1

Poslovni broj: 7 UsI-733/2020-8 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 7 UsI-733/2020-8 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužitelja D. J. iz O., kojega zastupa opunomoćenica M. A., odvjetnica u V., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnoga sektora za drugostupanjski upravni postupak, Frankopanska 1, Zagreb, kojega zastupa službena osoba K. T., dipl. oec., radi poreznoga nadzora, 6. studenoga 2020., 

 

 

p r e s u d i o je

 

 

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnoga sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-215-01/19-01/30, URBROJ: 513-04-20-2 od 22. svibnja 2020.

 

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnoga spora. 

 

 

Obrazloženje

 

 

              Tuženik je rješenjem KLASA: UP/II-215-01/19-01/30, URBROJ: 513-04-20-2 od 22. svibnja 2020. odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv poreznoga rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnoga ureda Osijek, Službe za nadzor, Odjela za suzbijanje poreznih prijevara KLASA: UP/I-215-02/15-01/8, URBROJ: 513-07-14-02-05/002 19-12 od 3. lipnja 2019., kojim je tužitelju, u točki I. izreke, utvrđena obveza poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak za 2010. godinu u ukupnom iznosu od 75.664,87 kn te za 2011. u ukupnom iznosu od 5.128,78 kn. Pod točkama II. do IV. izreke prvostupanjskog poreznog rješenja od 3. lipnja 2019. tužitelju je naložena uplata utvrđenih obveza na za to propisani račun, uz nalog za obračun i plaćanje daljnjih kamata od izvršnosti rješenja do dana uplate, sve u roku od 8 dana od dana izvršnosti rješenja, pod prijetnjom naplate ovrhom. 

              Tužitelj u tužbi navodi kako je porezno tijelo pogrešno utvrdilo činjenicu da tužitelj sa svojom suprugom nije mogao do 2010. godine imati ušteđen novčani iznos od 185.000,00 kn, jer tužitelj i supruga za svo troje ukućana iz primanja supruge izdvajaju oko 25.000,00 kn godišnje, žive u vlastitom stanu te roditelji tužitelja žive na selu, uzgajaju perad i svinje i obrađuju vrt pa tužitelj gotovo ništa od hrane ne mora kupovati. Ističe kako podaci Državnog zavoda za statistiku nisu relevantni za ovaj nadzor, uzimajući u obzir i činjenicu da je prosječna plaća u Osijeku daleko ispod prosjeka Republike Hrvatske, a pukim prihvaćanjem podataka Državnog zavoda za statistiku proizlazilo bi da svi oni koji žive ispod „propisanog minimuma“ kradu državu i ne plaćaju poreze. Ukazuje kako porezno tijelo nije u obzir uzelo primanja koja je Lj. T. imala tijekom trudničkog bolovanja 2006. i 2007. godine, već samo plaću primljenu od Kliničkog bolničkog centra Osijek. Napominje kako porezno tijelo nije uzelo u obzir činjenicu da mu je otac posudio novčani iznos od 250.000,00 kn te da je i samo porezno tijelo tijekom nadzora nad tužiteljevim ocem I. J. utvrdilo da mu je od 2006. do 2012. godine ostajalo novca koji je mogao uštedjeti, dok je životno logično da otac i sin nisu zaključivali ugovor o pozajmici, jer takav ugovor ne mora nužno biti u pisanom obliku. Iznosi kako i za 2011. godinu porezno tijelo ponovno uzima u obzir paušalne podatke Državnog zavoda za statistiku, jer je tužitelj u 2011. godini za troškove života tročlanog kućanstva potrošio 25.000,00 kn, roditelji su mu pomagali u hrani koju sami proizvode, a troškovi stanovanja su bili minimalni. Navodi kako je nastupila zastara prava na utvrđivanje predmetne porezne obveze, jer je netočno utvrđenje poreznog tijela da je prvi akt kojim se utvrđuje osnova za oporezivanje zapisnik o nadzoru, već to može biti samo rješenje kojim se utvrđuje porezna obveza. Smatra kako relativna zastara ne može biti prekinuta donošenjem rješenja tuženika od 17. kolovoza 2018., jer je istim ukinuto prvostupanjsko rješenje. S obzirom na navedeno predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev i poništi rješenje tuženika KLASA: UP/II-215-01/19 01/30, URBROJ: 513-04-20-2 od 22. svibnja 2020., uz naknadu troška upravnoga spora. 

              Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanoga rješenja. S obzirom na navedeno predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev. 

              Dana 30. listopada 2020. pred ovim sudom je održana rasprava na koju je za tužitelja pristupila opunomoćenica A. J., odvjetnica u O., po zamjeničkoj punomoći koju je predala u spis, dok nije pristupio uredno pozvani tuženik te je ista održana bez njegove prisutnosti sukladno članku 39. stavku 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. - odluka Ustavnoga suda Republike Hrvatske i 29/17.).

              Na navedenoj raspravi opunomoćenica tužitelja je ponovila tužbene navode o tome da je, prema mjerodavnim odredbama Općega poreznog zakona nastupila zastara prava poreznoga tijela na utvrđivanje predmetne porezne obveze tužitelju, dok je na okolnost izračuna svih prihoda i rashoda kućanstva tužitelja predložila provođenje financijsko-knjigovodstvenoga vještačenja, a na okolnost posudbe novčanoga iznosa od 250.000,00 kn saslušanje svjedoka I. J. s adrese S.

              Tijekom dokaznoga postupka sud je izvršio uvid u spis, spis upravnoga postupka te sve isprave koje prileže istome. 

              Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan. 

              Člankom 63. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine, broj: 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12. i 144/12.) propisano je da je, radi pravilnog utvrđivanja obveze poreza na dohodak i drugih poreza, Porezna uprava dužna tijekom godine prikupljati podatke o oporezivim primicima fizičkih osoba, pratiti promet dobara i obavljati sve druge potrebne radnje (stavak 1.). Porezna uprava je dužna dohodak po osnovi nesamostalnog rada, samostalne djelatnosti, imovine i imovinskih prava, od kapitala, od osiguranja i drugog dohotka, a i druge neoporezive primitke i potraživanja, uspoređivati s podacima o nabavljenoj nepokretnoj, pokretnoj i drugoj imovini te drugim izdacima fizičkih osoba i njihovim obvezama tijekom poreznog razdoblja. Usporedbu obavlja na temelju podataka s kojima raspolaže, podataka koje priopći porezni obveznik i podataka iz drugih izvora (stavak 2.). Ako Porezna uprava u tijeku postupka prikupljanja podataka i njihove usporedbe iz stavka 1. i 2. ovoga članka utvrdi da izvori za imovinu fizičkih osoba nisu dokazani, utvrdit će po toj osnovi dohodak, kao razliku između vrijednosti imovine i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje (stavak 3.). Dohodak utvrđen prema stavku 3. ovoga članka pripisuje se ostvarenom dohotku od nesamostalnog rada, samostalne djelatnosti, imovine i imovinskih prava, od kapitala, od osiguranja i drugom dohotku u poreznom razdoblju u kojemu je taj dohodak utvrđen i oporezuje prema propisima koji važe u tom poreznom razdoblju (stavak 4.). Za svrhe iz stavka 1. i 2. ovoga članka Porezna uprava je obvezna ustrojiti evidencije o imovini poreznih obveznika na temelju podataka iz svojih evidencija, evidencija tijela državne uprave i evidencija jedinica 

lokalne i područne (regionalne) samouprave (stavak 5.). U postupku ispitivanja izvora imovine ispitivat će se izvor cjelokupne imovine fizičke osobe stečene od 1. siječnja 2005. (stavak 6.). 

              Odredbom članka 59. Općega poreznog zakona (Narodne novine, broj: 147/08., 18/11., 78/12. i 136/12., dalje: Opći porezni zakon) propisano je kako je porezni obveznik dužan tijekom poreznog postupka sudjelovati u utvrđivanju činjeničnog stanja na način da potpuno i istinito iznosi činjenice bitne za oporezivanje te da za svoje tvrdnje ponudi dokaze. 

              Iz odredbe članka 78. Općega poreznog zakona proizlazi kako u poreznom postupku teret dokaza snosi: 1. porezno tijelo za činjenice koje utemeljuju porez, 2. porezni obveznik za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez. 

              U skladu s odredbom članka 94. stavka 4. Općega poreznog zakona zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći nakon isteka godine u kojoj je u tijeku postupka ispitivanja izvora imovine utvrđeno da ima osnove za oporezivanje. 

