- 1 -              III Kr 52/2020-5

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 52/2020-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić kao predsjednice vijeća te Damira Kosa i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog V. Z., zbog kaznenog djela iz članka 326. stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenog V. Z. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Sisku od 26. rujna 2019. broj K-320/2019-23 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 10. prosinca 2019. broj Kž-1161/2019-3, u sjednici vijeća održanoj 9. studenog 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog V. Z. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

 

Obrazloženje

 

 

Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Sisku od 26. rujna 2019. broj K-320/2019-23 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 10. prosinca 2019. broj Kž-1161/2019-3 V. Z. osuđen je zbog kaznenog djela protiv javnog reda – protuzakonitog ulaženja, kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma iz članka 326. stavka 1. KZ/11. na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine u koju mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 10. travnja 2019. pa nadalje.

 

Protiv te pravomoćne presude zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnio je osuđeni V. Z. putem braniteljice, odvjetnice S. F., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.) - teške povrede prava okrivljenika na pravično suđenje, zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01.,76/10., 85/10. i 5/14. – dalje u tekstu: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine, Međunarodni ugovori", broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10. – dalje u tekstu: Konvencija) i povrede iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08. ostvarene u žalbenom postupku, koja povreda je mogla utjecati na presudu. Predloženo je da se ta pravomoćna presuda preinači na način da ga se oslobodi od optužbe, podredno da se ukine i "predmet vrati na ponovni postupak."

 

Zahtjev osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude sa spisom predmeta je, u skladu s odredbom članka 518. stavka 4. ZKP/08., dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske, koji je u odgovoru na zahtjev od 16. ožujka 2020. godine broj Ksm-DO-42/2020-2 izrazio mišljenje da se sve u tom zahtjevu naznačene povrede u suštini temelje na polazišnoj osnovi pogrešne ocjene dokaza i u tom smislu ostvarene povrede pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, koje nisu predviđene kao osnova za preispitivanje ovim izvanrednim pravnim lijekom. Što se tiče navoda iz zahtjeva da žalbeni sud nije odlučio o svim žalbenim navodima iz podnesene žalbe, ističe da suprotno proizlazi iz stanja pribavljenog predmeta i uvida u prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku. Pa tako ističe da je prvostupanjska presuda donesena na temelju provedenog dokaznog postupka te pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te uz ispravnu primjenu zakona, dok je žalbeni sud preispitao sve žalbene razloge i za svoju odluku dao jasne i iscrpne razloge. Stoga smatra da odluke pravomoćno okončanog postupka ne sadrže ostvarene povrede na koje se upire u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

Zahtjev nije osnovan.

 

Podnositelj zahtjeva ističe da je u žalbi protiv prvostupanjske presude, između ostaloga, isticao da nije s dovoljnim stupnjem izvjesnosti dokazano da je postupao u namjeri da se materijalno okoristi za unaprijed obećanu nagradu, kao ni bilo kakva povezanost nepoznate osobe – organizatora ili neke druge organizacije s njime, no da se drugostupanjski sud uopće nije osvrnuo na te njegove žalbene navode, zbog čega da je u žalbenom postupku ostvarena povreda iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08. koja je mogla utjecati na presudu.

 

U navedenom podnositelj zahtjeva, međutim, nije u pravu. Naime, prvostupanjski sud je u obrazloženju svoje odluke dao jasne, dostatne i valjane razloge u pogledu svih odlučnih činjenica, uključujući i koristoljublje kao bitan element kaznenog djela iz članka 326. stavka 1. KZ/11. za koje je tada optuženog V. Z. proglasio krivim, kao i povezanost nepoznate osobe – organizatora s njime, a drugostupanjski sud je, odgovarajući na njegove žalbene navode na koje se on sada poziva u svom zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude u bitnome naveo da je prvostupanjski sud pravilno analizirao i ocijenio sve izvedene dokaze, pravilno zaključivši da je optuženik počinio kazneno djelo stavljeno mu na teret, a za sva svoja utvrđenja dao je valjano i argumentirano obrazloženje koje u cijelosti prihvaća i taj sud kao drugostupanjski i na koje se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje i žalitelja. Dakle, upućivanje drugostupanjskog suda na razloge iznesene u prvostupanjskoj presudi, čija detaljna obrazloženja i pravilnost zaključaka prihvaća u cijelosti, zbog čega na iste upućuje i žalitelja, a radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, nikako ne znači da drugostupanjski sud nije dao razloge o žalbenim navodima.

