- 1 -              I Kž-Us 106/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 106/2020-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić kao predsjednice vijeća te Damira Kosa i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. R. i dr., zbog kaznenih djela iz članka 333. stavka 1. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. - dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbama optuženog D. P., optuženog N. Đ. i optuženog I. M., podnesenima protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 17. rujna 2020. broj Kv-I-Us-54/2020 (K-Us-55/2014), u sjednici vijeća održanoj 9. studenog 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Odbijaju se žalbe optuženog D. P., optuženog N. Đ. i optuženog I. M. kao neosnovane.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 17. rujna 2020. broj Kv-I-Us-54/2020 (K-Us-55/2014) pod točkom I./ izreke, na temelju članka 557.e stavka 3. u vezi s člankom 557.a stavkom 1. točkom a) Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.), produljene su privremene mjere osiguranja oduzimanja imovinske koristi određene pravomoćnim rješenjem suca istrage Županijskog suda u Zagrebu broj Kir-Us-232/12 od 8. lipnja 2012., pravomoćnim rješenjem suca istrage Županijskog suda u Zagrebu broj Kir-Us-239/12 od 12. lipnja 2012., pravomoćnim rješenjem suca istrage Županijskog suda u Zagrebu broj Kir-Us-244/12 od 15. lipnja 2012., pravomoćnim rješenjem suca istrage Županijskog suda u Zagrebu broj Kir-Us-246/12 od 15. lipnja 2012., pravomoćnim rješenjem suca istrage Županijskog suda u Zagrebu broj Kir-Us-449/13 od 12. lipnja 2013., pravomoćnim rješenjem optužnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu broj KOV-US-3/14 od 12. lipnja 2014. i pravomoćnim rješenjem suca istrage Županijskog suda u Zagrebu broj Kir-Us-245/12 od 15. lipnja 2012. prema protivnicima osiguranja - trgovačkim društvima E. A. d.o.o., A. d.o.o., I. S. d.o.o., A. A. d.o.o., N. R. d.o.o., K. d.o.o, N. K. d.o.o., U. A. d.o.o., L. R. d.o.o., M. M. d.o.o., U. d.o.o., O.-R. d.o.o, E. d.o.o., Z. N. d.o.o., I. d.o.o., G. N. d.o.o., B. P. d.o.o., S. d.o.o. i C. O. d.o.o., optuženicima D. P., I. M. i N. Đ. te prema A. M., R. F., S. G., S. R. i R. R., a u odnosu na predmete osiguranja - nekretnine precizirane u točki I./ izreke tog rješenja. Pod točkom II./ izreke, na temelju članka 557.e stavka 2. ZKP/08., određeno je da privremene mjere mogu trajati najdulje šezdeset dana od dana dostave državnom odvjetniku obavijesti o pravomoćnosti odluke kojom je oduzeta imovinska korist.

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi D. P. po branitelju, odvjetniku M. M., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine.

 

Žalbu protiv tog rješenja podnio je i optuženi N. Đ. po branitelju, odvjetniku I. C., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. te stavaka 2. i 3. ZKP/08., povrede kaznenog zakona iz članka 467. točke 2. u vezi s člankom 469. točkama 1. i 4. ZKP/08. te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Žali se i optuženi I. M., i to osobno i po braniteljici. U osobno podnesenoj žalbi nisu izrijekom naznačene žalbene osnove, a predloženo je da se pobijano rješenje ukine i „donese rješenje kojim ukida se privremena mjera u odnosu na mene, odnosno nekretninu koja je u mojem vlasništvu, te da postupak oko odlučivanja o produljenju predmetne privremene mjere vrati nazad Županijskom sudu u Zagrebu, a sve kako bi dobio mogućnost sudjelovanja u tom postupku, kako mi to Zakon i dopušta.“ U žalbi podnesenoj po braniteljici, odvjetnici A. G. kao žalbene osnove naznačene su bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešna primjena materijalnog prava, a predloženo je pobijano rješenje preinačiti, podredno ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Budući da se ove žalbe međusobno sadržajno nadopunjavanju, bit će razmotrene kao jedinstvena žalba optuženog I. M.

