- 1 -              I Kž-Us 125/2017-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 125/2017-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića kao predsjednika vijeća te Dražena Tripala i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Lovrin kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. L. zbog kaznenog djela iz članka 293. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK) i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 29. svibnja 2017. broj K-Us-44/2015, u sjednici održanoj 6. studenog 2020., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika, odvjetnika D. B.,

 

 

presudio je:

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe USKOK-a i optuženog M. L. i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom optuženi M. L. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti - primanja mita iz članka 293. stavka 2. KZ/11., za koje je na temelju tog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

 

Na temelju članka 55. stavka 1. KZ/11. optuženiku je izrečena kazna zatvora zamijenjena radom za opće dobro tako da se na temelju članka 55. stavka 2. KZ/11. jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada. 

 

Na temelju članka 55. stavka 5. KZ/11. određeno je da će optuženik rad za opće dobro izvršiti u roku koji odredi nadležno tijelo za probaciju, time da rok ne može biti kraći od 1 (jednog) mjeseca niti dulji od dvije godine računajući od početka rada za opće dobro, a sadržaj rada za opće dobro odredit će nadležno tijelo za probaciju u dogovoru s optuženikom, vodeći računa o njegovim sposobnostima i stručnosti.

 

 

Na temelju članka 55. stavka 6. KZ/11. određeno je da će, ako se optuženik u roku od osam dana od dana za koji je pozvan ne javi nadležnom tijelu za probaciju ili mu poziv ne bude bilo moguće dostaviti na adresu koju je dao sudu, nadležno tijelo za probaciju o tome obavijestiti nadležnog suca izvršenja.

 

Na temelju članka 55. stavka 7. KZ/11. određeno je da će, ako optuženik svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvrši rad za opće dobro u roku, sud donijeti odluku kojom određuje izvršenje kazne u cijelosti ili neizvršenom dijelu, a ako optuženik ne izvrši rad za opće dobro bez svoje krivnje, nadležno tijelo za probaciju produžit će rok iz članka 55. stavka 5. KZ/11.

 

Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom M. L. u izrečenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 30. ožujka 2015. do 21. travnja 2015.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 6. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje: ZKP/08.), optuženiku je naloženo da podmiri troškove kaznenog postupka na ime paušala u iznosu od 1.000,00 kuna.

 

Protiv te presude žalbu je podnio USKOK  zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik osudi na bezuvjetnu kaznu zatvora.

 

Žalbu protiv te presude podnio je i optuženi M. L. po branitelju, odvjetniku D. B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. U žalbi je zamoljeno da se obrana optuženika pozove na sjednicu vijeća.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti branitelja optuženog M. L., odvjetnika D. B., a, u skladu s odredbom članka 475. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.-19.), u odsutnosti glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i optuženog M. L., koji su o sjednici uredno obaviješteni.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Optuženi M. L. nije u pravu kada tvrdi da je u pobijanoj presudi ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer da se prvostupanjski sud nije očitovao o tvrdnjama i navodima njegovog branitelja iznesenima u završnoj riječi, kao što nije obrazložio ni dokazni prijedlog obrane – obračun sveukupnog dugovanja na ime neto primitka iznosa od 3.000,00 i 6.000,00 kuna dostavljen u spisu na raspravi 22. ožujka 2017., kojim se dokazuje njegovo potraživanje prema svjedocima P. i B..

 

Naime, prvostupanjski sud nije dužan u obrazloženju pobijane presude očitovati se o navodima stranaka iznesenima u završnoj riječi, a što se tiče drugonavedenog, valja reći da se prvostupanjski sud o tome jasno očitovao u 2. odlomku 23. stranice obrazloženja pobijane presude.

 

Žaleći se zbog iste postupovne povrede, optuženi M. L. citira posljednje dvije rečenice na 22. stranici pobijane presude ("Kao što je već navedeno svjedokinja S. K. decidirano navodi da je nagrada bila ista bez obzira na količinu posla, vrijeme potrebno da se posao obavi i da ona nije varirala ovisno o tome. Što se tiče troškova putovanja za njih je bilo potrebno izdati troškovnik i tražiti njihovo plaćanje legalnim putem, a isto tako legalnim putem tražiti eventualno neplaćanje bruto iznosa na koji povjerenik predstečajne nagodbe ima pravo što sve proizlazi iz citiranog zakona i pravilnika.") te ističe da prva rečenica nije sporna, no da je druga rečenica sporna u cijelosti jer da tako nešto ova svjedokinja nije navela nigdje u svom iskazu na raspravi 26. travnja 2017.

 

U žalbi optuženika citirani dio obrazloženja pobijane presude ne predstavlja doslovno prenošenje iskaza svjedokinje S. K. s rasprave od 26. travnja 2017., već interpretaciju prvostupanjskog suda onoga što je ta svjedokinja tada iskazala, a u suštini ona to, i prema ocjeni ovoga suda, jest iskazala. Naime, prilikom iskazivanja na raspravi 26. travnja 2017. ta je svjedokinja, između ostaloga, navela: "Za taj svoj posao imala sam pravo na nagradu koja je bila propisana zakonom i uredbom, a iznosila je različito ovisno o veličini postupka. Za veće postupke imala sam pravo na nagradu od 6.000,00 tisuća kuna plus poreze i doprinose, a za manje postupke 3.000,00 tisuće kuna. Ta nagrada nije varirala i uvijek je bila ista bez obzira da li je bio obilan postupak, a tu spada više dokumentacije koje se trebalo pregledavati, da li je trebalo više kontaktirati sa direktorom dužnika, odlaziti na sastanke i na konzultacije na ročišta FINI u Zagrebu. Nisam imala pravo na veću nagradu ako bi i prekovremeno radila jer to tako nije bilo propisano. Jedino što sam imala pravo su stvarni troškovi koji su se odnosili na prijevozne troškove jer sam gotovo svakodnevno putovala na relaciji Čakovec – Varaždin dužniku, a u Zagreb sam išla na zakazana ročišta i nekoliko puta na konzultacije prema pozivu vijeća što nije bilo uobičajeno u drugim manjim postupcima. Mogu navesti da čak nisam imala pravo niti na naknadu troškova telefona. Meni nisu od T. S. d.o.o. plaćeni troškovi puta sa PDV-om no ne mogu točno reći u kojem iznosu za te troškove sam izdala fakturu i dužnik tu fakturu nikad nije osporavao." Nakon što joj je predsjednica vijeća predočila račun 11/01/01 na listu 131 spisa, svjedokinja je potvrdila da je to račun koji je izdala za putne troškove društvu S. d.o.o. u postupku predstečajne nagodbe.

