- 1 -              Rev 347/2014-6

 

 

 

 

 

Broj: Rev 347/2014-6

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H., Z., kojeg zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika Fakultet … Sveučilišta u Z., Z., kojeg zastupa punomoćnica I. Š. R., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv dijela presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-2065/2012-2 od 22. kolovoza 2013., kojom je djelomično preinačena i djelomično potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-12341/08-35 od 12. ožujka 2012., u sjednici održanoj 5. studenoga 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Ukida se presuda Županijskog suda Bjelovaru poslovni broj Gž-2065/2012-2 od 22. kolovoza 2013. u dijelu kojim je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-12341/08-35 od 10. srpnja 2015. i odbijen tužbeni zahtjev, kao i u odluci o troškovima postupka (točka I. izreke) te se u tom dijelu predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 552.897,89 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose kako je naznačeno u tom dijelu izreke, te parnični trošak u iznosu od 55.486,76 kn sa zateznim kamatama od 12. ožujka 2012. do isplate (točka I. izreke). Odbijen je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 5.366,36 kn (točka II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika i preinačena presuda suda prvog stupnja te je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu 552.897,89 kn sa zateznim kamatama te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, dok je u odbijajućem dijelu pod točkom II. izreke prvostupanjska presuda potvrđena.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je preinačena prvostupanjska presuda, kao i u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka, tužitelj je podnio reviziju iz odredbe članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP). Reviziju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti drugostupanjsku odluku u smisli revizijskih navoda, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Tuženik je u odgovoru na reviziju osporio sve revizijske navode i predložio odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Revizija je osnovana.

 

Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Revident u bitnome tvrdi da je drugostupanjski sud  počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer je zaključak drugostupanjskog suda o tome da je tuženik bio pošteni posjednik predmetnog poslovnog prostora u suprotnosti sa stanjem spisa, kao i da pobijana presuda nema valjanih razloga koji opravdavaju takav zaključak.

 

Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu 552.897,89 kn s pripadajućim zateznim kamatama i to po osnovi korištenja tuđe stvari.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužitelj vlasnik poslovnog prostora u Z., …, površine 258,70 m2, što proizlazi iz izvatka iz zemljišne knjige (list 64),

 

- da je tuženik koristio predmetni poslovni prostor od 1953. sve do iseljenja u studenom 2006.,

 

- da tuženik u utuženom razdoblju (1. siječnja 2004. do 10. studenog 2006.) nije plaćao zakupninu,

 

- da tuženik tijekom postupka niti ne tvrdi niti dokazuje da je s tužiteljem imao sklopljen ugovor o zakupu ili da je predmetni poslovni prostor koristio po nekoj drugoj pravnoj osnovi,

 

- da su stranke kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod brojem P-2773/04 vodile postupak radi plaćanja zakupnine za isti poslovni prostor za ranije razdoblje,

 

- da je vještačenjem utvrđeno da zakupnina za predmetni poslovni prostor u utuženom razdoblju iznosi 552.897,80 kn.

 

Na temelju ovako utvrđenih činjenica sud prvog stupnja zaključuje da je tuženik dužan podmiriti utuženi novčani iznos. Ocjenjujući da je tuženik bio nesavjestan posjednik (jer se među strankama vodi parnica kod Općinskog građanskog suda po istoj pravnoj osnovi ali za ranije razdoblje), obvezuje ga i na isplatu utužene zakonske zatezne kamate. Pritom se prvostupanjski sud pozvao na odredbu članka 219. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO).

 

Drugostupanjski sud pak ne prihvaća takvu odluku, ponajprije navodeći da je o osnovanosti tužbenog zahtjeva trebalo odlučiti na temelju odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 41/06, 146/08, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZVDSP), umjesto primjenom članka 219. ZOO-a.

