- 1 -              I Kž 406/2017-10

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 406/2017-10

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić kao predsjednice vijeća te Perice Rosandića i Damira Kosa kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika B. K. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženika B. K. i optuženika I. S. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 1. lipnja 2017. broj K-93/2015., u sjednici vijeća održanoj 9. studenog 2020., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika I. S., R. K., odvjetnika iz Z.

 

 

p r e s u d i o   j e   i   r i j e š i o   j e:

 

I.              Prihvaća se djelomično žalba optuženika B. K. te u cijelosti žalba optuženika I. S., ukida se pobijana presuda u odnosu na optuženika B. K. i optuženika I. S. i kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., opisano u točki 1.) izreke i u tom se dijelu predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Uslijed ove odluke, žalba državnog odvjetnika u tom dijelu je bespredmetna.

 

II.              Uslijed odluke pod I. te djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se optuženik B. K. za kazneno djelo iz članka 256. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., opisano u točki 2.) izreke, na temelju članka 256. stavka 3. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora od 1 (jedne) godine.

 

III.              U ostalom se dijelu žalba optuženika B. K. odbija kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu, optuženik B. K. i optuženik I. S. proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenih djela protiv gospodarstva i to optuženik B. K. kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. opisanog u točki 1.) izreke prvostupanjske presude i kaznenog djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. opisanog u točki 2.) izreke prvostupanjske presude, a optuženik I. S. kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. opisanog u točki 1.) izreke prvostupanjske presude. Optuženiku B. K. je na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. za kazneno djelo iz točke 1.) utvrđena kazna zatvora od jedne godine i tri mjeseca, a na temelju članka 256. stavka 3. KZ/11. mu je za kazneno djelo iz točke 2.) kazna zatvora od jedne godine pa je optuženik B. K. za navedena kaznena djela i uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od dvije godine. Na temelju članka 57. KZ/11. optuženiku B. K. izrečena je djelomična uvjetna osuda tako da se od jedinstvene kazne zatvora na koju je optuženik B. K. osuđen izvršava jedna godina, a dio kazne od jedne godine neće se izvršiti ako optuženik u roku od četiri godine ne počini novo kazneno djelo, s time da vrijeme provjeravanja u odnosu na uvjetovani dio kazne počinje teći od pravomoćnosti presude.

 

Optuženik I. S. je za kazneno djelo opisano u točki 1)., na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora od jedne godine i jednog mjeseca, a na temelju članka 57. KZ/11. optuženiku I. S. izrečena je djelomična uvjetna osuda tako da se od kazne zatvora na koju je optuženik I. S. osuđen izvršava šest mjeseci, a dio kazne od sedam mjeseci neće se izvršiti ako optuženik u roku od četiri godine ne počini novo kazneno djelo, s time da vrijeme provjeravanja u odnosu na uvjetovani dio kazne počinje teći od pravomoćnosti presude.

 

Na temelju članka 4. stavka 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem te članka 77. KZ/11., utvrđeno je da novčani iznos od 2.402.960,09 kuna (riječima: dva miliona četiristo dvije tisuće devetsto šezdeset kuna i devet lipa) predstavlja imovinsku korist koju je optuženik B. K. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11, a iznos od 1.155.510,09 kuna (riječima: milion stopedeset pet tisuća petsto deset kuna i devet lipa) predstavlja imovinsku korist koju je optuženik I. S. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. te da su navedeni novčani iznosi imovina Republike Hrvatske pa je naloženo optuženiku B. K. da Republici Hrvatskoj uplati novčani iznos od 2.402.960,09 kuna (riječima: dva miliona četiristo dvije tisuće devetsto šezdeset kuna i devet lipa) te optuženiku I. S. da Republici Hrvatskoj uplati novčani iznos od 1.155.510,09 kuna (riječima: milion stopedeset pet tisuća petsto deset kuna i devet lipa) u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske, u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje: ZKP/08-14.), oštećeniku Republici Hrvatskoj dosuđen je imovinskopravni zahtjev u cijelosti te je naloženo optuženiku B. K., OIB: ..., iz Z., ..., da oštećenoj Republici Hrvatskoj, Ministarstvu, OIB: ..., na ime imovinskopravnog zahtjeva isplati iznos od 1.219.444,21 kunu (riječima: milion dvjestodevetnaesttisuća četiristočetrdesetčetiri kune i dvadesetjednu lipu) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. siječnja 2009. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za osam postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do namirenja, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od osam dana.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08-14. optuženik B. K. dužan je podmiriti troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 9.176,64 kune (riječima: devet tisuća stosedamdesetšest kuna i šezdesetčetiri lipe), troškove branitelja po službenoj dužnosti u iznosu od 14.156,25 kuna (riječima: četrnaest tisuća sto pedeset šest kuna i dvadeset pet lipa), te paušalnu svotu u iznosu od 5.000,00 kuna (riječima: pet tisuća kuna), a optuženik I. S. troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 9.176,64 kune (riječima: devettisuća stosedamdesetšest kuna i šezdesetčetiri lipe), troškove branitelja po službenoj dužnosti u iznosu od 8.025,00 kuna (riječima: osam tisuća dvadeset pet kuna) te paušalnu svotu u iznosu od 5.000,00 kuna (riječima: pet tisuća kuna).

