- 1 -              III Kr 116/2020-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 116/2020-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić kao predsjednice vijeća te Damira Kosa i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog R. J., zbog kaznenog djela iz članka 293. stavka 2. u vezi s člankom 61. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. - dalje u tekstu: KZ/97.), odlučujući o zahtjevu osuđenog R. J. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Rijeci od 9. rujna 2016. broj K-180/2015 i presuda Županijskog suda u Rijeci od 20. ožujka 2019. broj Kž-418/2017, u sjednici vijeća održanoj 9. studenog 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog R. J. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

 

Obrazloženje

 

Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Rijeci od 9. rujna 2016. broj K-180/2015 i presuda Županijskog suda u Rijeci od 20. ožujka 2019. broj Kž-418/2017 R. J. osuđen je zbog kaznenog djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja –prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 293. stavka 2. u vezi s člankom 61. KZ/97. na kaznu zatvora u trajanju od tri godine u koju mu je, na temelju članka 63. KZ/97., uračunato vrijeme provedeno u pritvoru (istražnom zatvoru) od 22. travnja 2009. do 11. svibnja 2009. Na temelju članka 158. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.) oštećenik E. b. je s imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu.

 

Protiv te pravomoćne presude zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnio je osuđeni R. J. putem braniteljice, odvjetnice S. V., zbog „povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika  te zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku koje su utjecale na presudu“, s prijedlogom da se prvostupanjska i drugostupanjska presuda ukinu i predmet vrati "na ponovno odlučivanje pred izmijenjenim vijećem odnosno sucem." Također je stavljen prijedlog da se donese rješenje o odgodi izvršenja pravomoćne presude.

 

Zahtjev osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude sa spisom predmeta je, u skladu s odredbom članka 518. stavka 4. ZKP/08., dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske, koji je u odgovoru na zahtjev od 8. listopada 2020. godine broj Ksm-DO-63/2020 izrazio mišljenje da zahtjev smatra neosnovanim te da predlaže da se isti odbije kao neosnovan. Smatra da je drugostupanjski sud bio ovlašten više žalbi podnesenih u korist osuđenika uzeti kao "jedinstvenu žalbu" s obzirom na to da su obje podnesene iz istih osnova,  koje je drugostupanjski sud razmotrio i analizirao te dao odgovor na bitne navode obiju žalbi. Državni odvjetnik stoga smatra da u žalbenom postupku nije ostvarena povreda na koju upire podnositelj zahtjeva, a koja je mogla utjecati na presudu. Nadalje navodi da se preostali dio zahtjeva iscrpljuje u osporavanju činjeničnih utvrđenja odnosno zaključaka, kako prvostupanjskog, tako i drugostupanjskog suda, iz koje osnove podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka nije dopušteno.

 

Zahtjev nije osnovan.

 

Podnositelj zahtjeva prije svega ističe da je drugostupanjski sud bio dužan odvojeno raspraviti utemeljenost svake pravovremene i dopuštene žalbe podnesene u njegovu korist, bez da ih uzima kao "jedinstvenu žalbu". Stoga smatra neprihvatljivim postupanje drugostupanjskog suda koji je žalbe njegovih branitelja podnesene protiv prvostupanjske presude tretirao kao jedinstvenu žalbu.

 

Osim što istaknuti navodi podnositelja zahtjeva suštinski ne predstavljaju nijednu od osnova zbog kojih se ovaj izvanredni pravni lijek može podnijeti sukladno odredbi članka 517. ZKP/08., isti nisu ni osnovani. Naime, u konkretnom slučaju tada optuženi R. J. podnio je žalbe protiv prvostupanjske presude po oboje svojih branitelja, i to po odvjetniku V. D. (listovi 2298 do 2301 spisa) te po odvjetnici S. V. (listovi 2302 do 2306 spisa), pri čemu su u obje ove žalbe optuženika istaknute iste žalbene osnove – bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i odluka o kazni. Kako su, dakle, obje te žalbe bile žalbe tada optuženog R. J. podnesene po njegovim braniteljima, a pri tome su se i sadržajno nadopunjavale, drugostupanjski sud ih je pravilno tretirao kao jedinstvenu žalbu tada optuženog R. J.