 

Slijedom navedenoga, podnositelj zahtjeva nije u pravu ni kada, nadovezujući se na prethodno istaknute navode, tvrdi da je zbog ignoriranja njegovih žalbenih navoda od strane drugostupanjskog suda, čime nije otklonjeno nepravilno postupanje prvostupanjskog suda, počinjena i povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., odnosno da mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom, i to s aspekta prava na zaštitu od arbitrarnosti i prava na pravnu sigurnost, prava na pristup sudu kroz djelotvorni pravni lijek i pravo na obrazloženu sudsku odluku, a povezano s njima i povreda načela "in dubio pro reo" te povreda prava na procesnu ravnopravnost ("jednakost oružja").

 

Što se tiče ovog potonjeg, podnositelj zahtjeva ističe da je "sud prihvatio sve dokaze tužiteljstva, a odbio prijedloge obrane, bez obrazloženja potrebnog za takvu odluku, već samo s nekoliko riječi – da činjenica koja bi se izvođenjem tih dokaza trebala utvrditi nije važna za donošenje odluke."

 

Međutim, ni takvi njegovi navodi nisu osnovani budući da iz spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud prihvatio dokazni prijedlog obrane da se svjedokinja I. Č. neposredno ispita, koji je stavljen na raspravi 11. rujna 2019., te je na raspravi 24. rujna 2019. takav dokaz i proveden. Osim toga, prihvaćen je i dokazni prijedlog obrane stavljen na raspravi 11. rujna 2019. da se od PU sisačko-moslavačke, PU G. pribave podaci  o tome je li vozilo marke V. M., registarske oznake ... vraćeno vlasniku vozila, koliko se goriva nalazilo u rezervoaru tog vozila u trenutku kada je optuženik s istim zatečen u prometu i kada je vozilo privremeno oduzeto te, ukoliko je o tome sačinjen kakav zapisnik, da se isti dostavi sudu. Naime, prvostupanjski sud je, prihvativši takav dokazni prijedlog obrane, dopisom od 13. rujna 2019. zatražio dostavu navedenih podataka od PU sisačko-moslavačke, PU G. (list 153 spisa), a na isti mu je odgovoreno dopisom PU sisačko-moslavačke, Službe kriminalističke policije od 15. rujna 2019. (list 156 spisa).

 

Što se tiče odbijanja ostalih dokaznih prijedloga obrane, prvostupanjski sud je za isto dao jasne, dostatne i argumentirane razloge, i to kako u rješenju sadržanom na raspravnom zapisniku od 24. rujna 2019. (list 159 spisa), tako i u samoj prvostupanjskoj presudi (stranica 6., pasus 6. do stranica 7., pasus 1. obrazloženja prvostupanjske presude).

 

Navodima svoga zahtjeva osuđenik u suštini problematizira ispravnost činjeničnog stanja utvrđenog u pravomoćnoj presudi tražeći njegovu preocjenu, pri čemu zapravo ponavlja žalbene razloge, a sve u namjeri da izazove odluku suda trećeg stupnja bez uvjeta predviđenih u zakonu. Naime, zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može se podnijeti samo zbog točno propisanih povreda zakona (članak 515. stavak 1. i članak 517. stavak 1. ZKP/08.), no ne i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Kako se, dakle, prigovori iz zahtjeva odnose isključivo na utvrđene činjenice u pravomoćnoj presudi, a pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ne može biti osnova za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka, zahtjev osuđenog V. Z. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude trebalo je odbiti kao neosnovan.

 

 

 

Slijedom svega izloženoga, na temelju članka 512. u vezi članka 519. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 9. studenog 2020.