 

Protiv te je presude žalbu podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni (članka 471. stavak 1. ZKP/08-14.), predlažući „da Vrhovni sud Republike Hrvatske ovu žalbu uvaži i pobijanu presudu preinači na način da se optuženicima B. K. i I. S. izrekne kazna zatvora“

 

Protiv presude se žali i optuženik B. K. osobno i po branitelju P. C., odvjetniku iz Z. U osobnoj žalbi nisu navedene žalbene osnove, a predlaže se ukidanje presude, dok je žalba po branitelju podnesena zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom „da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da oslobodi I. Okr., a podredno da ukine pobijanu presudu i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odlučivanje“. S obzirom na to da se ove dvije presude sadržajno podudaraju i nadopunjuju, bit će razmatrane kao jedna optuženikova žalba.

 

Žalbu je protiv presude podnio i optuženik I. S. po branitelju R. K., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. Žalbom se predlaže „Vrhovnom sudu Republike Hrvatske rješenjem preinačiti presudu i II okrivljenika osloboditi optužbe, ili ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odluku, uz uputu o načinu i kvaliteti obrazlaganja elemenata djela, tereta dokazivanja, kao i razloga odabira sankcije. Podredno; predlaže se presudom preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu kazne, na način da se II okrivljenika osudi na uvjetnu osudu, uz intervenciju u činjenični opis inkriminacije, tako da se imovinska korist izrazi kao točno neutvrđen iznos, svakako veći od 60.000,00 kuna, koji iznos onda da se od okrivljenika i oduzme“. Ujedno je u žalbi zatraženo da se optuženikovog branitelja izvijesti o održavanju sjednice vijeća, čemu je udovoljeno.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08-14., spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća je održana u prisutnosti branitelja optuženika I. S., R. K., odvjetnika iz Z., dok na sjednicu nisu pristupili uredno izvješteni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske te optuženik I. S. pa je sjednica održana u njihovoj odsutnosti (članak 475. stavak 4. Zakona o kaznenom postupku, „Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08-19.).

 

Žalbe optuženika B. K. i optuženika I. S. podnesene zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. opisanog u točki 1.) izreke prvostupanjske presude su osnovane pa je presudu u tom dijelu djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika B. K. te u cijelosti žalba optuženika I. S. trebalo ukinuti, uslijed čega je žalba državnog odvjetnika podnesena u odnosu na oba optuženika zbog odluke o kazni za to djelo postala bespredmetna. Uslijed takve odluke te djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika zbog odluke o kazni u odnosu na optuženika B. K. i kazneno djelo iz članka 256. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., preinačena je pobijana presuda na način da je optuženik za kazneno djela iz članka 256. stavka 3. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora od jedne godine, dok je njegova žalba u ostalom dijelu neosnovana.

 

Optuženici B. K. i I. S., pobijajući prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-14., ističu da je izreka pobijane presude proturječna njezinim razlozima te da obrazloženje presude ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama koji su navedeni u presudi su nejasni i u znatnoj mjeri proturječni.

