Broj: Kž 346/2014

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Miroslava Šovanja i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. B. J., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11 i 144/12 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. B. J. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 24. ožujka 2014. broj K-15/2013-16, u sjednici održanoj 15. svibnja 2018,

r i j e š i o   j e

I.              U povodu žalbi državnog odvjetnika i opt. B. J., a po službenoj dužnosti, ukida se prvostupanjska presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

II.              Uslijed odluke pod I., žalbe državnog odvjetnika i opt. B. J. su bespredmetne.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Bjelovaru proglasio je krivim opt. B. J. da je počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11 te mu je na temelju istog zakonskog propisa izrečena (pravilno bi bilo da je osuđen) kazna zatvora u trajanju od jedne godine nakon čega mu je na temelju čl. 55. st. 1, 2, 5. i 6. KZ/11 ta kazna zamijenjena radom za opće dobro na način da se jedan dana zatvora zamjenjuje za dva sata rada.

Dalje je odlučeno da će optuženik, nakon što nadležnom tijelu za probaciju dade pristanak, rad za opće dobro izvršiti u roku koji to tijelo odredi, vodeći računa o njegovim mogućnostima s obzirom na njegove osobne prilike i zaposlenje, a da ovaj rok ne može biti kraći od jednog mjeseca, niti dulji od dvije godine, računajući od početka izvršavanja rada za opće dobro. Sadržaj rada za opće dobro određuje nadležno tijelo za probaciju u dogovoru sa optuženikom vodeći računa o njegovim sposobnostima i stručnosti. Ako se optuženik u roku od osam dana od dana za koji je pozvan ne javi nadležnom tijelu za probaciju ili mu poziv nije mogao biti dostavljen na adresu koju je dao sudu ili ne da pristanak, nadležno tijelo za probaciju će o tome obavijestiti nadležnog suca izvršenja. Dalje je određeno na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08) da je optuženik dužan naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 500,00 kn te paušalni trošak od 500,00 kn. Potom je na temelju čl. 82. (pravilno bi bilo čl. 77.) KZ/11 od optuženika oduzeta imovinska korist pribavljena kaznenim djelom u iznosu od 250.429,37 kn, a koji iznos je dužan isplatiti u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti presude.

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.

Državni odvjetnik podnio je žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o sankciji s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u visini pribavljene imovinske koristi i u odluci o kazni tako da izrekne strožu kaznu ili da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

Opt. B. J. žali se po branitelju, odvjetniku Ž. O., naznačujući žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava time da obrazlaže jedino žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i „oslobodi optuženika od odgovornosti“, odnosno ukine i vrati sudu prvog stupanja na ponovno odlučivanje.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08, nakon dužnog razgledanja vratio je spise sudu na daljnji postupak, podneskom od 28. kolovoza 2014. br. KŽ-DO-745/14.

Ispitujući pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 476. st. 1. ZKP/08, Vrhovni sud Republike Hrvatske je našao da postoji bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega su žalbe državnog odvjetnika i optuženika bespredmetne.

Naime, postoji proturječje unutar izreke, izreka je proturječna razlozima presude, nisu navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima svjedoka i samih tih zapisnika.

U činjeničnom opisu izreke se navodi, pored ostalog, da je optuženik „od R. Š. na ime kapare primio novčani iznos od 9.549,45 Eura odnosno 70.000,00 kn, a 14. lipnja 2007. godine i ostatak kupoprodajne cijene od 189.111,00 kn kojeg nije položio na žiro-račun tvrtke J. g. d.o.o. niti u blagajnu društva već ga je zadržao za sebe“ te da je „od K. H. primio novčani iznos ugovorene kupoprodajne cijene od 32.968,00 Eura odnosno 241.747,75 kn, kojeg nije položio na žiro-račun tvrtke J. g. d.o.o. niti u blagajnu društva već ga je zadržao za sebe čime je, ... pribavio nepripadnu materijalnu dobit u 1/2 ukupnog iznosa, a što iznosi 250.429,37 kn“. Dakle, prvo se navodi da je optuženik za sebe zadržao 259.111,00 kn (kupac stana R. Š.) i 241.747,75 kn (kupac K. H.), dok se na kraju činjeničnog opisa navodi da si je pribavio nepripadnu materijalnu dobit u ½ ukupnog iznosa, odnosno 250.111,00 kn. Takva izreka presude je proturječna sama sebi u pogledu pribavljene koristi čime je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka.