 

Uz to, sud drugog stupnja nadalje ističe da tužitelj tijekom postupka nije ni tvrdio da bi tuženik bio nepošten posjednik, te se u vezi s tim poziva na odredbu članka 18. stavak 5. ZVDSP-a, kojom je propisano da se posjed smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno. Činjenica što stranke vode postupak po zahtjevu tužitelja radi isplate naknade za korištenje predmetne nekretnine za ranije vremensko razdoblje, po ocjeni drugostupanjskog suda, nije ovdje od važnosti za odluku o tužbenom zahtjevu jer nije riječ o sporu o pravu na posjed, stoga da tuženik nije postao nepošten u smislu odredbe članka 18. stavak 4. ZVDSP-a, prema kojem se nepoštenim postaje primitkom tužbe u sporu o pravu na posjed.

 

U tom smislu, drugostupanjski sud zaključuje da je tuženik do iseljenja bio pošteni posjednik, kao i da je iselio na temelju sporazuma stranaka, zbog čega sukladno članku 164. stavak 1. ZVDSP-a, nije dužan platiti naknadu za korištenje tuđe stvari. Stoga odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Ovakva odluka suda drugog stupnja ne može se prihvatiti kao pravilna i zakonita.

 

Prije svega, zaključak suda drugog stupnja o tome da tužitelj tijekom postupka nije tvrdio da je tuženik bio nepošten posjednik proturječan je stanju spisa. Ovo iz razloga što tužitelj, uz ostalo, cijelo vrijeme ističe da tuženik nije imao odobrenje za korištenje predmetnog poslovnog prostora bez naknade i da je odbijao iseliti, čime se po tužitelju bez daljnjega tvrdi da bi tuženik bio nepošteni posjednik.

 

Nadalje, pogrešno je i dijelom nejasno materijalnopravno shvaćanje drugostupanjskog suda prema kojem bi tuženikov posjed bio pošten samo zato što postupak, koji su stranke vodile kod Općinskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-2733/04, nije spor oko prava na posjed nekretnine, s tim da se pobijana presuda  poziva na odredbu članka 18. stavak 4. ZVDSP-a. Naime, navedena pravna norma samo određuje trenutak od kojeg je posjed nepošten u situaciji kada je u sporu o pravu na posjed pravomoćno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku i nije od značaja za odluku u drugoj (ovakvoj) vrsti parnice.

 

Odredbom članka 18. stavak 3. ZVDSP-a propisano je da je posjed pošten ako posjednik kada ga je stekao nije znao, niti s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.

 

Polazeći od činjenice da, kako je već rečeno, revident od početka i tijekom cijelog postupka ponavlja da je s tuženikom u dugogodišnjem sporu oko predmetnog poslovnog prostora, kao i da je tuženik dugi niz godina odbijao iseliti iz tog prostora ne plaćajući naknadu za njegovo korištenje, tada je upravo te činjenice valjalo ispitati i raspraviti jer navedene okolnosti, ponekad i same za sebe, ali i u odnosu na druge važne činjenice, sukladno članku 18. stavak 3. ZVDSP-a, mogu biti više nego dovoljne za pravilno utvrđenje i ocjenu posjednikovog poštenja ili nepoštenja.

 

Ovdje treba istaknuti i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2477/2015 izrazio pravno shvaćanje koje se odnosi na ovakvu pravnu situaciju, prema kojem je, u situaciji kada je tuženik posjedovao stvar bez ovlaštenja ili bez osnove koja bi mu davala pravo na posjed, iako je pritom „obzirom na okolnosti slučaja“ znao ili mogao znati da mu ne pripada pravo na posjed, pravilno tuženika tretirati nesavjesnim ili nepoštenim posjednikom i obveznikom isplate tužiteljici.

 

Slijedom navedenog, u obrazloženju pobijane presude izostali su jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama, stoga je sud drugog stupnja počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, zbog koje se pobijana presuda ne može ispitati.

 

Iz tih je razloga, primjenom odredbe iz članka 394. stavak 1. ZPP-a u pobijanom dijelu drugostupanjsku presudu valjalo ukinuti i riješiti kao u izreci.

 

U ponovnom postupku drugostupanjski sud će, imajući na umu uputu iz ovog rješenja (članak 394.a ZPP), otkloniti počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, nakon čega će donijeti novu odluku o tužbenom zahtjevu.

 

Tuženiku nije priznat trošak odgovora na reviziju jer ta radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a i članak 166. ZPP-a).

 

Zagreb, 5. studenoga 2020.