 

Međutim, protivno ovakvim žalbenim navodima, prvostupanjski je sud u obrazloženju pobijane presude dao jasne, valjane i u svemu dostatne razloge za svoja utvrđenja bez proturječja, bilo međusobnog, bilo u odnosu na zapisnike koji se nalaze u spisu predmeta, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Pritom je prvostupanjski sud ocijenio istinitost i vjerodostojnost, kako obrane svakog optuženika, tako i iskaza ispitanih svjedoka, dovodeći ih u međusobnu vezu te ih povezujući s nalazom i mišljenjem knjigovodstveno financijskog vještaka te dokumentacijom koja je priložena u spisu. Na temelju tako analiziranih svih izvedenih dokaza, prvostupanjski je sud u odnosu na svako od djela za svakog optuženika naveo iz čega zaključuje da je svaki od njih počinio djela za koje je proglašen krivim, obrazloživši pritom i sve bitne elemente djela kao i sve elemente krivnje za svakog optuženika te odluku o kazni, oduzimanju imovinske koristi, dosuđenom imovinskopravnom zahtjevu i troškovima postupka. Neslaganje optuženika s razlozima prvostupanjskog suda koje se opisuje prilikom obrazlaganja navedene bitne postupovne povrede zapravo se odnosi na pobijanje pravilnosti činjeničnih utvrđenja, o čemu će biti govora u dijelu presude koji se odnosi na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Optuženik I. S. u svojoj žalbi smatra i da se pobijana presuda temelji na nezakonitom dokazu iz članka 468. stavka 2. u vezi s člankom 285. ZKP/08-14. jer da je prvostupanjski sud na raspravi od 1. lipnja 2017. pročitao iskaz svjedokinje A. B. S. koja se je prilikom ispitivanja u istrazi i na raspravi 16. svibnja 2016., kao privilegirani svjedok, odrekla zakonske blagodati i iskazivala. Iz raspravnog zapisnika nije vidljivo da je ta svjedokinja bila uredno pozvana na raspravu na kojoj je njezin iskaz pročitan, a ako nije, žalitelj smatra da se u toj situaciji presuda temelji na nezakonitom dokazu. No, protivno navedenom, prema članku 300. stavku 1. točki 3. ZKP/08-14., iskaz privilegiranog svjedoka ne može se upotrijebiti kao dokaz u postupku samo ako upozorenje iz članka 285. stavka 3. ZKP/08-14 i odricanje nije ubilježeno u zapisnik, pri čemu uredna dostava poziva nije pretpostavka za zakonito čitanje takvog iskaza na raspravi. S obzirom na to da je svjedokinja, kako u istrazi, tako i na raspravi od 16. svibnja 2016., bila uredno upozorena u smislu članka 285. stavka 3. ZKP/08-14 da će se njezin iskaz, ako odluči svjedočiti, bez obzira na njezinu kasniju odluku, moći koristiti kao dokaz, koje je upozorenje zajedno s odricanjem uneseno u zapisnik, nije bilo zakonske zapreke da se takav iskaz svjedokinje pročita na sljedećoj raspravi.

 

Stoga u pobijanoj presudi nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje se upire u žalbama optuženika. Pobijana presuda ispitana je i sukladno članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08-19. te nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od bitnih povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Optuženik B. K. kao žalbenu osnovu ističe i povredu kaznenog zakona, no, sadržajno i kroz tu osnovu pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će biti riječi u nastavku ove odluke. Pobijana je presuda i u tom dijelu ispitana po službenoj dužnosti sukladno članku 476. stavku 1. točki 2. ZKP/08-19. te nije utvrđeno da bi na štetu optuženika B. K. i optuženika I. S. bio povrijeđen kazneni zakon.

 

U odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., opisano u točki 1.) izreke prvostupanjske presude:

 

Iznoseći svoju obranu u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., optuženici B. K. i I. S. naveli su da je točno da su oni podizali novčane iznose za koje se terete u optužnici i za koje su sada proglašeni krivima, no, da te iznose nisu iskoristili za vlastite potrebe, nego da su sav taj novac iskoristili za poslovanje trgovačkog društva K. d.o.o., čiji je direktor bio optuženik K., dok je optuženik S. u tom trgovačkom društvu bio ovlašteni potpisnik dokumentacije platnog prometa. Međutim, s obzirom na to da su, kako radnike koji su radili na određenim projektima o kojima u spisu predmeta prileži dokumentacija, tako i građevinski materijal te ostale potrepštine, plaćali gotovim novcem, o tome da su novac potrošili za poslovanje trgovačkog društva K. d.o.o. s čijih računa je novac i podizan, nemaju vjerodostojnu knjigovodstvenu dokumentaciju.

