Poslovni broj 3 Gž-89/2019-2

 

 

 

 

 

 

                           Poslovni broj 3 Gž-89/2019-2

 

                                                                                   

U   I M E    R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, po sucu pojedincu Goranu Škugoru, u pravnoj stvari tužitelja Vodovod i kanalizacija d.o.o., OIB: …, …, S., protiv tuženika V. T., OIB: …, ..., S., kojeg zastupa punomoćnik V. F., odvjetnik u S., …, tuženika Ž. T., OIB: …, ..., S., kojeg zastupa punomoćnik V. F., odvjetnik u S., …, tuženice Lj. U., OIB: …, ..., S., koju zastupa punomoćnica N. L., odvjetnica u S., …, tuženika S. V., OIB: …, ... , S., kojeg zastupa punomoćnik J. C., odvjetnik u S., … i tuženika N. P., OIB: …, ..., S., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1940/17 od 7. lipnja 2018., 5. studenog 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tužitelja Vodovod i kanalizacija d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1940/17 od 7. lipnja 2018.

 

              II. Odbija se zahtjev tužitelja Vodovod i kanalizacija d.o.o. za naknadom troška sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 200,00 kuna, kao neosnovan.

 

              II. Odbija se zahtjev tuženika V. T. i tuženika Ž. T. za naknadom troška sastavljanja odgovora na žalbu u iznosu od 700,00 kuna, kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

''Dužni su tuženici u roku od 8 dana isplatiti tužitelju po 398,26 kn sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku od 16. rujna 2016. do isplate'', dok je pobijanim rješenjem utvrđeno da je tužitelj povukao tužbu u odnosu na tuženika V. T. (točka I. izreke), određeno je da je dužan tužitelj u roku od 8 dana naknaditi tuženiku Ž. T. parnični trošak u iznosu od 500,00 kuna (točka II. izreke), određeno je da je dužan tužitelj u roku od 8 dana naknaditi tuženici Lj. U. parnični trošak u iznosu od 500,00 kuna (točka III. izreke) i određeno je da je dužan tužitelj u roku od 8 dana naknaditi tuženiku pod S. V. parnični trošak u iznosu od 625,00 kuna.

 

              Protiv te presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom ističe da je dokazao svoje potraživanje prema tuženicima, a da tuženici nisu dokazali da bi isto dugovanje podmirili u iznosima u kojima su utuženi. Navodi da je imao pravo tražiti isplatu dugovanja od tuženika na jednake dijelove budući da nije imao niti je mogao imati saznanja o drukčijoj podjeli djeljive obveze. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i donijeti odluku kojom se prihvaća tužbeni zahtjev i priznaju troškovi parničnog postupka podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovni postupak. Traži trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 200,00 kuna.

             

              Protiv prvostupanjskog rješenja nije podnesena žalba pa isto nije predmet razmatranja ove drugostupanjske odluke (čl. 365. st. 1. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP).

 

              Žalba je neosnovana.

 

              Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženici isplate, na jednake dijelove, iznos od 1.991,30 kuna (odnosno svaki po 398,26 kuna) na ime naknade za isporučenu pitku vodu i odvodnju za razdoblje od kolovoza 2015. do studenog 2015.

             

              Kako se ovdje s obzirom na vrijednost predmeta spora radi o sporu male vrijednosti u smislu čl. 458. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud je vodio računa o odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a koja propisuje da se presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. istog Zakona, kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              U postupku suda prvog stupnja nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

              Tužitelj je podnio tužbu protiv 59 tuženika kao suvlasnika zgrade anagrafske oznake S., Ulica s. radi isplate iznosa od 23.479,42 kuna te je prvostupanjski sud rješenjem poslovni broj P-4555/16 od 29. ožujka 2017. razdvojio postupak te je parnični postupak u odnosu na pet uvodno naznačenih tuženika nastavljen kao postupak pod poslovnim brojem P-1940/2017. U tom postupku tužitelj zahtijeva isplatu na jednake dijelove iznosa od 1.991,30 kuna, a zahtjev temelji na tvrdnji da su oni (uz ostalih 54 tuženika u odnosu na koje je postupak razdvojen) suvlasnici zgrade u S. na adresi …. te da nisu podmirili navedeni iznos za uslugu isporuke pitke vode i odvodnje i to po isporučenoj usluzi i ispostavljenim računima za razdoblje od kolovoza 2015. do studenog 2015. U tužbi i tijekom postupka navodi da je tuženima, kao suvlasnicima zgrade, isporučivao jedan zajednički račun za potrošnju svih tuženika, koji da su trebali podmiriti na jednake dijelove.

