- 1 -              Kzz 29/2017-3

Broj: Kzz 29/2017-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđene M. B. i drugih, zbog kaznenog djela iz čl. 236. st. 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11 i 144/12 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 4. srpnja 2017. broj KZZ-DO-59/2017 podignutom protiv pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 9. svibnja 2016. broj K-509/2015 i presuda Županijskog suda u Splitu od 6. travnja 2017. broj Kž-583/2016, u sjednici održanoj 5. studenog 2020.,

p r e s u d i o   j e:

Odbija se zahtjev za zaštitu zakonitosti kao neosnovan.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 9. svibnja 2016. broj K-509/2015, potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu od 6. travnja 2017. broj Kž-583/2016, osuđeni su M. B. i N. H. zbog kaznenog djela iz čl. 236. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 i to svaki na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, pa im je, temeljem čl. 56. KZ/11, primijenjena uvjetna osuda tako da se izrečene kazne neće izvršiti ako osuđenici u roku od tri godine po pravomoćnosti presude ne počine novo kazneno djelo.

Protiv pravomoćne presude podnesen je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), s prijedlogom da se ta presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

O sjednici ovog vijeća uredno je izviješten Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske u smislu čl. 510. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje u tekstu: ZKP/08-I) koji nije pristupio.

Zahtjev nije osnovan.

              Državni odvjetnik smatra da je prvostupanjskom presudom ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 jer je izreka te presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, a dani razlozi su potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni. Tvrdi se da iz izreke te presude nije razvidan način sudjelovanja opt. N. H. u počinjenju prijevarnih radnji, dok je iz opisa tih radnji za opt. M. B. potpuno nerazumljivo kako je ona prodajom stana "dovela u zabludu ošt. M. R. a ne imenovane kupce; u konačnici stvarne oštećenike ove djelatnosti".

Nasuprot tome, iz činjeničnog opisa kaznenog djela, na način kako ga je označio državni odvjetnik u svojoj optuženici, jasno slijedi da su oba optuženika, zajednički i dogovorno i to, opt. M. B. kao vlasnica agencije za posredovanje u prodaji nekretnina G. a opt. N. H. kao njezin zaposlenik, neistinito "prikazali" da će stan na adresi R. samo iznajmljivati, u koju svrhu im je vlasnica stana M. R. potpisala specijalnu punomoć, ali su, usprkos tome, u dva navrata "sačinili" ugovor o kupoprodaji te nekretnine, a novac od prodaje "uzeli i za sebe zadržali" čime je uloga opt. N. H., kao suizvršitelja, izričajem u pluralu, na dostatan i jasan način opisana.

Nadalje, iz ovako sastavljenog činjeničnog opisa kaznenog djela, jasno je da su oboje optuženika lažnim prikazivanjem činjenica doveli u zabludu vlasnicu stana jer su, mimo njezine stvarne volje da stan samo iznajmi, u dva navrata isti prodali i to najprije kupcu E. D. T., a potom i tvrtci K. d.o.o. S., a primljenu kupovninu vlasnici stana nisu predali. Da li su, pritom, kriminalnim postupanjem optuženika bili oštećeni i kupci stana koji se, zbog prijevarnog postupanja optuženika, ali i zbog nesređenog zemljišno-knjižnog stanja, nisu mogli valjano upisati kao novi vlasnici, ne čini izreku prvostupanjske presude nerazumljivom, već, eventualno manjkavom i to na način koji sud, sukladno svojoj obvezi iz čl. 449. st. 1. ZKP/08, nije bio ovlašten samostalno izmijeniti ili dopuniti.

Nadalje, činjenica da je prvostupanjski sud ošt. M. R., koja takav zahtjev u smislu čl. 153. st. 2. ZKP/08 u postupku nije postavila, ipak uputio da isti može ostvarivati u parnici, predstavlja suvišak koji, sam po sebi, također ne čini izreku prvostupanjske presude nerazumljivom. Drugo je pitanje je li oštećenica, koja je barem u vrijeme suđenja još uvijek bila u posjedu spornog stana, faktički pretrpjela kakvu materijalnu štetu, međutim, navedeno utvrđenje je činjenične prirode i veže se na pitanje dovršenosti kaznenog djela prijevare, ali ne utječe na razumljivost izreke.

Nadalje, državni odvjetnik nalazi nerazumljivim to što pravomoćnom presudom nije oduzeta imovinska korist od optuženika, pa smatra da "iz izreke presude, gledano u cjelini, nije jasno tko je od optuženika na čiju štetu pribavio imovinsku korist te koji je njezin stvarni iznos".

Međutim, uvidom u spis predmeta utvrđeno je da državni odvjetnik tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom nije predlagao od optuženika oduzeti imovinsku korist niti se s tog osnova žalio protiv prvostupanjske presude.

              U vrijeme donošenja prvostupanjske presude (9. svibnja 2016.) bio je na snazi Zakon o oduzimanju imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine", broj 145/2010 od 24. prosinca 2010.) koji je u čl. 1. st 4. propisivao da se imovinska korist ostvarena kaznenim djelom može oduzeti na temelju prijedloga tužitelja, a ne po službenoj dužnosti. Tek nakon donošenja pravomoćne presude izmijenjen je zakon te je sudovima omogućeno samostalno oduzimati imovinsku korist koja je sadržana u opisu kaznenog djela iz optužbe (čl. 557. st. 2. ZKP/08-I). Stoga sudovi u vrijeme suđenja nisu bili ovlašteni postupiti na način kako se sada sugerira zahtjevom niti je izreka pravomoćne presude zbog toga manjkava ili nerazumljiva.

Zaključno, prigovori izneseni u zahtjevu ne čine izreku i obrazloženje pravomoćne presude u toj mjeri nerazumljivim ili proturječnim da se zbog toga pobijana presuda ne bi mogla s uspjehom ispitati, pa u zahtjevu istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 nije ostvarena.

Zahtjevom državnog odvjetnika se, u suštini, sugerira da je činjenično stanje ostalo nepotpuno, a time i pogrešno utvrđeno. Međutim, ovaj izvanredni pravni lijek treba zadržati u granicama koje mu postavlja Zakon o kaznenom postupku tj. treba inzistirati na strogom definiranju pojma povrede zakona i to samo onda kada je na činjenično stanje utvrđeno u pravomoćnoj presudi pogrešno primijenjen zakon. Iako podnositelj zahtjeva citira zakonom dopušteni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka, on, u stvari, ne prihvaća kao pravilna utvrđenja suda o nastupu štetnih posljedica za izvanknjižnu vlasnicu stana M. R. Međutim, time državni odvjetnik traži preispitivanje činjeničnog stanja utvrđenog u pravomoćnoj presudi, čime prelazi okvire ovog izvanrednog pravnog lijeka.

Kako se, sukladno čl. 511. st. 1. ZKP/08-I, pri rješavanju zahtjeva za zaštitu zakonitosti sud treba ograničiti samo na ispitivanje povreda zakona na koje se poziva državni odvjetnik, to je, sukladno čl. 512. ZKP/08-I, odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 5. studenog 2020.

Predsjednik vijeća:

                                                                                                                Ranko Marijan, v.r.