 

Da su optuženici radnike i materijal na gradilištima plaćali u gotovom novcu na ruke bez potvrda za što je i kada novac isplaćen, iskazivali su i brojni svjedoci ispitani u tijeku postupka, a optuženici su u spis predmeta predali i dokumentaciju iz koje je vidljivo da je na pojedinim gradilištima ugrađivana keramika i u kojim količinama.

 

Prvostupanjski sud iskaze svih tih svjedoka cijeni kao istinite i vjerodostojne, međutim, samo na temelju iskaza dva svjedoka (I. R. i M. M.) prvostupanjski je sud umanjio optuženicima na teret stavljen iznos protupravno pribavljene imovinske koristi, dok je za iskaze ostalih svjedoka utvrdio da „nisu mogli na dovoljno detaljan, precizan i jasan način opisati koju količinu posla su obavili te koliko su od strane I i II optuženika bili isplaćeni isplatom gotovine na ruke, osim svjedoka I. R. i M. M. koji su o tome iskazivali na dovoljno jasan i precizan način. Također nisu bili dovoljno precizni i jasni i u odnosu na okolnost koliko je osim njih i drugih djelatnika bilo angažirano na tim poslovima, koju količinu posla su ti drugi djelatnici obavili, te koliko su i oni bili plaćeni za posao koji su obavili za potrebe društva K. d.o.o., a što je vrlo bitno s obzirom na činjenicu da je većina ovih svjedoka navela kako su za ove poslove bili plaćeni u gotovini, na ruke, a ne preko računa.“.

 

Međutim, s pravom optuženici u žalbama smatraju da je u ovakvoj situaciji, kada sud vjeruje svjedocima koji potvrđuju njihove obrane i prihvaća navode da su, kako troškovi za plaće, tako i troškovi za materijal korišten za obavljanje radova, isplaćivani mimo računa i bez valjane knjigovodstvene dokumentacije, odnosno u gotovini i na ruke i to u svrhu poslovanja, pogrešno stanovište suda da se samo za iznose koji su precizno utvrđeni može umanjiti iznos protupravno stečene imovinske koristi za koji se optuženici teret, dok iskaze koji nisu dovoljno precizni i jasni da bi se na temelju njih utvrdio točan iznos novčanih sredstava koja su utrošena na poslovanje, treba cijeniti na štetu optuženika.

 

Naime, i prema ocjeni ovog suda, u situaciji kada je u tijeku postupka učinjeno vrlo vjerojatnim da su optuženici novčane iznose koje su podizali s računa trgovačkog društva u kojem su bili odgovorne osobe upotrijebili za poslovanje tog društva (koje se je, doduše, odvijalo uz kršenje određenih zakonskih i podzakonskih odredaba, a što nije predmet ovog postupka, nego može biti sanirano u nekom drugom postupku), tada dokaze koji su učinili vjerojatnim obrane optuženika treba cijeniti optuženicima u korist, a ne na njihovu štetu kako je to pogrešno učinio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi. U takvoj situaciji optuženici mogu biti proglašeni krivima samo za one iznose za koje bi bilo doista nedvojbeno utvrđeno da su ih iskoristili za osobne potrebe.

 

Stoga su u pravu optuženici K. i S. kada u žalbama tvrde da je u pobijanoj presudi pogrešno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. opisano u točki 1.) izreke pobijane presude, zbog čega je prihvaćanjem njihovih žalbi pobijanu presudu na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08-19. u tom dijelu trebalo ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sud na ponovno suđenje i odluku, zbog čega je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni u odnosu na ovo djelo postala bespredmetna (točka I. izreke ove odluke).

 

U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud otkloniti nedostatke na koje je upozoren ovim rješenjem te će više pozornosti posvetiti iskazima svjedoka, povezujući ih s dokumentacijom koja je priložena u spisu radi utvrđivanja odnose li se na terećeno razdoblje i iskazi svjedoka za koje je prvostupanjski sud utvrdio da se ne odnose na to razdoblje (npr. iskaz svjedoka S. F.) i cijeneći ih u korist, a ne na štetu optuženika. Nakon što izvede sve raspoložive dokaze, prvostupanjski će sud utvrditi odlučno činjenično stanje na kojem će zasnovati svoju novu presudu. Na temelju tako utvrđenog pravno odlučnog činjeničnog stanja, prvostupanjski će sud donijeti novu, zakonitu i pravilnu presudu koju će, sukladno odredbama članka 459. ZKP/08-19., i valjano obrazložiti.

