stranke nakon provedenoga upravnog postupka ili po službenoj dužnosti na temelju činjenica o kojima vodi službenu evidenciju.

Iz podataka spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu razvidno je a što ni među strankama nije sporno, da tužitelj ima status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata kao pripadnik …. D. (142. br. HV) od 31. svibnja 1993. do 29. srpnja 1993., da prema očitovanju Područnog odsjeka za poslove obrane Š. od 28. ožujka 2019. na popisima koji se odnose na ….. Š. (113. brigada HV) i na … Š. (15. dp. HV) nije pronađen podatak da je tužitelj  u traženom razdoblju bio pripadnikom navedenih postrojbi, da je prema očitovanju Zapovjedništva Hrvatske kopnene vojske Odjela … K. od 11. listopada 2018. tužitelj od 15. svibnja 1995. do 22. svibnja 1995. bio na vojnoj vježbi, da se prema očitovanju Zapovjedništva Hrvatske kopnene vojske Odjela … K. od 27. lipnja 2018. tužitelj ne nalazi na popisima vojnih osoba …. Š. vezano za sudjelovanje u Domovinskom ratu od 13. listopada 1991. do 22. listopada 1991. 

Nadalje, iz potvrde … Š. od 22. svibnja 1995. je razvidno da je tužitelj po pozivu izvršavao vojnu obvezu u J. u vremenu od 15. svibnja 1995. do 22. svibnja 1995.

Iz potvrde izdane od Ministarstva unutrašnjih poslova, Zbora narodne garde od 23. listopada 1991. razvidno je da je tužitelj,  koji je zaposlen kod Š. v. t.,  pozvan dana 13. listopada 1991. na vojnu obvezu u Zbor narodne garde na kojoj vojnoj obvezi je bio ukupno 9 dana od 13. listopada 1991. do 22. listopada 1991. a koja potvrda je izdana na zahtjev vojnog obveznika te mu služi za pravdanje izostanka s radnog mjesta za navedeno vrijeme.

Spisu tuženog tijela prileže i pisane izjave Đ. P. od 27. ožujka 2018., Č. Ž. od 12. ožujka 2018. i V. G. od 23. ožujka 2018, ovjerene po javnom bilježniku, prema kojim izjavama je tužitelj bio u redovima Hrvatske vojske od 13. listopada 1991. do 22. listopada 1991. te da je bio uniformiran i imao naoružanje.

Nadalje spisu tuženog tijela prileži zapisnik od 30. travnja 2018.  u kojem je sadržana izjava tužitelja iz koje u bitnome proizlazi da je kroz razdoblje od 13. listopada 1991. do 22. listopada 1991. bio pripadnik … Š., da je i prije vojarni K., Z. i S., koje su pale 17. rujna 1991., bio pripadnikom postrojbe, da nije dobio nikakav poziv od tadašnjeg Ureda za obranu jer da je još od vremena civilne zaštite i mjesnih straža bio prisutan u obrani R., da je kontinuirano obnašao dužnost vojnika na terenima R., Z., S. i K., da je bio, kao i cijela postrojba osiguranja u 24-atnoj spremnosti, da je bio naoružan (kalašnjikov) i uniformiran, sve u R., da je njegov neposredno nadređeni bio V. G. a navodi i to da  u predmetnom razdoblju nije bilo neposrednih borbenih djelovanja jer je na tom području sve bilo riješeno tzv. rujanskim ratom iz 1991. Nadalje, navodi da je dana 22. listopada 1991. vraćen na svoje radno mjesto, da za navedeno razdoblje nije primio nikakvu naknadu jer je bio u radnom odnosu. Što se tiče traženog razdoblja od 15. svibnja 1991. do 22. svibnja 1191. navodi da se isto odnosi na vojnu vježbu koja je održana u J. te da svoj zahtjev temelji na novom ZHBDR iz razloga jer se u istom predviđa priznavanje statusa hrvatskog branitelja kroz vršenje obuke.