 

U zahtjevu se nadalje ističe da drugostupanjskom presudom nisu otklonjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka počinjene od strane prvostupanjskog suda. Tako se ističe da je u drugostupanjskoj odluci prvo navedeno da je optuženik u pravu kada ukazuje na proturječnost izreke i obrazloženja prvostupanjske presude vezano za kupca G. M. za kojega je u obrazloženju prvostupanjske presude navedeno da taj sud smatra utvrđenim da na njegovo ime optuženikovo društvo nije ostvarilo protupravnu imovinsku korist, zbog čega je taj kupac ispušten iz činjeničnog opisa izreke, dok se isti taj kupac navodi u izreci kao kupac za kojega je optuženik pribavio neistinite podatke o zaposlenju i na čije je ime oštećenik uplatio iznos od 143.64,24 kn, za koji je optuženikovo društvo ostvarilo nepripadnu materijalnu korist. Međutim, da drugostupanjski sud zatim obrazlaže da se ipak ne radi o znatnoj proturječnosti  koju bi trebalo kvalificirati kao bitnu povredu odredaba kaznenog postupka jer se ne radi o odlučnoj činjenici za utvrđivanje krivnje optuženika, već o okolnosti bitnoj za utvrđivanje visine štete za oštećenika, koji je ionako s imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu u cijelosti.

 

U svezi toga podnositelj zahtjeva ističe da je drugostupanjski sud u žalbenom postupku povrijedio odredbe kaznenog postupka jer da se radi o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka počinjenoj od strane prvostupanjskog suda koja utječe na utvrđivanje krivnje optuženika, a ne samo na visinu štete, kako je to pogrešno naveo drugostupanjski sud. Ovo stoga što je, kako to nadalje ističe, optuženik proglašen krivim da je svom trgovačkom društvu pribavio korist u iznosima svakog pojedinog kredita, pa tako i onog na ime G. M. u iznosu od 143.604,24 kn te da na temelju takve presude, odnosno njezine izreke oštećenik ima pravo u parnici potraživati i štetu i po osnovi tog kredita.

 

Već iz izloženoga jasno proizlazi da je drugostupanjski sud odgovorio na ove žalbene navode optuženika protiv prvostupanjske presude istaknute u okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Druga je stvar što podnositelj zahtjeva nije zadovoljan takvom argumentacijom drugostupanjskog suda, tražeći njezinu preocjenu s ciljem da izazove odluku suda trećeg stupnja bez uvjeta predviđenih u zakonu. Naime, zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može se podnijeti samo zbog točno propisanih povreda zakona (članak 515. stavak 1. i članak 517. stavak 1. ZKP/08.), no ne i zbog pravilnosti činjeničnog stanja utvrđenog u pravomoćnoj presudi.

 

U zahtjevu se nadalje ističe da je optuženik žalbom osporavao prvostupanjsku presudu zbog nepostojanja razloga o odlučnim činjenicama jer da je u izreci te presude bilo navedeno da se društvo optuženika neosnovano okoristilo za iznose kredita isplaćenih na ime 75 osoba, dok je u dokaznom postupku ispitano samo njih 20-ak te je na temelju samo njihovih iskaza uopćeno donesen zaključak o svim kreditima. Međutim, da se drugostupanjski sud o tim žalbenim navodima nije očitovao čime je, po mišljenju podnositelja zahtjeva, počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka.

 

Izloženim navodima podnositelj zahtjeva zapravo upire na to da je u žalbenom postupku ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer da drugostupanjski sud nije odgovorio na njegove žalbene navode istaknute protiv prvostupanjske presude.

 

U odnosu na istaknuto prije svega treba reći da se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ne može podnijeti zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. ostvarene u žalbenom postupku jer to nije predviđeno odredbom članka 517. ZKP/08.

 

Međutim, prethodno istaknuti navodi podnositelja zahtjeva ne bi bili osnovani ni u tom slučaju, dakle, ni kada bi zakonom i bilo predviđeno podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka iz tog razloga. Naime, navedeni žalbeni navodi u žalbi tada optuženog R. J. podnesenoj po braniteljici, odvjetnici S. V. bili su izloženi u okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Međutim, kako se istima u suštini osporavala nepotpunost, a posljedično tome i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog po prvostupanjskom sudu, u tom ih je smislu drugostupanjski sud i analizirao, zaključivši da je prvostupanjski sud "na potpun i pravilan način utvrdio činjenično stanje i tako izveo ispravan zaključak da je optuženik ostvario sva zakonska obilježja kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. st. 1. i 2. KZ/97." Nastavno je drugostupanjski sud obrazložio na temelju kojih sve dokaza je prvostupanjski sud donio svoje zaključke (stranica 3., pasusi 7. i 8. do stranica 4., pasusi 1. do 3. drugostupanjske odluke).

 

Prema tome, drugostupanjski sud je i u tom dijelu odgovorio na žalbene navode optuženika istaknute protiv prvostupanjske presude.

