Broj: Kž 45/14

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća te Perice Rosandića i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika P. G. i dr., zbog kaznenih djela iz članka 246. stavka 2. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - ispravak, dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama optuženika P. G. i optuženika R. J. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 9. rujna 2013. broj K-170/11, u sjednici održanoj 15. svibnja 2018., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženika P. G. i braniteljice optuženika G. W. C., odvjetnice u Z., te branitelja optuženika R. J., M. M., odvjetnika u Z.,

p r e s u d i o   j e

Odbijaju se žalbe optuženika P. G. i optuženika R. J. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 9. rujna 2013. broj K-170/11 optuženik P. G. i optuženik R. J. proglašeni su krivima zbog kaznenih djela iz članka 246. stavka 2. i dr. KZ/11, činjenično pobliže opisanih u izreci presude te su osuđeni na kaznu zatvora u trajanju jedne godine svaki, a na temelju članka 56. stavka 1. i 2. KZ/11 izrečena im je uvjetna osuda na način da se kazne zatvora neće izvršiti ako optuženici u roku od tri godine ne počine novo kazneno djelo.

Na temelju članka 77. KZ/11 od optuženika R. J. oduzeta je imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u iznosu od ... kune, koji iznos je optuženik dužan uplatiti u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 30 dana, računajući od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

Na temelju članka 122. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 - pročišćeni tekst i 115/06, dalje u tekstu: ZKP/97) optuženik P. G. dužan je nadoknaditi trošak kaznenog postupka iz članka 119. stavka 2. točke 1. ZKP/97 u iznosu od ... kuna i trošak paušala iz članka 119. stavka 2. točke 6. ZKP/97 u iznosu od ... kuna, dok je optuženik R. J., na temelju članka 122. stavka 4. ZKP/97 oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka iz članka 119. stavka 2. točke 1. ZKP/97 u iznosu od ... kuna i troška paušala iz članka 119. stavka 2. točke 6. ZKP/97.

Protiv te presude žalbu su pravovremeno podnijeli optuženik P. G. po branitelju K. G., odvjetniku u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. ZKP/97 i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno vijeće te optuženik R. J. po branitelju M. M., odvjetniku u Z. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17, dalje u tekstu: ZKP/08), s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Sjednica vijeća je održana u odsutnosti optuženika R. J. za kojeg se obavijest o sjednici u dva navrata vratila s naznakom „obaviješten nije podigao pošiljku“, a u nazočnosti optuženika P. G. i braniteljice optuženika G. W. C., odvjetnice u Z. te branitelja optuženika R. J., M. M., odvjetnika u Z..

Žalbe nisu osnovane.

Iako žalitelji u žalbama ističu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, navodeći da „postoji očigledna proturječnost između izreke pobijane presude i njenog obrazloženja pa je to čini nerazumljivom u većoj mjeri“ (optuženik G.), odnosno da je „izreka presude proturječna razlozima te su ti razlozi nejasni i u znatnoj mjeri proturječni“ (optuženik J.), argumentacija kojom žalitelji obrazlažu citiranu žalbenu osnovu svodi se na pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja o čemu će biti riječi u dijelu odluke koji se odnosi na žalbenu osnovu.

Stoga na te žalbene navode treba odgovoriti da nema nikakvog proturječja između izreke presude i njenih razloga, a da su i razlozi presude jasni te da ni među njima nema proturječja pa nije počinjena bitna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, niti koja druga takva povreda na koju drugostupanjski sud, prema odredbi članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti.

Nasuprot žalbenim prigovorima prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon proglasivši optuženika P. G. krivim za kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11, a optuženika R. J. za kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju poticanjem iz članka 246. stavka 2. u svezi s člankom 37. stavkom 1. KZ/11, na način kako je to činjenično opisano u izreci pobijane presude.

Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je Ugovor o pravima, obvezama i plaći direktora trgovačkog društva „...“ d.o.o. R. J. od ..., kojim je optuženiku R. J. povećan iznos plaće i osigurana prava koja mu nisu pripadala po dva ranije zaključena ugovora, zaključen i potpisan od strane optuženika R. J., kao direktora i optuženika P. G., kao predsjednika nadzornog odbora društva, a da o tome nije donesena odluka na sjednici nadzornog odbora, iako je to bila obveza sukladno odredbi članka 86. stavka 2. Pravilnika o radu trgovačkog društva „...“ d.o.o.

Takav zaključak, protivno mišljenju žalitelja, proizlazi iz sadržaja zapisnika sa 1. sjednice nadzornog odbora trgovačkog društva „...“ od ... na kojoj sjednici se evidentno raspravljalo o menadžerskim ugovorima, što je bila i jedna od točaka dnevnog reda. Međutim iz sadržaja točke „AD 4“ predmetnog zapisnika razvidno je da je na inicijativu predsjednika nadzornog odbora P. G. nadzorni odbor razmotrio i podržao prijedlog o sklapanju menadžerskih ugovora sa upravom društva i prvim suradnicima pa se već iz samog izričaja može zaključiti, kako to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud, da na sjednici nadzornog odbora nije bilo rasprave o konkretnim ugovorima pa tako ni o ugovoru o pravima, obvezama i plaći direktora društva R. J., već se načelno raspravljalo o prijedlogu za sklapanje menadžerskih ugovora, ne samo za upravu društva, već i za prve suradnike, koji prijedlog za sklapanje menadžerskih ugovora (ne i prijedlog konkretnog ugovora) je, prema sadržaju zapisnika, trebao biti proslijeđen vlasniku na razmatranje i suglasnost.