Spisu tuženog tijela prileži i zapisnik od 14. svibnja 2018. o izjavi svjedoka Đ. P. (zapovjednik Obalsko topničkog diviziona u garnizonu R. koji je bio u sastavu 113. brigade ZNG Š., ima status branitelja iz Domovinskog rata, između ostalog, i za razdoblje od 04. listopada 1991. do 05. ožujka 1991. kao pripadnik djelatnog sastav …. –Š.-… brigada) prema kojoj izjavi je tužitelj kroz razdoblje od 13. listopada 1991. do 22. listopada 1991. bio pripadnik ... brigade Š., da je bio zadužen oružjem i vojnom uniformom, da je izvršavao dužnost vojnika-stražara u zapovjedništvu garnizona, da je dragovoljno pristupio ... brigadi, da je demobiliziran jer nije postojala potreba za njegov daljnji boravak u postrojbi te da je prilikom napuštanja postrojbe u garnizonu razdužen. Navodi i to da tužitelj nije bio evidentiran u službenim dokumentima postrojbe jer je u istoj proveo kratko vremensko razdoblje.

Nadalje, spisu tuženog tijela prileže i zapisnici od 30. travnja 2018. o iskazima svjedoka Č. Ž. (tužitelju bio nadređeni zapovjednik straže) i V. G. (tužitelju bio nadređeni zapovjednik voda osiguranja) koji u svojim iskazima u bitnome navode da je tužitelj  kroz razdoblje od 13. listopada 1991. do 22. listopada 1991. bio pripadnik ... brigade HV i to tzv. tadašnjeg voda osiguranja vojarni koje su oslobođene (S., K. i Z.) te da je bio naoružan (kalašnjikov) i uniformiran. 

Prvostupanjskim rješenjem od 20. kolovoza 2019. zahtjev tužitelja A. E. je odbijen uz obrazloženje, u bitnome, da je ocjenjujući navode podnositelja zahtjeva, očitovanja Područnog odsjeka za poslove obrane Š., očitovanja … K., … S., izjave svjedoka koji potvrđuju navode imenovanog i potvrdu ZNG broj: … od 23. listopada 1991., zaključiti da je imenovani pozvan na izvršenje vojne obveze koja je trajala od 13. listopada 1991. do 22. listopada 1991., da imenovani nije bio u statusu pričuvnog pripadnika … Š. u predmetnom razdoblju u smislu članka 3. stavak 1. točka a) i stavka 2. ZHBDR-a iako je bio angažiran desetak dana na poslovima osiguranja vojarni, da u traženom razdoblju nije bilo neposrednog  borbenog djelovanja  jer je na tom području sve riješeno tzv. „rujanskim ratom 1991.“, da se i zahtjev imenovanog, koji se odnosi na razdoblje od 15. svibnja 1995. do 22. svibnja 1995. kao pripadnika …., odnosi na izvršavanje vojne obveze te da je zaključeno da nisu ispunjeni uvjeti za priznavanje traženog statusa sukladno članku 3. stavak 1. i 2.  ZHBDR-a budući se u navedenom slučaju nije radilo o neposrednoj obuci i pripremi za odlazak na bojište nego o izvršavanju vojne obveze koja nije uključivala odlazak na bojište.

Tužitelj je na navedeno prvostupanjsko rješenje izjavio žalbu koja je osporavanim rjeenjem tuženika od 22. studenog 2019. odbijena. Tuženik se u obrazloženju osporavanog rješenja poziva na odredbu članka 3. ZHBDR-a, izvršeni uvid u očitovanja u spisu, izjave tužitelja i saslušanih svjedoka, zaključuje da je na temelju vjerodostojne dokumentacije  te temeljem odredbe članka 3. stavak 1. i 2. dokumentacije razvidno razdoblje u kojem je žalitelj (ovdje tužitelj) bio učesnik Domovinskog rata.

Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja, ovaj sud je, suprotno tužbenim navodima, mišljenja, da u postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja nisu povrijeđena pravila postupaka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno uz pravilnu primjenu materijalnog prava, da je ospravano rješenje dostatno obrazloženo te da nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

Naime, iz prethodno citiranih  odredbi ZHBDR-a proizlazi da je za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata potrebno kumulativno ispuniti dvije pretpostavke: da je osoba organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske u smislu članka 3. stavka 1. ZOHBDR-a i da je sudjelovala u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, što podrazumijeva oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.

Kada se ima u vidu potvrda izdana od Ministarstva unutrašnjih poslova, Zbora narodne garde od 23. listopada 1991. te u bitnome suglasni iskazi tužitelja i svjedoka Đ. P., koji je kao službena osoba navedenu potvrdu i potpisao, te svjedoka Č. Ž. te V. G., koji su bili neposredni zapovjednici tužitelja, zaključiti je da je tužitelj kroz razdoblje od 12. listopada 1991. do 22. listopada 1991. bio pripadnik … (…. brigade HV) izvršavajući dužnost osiguranja oslobođenih vojarni. Iskazi tužitelja i svjedoka nisu u suglasju sa gore navedenom službenom dokumentacijom, jer, kako to proizlazi iz iskaza svjedoka Đ. P., tužitelj nije ni evidentiran kao pripadnik navedene postrojbe jer je u istoj proveo kratko vrijeme, a što, po mišljenju ovoga suda ne može ići na teret tužitelja. No, činjenica je da iz iskaza tužitelja kao i iz iskaza saslušanih svjedoka nedvojbeno proizlazi da kroz navedeno razdoblje  nije bilo borbenih djelovanja jer je sve riješeno tzv. „rujanskim ratom iz 1991.“, da je tužitelj dana 22. listopada 1991. razdužen jer nije bilo potrebe za njegovim daljnjim boravkom u postrojbi te se isti vratio na svoje radno mjesto. 

Nadalje, iz prednjih utvrđenja (zahtjeva tužitelja, potvrde od  25. svibnja 1995., službene evidencije) nedvojbeno proizlazi da je tužitelj kroz razdoblje od 15. svibnja 1995. do 22. svibnja 1995. bio na vojnoj vježbi u J.. Međutim, iz podataka spisa ne proizlazi da bi kroz to razdoblje bilo borbenih djelovanja odnosno oružanog otpora agresoru te da je tužitelj nakon 22. svibnja 1991. upućen na bojište već se očito vratio na svoje radno mjesto.

Kako dakle tužitelj u predmetnim traženim razdobljima nije pružao oružani otpor agresoru niti je djelovao u izravnoj vezi s tim otporom, a jednako tako nije otišao na bojište kako bi se njegov pripadnost 113. brigadi te navedena vojna vježba  dovele u izravnu vezu sa otporom agresoru (odlazak u postrojbu na borbeni položaj, obuka i priprema za odlazak na bojište), već se vratio na svoje radno mjesto, to u konkretnom slučaju, po ocjeni ovoga suda, nije udovoljeno uvjetu iz odredbe članka 3. stavak 2. ZHBDR-a. Stoga je tuženo tijelo pravilno postupilo kada je odbilo žalbu tužitelja i potvrdilo prvostupanjsko rješenje od 20. kolovoza 2019. kojim je odbijen zahtjev tužitelja. Stoga, prigovori tužitelja iz tužbe nisu od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari, niti je tužitelj svojim prigovorima doveo u sumnju pravilnost u upravnom postupku utvrđenog činjeničnog stanja.

Slijedom navedenog i utvrđenog, tuženik, po ocjeni ovoga suda, osporavanim rješenjem nije povrijedio zakon na štetu tužitelja, a kako nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09) to je na temelju odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a tužbeni zahtjev tužitelja valjalo kao neosnovan odbiti, odnosno presuditi kao u izreci ove presude.

              Odluka o troškovima ovoga spora je izostala jer tužitelj iste nije popisao.

 

U Splitu, 09. studenog 2020.

                                                                                                                                            S U D A C

 

                                                                                                                                            Marica Goreta, v.r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u tri primjerka, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Nataša Brajević