 

              Prvostupanjski je sud pobijanom presudom odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev s obrazloženjem da tužitelj nije dokazao na koji način je u predmetnoj zgradi izvršen obračun potrošnje vode, odnosno zašto od ukupnog dugovanja na pojedinog suvlasnika otpada jednaki dio od 398,26 kuna, a sve pozivom na odredbu čl. 11. st. 1. i 2. Odluke o vodoopskrbi Grada S. (Službeni glasnik Grada S., broj 6/00).

 

              S takvim zaključkom prvostupanjskog suda slaže se i ovaj drugostupanjski sud.

 

              Odredbom čl. 11. st. 1. Odluke o vodoopskrbi Grada S. propisano je da, ukoliko se plaćanje usluge opskrbe vodom vrši prema zajedničkom računu za više korisnika, cijenu za pruženu uslugu korisnici raspodjeljuju međusobno prema sporazumu, razmjerno količini pružene usluge, dok je u st. 2. propisano da se, ako među korisnicima ne dođe do sporazuma u smislu st. 1. toga članka, cijena za pruženu uslugu za potrebe domaćinstva obračunava u jednakom iznosu prema broju osoba koje koriste uslugu opskrbe vodom.

 

              Prvostupanjski je sud utvrdio da je tužitelj u utuženom razdoblju izdao po jedan račun za sve korisnike predmetne zgrade u S.. Međutim, u ovom postupku tužitelj nije ničim dokazao na koji način je izračunao u smislu odredbe čl. 11. st. 1. i st. 2. Odluke o vodoopskrbi Grada S. dugovanje svakog pojedinog tuženika u ovom predmetu.

 

              Ovo posebno iz razloga što je tužitelj podneskom od 9. lipnja 2017. povukao tužbu u odnosu na tuženika V. T. budući da je on podmirio razmjerni dio svog dugovanja, ali nije istovremeno i smanjio tužbeni zahtjev u odnosu na njegov dio.

 

              Stoga je pravilno prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 11. Odluke o vodoopskrbi Grada S. sukladno kojoj je tužitelj potrošnju vode kojom se opskrbljuje stambena zgrada s više stanova trebao obračunati prema sporazumu stanara odnosno prema broju članova svakog pojedinog kućanstva kako bi svoje račune mogao ispostavljati osobno korisnicima usluge isporuke vode i odvodnje.

 

              S obzirom na to da je u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev i pobija navode i dokaze protivnika, a ako se na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu o postojanju činjenice zaključit će sud primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a), pravilno je prvostupanjski sud primijenio navedene odredbe kada je tužbeni zahtjev kao neosnovan odbio, jer tužitelj činjenice na kojima temelji svoj zahtjev u ovom postupku nije dokazao.

             

              Na žalbene navode tužitelja treba odgovoriti da priložene analitičke kartice i računi izdani za cijelu zgradu nisu dovoljan dokaz o osnovanosti njegove tražbine u slučaju kada tuženici tražbinu osporavaju te kada tužitelj nije dokazao na temelju čega potražuje od svakog tuženika upravo iznos od 398,26 kuna.

 

              Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (točka I. izreke ove drugostupanjske presude).

 

              S obzirom na to da tužitelj nije uspio sa žalbom, temeljem odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odbijen je njegov zahtjev za naknadom troškova sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 200,00 kuna (točka II. izreke ove drugostupanjske presude).

 

              Zahtjev tuženika V. T. i tuženika Ž. T. za naknadom troška sastavljanja odgovora na žalbu je odbijen (točka III. izreke ove drugostupanjske presude) s obzirom na to da ta radnja, a slijedom toga niti taj trošak nije bio potreban (čl. 155. ZPP-a).

 

 

U Velikoj Gorici 5. studenog 2020.

 

 

                                                                                                                                    Sudac

 

                                                                                                                              Goran Škugor, v.r.