 

Dakle, iz iskaza svjedokinje S. K. jasno proizlazi da je ona kao povjerenik u postupku predstečajne nagodbe nad trgovačkim društvom S. d.o.o., sukladno tada važećem Zakonu o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi („Narodne novine“ broj 108/12., 144/12., 81/13. i 112/13.; dalje: ZFPPN) i Pravilniku o troškovima postupka predstečajne nagodbe („Narodne novine“ broj 5/13 i 23/13.; dalje: Pravilnik), imala pravo na naknadu stvarnih troškova, konkretno putnih troškova, ali ih je morala pravdati računom (svjedokinja je upotrijebila izraz faktura, što je sinonim).

 

Prema tome, nema nikakvog proturječja između zapisnika o ispitivanju svjedokinje S. K. na raspravi od 26. travnja 2017. i dijela obrazloženja pobijane presude koji sadrži interpretaciju iskaza te svjedokinje, zbog čega žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. nije osnovana ni u tom dijelu.

 

Optuženi M. L. u žalbi nadalje ističe da je prvostupanjski sud konstatirao da bi on bio odgovorna osoba u smislu članka 87. KZ/11., no da to ničime nije dodatno obrazložio. Također, da je nejasno je li prvostupanjski sud utvrdio da bi on bio odgovorna osoba koja vodi poslove trgovačkih društava u postupcima predstečajne nagodbe ili odgovorna osoba u smislu da joj je od strane državnog tijela (FINA-e) povjereno obavljanje poslova.

 

Međutim, ni istaknuti žalbeni navodi, kojima se očito upire na bitnu postupovnu povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. u pogledu izostanka jasnih i dostatnih razloga o odlučnoj činjenici – svojstvu optuženika, nisu osnovani.

 

Naime, prvostupanjski  je sud kao nesporno utvrdio da je optuženik zaključkom nagodbenog vijeća FINE ZG10 od 25. kolovoza 2014. bio imenovan za povjerenika predstečajne nagodbe u postupku predstečajne nagodbe nad dužnikom S. d.o.o., a zaključkom nagodbenog vijeća FINE ZG07 od 26. veljače 2015. za povjerenika predstečajne nagodbe trgovačkog društva S. d.o.o. (stranica 4., pasus 4. pobijane presude.). Potom je, pozivajući se na pojedine odredbe ZFPPN, naveo koje su ovlasti i dužnosti povjerenika predstečajne nagodbe, zaključivši da iz istih proizlazi da je njemu povjereno obavljanje tako velikog opsega poslova iz područja djelovanja pravne osobe zbog kojeg on ima svojstvo odgovorne osobe u smislu članka 87. KZ/11. (prvostupanjski sud je, doduše, očitom omaškom naveo da je riječ o odredbi članka 89. KZ/11.). Navedena su utvrđenja sadržana na 21. stranici, u 2. i 3. odlomku pobijane presude. Naposljetku, prvostupanjski sud je u zaključnom dijelu obrazloženja pobijane presude ponovio da je optuženik bio odgovorna osoba u smislu članka 87. KZ/11. (i ovdje je očito omaškom naveo članak 89. KZ/11.), a s obzirom na ovlasti koje mu pripadaju kao povjereniku predstečajne nagodbe sukladno odredbama ZFPPN (stranica 25., odlomak 1. pobijane presude). 

 

Prema tome, iz ovakvog jasnog i iscrpnog obrazloženja prvostupanjskog suda jasno proizlazi da je optuženi M. L., s obzirom na svoje ovlasti i dužnosti koje su mu pripadale kao povjereniku predstečajne nagodbe sukladno ZFPPN, a na koju funkciju je imenovan od strane državnog tijela (FINA-e), imao svojstvo odgovorne osobe u smislu članka 87. stavka 6. KZ/11., što je jedno od bitnih obilježja kaznenog djela primanja mita iz članka 293. stavka 2. KZ/11., za koje je on pobijanom presudom i proglašen krivim.

 

Optuženik u svojoj žalbi nadalje ističe da je prvostupanjski sud odbijanjem svih njegovih dokaznih prijedloga počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. i  time povrijedio načelo jednakosti stranaka u postupku, kao i svoju obvezu da po službenoj dužnosti s jednakom pažnjom utvrdi sve bitne činjenice, zbog čega da je i činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Potom detaljno izlaže koje je to njegove dokazne prijedloge prvostupanjski sud odbio i iz kojih razloga, suprotstavljajući im svoje razloge zbog kojih smatra da ih je trebalo prihvatiti.