              Prema odredbi članka 95. Općega poreznog zakona tijek zastare prava na utvrđivanje. odnosno prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe prekida se svakom službenom radnjom poreznog tijela usmjerenom na utvrđivanje ili naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe, koja je dostavljena na znanje poreznom obvezniku (stavak 1.). Nakon poduzetih radnji iz stavka 1. ili 2. ovoga članka zastarni rok počinje ponovno teći (stavak 3.). 

              Sukladno odredbi članka 96. stavka 3. Općega poreznog zakona apsolutni rok zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata u postupku ispitivanja izvora imovine u kojem je utvrđeno da ima osnove za oporezivanje nastupa za šest godina od dana kada je zastara počela prvi put teći. 

              Člankom 197. Općega poreznog zakona (Narodne novine, broj: 115/16.) propisano je da će se postupci pokrenuti do stupanja na snagu ovoga Zakona prema odredbama Općeg poreznog zakona, osim postupaka pokrenutih na temelju glave VIII. 1 IX. Općeg poreznog zakona, dovršiti prema odredbama toga Zakona (stavak 1.). Iznimno od stavka 1. ovoga članka, postupci za utvrđivanje zastare započeti po zahtjevu poreznog obveznika prema odredbama Općeg poreznog zakona u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara dovršit će se prema odredbama toga Zakona. Postupci u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila apsolutna zastara prema odredbama Općeg poreznog zakona dovršit će se prema odredbama ovoga Zakona (stavak 2.). 

              U skladu s odredbom članka 108. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09.) kad se u žalbi iznose nove činjenice i novi dokazi, stranka je dužna obrazložiti zašto te činjenice i dokaze nije iznijela tijekom prvostupanjskog postupka. 

Uvidom u spis upravnoga postupka utvrđeno je kako je Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Porezna uprava, Područni ured Osijek, Odjel za otkrivanje porezno kaznenih djela dana 1. listopada 2015. sastavio zapisnik KLASA: 215-02/13-01/29, URBROJ: 513-07-27-03 07/006-15-12, o nadzoru poreza na dohodak kod tužitelja za razdoblje od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2012. 

              Tužitelj je obaviješću o poreznom nadzoru KLASA: 215-02/13-01/29, URBROJ: 513 07-14-07-01/012-13-1 od 7. svibnja 2013. upoznat s pravima, obvezama te posljedicama nepostupanja glede svojih obveza, u smislu mjerodavnih odredbi Općeg poreznog zakona.               Tužitelj je na označeni zapisnik od 1. listopada 2015. izjavio prigovor, čije navode prvostupanjsko porezno tijelo nije prihvatilo te je 28. listopada 2015. donijelo porezno rješenje KLASA: UP/I-215-02/15-01/8, URBROJ: 513-07-27-03-07/006-15-1, kojim je tužitelju utvrđena, za 2010. i 2011. godinu, obveza poreza i prireza na dohodak i doprinosa za mirovinsko osiguranje u iznosima navedenim u poreznom rješenju od 28. listopada 2015. 

              Na označeno porezno rješenje od 28. listopada 2015. tužitelj se žalio, koju žalbu je tuženik rješenjem KLASA: UP/II-215-01/16-01/01, URBROJ: 513-04/18-2 od 17. kolovoza 2018. uvažio i predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. 

              U ponovljenom upravnom postupku Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Porezna uprava, Područni ured Osijek, Odjel za suzbijanje poreznih prijevara je dana 22. svibnja 2019. sastavio zapisnik KLASA: UP/I-215-02/15-01/8, URBROJ: 513-07-14-02 05/002-19-10, na koji je tužitelj također izjavio prigovor, kojega prvostupanjsko porezno tijelo nije prihvatilo te je donijelo označeno porezno rješenje od 3. lipnja 2019., na koje se tužitelj žalio, povodom koje žalbe je tuženik donio pobijano rješenje od 22. svibnja 2020., kojim je žalbu odbio. 