 

Spis predmeta je, sukladno odredbi članka 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Nije u pravu optuženi I. M. kada u svojoj žalbi ističe da sutkinja Ž. S. nije mogla sudjelovati u donošenju pobijanog rješenja jer u ovom kaznenom postupku ima status člana raspravnog vijeća. Naime, ta okolnost nije razlogom isključenja od obavljanja sudske dužnosti u smislu nijedne odredbe iz članka 32. stavka 1. točaka 1. do 5. ZKP/08. niti je u konkretnom slučaju ispunjen razlog za otklon od obavljanja sudske dužnosti u smislu odredbe članka 32. stavka 2. ZKP/08.

 

Ovaj optuženik nije u pravu ni kada tvrdi da mu je počinjena „bitna povreda prava zagarantiranih Zakonom i Ustavom Republike Hrvatske“ jer nije pozvan na sjednicu vijeća na kojoj je doneseno pobijano rješenje kako bi mu se dala mogućnost da iznese svoje argumente u vezi s produljenjem mjere opreza. Naime, nijednom odredbom važećeg ZKP/08. nije propisano da se na sjednicu vijeća na kojoj se odlučuje o daljnjoj sudbini primjene privremenih mjera osiguranja oduzimanja imovinske koristi pozivaju stranke.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., optuženi D. P. ističe da je izreka pobijanog rješenja u suprotnosti s obrazloženjem istog te da pobijano rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama na kojima se temelji njegova odgovornost, kao i da nigdje nije obrazloženo u čemu se sastoji opasnost da se eventualna tražbina Republike Hrvatske neće moći naplatiti.

 

Žaleći se iz iste žalbene osnove, optuženi N. Đ. ističe da u pobijanom rješenju nije navedeno koju je to on imovinsku korist sebi pribavio, dok optuženi I. M. u okviru ove žalbene osnove ističe da iz obrazloženja pobijanog rješenja nije razvidna analiza dosadašnjeg tijeka postupka i podataka koji su prikupljeni u postupku, posebno u odnosu na postojanje osnovane sumnje da bi upravo on počinio kazneno djelo za koje se tereti, primjenu blažeg zakona, visinu navodno pribavljene imovinske koristi i vrijednost nekretnina, odnosno blokirane imovine.

 

Ovi žalitelji u navedenom, međutim, nisu u pravu jer je prvostupanjski sud u pobijanom rješenju dao razloge o svim odlučnim činjenicama, pa tako i o onima koje se odnose na postojanje osnovane sumnje na počinjenje kaznenih djela iz potvrđene optužnice. Naime, na strani 58. tog rješenja navedeno je da se potvrđenom optužnicom USKOK-a broj K-US-139/12 od 14. siječnja 2014. optuženom M. R. i drugim optuženicima (među kojima su i optuženici D. P., N. Đ. i I. M.) stavlja na teret počinjenje kaznenih djela iz članka 333. stavaka 1. i 3. i dr. KZ/97. Tom se optužnicom optuženici terete da su u razdoblju od početka 2007. do kraja 2011. pristupili organizaciji koja se bavila davanjem zajmova zainteresiranim osobama uz ugovaranje nerazmjerne imovinske koristi, a radi prikrivanja svog djelovanja osnovali su brojna trgovačka društva, koja su prema osobama koje su uzimale zajmove prikazivali kao zajmodavce ili posrednike pri sklapanju i naplati zajmova, na koji način su si pribavili imovinsku korist od najmanje 91.350.523,40 kuna.

 

Prvostupanjski je sud naveo i da se postojanje opasnosti da tražbina Republike Hrvatske glede oduzimanja imovinske koristi ostvarene protupravnom radnjom neće moći biti ostvarena ili da će njezino ostvarenje biti otežano ako privremena mjera ne bude određena pretpostavlja, i to sukladno odredbi članka 557.b ZKP/08. (stranica 59., odlomak 2. pobijanog rješenja). Stoga istu nije potrebno dodatno i opsežnije obrazlagati.

 

S obzirom na navedeno, na zakonitost pobijanog rješenja nisu od utjecaja ni žalbene tvrdnje optuženog D. P. da on posjeduje samo tu nekretninu opterećenu privremenom mjerom, novac za kupnju koje je dobio od strica i oca.

 

Što se tiče žalbenih tvrdnji optuženika N. Đ. i I. M. da u pobijanom rješenju nije navedena visina pribavljene imovinske koristi, valja reći da je visina imovinske koristi u ukupnom iznosu naznačena u potvrđenoj optužnici kojom su optuženici obuhvaćeni u svojstvu supočinitelja, dok je visina protupravno stečene imovinske koristi u odnosu na svakog pojedinog optuženika predmet utvrđivanja na raspravi.