 

Prije svega, nije točno da je prvostupanjski sud odbio sve dokazne prijedloge obrane. Naime, određeni dio dokaza izveden je upravo po prijedlogu obrane, pri čemu je, što se tiče personalnih dokaza, od ukupno četiri svjedoka koji su saslušani u tijeku dokaznog postupka, njih dvoje saslušano upravo po prijedlogu obrane, a to su svjedoci S. K. i V. M.. Prema tome, već iz ovih razloga optuženik nije u pravu kada tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

 

Nadalje, prvostupanjski sud je za svoju odluku o odbijanju svakog pojedinog dokaznog prijedloga obrane dao jasne, dostatne i valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud i koji nisu s uspjehom dovedeni u pitanje žalbom optuženika. U istoj se, naime, ne ističe ništa drugačije niti novo, a što već nije bilo predmetom odlučivanja pred prvostupanjskim sudom. Stoga se ovoga žalitelja, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje na razloge sadržane u obrazloženju pobijane presude (stranica 4., pasusi 1. i 2. pobijane presude).

 

Što se tiče odbijanja dokaznog prijedloga optuženika da se izrade transkripti razgovora između njega i svjedoka P. i B. od 26. ožujka 2015. te s tim u vezi istaknutog prigovora žalitelja da ni nakon dvostrukog preslušavanja te snimke i ponovnog ispitivanja svjedoka P. i B. na raspravi 26. travnja 2017. nisu otklonjene nejasnoće, ovaj drugostupanjski sud je, kako je to i predloženo u žalbi, preslušao snimke razgovora od 26. ožujka 2015. i tom se prilikom uvjerio da se iz iste dovoljno jasno i razumljivo može utvrditi sadržaj vođenog razgovora između sudionika (optuženika, E. B. i D. P.) te da nema potrebe za izradom transkripta tog razgovora niti za posezanjem za posebnom tehničkom pomoći radi utvrđivanja sadržaja tog razgovora.

 

Slijedom iznesenog, nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje optuženi M. L. upire u žalbi, niti koje druge takve povrede na koje drugostupanjski sud, prema odredbi članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-19., pazi po službenoj dužnosti.

 

Žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona iz članka 469. točaka 1. i 2. ZKP/08. optuženi M. L. obrazlaže, u suštini, pobijanjem pravilnosti činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda pa je pobijana presuda ispitana u skladu s odredbom članka 476. stavkom 1. točkom 2. ZKP/08.-19. te je utvrđeno da tom presudom nije povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika.

 

Optuženi M. L. u svojoj žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno protumačio iskaz svjedokinje K. zaključivši da je on tražio dodatni iznos na ime nagrade zbog povećanog obujma posla. Ovaj žalitelj tvrdi da se njegovi navodi o povećanom obujmu posla odnose na dokaz i opis radnji koje je bilo potrebno poduzimati, a koje opravdavaju povećane materijalne, u prvom redu, putne troškove. Ističe da je nakon izvršenog posla svjedokinji K. nastao materijalno-putni trošak u iznosu od 7.600,00 kuna, a optuženik je u postupku predstečajne nagodbe društva S. d.o.o. obavio identičan rad, kao i prethodna povjerenica K., slijedom čega je imao gotovo iste materijalne troškove koje je osobno predujmljivao prilikom njihova nastanka. Optuženi M. L. u žalbi postavlja pitanje kako bi svjedokinja K. za isti rad imala pravo na te troškove, a on ne bi. Obrazloženje prvostupanjskog suda da bi K. imala pravo na te troškove jer je prethodno ispostavila račun, dok optuženik to nije učinio, smatra pogrešnim. Osim toga, optuženi M. L. tvrdi da je u postupku nesporno dokazano da su u praksi materijalni troškovi bili predmet dogovora između povjerenika i dužnika te da vijeća nisu izdavala posebna rješenja o trošku, osim ako bi došlo do spora oko plaćanja istih, kao i to da su svjedoci u vrijeme davanja optuženiku iznosa od 15.000,00 kuna njemu bili dužni iznos na ime plaćanja doprinosa i poreza na isplaćeni neto primitak, kao i drugi neto iznos od 3.000,00 kuna uvećan za poreze i doprinose.

 

U odnosu na istaknute žalbene navode prije svega treba reći da ni za prvostupanjski sud nije sporno da optuženom M. L. nije plaćen iznos od 3.000,00 kuna na koji je imao pravo za svoj rad kao povjerenik predstečajne nagodbe za trgovačko društvo S. d.o.o., kao ni to da mu nisu plaćeni doprinosi i druga davanja (stranica 23., pasus 2. pobijane presude). Međutim, riječ je o potraživanju optuženika iz potpuno druge osnove i u posve drugim novčanim iznosima, a što je, uostalom, jasno vidljivo i iz materijalne dokumentacije u spisu predmeta koja se odnosi na navedene iznose. Dakle, već iz te okolnosti jasno proizlazi da su sva opravdana, zakonita potraživanja koja je optuženi M. L. imao kao povjerenik u postupcima predstečajne nagodbe bila utvrđena u materijalnoj dokumentaciji iz koje je bila vidljiva osnova njihova nastanka, a  time i opravdanje za njihovu isplatu.

 

Nadalje, nije sporno da je optuženi M. L. kao povjerenik u postupku predstečajne nagodbe za svoj rad, osim nagrade u fiksnom iznosu od 3.000,00 kuna, odnosno od 6.000,00 kuna, imao i pravo na naknadu stvarnih troškova, pod kojima su se podrazumijevali putni troškovi. Navedeno jasno proizlazi iz članka 4. Pravilnika, ali i iz iskaza svjedoka S. K. i V. M.. Međutim, takav trošak također mora biti opravdan, odnosno potkrijepljen odgovarajućim dokazom iz kojega proizlazi osnova njegova nastanka. U tom je smislu svjedokinja S. K. u svom iskazu jasno navela da je ona o tom svom trošku izdala fakturu, a kada joj je od strane predsjednice raspravnog vijeća predočen račun 11/01/01 na listu 131 spisa, navela je da je to taj račun koji je izdala za svoje putne troškove kao povjerenica u postupku predstečajne nagodbe trgovačkom društvu S. d.o.o.