              Tijekom upravnog postupka porezno tijelo je utvrđivalo činjenično stanje vezano za primitke i izdatke tužitelja po članku 63. Zakona o porezu na dohodak za razdoblje od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2012. te je za razdoblje 2010. godine utvrdilo razliku između ostvarenih primitaka i izdataka u ukupnom iznosu od 253.728,15 kn, sve kako je to obrazloženo i prikazano u tablici na stranici 7 prvostupanjskog poreznog rješenja od 3. lipnja 2019. (stranica 16 spisa), odnosno utvrdilo je kako je tužitelj u 2010. godini imao veće izdatke od primitaka za koje nije dostavio vjerodostojne dokaze o izvorima stjecanja imovine te mu je za 2010. godinu utvrđena obveza poreza i prireza na dohodak, kako je to navedeno u izreci prvostupanjskog poreznog rješenja od 3. lipnja 2019. Porezno tijelo je utvrdilo kako tužitelj u razdoblju od 2005. do 2010. godine nema prijavljenih primitaka, osim plaće - primanja supruge Lj. T. koja je u 2010. godini iznosila 72.727,75 kn, a koja primanja su dostatna samo za troškove života tročlane obitelji. 

              Za razdoblje 2011. godine porezno tijelo je utvrdilo razliku između ostvarenih primitaka i izdataka u ukupnom iznosu od 55.220,00 kn, sve kako je to obrazloženo i prikazano u tablici na stranici 10 prvostupanjskog poreznog rješenja od 3. lipnja 2019. (stranica 19 spisa), odnosno porezno tijelo je utvrdilo kako je tužitelj u 2011. godini imao veće izdatke od primitaka za koje nije dostavio vjerodostojne dokaze o izvorima stjecanja imovine te mu je za 2011. godinu utvrđena obveza poreza i prireza na dohodak, kako je to navedeno u izreci prvostupanjskog poreznog rješenja od 3. lipnja 2019. Porezno tijelo je utvrdilo kako tužitelj u razdoblju 2011. godine nema prijavljenih primitaka osim plaće - primanja supruge Lj. T. koja je u 2011. godini iznosila 69.981,79 kn, a koja primanja su dostatna samo za troškove života tročlane obitelji.

              Porezno tijelo je zaključilo kako tužitelj, na kojem leži teret dokazivanja u smislu odredbe članka 78. točke 2. Općeg poreznog zakona glede onih činjenica koje umanjuju ili ukidaju porez, nije tijekom postupka poreznog nadzora predočio urednu i vjerodostojnu dokumentaciju sukladno članku 59. Općeg poreznog zakona, a niti je takvu dokumentaciju priložio uz žalbu, smisleno odredbi članka 108. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku. 

              Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, sud smatra kako je pobijano rješenje tuženika KLASA: UP/II-215-01/19-01/30, URBROJ: 513-04-20-2 od 22. svibnja 2020. zakonito. 

              Naime, tužitelj u tužbi tvrdi kako je porezno tijelo pogrešno utvrdilo činjenicu da tužitelj nema dokaze za izvore sredstava 2010. godini u ukupnom iznosu od 253.728,15 kn te u 2011. godini u ukupnom iznosu od 55.220,00 kn, jer je tužiteljeva supruga u mogućnosti izdvojiti godišnje oko 25.000,00 kn od svoje plaće, unatoč tome što u kućanstvu živi tužitelj sa suprugom i kćerkom te stoga što žive u vlastitom stanu i hranu primaju od roditelja koji uzgajaju životinje i obrađuju vrt, a da podaci o prosječnoj potrošnji Državnog zavoda za statistiku nisu relevantni, uzimajući u obzir manje plaće od državnog prosjeka u Osijeku. Pri tome, tužitelj tvrdi kako porezno tijelo nije uzelo u obzir da je tužiteljeva supruga bila na trudničkom bolovanju 2006. i 2007. godine, kada primanja nije imala od Kliničkog bolničkog centra Osijek. 

              Međutim, porezno tijelo je u provedenom upravnom postupku utvrdilo kako su primanja tužiteljeve supruge u 2010. godini iznosila 72.727,75 kn te u 2011. godini 69.981,79 kn, a da tužitelj od 2005. godine nema prijavljenih primitaka pa sud smatra kako je u upravnom postupku valjano zaključeno da tužitelj nema dokazane izvore sredstava kroz 2010. i 2011. godinu u ukupnom iznosu od 308.948,15 kn, uzimajući u obzir godišnju osobnu potrošnju tročlane obitelji, glede koje je za 2010. godinu prihvaćen prigovor tužitelja vezan uz financiranje zajedničkog života od strane njegove supruge Lj. T., dok je za 2011. godinu osobna potrošnja tročlane obitelji prema podacima Državnog zavoda za statistiku iznosila 74.941,00 kn. 