 

U odnosu na kazneno djelo iz članka 256. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., opisano u točki 2.) izreke prvostupanjske presude:

 

Pobijajući presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kazneno djelo iz članka 256. stavka 3. KZ/11., optuženik B. K. smatra da je ostalo neutvrđeno koji su sve poslovi u odnosu na točku 2.) presude bili fiktivni te je li plaćen porez na dodanu vrijednost, a time i koju točno štetu Republika Hrvatska trpi u vidu odbitka predporeza jer ako su poslovi obavljeni, a što proizlazi iz iskaza svjedoka, tada ugovori nisu fiktivni te je trgovačko društvo K. d.o.o. imalo pravo odbiti predporez, a Republika Hrvatska ne trpi nikakvu štetu. Osim toga, smatra da je trebalo utvrditi jesu li trgovačka društva kojima je trgovačko društvo K. d.o.o. zaračunavalo porez na dodanu vrijednost taj porez i platilo, jer, ako jesu, tada država nije oštećena, već eventualno mogu biti oštećena ta društva koja su porez platila.

 

Međutim, protivno ovakvim žalbenim navodima optuženika B. K., pravilno je i osnovano utvrđenje prvostupanjskog suda da su se u ponašanju optuženika opisanom u točki 2.) izreke prvostupanjske presude ostvarili svi, kako objektivni, tako i subjektivni elementi na teret mu stavljenog kaznenog djela iz članka 256. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. KZ/11.

 

Naime, iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka J. P. proizlazi da je trgovačko društvo K. d.o.o. podnijelo godišnju prijavu poreza na dodanu vrijednost za 2008. u zakonom propisanom roku te je u toj prijavi iskazalo rekapitulaciju poreza na dodanu vrijednost za 2008. poslovnu godinu sadržanu u izlaznim računima (IRA) i ulaznim računima (URA). Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da za tu godinu oporezive isporuke (IRA-osnovica) iznose 5.499.357,75 kuna, a porez na dodanu vrijednost od 22% sadržan u oporezivim isporukama iznosi 1.209.858,71 kunu. Primljene isporuke (URA-osnovica) za tu godinu iznosi 5.542.928,23 kune, a porez na dodanu vrijednost od 22%, odnosno pretporez sadržan u primljenim isporukama iznosi 1.219.444,21 kunu.

 

Sukladno važećim poreznim propisima određeno je da porezni obveznik koji ne posjeduje vjerodostojnu poreznu dokumentaciju (URA) ne može i ne smije odbiti porez (PDV), a ako to ipak učini u istom iznosu mu se utvrđuje nova obveza poreza na dodanu vrijednost za plaćanje. U konkretnoj situaciji porezni obveznik trgovačko društvo K. d.o.o. je samo u svojoj godišnjoj prijavi poreza na dodanu vrijednost za 2008., iskazalo pretporez u iznosu od 1.219.444,21 kunu te mu je u istom iznosu utvrđena nova obveza poreza na dodanu vrijednost jer za isti odbijeni pretporez nije posjedovalo originalne ulazne račune dobavljača, a na temelju kojih je prethodno iskazan porez na dodanu vrijednost (pretporez).

 

Po mišljenju vještaka opisanim postupanjem, tj. neutemeljenim, odnosno nedokumentiranim umanjenjem obveze s naslova poreza na dodanu vrijednost oštećen je državni proračun Republike Hrvatske za iznos od 1.219.444,21 kunu, a time je istovremeno društvu odnosno pravnoj osobi u istom tom iznosu pribavljena nepripadna imovinska korist.

 

Budući da vjerodostojnost i istinitost navedenog nalaza i mišljenja nije doveden u sumnju, kako u tijeku dokaznog postupka, tako niti sada u žalbi optuženika, i prema ocjeni ovog suda, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženik B. K. postupajući na način opisan u točki 2.) izreke prvostupanjske presude počinio kazneno djelo iz članka 256. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., pribavivši takvim postupanjem trgovačkom društvu K. d.o.o. nepripadnu imovinsku korist u iznosu od 1.219.444,21 kunu, za koji je iznos oštećena Republike Hrvatska.

 

Budući da je optuženik K. u točki 2.) presude proglašen krivim da je s ciljem da potpuno izbjegne plaćanje poreza dao netočne podatke o činjenicama koje su od utjecaja na utvrđivanje iznosa porezne obveze pa je zbog toga došlo do neutvrđenja porezne obveze velikih razmjera, nisu od utjecaja za postojanje ovog djela činjenični navodi da trgovačko društvo K. d.o.o. nije niti primilo isporuke dobavljača, slijedom čega su onda i optuženikovi žalbeni navodi da nije utvrđeno u postupku da bi se radilo o fiktivnim poslovima neosnovani.