 

Isto tako je i svjedok V. M. u svome iskazu jasno naveo da, što se tiče stvarnih troškova, povjerenik predstečajne nagodbe sačini obračun troškova koji preda dužniku, a ako se dužnik ne slaže s tim obračunom, o tome onda odlučuje predsjednik nagodbenog vijeća.

 

Na kraju krajeva, optuženi M. L. je, s obzirom na svoju formalnu naobrazbu i stečeni stupanj obrazovanja (diplomirani ekonomist) te radno i profesionalno iskustvo (o kojemu je i sam detaljno iskazivao u svojoj obrani) zasigurno znao, odnosno nije mu moglo biti nepoznato da potraživanje naknade za izvršene usluge ili ispostavljene proizvode mora imati svoju potkrjepu u odgovarajućem vjerodostojnom dokumentu kako god se on zvao – račun, obračun, faktura, troškovnik i sl., a čije sačinjavanje prethodi isplati za izvršene usluge odnosno isporučene proizvode.

 

Prema tome, potpuno su neprihvatljive prethodno istaknute žalbene tvrdnje optuženog M. L. kojima nastoji prikazati da inkriminirani mu iznos od 15.000,00 kuna predstavlja njegovo zakonito, osnovano potraživanje kao povjerenika u postupku predstečajne nagodbe.

 

Iz istih je razloga bez osnove i optuženikovo žalbeno problematiziranje zaključka prvostupanjskog suda da je on trebao znati da ne smije primiti gotovinu te da se plaćanje njegovih troškova mora isplatiti na njegov račun, pri čemu optuženi M. L. daje vlastito tumačenje odredaba ZFPPN i Pravilnika, zaključujući da nijedan od tih dvaju propisa ne propisuje da se troškovi predstečajne nagodbe moraju isplatiti na račun.

 

Uz sve ono što je u pogledu toga već prethodno rečeno, ovdje još valja dodati da upravo Pravilnik govori o „dokazu o osnovanosti i visini traženog iznosa troška.“ Naime, odredbom članka 4. stavka 2. Pravilnika propisano je da povjerenik predstečajne nagodbe ima pravo na naknadu troška kojega je imao pri obavljanju radnji propisanih zakonom, ukoliko vijeće predstečajne nagodbe ocijeni da je trošak povjerenika opravdan i nužan, dok je u stavku 3. istoga članka propisano da u slučaju da povjerenik zatraži od nagodbenog vijeća da naknadnim rješenjem odluči o trošku iz stavka 2. istoga članka, dužan je vijeću dostaviti i dokaz o osnovanosti i visini traženog iznosa troška.

 

Optuženi M. L. nije u pravu ni kada ističe da je prvostupanjski sud pogrešno protumačio iskaz svjedokinje S. K. i u smislu da je bilo potrebno izdati troškovnik jer da ona u svom iskazu nigdje nije navela da je "potrebno izdati troškovnik" i tražiti plaćanje "legalnim putem" te da pri tome izostavlja činjenicu da prethodno nije bilo potrebno tražiti donošenje rješenja od strane vijeća.

 

Točno je da ova svjedokinja u svom iskazu nije upotrijebila izraze „troškovnik“ i „legalnim putem“, ali ono što je navela, kao što je već prethodno obrazloženo, u suštini odgovara onome što je prvostupanjski sud zaključio da proizlazi iz njezina iskaza. Ona se, naime, iskazujući o troškovima na koje je imala pravo kao povjerenik u postupku predstečajne nagodbe nad trgovačkim društvom S. d.o.o., pozvala na ZFPPN i Pravilnik (koji svjedokinja naziva uredbom) u bitnome iskazavši da je imala pravo na nagradu u fiksnom iznosu od 3.000,00 kuna (za manje postupke), odnosno od 6.000,00 kuna (za veće postupke), i to neovisno o obujmu posla i svom angažmanu te da je, osim toga, imala pravo na naknadu putnih troškova, za koje je izdala fakturu. Prema tome, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je za stvarne troškove povjerenika predstečajne nagodbe bilo „potrebno izdati troškovnik“ (svjedokinja je upotrijebila izraz „faktura“, što je u suštini isto) i njihovo plaćanje tražiti „legalnim putem“, dakle podnošenjem dokaza o nastanku tog troška na koji ima pravo sukladno ZFPPN i Pravilniku.

 

Točno je i da povjerenik predstečajne nagodbe za isplatu stvarnih troškova prethodno nije trebao tražiti donošenje rješenja od strane vijeća. Međutim, ni to ne anulira činjenicu da njegovo traženje isplate tog troška mora biti potkrijepljeno vjerodostojnim dokumentom iz kojega proizlaze osnova i visina tog troška. Druga je stvar što se dužnik nije morao složiti s tim zahtjevom povjerenika predstečajne nagodbe za naknadu nekog stvarnog troška, u kojem slučaju je odluku o tome donosilo nagodbeno vijeće.