Ispravnost takvog zaključka potkrijepljena je i iskazima svjedoka članova nadzornog odbora koji su bili nazočni sjednici nadzornog odbora (S. L., G. H., B. O.), kao i ostalih nazočnih (S. B., T. C. i M. K.), koji su decidirano potvrdili da se na predmetnoj sjednici nadzornog odbora nije raspravljalo o menadžerskom ugovoru za optuženika R. J., već dapače, iz iskaza svjedoka proizlazi da su za predmetni ugovor saznali tek 2000. godine i kasnije.

U odnosu na dio obrazloženja pobijane presude koji se odnosi na ingerencije S. trgovačkog društva „...“ d.o.o. (dalje u tekstu: S.) kod zaključivanja ugovora o plaći, pravima i obvezama direktora, a koji dio se također pobija žalbama, treba reći da prvostupanjski sud, govoreći o izostanku odluke S. u konkretnom slučaju, nije dovodio u pitanje činjenicu da je predmetni ugovor mogao biti zaključen samo na temelju prethodne odluke nadzornog odbora, već iz konteksta obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud nadležnost S. dovodio u vezu s procedurom koja je inače bila uobičajena prilikom zaključenja takvih ugovora, što je vidljivo i iz zapisnika sa sjednica S. koji prileže spisu i na kojima se raspravljalo o plaćama direktora.

Osim toga, iz zapisnika sa sjednice nadzornog odbora od ... razvidno je da je i nadzorni odbor u konkretnom slučaju vodio računa o uobičajenoj proceduri koja se odnosi na ulogu S., s obzirom da je odlučeno da će se prijedlog o sklapanju menadžerskih ugovora s upravom društva i prvim suradnicima proslijediti vlasniku na razmatranje i suglasnost, iako je ta procedura u konkretnom slučaju, kako to proizlazi i iz iskaza ispitanih svjedoka, evidentno zaobiđena.

Pri tome treba reći da su i optuženici, nasuprot prigovorima u žalbama, bili svjesni uloge Skupštine, kao tijela koje je evidentno bilo uključeno u pripremu predmetnih ugovora u smislu predlaganja koeficijenata za plaće direktora, koje ugovore je u konačnici trebao odobriti nadzorni odbor, s obzirom da je i u uvodu ugovora od ... bilo navedeno da je isti zaključen na temelju odluke S. od ..., iako to ne proizlazi iz zapisnika s te S., već upravo suprotno, na toj sjednici S. donesen je zaključak da se do donošenja izmjena i dopuna Izjave društva primjenjuje postojeći Ugovor o pravima i obvezama za Upravu društva-direktora.

Stoga nema dvojbe da je optuženik P. G. u svojstvu predsjednika nadzornog odbora potpisao predmetni ugovor s optuženikom R. J. kao direktorom društva, bez odluke nadzornog odbora, iako iz njegove obrane, kao i iz sadržaja žalbe, proizlazi da je znao da ugovor može potpisati samo nakon prethodne suglasnosti nadzornog odbora društva. Osim toga, optuženik P. G. je, protivno tvrdnji iznesenoj u žalbi, bio svjestan činjenice da su Ugovorom o pravima, obvezama i plaći direktora društva od ... optuženiku R. J., kao direktoru društva, povećana prava i povlastice u odnosu na prethodne ugovore jer je već u obrani iznesenoj tijekom istrage naveo da mu je optuženik R. J. pokazao raniji ugovor kojim je bila regulirana plaća i ostala prava njega kao direktora.

Isto tako, nije dovedena u pitanje uloga optuženika R. J. kao poticatelja u počinjenu kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11, s obzirom da iz obrane optuženika P. G. proizlazi da je predmetni ugovor potpisao na inicijativu optuženika R. J., koji mu je ugovor osobno donio na potpis, a iz iskaza svjedokinje M. K., koja je u inkriminirano vrijeme bila zaposlena na radnom mjestu pomoćnika direktora trgovačkog društva „...“ d.o.o. zadužena za opće, pravne i kadrovske poslove, proizlazi da, nasuprot tvrdnji optuženika R. J. iznesenoj u obrani, niti ona osobno ni pravna služba, nije sudjelovala u izradi tog ugovora, već da joj ga je optuženik R. J. donio potpisanog u svibnju 2000. godine tražeći da ga proslijedi u službu za obračun plaća.

Slijedom iznijetoga, neosnovane su žalbe optuženika P. G. i optuženika R. J. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, koja žalbena osnova se sadržajno argumentira u žalbama.

S obzirom da žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji sukladno odredbi članka 478. ZKP/08, pobijana presuda ispitana je i po toj žalbenoj osnovi.

Prihvaćajući po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđene olakotne okolnosti koje su imale utjecaja na izbor vrste i mjere kazne u konkretnom slučaju u odnosu na oboje optuženika, a u izostanku otegotnih okolnosti, Vrhovni sud Republike Hrvatske je mišljenja da utvrđene okolnosti imaju takav značaj da opravdavaju primjenu uvjetne osude koja je, uz izrečenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine s vremenom provjeravanja od tri godine za svakog optuženika, primjerena ostvarenju svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

S obzirom da ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede zakona na koje drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci, na temelju članka 482. ZKP/08.

Zagreb, 15. svibnja 2018.