Nadalje, ovakva izreka je proturječna i razlozima presude jer tvrdnja da si je optuženik „pribavio nepripadnu materijalnu dobit u 1/2 ukupnog iznosa, a što iznosi 250.429,37 kn“ ne korespondira s dijelom obrazloženja (8. stranica 5. odjeljak) u kojem se navodi da je „svjedokinja I. B. potvrdila kako joj je optuženik isplatio iznos od 25.000 Eura na ruke, nakon što je primio isplatu za stan K. H., a ranije predao i iznos od 100.000,00 kn s osnova tog ortačkog odnosa, proizlazi da nije dokazano da je optuženik na opisani način u optužnici pribavio protupravnu imovinsku korist u visini kupoprodajne cijene oba stana“. Naime, pod pretpostavkom prihvaćanja tog navoda obrazloženja, a izračunom iznosa primljenog novca navedenog u izreci, optuženik bi si pribavio iznos od 213.358,75 kn, a ne 250.429,37 kako je navedeno u izreci.

Stoga su u daljnjem međusobnom proturječju dvije teze obrazloženja koje se odnose na činjenicu da je optuženik sebi pribavio samo dio novca primljen od kupaca R. Š. i K. H. Sud tu okolnost obrazlaže tvrdnjom da je optuženik I. B. (prije G.) isplatio 25.000,00 Eura i 100.000,00 kn (iz čega bi proizlazilo da si je mogao pribaviti osobnu korist od 213.358,75 kn), a dalje u razlozima presude navodi da su trgovačko društvo J. g. d.o.o., s jedne strane te I. i M. G., s druge strane, bili suvlasnici prodanih stanova u polovici pa da je optuženik oštetio svoje društvo i sebi pribavio imovinsku korist od 250.429,37 kn.

Pored toga, o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza danih u postupku i samih tih iskaza. Sud na dva mjesta u presudi (8. stranica, 2. i 5. odjeljak) navodi da je svjedokinja I. B. potvrdila da joj je optuženik isplatio iznos od 25.000,00 Eura, no svjedokinja tako nešto nije kazala. Kod državnog odvjetnika (za koji iskaz je na zapisniku s rasprave od 20. ožujka 2014. na listu 231 spisa konstatirano da iskazuje suglasno kao na zapisniku s lista 195-197) je izričito navela da njoj nije isplaćeno ništa od novca dobivenog od K. H., iako je bila prisutna predaji novca što je potvrdila potpisom, a na raspravi je u odnosu na istu okolnost dalje navela da je novcem kojeg je okrivljeniku predala kupac K. H. financirana kupnja gradilišta u Osječkoj ulici, gdje je svjedokinja upisana kao suvlasnik, kao i da je dio novca od K. H. pripao svjedokinji na ime njezinog suvlasničkog dijela stana.

Presuda nema razloga u pogledu ocjene vjerodostojnosti proturječnih dokaza (sukladno obvezi iz čl. 459. st. 5. ZKP/08) budući da u obrazloženju nije iznesena ocjena iskaza ispitanih svjedoka (osim dijela iskaza M. G.) već je navedeno da su iskazi svjedoka „potvrđeni uvidom u dokumentaciju u spisu“. Međutim, iskaz I. B. (ranije G.) je proturječan unutar sebe kako je prethodno opisano te je iz presude vidljivo da je sud prihvatio navode te svjedokinje da je primila novac (iako sud netočno interpretira da je svjedokinja rekla da se radilo o 25.000,00 Eura), dok nije obrazloženo zašto je otklonio njezin prethodni navod da joj ništa nije isplaćeno od novca dobivenog od kupaca K. H. i R. Š. Sud je također propustio analizirati različitost navoda svjedokinje I. B. (ranije G.) da joj je optuženik ranije isplatio 100.000,00 kn s osnova ortačkog odnosa (zadnji odjeljak 8. lista presude) i nalaza vještaka za financije (list 201-207 te 224 spisa) u kojem nema takvog poslovnog događaja.

Zbog navedenih bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 pobijana presuda se uopće ne može ispitati.

U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će otkloniti navedene bitne povrede, provesti će sve do sada izvedene dokaze, a po potrebi i druge koje će kritički analizirati i svestrano ocijeniti, kako pojedinačno tako i u njihovom međusobnom odnosu te na taj način potpuno i pravilno utvrditi činjenično stanje na koje će ispravno primijeniti odredbe kaznenog zakona, a potom donijeti novu na zakonu osnovanu presudu koju će i valjano obrazložiti.

Nadalje, pod pretpostavkom da sud ponovno utvrdi kaznenu odgovornost vodit će računa da uskladi zakonski opis djela i pravnu osnovu.

Dakle, prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, zbog čega je, na temelju čl. 483. st. 1. ZKP/08, u povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženika, valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje i odluku, kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 15. svibnja 2018.