 

Optuženi M. L. u svojoj žalbi nadalje ističe da primitkom novca u gotovini nije prekršio nijedan porezno-računovodstveni propis, već je primio novac na koji je imao pravo, i to sa zakašnjenjem, a jedina njegova legalna obveza bila je prijaviti primitak gotovine, sačiniti obračun i taj novac uplatiti poreznoj upravi na svoj konto, u čemu je spriječen od strane države jer je uhićen odmah po primitku novca koji mu je oduzet.

 

Međutim, suština inkriminacije nije u tome što je optuženik iznos od 15.000,00 kuna primio u gotovini, već u prirodi tog novčanog iznosa, a to je mito, pri čemu je način njegova primitka – u gotovini, odnosno na ruke – imao ulogu da olakša, pojednostavi i onemogući ostavljanje traga o primanju mita.

 

Potpuno je neprihvatljiva i tvrdnja žalbe optuženog M. L. da je on u svojoj namjeri da taj novčani iznos provede u smislu da ga položi na svoj račun i to prijavi poreznoj upravi osujećen zbog uhićenja koje je uslijedilo neposredno nakon njegova primitka. Naime, da je to zaista namjeravao i da se doista radilo o novčanom iznosu na koji je optuženik imao pravo za svoj rad povjerenika u postupku predstečajne nagodbe, optuženi M. L. bi prije preuzimanja tog novčanog iznosa sačinio odgovarajući dokument o njegovom pravdanju i predao ga ovlaštenim osobama dužnika iz postupka predstečajne nagodbe. Naime, uz sve ono što je u pogledu toga već prethodno vrlo opsežno rečeno, valja još dodati da je općepoznata činjenica i pravilo životne logike da se za obavljenu uslugu/rad, odnosno za isporučeni proizvod prvo izdaje odnosno ispostavlja račun ili drugi odgovarajući dokument kojim se dokazuje osnova njegova nastanka i njegov iznos/opseg/visina, a potom slijedi njegovo plaćanje. Naime, ona strana u odnosu koja se poziva na dužnost plaćanja svakako mora znati što plaća i u kojem iznosu. Sve navedeno optuženiku je tim više bilo poznato s obzirom na njegovo dugogodišnje i vrlo široko poslovno, profesionalno i životno iskustvo o kojemu je i sam iskazivao u svojoj obrani.

 

S obzirom na navedeno, potpuno su neprihvatljive i žalbene tvrdnje optuženog M. L. da je u potpunosti izostao prethodni dogovor o podmićivanju jer da se radilo o dugu koji su trgovačka društva svjedoka P. i B. imala prema njemu kao povjereniku predstečajne nagodbe, tako da je on primio novac na koji je imao pravo.

 

Ne mogu se prihvatiti kao istinite ni tvrdnje žalbe optuženog M. L. da je prvostupanjski sud nepotpuno cijenio njegovu obranu kada je utvrdio da je on e-mailom uputio svjedoke P. i B. da ne plate račun, a da pri tome nije potpuno preslušao snimku kasnijeg razgovora sa svjedocima u kojoj im govori da plate predmetnu fakturu jer da se u međuvremenu čuo s povjerenicom B. K. koja im "poručuje da treba platiti fakturu, a ako ne budu da će im ona izdati rješenje."

 

Naime, e-mailom upućenom optuženiku 22. prosinca 2014. D. P. je optuženika izričito upitao može li platiti putne troškove povjerenika predstečajne nagodbe te, ako ne može, zašto, na što mu je optuženik e-mailom od istoga dana odgovorio da prema ZFPPN povjereniku pripada nagrada u iznosu od 3.000,00 kuna za predmete do 10 milijuna ili 6.000,00 kuna za predmete iznad 10 milijuna; da se radi o neto iznosu na koji je isplatitelj dužan platiti sve poreze i doprinose; da prema istom zakonu nije predviđeno plaćanje troškova ili slično te da iz tog razloga dužnik ne može vršiti druga plaćanja. „Slijedom toga ja vam ne mogu dati suglasnost na plaćanje putnih ili nekih drugih troškova povjerenika.“

 

Sadržaj izložene komunikacije putem elektroničke pošte između optuženog M. L. i svjedoka D. P. vrlo jasno i bez ostavljanja prostora ikakvoj dvojbi ukazuje na stanovište optuženika u pogledu prava povjerenika predstečajne nagodbe na naknadu putnih troškova.

 

Osporavajući pravilnost ocjene prvostupanjskog suda u pogledu vjerodostojnosti iskaza svjedoka D. P., optuženi M. L. u žalbi ističe da je prvostupanjski sud zaključio da je taj svjedok iskazivao uvjerljivo te da je u više navrata ostao kod svog iskaza istovremeno utvrđujući da je isti mijenjao svoj iskaz u dijelu koji se odnosi na naknadu. Ovaj žalitelj smatra da sama činjenica da svjedok o bitnoj činjenici u više navrata različito iskazuje ozbiljno narušava njegovu vjerodostojnost te da prvostupanjski sud ne može disponirati dvama različitim iskazima - da li se 15.000,00 kuna odnosi na jednu ili na dvije firme - na način da uzima iskaz koji je „povoljniji“ za optuženika. Smatra da je jako bitno dokazati „prethodni dogovor o korupciji“ te razgovor o visini iznosa (da li se radi o 15.000,00 kuna ili o 30.000,00 kuna).