 

Slijedom svega navedenog, nije osnovana žalba optuženika B. K. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članka 470. stavak 1. ZKP/08.).

 

Ispitujući u povodu žalbi stranaka osnovanost odluke o kazni izrečene optuženiku K., ovaj je sud ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu odredbe članka 47. stavka 1. KZ/11., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja. Tako je pravilno optuženiku B. K. kao olakotno cijenjeno da je otac jednog maloljetnog djeteta, nezaposlen i bez redovitih izvora prihoda te da prije počinjenja ovog kaznenog djela prema izvatku iz kaznene evidencije nije bio osuđivan, iz čega se može zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o incidentu u njegovom dotadašnjem životu i uobičajenom načinu postupanja te se ne može zaključivati da se u konkretnom slučaju radi o osobi koja je sklona činjenju kaznenih djela. Nasuprot tome, pravilno mu je kao otegotno cijenjena činjenica da nije čak niti djelomično podmirio štetu koja je uslijed njegovog postupanja nastupila za Republiku Hrvatsku, a u korist trgovačkog društva K. d.o.o. čiji je direktor bio u terećeno vrijeme.

 

Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud prevelik značaj dao olakotnim okolnostima, dok je podcijenio otegotne okolnosti utvrđene na strani optuženika B. K., što je rezultiralo pogrešnom primjenom instituta djelomične uvjetne osude. Imajući na umu visinu protupravno pribavljene imovinske koristi od 1.219.444,21 kunu za koji je iznos oštećen Državni proračun Republike Hrvatske, koji iznos više od deset godina niti djelomično nije namiren, u pravu je državni odvjetnik da je za takvo optuženikovo postupanje potrebno istog osuditi na zatvorsku kaznu.

 

Stoga je, imajući na umu stupanj optuženikove kaznene odgovornosti i težinu počinjenog kaznenog djela, a unatoč optuženikovoj neosuđivanosti u trenutku počinjenja ovog kaznenog djela, trebalo optuženika B. K. zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 256. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., na temelju članka 256. stavka 3. KZ/11. osuditi na kaznu zatvora od jedne godine. Naime, ocjena je ovog suda da upravo navedena kazna može utjecati na optuženika, a i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženiku ponovno uključivanje u društvo. Izrečena kazna sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik K. prouzročio počinjenjem djela i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela te će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava.

 

Slijedom navedenog, u odnosu na odluku o kazni prihvaćena je žalba državnog odvjetnika te je optuženik B. K. zbog kaznenog djela pokušaja teške tjelesne ozljede iz članka 256. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora kako je to navedeno u točki II. izreke ove presude i rješenja, zbog čega nije mogla biti prihvaćena njihova žalba zbog odluke o kazni.

 

Pritom je pravilno prvostupanjski sud optuženika B. K. obvezao na isplatu iznosa imovinskopravnog zahtjeva Republici Hrvatskoj u zatraženom iznosu jer je u postupku utvrđeno da je upravo u tom iznosu Republika Hrvatska oštećena za od strane optuženika B. K. neosnovano iskazanog iznosa poreza na dodanu vrijednost na koji su iznos obračunate zakonske zatezne kamate. Naime, nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu protupravnom radnjom, a budući da je u postupku utvrđeno da je upravo radnjama optuženika K. došlo do pribavljanja ove imovinske koristi za koju je ujedno oštećena Republike Hrvatska, a koja je u tom iznosu postavila imovinskopravni zahtjev koji ima prednost pred oduzimanjem imovinske koristi, pravilno je odlučeno da je upravo on dužan taj iznos na ime nastale štete podmiriti Republici Hrvatskoj.

 

Budući da je žalba državnog odvjetnika u odnosu na kazneno djelo iz članka 256. stavak 3. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. zbog odluke o kazni osnovana, dok žalba optuženika B. K. u odnosu na ovo djelo nije osnovana, to je žalbu državnog odvjetnika u tom dijelu trebalo prihvatiti, a žalbu optuženika B. K. odbiti kao neosnovanu i na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08-19. odlučiti kao u točkama II. i III. izreke ove presude i rješenja.

 

Zagreb, 9. studenoga 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Ana Garačić, v. r.