              Dakle, a uzimajući u obzir ukupan iznos za koji tužitelj nema dokazane izvore sredstava u 2010. i 2011. godini od 308.948,15 kn, sud smatra kako i u slučaju da je tužiteljeva supruga eventualno godišnje od plaće izdvajala za štednju oko 25.000,00 kn te da su hranu većim dijelom pribavljali od tužiteljevih roditelja sa sela, koje tvrdnje tužitelj nije tijekom poreznog postupka (članak 59. Općeg poreznog zakona) ničim dokazao u smislu odredbe članka 78. točke 2. Općeg poreznog zakona, te činjenice, s obzirom na njihovu novčanu vrijednost, ne mogu predstavljati dovoljan dokaz kojim bi se dokazali izvori sredstava u razdoblju od 2010. i 2011. godine u iznosu od 308.948,15 kn. 

              Pri tome, činjenice koje tužitelj ističe da je prosječna plaća u Osijeku manja od državnog prosjeka te da je supruga tužitelja 2006. i 2007. godine bila na trudničkom bolovanju samo umanjuju eventualni iznos koji bi tročlana obitelj godišnje mogla uštedjeti. 

              Nadalje, tužitelj tvrdi da mu je otac posudio novčani iznos od 250.000,00 kn, a da je i samo porezno tijelo nadzorom nad njegovim ocem utvrdilo da je isti od 2006. godine mogao uštedjeti taj iznos, dok je logično da tužitelj s ocem nije zaključio pisani ugovor o pozajmici. 

              Međutim, u obavijesti o činjenicama bitnim za oporezivanje za 2010. godinu tužitelj je naveo da je od roditelja u mjesecu svibnju 2010. godine posudio iznos od 250.000,00 kn. 

              Vezano uz izvore sredstava za danu pozajmicu, tužitelj je poreznom tijelu predočio ugovor o zajmu sastavljen 17. rujna 2012., odnosno dvije godine nakon dane pozajmice, s davateljima pozajmice roditeljima I. i M. J. iz S. na iznos od 250.000,00 kn. 

              U predmetnom ugovoru je navedeno da korisnik zajma stupa u posjed novca sukcesivno u razdoblju od 13. rujna 2010. pa nadalje. Rok za korištenje novca iz zajma je razdoblje potrebno za pokretanje vlastitog poljoprivrednog gospodarstva te nabavku potrebite mehanizacije i trajnih nasada. Tužitelj se obvezao da će iznos zajma vratiti po ostvarenju prihoda iz vlastitog obiteljskog gospodarstva. Kamate se ne obračunavaju. 

om sustavu Porezne uprave tužitelj nije evidentiran kao nositelj poljoprivrednog gospodarstva. 

              Kod oca tužitelja I. J. izvršen je nadzor poreza na dohodak za razdoblje od 2006. do 2012. godine, o čemu je prvostupanjsko porezno tijelo sastavilo zapisnik KLASA: 215-02/13-01/30, URBROJ: 513-07-27-03-07/006-15-13 od 1. listopada 2015. (str. 21 - 28 spisa) te je tijekom toga postupka utvrđeno da izvori primitaka I. J. koji se mogu smatrati dokazanim u razdoblju nadzora ne omogućuju davanje navedenog iznosa pozajmice od 250.000,00 kn pa sud smatra kako nisu osnovani navodi tužitelja o stjecanju iznosa od 250.000,00 kn pozajmicom od strane oca u mjesecu svibnju 2010. godine. 

              Nadalje, nisu osnovane tvrdnje tužitelja kako je u konkretnom slučaju nastupila zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje predmetne porezne obveze u postupku ispitivanja izvora imovine. 

              Naime, u predmetnom slučaju radi se o porezu na dohodak koji se utvrđuje po članku 63. Zakona o porezu na dohodak (ispitivanje porijekla imovine), dok je odredbom članka 94. stavka 4. Općeg poreznog zakona propisano da u tom postupku zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći nakon isteka godine u kojoj je u tijeku postupka ispitivanja izvora imovine utvrđeno da ima osnove za oporezivanje. 