 

Svjedok D. P. je, iskazujući na raspravi 21. veljače 2017., a nakon što mu je predočen dio njegovog iskaza sa zapisnika od 17. rujna 2015.: "Kada me se pita da li je u tih 15.000,00 kuna bilo uključeno i njegovo postupanje i trgovačko društvo S. d.o.o. odgovaram kako je, iako za to društvo nije poduzimao nikakve radnje, ali je on kada je tražio novac, rekao da ih traži za svoj rad u oba društva.", odgovorio da je taj dio izvađen iz  cjelokupnog konteksta te da je optuženi M. L. tražio 15.000,00 kuna po društvu. Iskazujući na raspravi 26. travnja 2017., a nakon što mu je predočen dio njegovog iskaza sa zapisnika od 14. travnja 2016.: "Vezano za ovu posebnu naknadu što je tražio on je tražio 15.000,00 tisuća kuna po društvu i to kada je tražio razgovarao je sa mnom. Ja sam rekao da ću o tome obavijestiti vlasnike i doista sam obavijestio gospodina B. te smo se mi svi troje oko toga našli i razgovarali i on je ponovio taj svoj zahtjev.", odgovorio je da je optuženik tražio za svako društvo po 15.000,00 tisuća kuna.

 

Dakle, iskazujući na raspravi u dva navrata zaredom, a nakon što su mu predočeni dijelovi njegovih ranijih iskaza te nakon što je preslušana i audio snimka razgovora od 26. ožujka 2015., ovaj je svjedok bio dosljedan u tome da je optuženik tražio 15.000,00 kuna po društvu. Prema tome, optuženi M. L. nije u pravu kada tvrdi da je taj svjedok o bitnoj činjenici u više navrata različito iskazivao pa da je onda njegov iskaz pogrešno ocijenjen vjerodostojnim. Druga je stvar što je prvostupanjski sud, uzimajući u obzir cjelinu dokaza u odnosu na tu činjenicu, zaključio da je riječ o iznosu od 15.000,00 kuna za oba društva, što je za optuženika i povoljnije.

 

Optuženi M. L. u žalbi nadalje tvrdi da u iskazu svjedoka P. postoje i bitne proturječnosti i nelogičnosti. Pa da je tako on na raspravi 14. travnja 2016. naveo da bi „okrivljenik rekao da će pomoći s planom i da je uobičajeno da se taj rad honorira“ te da je njemu (svjedoku) „poznato da suglasnost za plan daju vjerovnici, ali povjerenik ima ključnu ulogu u izradi plana“, dok je na raspravi 26. travnja 2017., nakon preslušavanja audio snimke, utvrdio da „optuženi nije sudjelovao u izradi plana.“

 

Ni istaknuti se dijelovi iskaza ovog svjedoka međusobno ne isključuju niti si proturječe. Žalitelj, naime, iz konteksta svega onoga što je iskazao svjedok D. P. prilikom mnogobrojnih ispitivanja tijekom ovog kaznenog postupka ističe pojedine njihove dijelove nastojeći ih prikazati međusobno proturječnima, a takvi nisu.

 

Optuženi M. L. dalje ističe da je svjedok P. na raspravi 14. travnja 2016. izjavio da je optuženome plaćeno 6.000,00 kuna, a da su doprinosi prijavljeni te su ušli u predstečajnu nagodbu, dok je na raspravi 26. travnja 2017. izjavio: „To je pečat od S. i moj potpis, kao što sam naveo mi smo taj dokument predali poreznoj upravi, no porezi i doprinosi nisu plaćeni.“

 

Prije svega, istaknuti dijelovi iskaza ovog svjedoka za koje žalitelj tvrdi da su međusobno proturječni se ni ne odnose na odlučnu činjenicu u ovom postupku. Tako da, sve da i jesu proturječni, nisu od utjecaja na vjerodostojnost iskaza tog svjedoka u pogledu bitne činjenice. Međutim, ni u tom dijelu žalitelj nije u pravu. Suština je, naime, onoga što je ovaj svjedok naveo potvrda da optuženik prema njima ima potraživanja koja mu nisu plaćena. No, riječ je o potraživanja koja su optuženiku već ranije bila priznata, odnosno na koja je on imao pravo, a koja nisu ni u kakvoj vezi s ovdje mu inkriminiranim iznosom.

 

Optuženi M. L. u žalbi također tvrdi da je ovaj svjedok na raspravi 21. veljače 2017. naveo da je o ponašanju optuženika razgovarao s tadašnjim predsjednikom vijeća, gospodinom M. te da je ovaj bio zatečen time, a tu je tvrdnju ponovio na raspravi 26. travnja 2017., dok je svjedok M. na raspravi 22. ožujka 2017. izjavio da nije razgovarao s P. o tome, već da je za cijeli slučaj saznao iz novina.

 

Premda je točno da se iskazi svjedoka D. P. i V. M. u tom dijelu razlikuju, time također nije dovedena u pitanje vjerodostojnost iskaza svjedoka P.. Naime, osim što je on bio dosljedan u svojoj tvrdnji da je razgovarao s M. o postupku optuženika i nakon što mu je predočeno da je svjedok M. iskazao da on o tome nije razgovarao ni s njim ni s B., već je o svemu saznao iz novina, riječ je o činjenici koja nije odlučna za pitanje kaznenopravne odgovornosti optuženika te se u svakom slučaju dogodila nakon što je kazneno djelo već počinjeno.