 

Isto tako, u pobijanom rješenju nije bilo potrebno obrazlagati pitanje pravnog kontinuiteta i primjenu blažeg zakona s obzirom na činjenicu da je u međuvremenu stupio na snagu KZ/11., a u odnosu na kaznena djela za koja se vodi ovaj kazneni postupak, kako to neosnovano ističe optuženi I. M. u svojoj žalbi. Naime, o tom će pravnom pitanju računa voditi prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke o meritumu stvari.

 

Optuženi I. M. nije u pravu ni kada u svojoj žalbi ukazuje na nerazmjernost između blokirane imovine i pretpostavljene pribavljene imovinske koristi inkriminiranim kaznenim djelom budući da je predmet privremene mjere u odnosu na tog optuženika 1/2 dijela stana u Z. površine 62,69 m2, čija je tržišna vrijednost daleko ispod iznosa protupravno stečene imovinske koristi inkriminirane terećenim mu kaznenim djelom.

 

Uzevši u obzir da nekretnine u odnosu na koje je produljena ova privremena mjera, prema sadržaju optužnice i navodima sadržanima u obrazloženju pobijanog rješenja, pripadaju optuženicima, odnosno s njima povezanim osobama, a ranije su bile u vlasništvu velikog broja oštećenika, a za koje nekretnine se osnovano sumnja da su pribavljene kaznenim djelom, nema govora o tome da bi određivanjem privremenih mjera na navedenim nekretninama bilo povrijeđeno pravo vlasništva optuženika, zajamčeno člankom 48. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14. - dalje: Ustav) i člankom 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10. - dalje: Konvencija), kako to u žalbi neosnovano tvrdi optuženi I. M. Naime, upravo ograničavanje prava vlasništva u konkretnom slučaju ima uporište u odredbi članka 16. Ustava, kojom je propisano da se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitili sloboda i prava drugih ljudi, pravni poredak, javni moral i zdravlje, pri čemu svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju, a što ovdje i jest tako.

 

Nisu osnovane ni žalbene tvrdnje optuženog N. Đ. da mu je pobijanim rješenjem teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom budući da je riječ o kaznenom postupku koji će, ne njegovom krivnjom, izuzetno dugo trajati, a u kojem razdoblju on neće moći raspolagati jedinom nekretninom koju posjeduje.

 

Naime, već je prethodno obrazloženo zašto pobijano rješenje nije u suprotnosti s člankom 48. stavkom 1. Ustava i člankom 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju te iz kojih razloga je sukladno odredbi članka 16. Ustava, odnosno zbog kojih Ustavom propisanih razloga je ograničeno njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva. Sama činjenica duljine trajanja ovog kaznenog postupka i okolnost da zbog privremene mjere on neće biti u mogućnosti raspolagati jedinom nekretninom koju posjeduje dok je na snazi ova privremena mjera ne može se smatrati teškom povredom prava na pravično suđenje u smislu članka 468. stavka 2. ZKP/08.

 

Što se tiče žalbenih navoda optuženog N. Đ. da sud nakon potvrđivanja optužnice nije svaka tri mjeseca ispitivao postojanje zakonskih uvjeta za daljnju primjenu privremene mjere, valja reći da rok za ispitivanje uvjeta za daljnju primjenu privremene mjere iz članka 557.e stavka 3. ZKP/08 nije prekluzivne naravi. Stoga propuštanje tog roka ne dovodi nužno do ukidanja i prestanka same privremene mjere, tim više što se taj rok primjenjuje tek od 27. srpnja 2017., kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 70/17.).

 

Optuženici D. P. i I. M. svojim žalbama nastoje dovesti u pitanje i postojanje osnovane sumnje na počinjenje terećenih im kaznenih djela. Međutim, bez uspjeha budući da osnovana sumnja, kao što je već prethodno navedeno, proizlazi iz potvrđene optužnice.

 

Budući da žalbe optuženika D. P., N. Đ. i I. M. nisu osnovane te da ni ispitivanjem pobijanog rješenja sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08. ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena ni neka od povreda na koje je dužan paziti po službenoj dužnosti, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 9. studenog 2020.