              Porezno tijelo je spomenuti zapisnik o obavljenom inspekcijskom nadzoru sastavilo 1. listopada 2015., kojim je, nakon provedenog postupka ispitivanja izvora imovine utvrđeno da 

ima osnove za oporezivanje pa je zastara prava na utvrđivanje porezne obveze počela teći od 1. siječnja 2016. (članak 94. stavak 4. Općeg poreznog zakona). 

              Kako je 28. listopada 2015. u ovoj upravnoj stvari doneseno označeno porezno rješenje, koje je poništeno spomenutim rješenjem tuženika od 17. kolovoza 2018. te je u ponovljenom upravnom postupku donesen označeni zapisnik od 22. svibnja 2019., porezno rješenje od 3. lipnja 2019. i u konačnici pobijano rješenje od 22. svibnja 2020., sud smatra kako nije nastupila zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje predmetne porezne obveze. 

              Naime, tijek relativne zastare prekida se svakom službenom radnjom usmjerenom na utvrđivanje porezne obveze, koja mora biti dostavljena na znanje poreznom obvezniku (članak 95. stavak 1. Općega poreznog zakona), kao što su npr. obavijest o poreznom nadzoru, zapisnik o poreznom nadzoru, prvostupanjsko rješenje o utvrđivanju porezne obveze, u žalbenom postupku uključivanje osoba koje jamče za njegov porezni dug, drugostupanjsko rješenje kojim je poništeno prvostupanjsko rješenje i sl. sve do donošenja rješenja kojim je konačno utvrđena porezna obveza. 

              Sve te radnje trebaju biti provedene u roku od šest godina tj. prije nastupanja apsolutne zastare, a između tih radnji ne smije proteći više od tri godine, jer tada nastupa relativna zastara, bez obzira u kojoj se fazi postupak nalazi (članci 94. do 96. Općega poreznog zakona).

Takvo stajalište je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske, a potom i Ustavni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka, dok ga je ponovio Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Usž-5147/2019-2 od 16. siječnja 2020.

Sukladno ranije iznesenome, sud je, sukladno članku 33. stavku 5. Zakona o upravnim sporovima, u vezi s člankom 292. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13. i 70/19.), na raspravi održanoj pred ovim sudom 30. listopada 2020. odbio dokazni prijedlog tužitelja za provođenje financijsko-knjigovodstvenoga vještačenja na okolnost izračuna svih prihoda i rashoda kućanstva tužitelja, jer je tijekom rješavanja ove upravne stvari nesporno utvrđeno kako su primanja tužiteljeve supruge, zaposlene u KBC Osijek, u 2010. godini iznosila 72.727,75 kn te u 2011. godini 69.981,79 kn, a da tužitelj od 2005. godine nema nikakvih prijavljenih primitaka.

Na navedenoj raspravi sud je sukladno članku 33. stavku 5. Zakona o upravnim sporovima, u vezi s člankom 292. Zakona o parničnom postupku odbio i dokazni prijedlog tužitelja za saslušanje svjedoka I. J., na okolnost posudbe novčanoga iznosa od 250.000,00 kn, jer je kod oca tužitelja I. J. izvršen nadzor poreza na dohodak za razdoblje od 2006. do 2012. godine, o čemu je prvostupanjsko porezno tijelo sastavilo označeni zapisnik od 1. listopada 2015., kojega je sam tužitelj priložio tužbi te je tijekom toga postupka utvrđeno da izvori primitaka I. J. koji se mogu smatrati dokazanim u razdoblju nadzora ne omogućuju davanje navedenog iznosa pozajmice od 250.000,00 kn.

              S obzirom na navedeno, a na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, sud je odlučio kao u izreci presude pod točkom I. 

              Budući da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom, sam snosi sve troškove upravnoga spora u skladu s odredbom članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnoga spora, odnosno zastupanja po opunomoćenici odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II. 

U Osijeku 6. studenoga 2020.

 

                                                                                                                 Sutkinja

                                                                                                                 Blanka Sajter,v.r.

 

              Uputa o pravnom lijeku: protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. Zakona o upravnim sporovima).