 

Osporavajući vjerodostojnost iskaza svjedoka B., optuženi M. L. u žalbi ističe da je on na raspravi 14. travnja 2016. izjavio: „Od P. sam dobio saznanja da okrivljeni traži novac…Ja sam bio prisutan tom razgovoru u pansionu M. na kojem smo bili g. L., P. i ja i na kojem smo mi uvjetno prihvatili traženje g. L. da mu isplatimo 15.000,00 kuna, s time da smo mi to prethodno prijavili…Mi smo to prijavili i na sljedećem sastanku g. L. je isplaćeno 15.000,00 kuna“, da bi na raspravi 21. veljače 2017. izjavio: „Ne sjećam se sada točno da li je drugi susret bio samo između optuženog i D. P. ili smo bili sva trojica u pansionu M. u V. kada je optuženi spomenuo konkretan iznos od 15.000,00 kuna.“, dok je na raspravi 26. travnja 2017. izjavio: „Ne mogu točno citirati razgovor, ali bit je da je tražio mito.“

 

U vezi s ovim optuženi M. L. ističe da je navedeni svjedok prema vlastitom kazivanju za „traženje“ optuženika saznao od uprave društva, g. P., da se ne može sjetiti tko je bio prisutan razgovoru kada je optuženik zatražio iznos od 15.000,00 kuna, da je bio na sastanku na kojem su on i P. prihvatili traženje optuženika, s tim da su to već prethodno prijavili, dok je na sljedećem sastanku optuženiku isplaćen novac. Žalitelj smatra da iz njegovog iskaza proizlazi da je on bio jedino neposredno prisutan sastanku održanom prije primitka novca, dakle sastanku održanom 26. ožujka 2015. budući da je predaja novca izvršena 30. ožujka 2015., a slučaj je bio prijavljen policiji 26. ožujka 2015. S obzirom na bitne nepodudarnosti iskaza svjedoka na raspravi i sadržaja snimljenog razgovora od 26. ožujka 2015., postavlja pitanje kako iskaz tog svjedoka može biti logičan, točan i potpun.

 

Izloženim žalbenim navodima optuženika, međutim, nije s uspjehom dovedena u pitanje  vjerodostojnost iskaza svjedoka E. B.. Ono što je, naime, ovdje bitno, a o čemu je svjedok E. B. suglasno iskazivao tijekom cijelog postupka jest to da je optuženi M. L. tražio od njega i od svjedoka D. P. za svoj rad povjerenika u postupku predstečajne nagodbe na ime dodatne nagrade na koju nije imao pravo, odnosno mita iznos od 15.000,00 kuna, time da je prvo njegovo saznanje o tome bilo posredno, odnosno o istome je saznao od svjedoka D. P., nakon čega je i osobno bio prisutan jednom od sastanaka s optuženikom na kojemu se spominjao taj iznos. Pri tome okolnost što se ovaj svjedok nije mogao decidirano izjasniti koji je to bio sastanak na kojemu je on neposredno čuo za iznos od 15.000,00 kuna ne umanjuje vjerodostojnost njegovog iskaza u pogledu te odlučne činjenice. Ovo tim više kada se taj iskaz poveže s iskazom svjedoka D. P., koji je s optuženikom bio u češćoj i užoj komunikaciji, kao i sa sadržajem audio snimke razgovora između optuženika i svjedoka P. i B. od 26. ožujka 2015., što sve je prvostupanjski sud, protivno žalbenoj tvrdnji optuženika, detaljno analizirao i međusobno povezao te potom pravilno zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo za koje ga je proglasio krivim upravo onako kako je to i opisano u izreci pobijane presude.

 

Kako su, dakle, svjedoci P. i B. tijekom cijelog postupka dosljedno i međusobno sukladno iskazivali u pogledu bitnih činjenica – novčanog iznosa koji je od njih tražio optuženik (15.000,00 kuna) i prirode tog novčanog iznosa (dodatna nagrada za obavljanje radnji koje je optuženik kao povjerenik predstečajne nagodbe bio dužan obavljati) te kako su njihovi iskazi u pogledu tih bitnih činjenica potkrijepljeni i audio snimkom razgovora između njih i optuženika od 26. ožujka 2015., nastalom kao rezultat u svemu zakonito provedene posebne dokazne radnje (čiju zakonitost ni optuženik ne dovodi u pitanje), prvostupanjski sud ih je, povezujući ih i s utvrđenjima proizašlima iz iskaza svjedoka koje je predložila sama obrana – S. K. i V. M., pravilno ocijenio vjerodostojnima.

 

Savjesno, detaljno i kritički analiziravši sve izvedene dokaze te dovodeći ih u međusobnu vezu, kao i u vezu s obranom optuženika, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je optuženi M. L. svojim postupanjem ostvario sva bitna, kako subjektivna, tako i objektivna obilježja kaznenog djela primanja mita iz članka 293. stavka 2. KZ/11., što sve je i valjano obrazložio jasnim, iscrpnim, uvjerljivim i životno logičnim razlozima koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Stoga su potpuno neprihvatljive i žalbene tvrdnje optuženika da iz sveukupnog ponašanja svjedoka P. i B. tijekom postupka proizlazi da su isti aktivno sudjelovali izvan granica ponašanja neutralnog i objektivnog svjedoka te svjesno i namjerno željeli ostvarenje obilježja kaznenog djela davanja mita za iznos za koji namjerno i pogrešno tvrde da predstavlja mito, a ne njihov dug prema optuženiku, zbog čega da bi, ako bi im se u potpunosti i nekritički poklonila vjera, predstavljali nezakonite dokaze.

 

Isto vrijedi i za žalbene tvrdnje optuženika da nije nedvojbeno utvrđena uzročno-posljedična veza između navodnog traženja mita i radnji optuženika kao povjerenika u postupku predstečajne nagodbe  u vezi tog navodnog traženja mita.

 

Optuženi M. L. nije u pravu ni kada tvrdi da iz okolnosti što je prvostupanjski sud utvrdio da mu ne pripada pravo na novčani iznos od 15.000,00 kuna, a koji mu pri tome nije oduzeo kao nepripadnu imovinsku korist, proizlazi da mu taj iznos pripada.