 

Podnositelj zahtjeva nadalje ističe da je u žalbi protiv prvostupanjske presude isticao bitnu povredu odredaba kaznenog postupka počinjenu od strane prvostupanjskog suda koja se sastojala u tome što su izvedeni dokazi saslušanjem 19 poimence navedenih svjedoka u odnosu na koje se prvostupanjski sud uopće nije osvrnuo što je njima utvrđeno, a drugostupanjski sud je, očitujući se o tim žalbenim navodima, naveo da se ne radi o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka jer nitko od navedenih svjedoka nema bitnih saznanja o inkriminiranom kaznenom djelu. Podnositelj zahtjeva takvu argumentaciju drugostupanjskog suda smatra pogrešnom ističući potom što proizlazi iz iskaza pojedinih od tih svjedoka, a što on (podnositelj zahtjeva) smatra bitnim za utvrđivanje kaznene odgovornosti u konkretnom slučaju.

 

Dakle, ni sam podnositelj zahtjeva ne osporava da je drugostupanjski sud odgovorio i na ove njegove žalbene navode. Međutim, nezadovoljan je njegovom argumentacijom, a to, kao što je već ranije navedeno, ne može biti osnova pobijanja pravomoćne presude ovim izvanrednim pravnim lijekom.

 

U zahtjevu se nadalje ističe da je potpuno izostalo obrazloženje prvostupanjskog suda u pogledu toga tko je izradio neistinitu dokumentaciju, tko je u banci potpisivao ugovore o kreditu i samim time koristio tu dokumentaciju i tko ih je ovjeravao kod javnog bilježnika, odnosno tko je ustvari djelatnike banke dovodio u zabludu, a koje žalbene navode je drugostupanjski sud otklonio tvrdnjom da je okolnost što optuženik nije neposredno odlazio u banku s tražiteljima kredita neodlučna kod utvrđivanja njegove kaznenopravne odgovornosti. Smatra da ni prvostupanjski ni drugostupanjski sud nisu dali odgovor na njegove navode iz kojih dokaza proizlazi utvrđenim da je on "nabavio" potvrde o neistinitim podacima o zaposlenju korisnika kredita, da je "unio" neistinite podatke o njihovom zaposlenju, da ih je "ovjerio" lažnim pečatima poslodavaca i "predao" službenicima banke u S.

 

Međutim, podnositelj zahtjeva ni u navedenom nije u pravu budući da su se i prvostupanjski sud (stranice 13. do 14. prvostupanjske presude) i drugostupanjski sud (stranica 4., pasus 4. drugostupanjske presude) očitovali o istaknutim okolnostima.

 

Podnositelj zahtjeva ističe i da je drugostupanjski sud odlukom o kazni, koju je povisio s dvije na tri godine, povrijedio kazneni zakon na njegovu štetu jer mu je otegotnom cijenio visoku protupravnu imovinsku korist koju je ostvario inkriminiranim postupanjem, a koja ukupnim iznosom višestruko premašuje kvalificirani iznos znatne imovinske koristi iz članka 293. stavka 2. KZ/97. Podnositelj zahtjeva smatra da se zbog takvog iznosa i radi o kvalifikatornom obilježju kaznenog djela zbog kojeg je i propisana veća kazna, zbog čega se ista optuženiku ne može dodatno otegotno cijeniti jer se radi o dvostrukom vrednovanju otegotnih okolnosti prilikom kažnjavanja.

 

Međutim, ni ovi navodi zahtjeva nisu osnovani. Naime, iz činjeničnog opisa kaznenog djela iz izreke prvostupanjske presude za koje je podnositelj ovog zahtjeva pravomoćno proglašen krivim je, s obzirom na pojedinačne novčane iznose mnogobrojnih kredita isplaćenih trgovačkom društvu P. R. d.o.o., toliko očito i jasno razvidno da sveukupni iznos protupravne imovinske koristi ostvarene počinjenjem produljenog kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju u kvalificiranom obliku u konkretnom slučaju višestruko premašuje iznos potreban za ostvarenje kvalificiranog oblika tog kaznenog djela. Polazeći od odredbe članka 56. stavka 2. KZ/97. (a jednako je propisano i odredbom članka 47. stavka 1. KZ/11.) kojom je propisano da će sud prilikom odmjeravanja kazne uzeti u obzir sve okolnosti koje utječu na to da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a među kojima je i jačina ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, drugostupanjski je sud pravilno ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o takvom stupnju povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra da isti opravdava izricanje optuženiku kazne zatvora u duljem trajanju od onoga kako je to utvrdio prvostupanjski sud.  Prema tome, ovdje nije riječ ni o kakvom dvostrukom vrednovanju iste okolnosti kao otegotne, kako to ističe podnositelj zahtjeva, već o pravilnom i sveobuhvatnom uzimanju u obzir i ocjeni svih okolnosti odlučnih prilikom izbora vrste i mjere kazne.

 

Slijedom svega izloženoga, zahtjev osuđenog R. J. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude trebalo je odbiti kao neosnovan i, na temelju članka 512. u vezi članka 519. ZKP/08., odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 9. studenog 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Ana Garačić, v. r.