 

Naime, okolnost da iznos od 15.000,00 kuna (za koji je prvostupanjski sud nedvojbeno utvrdio da predstavlja mito, odnosno dar koji je optuženik zahtijevao i primio kako bi unutar granica svoje ovlasti obavio radnje koje bi se morale obaviti) nije oduzet od optuženika na ime oduzimanja imovinske koristi nikako ne znači da je prvostupanjski sud zaključio da optuženiku taj iznos pripada. Naime, optuženi M. L. je neposredno nakon počinjenja kaznenog djela uhićen te je izvršena pretrage osobe kojom prilikom je policijskim službenicima dobrovoljno predao bijelu kovertu u kojoj se nalazilo 15 novčanica u apoenima od po 1.000,00 kuna (zapisnik o pretrazi osobe na listovima 32 do 35 spisa), što mu je oduzeto potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta (listovi 36 do 37 spisa). Kako je riječ o novcu koji su u svrhu provođenja posebne dokazne radnje simuliranog davanja potkupnine (određene nalogom suca istrage Županijskog suda u Zagrebu broj Kir-Us-186/15 od 20. ožujka 2015.) policijski službenici neposredno prije počinjenja kaznenog djela predali D. P., a on optuženiku, taj novac je nakon uhićenja optuženika vraćen policijskim službenicima, odnosno nije ostao kod optuženika.

 

Osim toga, u tom je dijelu žalba podnesena na štetu optuženika te je u tom smislu nedopuštena.

 

Slijedom iznesenog, žalbom optuženog M. L. nije dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda niti se tom žalbom ukazuje na neke činjenice koje bi prvostupanjski sud propustio utvrditi, a koje bi bile odlučne, zbog čega nije osnovana žalba optuženika podnesena iz razloga navedenih u članku 470. ZKP/08.

 

USKOK smatra da je prvostupanjski sud precijenio značaj olakotnih okolnosti, a da nije cijenio otegotne okolnosti. Naime, kao otegotne okolnosti trebalo je cijeniti pobude optuženika i stupanj povrede njegove dužnosti, odnosno činjenice da je kazneno djelo počinio radi osobnog bogaćenja, i to kao povjerenik predstečajne nagodbe, dakle kao osoba koja je na tu dužnost imenovana kako bi svojim znanjem pomogla dužniku, pri čemu je bio svjestan da je sudbina trgovačkog društva dužnika u velikoj mjeri ovisna o njemu i njegovim postupcima. Optuženik je iskoristio upravo takvu situaciju te je suvlasniku i direktoru, osobama koje su iskreno zainteresirane da se društvo uspješno restrukturira i nastavi s poslovanjem, jasno dao do znanja da će on svoj posao odraditi, ali da za to traži dodatnu nagradu. Stoga žalitelj smatra da je optuženikov stupanj krivnje maksimalan. Smatra da kao otegotnu okolnost treba uzeti u obzir i ponašanje optuženika nakon počinjenja kaznenog djela u kojem on ne pokazuje ni najmanje žaljenja ili kritičnosti prema svom postupanju, nego optužuje oštećenike koji su ga prijavili i pristali biti pouzdanici, da su mu „namjestili prljavu igru, da lažu, da su pokvareni i dvolični.“

 

Stoga smatra da se svrha kažnjavanja neće ostvariti zamjenom kazne zatvora radom za opće dobro, nego da je optuženika potrebno osuditi na bezuvjetnu kaznu zatvora, na koji način će se poslati jasna i nedvosmislena poruka da je ovakvo koruptivno postupanje neprihvatljivo i opasno te da ga društvo neće tolerirati, u kojem smislu predlaže i preinačiti pobijanu presudu.

 

Premda optuženik u uvodu svoje žalbe navodi da se žali i zbog odluke o kazni, tu žalbenu osnovu ne obrazlaže. Međutim, pobijana je presuda u tom dijelu ispitana sukladno odredbi članka 478. ZKP/08.-19.

 

Ispitujući pobijanu presudu u odluci o kazni, ovaj drugostupanjski sud stanovišta je da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu odredbe članka 47. KZ/11. odlučne za proces individualizacije kazne, kao i to da im je potom dao pravilan značaj. Tako su optuženiku olakotnim cijenjeni neosuđivanost, okolnost da ni nakon inkriminiranog događaja nije došao u sukob sa zakonom, zatim okolnost da je svoj posao do inkriminiranog događaja obavljao uredno i savjesno, a da ga je prema vlastitim navodima, ovaj događaj toliko pogodio da je prestao obavljati posao povjerenika predstečajne nagodbe, okolnost da je oženjen i otac dvoje djece te okolnost da se uredno odazivao na rasprave, dok otegotne okolnosti na strani optuženika nisu utvrđene. Uzevši u obzir sve izneseno, prvostupanjski sud je optuženika za kazneno djelo iz članka 293. stavka 2. KZ/11. osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine koju mu je potom zamijenio radom za opće dobro. Upravo takva kaznena sankcija je, i prema ocjeni ovoga suda, primjerena težini i okolnostima počinjenog kaznenog djela i osobi konkretnog optuženika kao počinitelja te je za očekivati da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

Stoga, a ne umanjujući ni obezvrjeđujući društvenu opasnost i značaj okolnosti počinjenja kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim, nije prihvaćena žalba USKOK-a koji se zalaže za osudu optuženika na kaznu zatvora, bez da navodi i jednu novu okolnost koja bi njegovom postupanju davala teži značaj.

 

S obzirom na sve prethodno navedeno te kako ispitivanjem pobijane presude sukladno članku 476. stavku 1. točkama 1. i 2. ZKP/08.-19. ovaj sud nije utvrdio da bi bila ostvarena neka od povreda zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08.-19., odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 6. studenog 2020.