Poslovni broj: 50 Gž-4254/2019-3

 

REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ZAGREBU

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 50 Gž-4254/2019-3

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

R J E Š E NJ E

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Vlatki Fresl Tomašević kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja E. & S. bank d.d., R…, OIB: …0, zastupan po punomoćniku Zvonimiru B., odvjetniku iz O. društva B. & P. d.o.o. iz Z., …, protiv tuženika D. G. iz V., …, OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. K., odvjetniku u V., …, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj Povrv-261/19-9 od 26. rujna 2019., dana 5. studenog 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

              I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj Povrv-261/19-9 od 26. rujna 2019. u točkama I, II i IV izreke.

 

              II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskim rješenjem sud je odbacio tužbu kao nedopuštenu i ukinuo u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika J. K. poslovni broj Ovrv-1268/19 od 20. svibnja 2019. (točka I izreke) te je naložio tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn (točka II izreke). Ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadu daljnjeg troška od 2.008,00 kn (točka III izreke) kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka (točka IV izreke).

 

              Rješenje pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13, 89/14 i 70/19, u daljnjem tekstu: ZPP-a). Predlaže ukidanje pobijanog rješenja i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

              U odgovoru na žalbu tuženik osporava navode žalbe tužitelja te predlaže da sud drugog stupnja istu kao neosnovanu odbije te potvrdi prvostupanjsko rješenje u pobijanom dijelu. Traži trošak sastava odgovora na žalbu.

 

              Žalba tužitelja nije osnovana.

 

              Pošavši od utvrđenja da za kondemnatornu tužbu tužitelj u pravilu ne mora posebno dokazivati postojanje pravnog interesa ali da mora imati pravni interes za ostvarivanje pravne zaštite koju na drugi način ne može ostvariti, da je tuženik, za osiguranje naplate potraživanja iz ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103453980 od 6. ožujka 2007. i aneksa istog, tužitelju izdao, u svojstvu sudužnika, izjavu suglasnosti o zaplijeni plaće ovjerenu po javnom bilježniku koja ima svojstvo ovršne isprave sukladno odredbe čl. 178. st. 2. i 5. Ovršnog zakona koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja suglasnosti o zaplijeni plaće ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 42/00 – Odluka Ustavnog suda RH, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, u daljnjem tekstu OZ) odnosno odredbi čl. 202. st. 1., 2. i 5. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17) sud prvog stupnja utvrdivši da tužitelj raspolaže ovršnom ispravom temeljem koje može protiv tuženika kao dužnika tražiti ovrhu bilo na plaći bilo na drugim predmetima ovrhe, dakle da već ima ovršnu ispravu radi naplate tražbine iz ugovora o kreditu zaključio je da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka te posljedično navedeno odbacio tužbu tužitelja te pozvavši se na odredbu čl. 451. st. 3. ZPP-a u cijelosti ukinuo platni nalog sadržan o rješenju o ovrsi javnog bilježnika.

 

Suprotno žalbenim razlozima, sud prvog stupnja sastavio je pobijanu odluku u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijano rješenje ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom rješenja. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. tč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tužitelj u svojoj žalbi.

 

Ispitujući pobijano rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava ovaj sud nije našao da bi donošenjem pobijane odluke ili postupkom koji mu je prethodio bile počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti ili da bi materijalno pravo bilo pogrešno primijenjeno.

 

I po stavu ovog suda drugog stupnja, a suprotno tvrdnjama tužitelja, prvostupanjski sud pravilno je odbacio tužbu (i ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi) zbog nedostatka pravnog interesa.

 

Postojanje pravnog interesa je procesna pretpostavka za dopuštenost suđenja u određeno pravnoj stvari, na koju sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog nepostojanja pozitivnih procesnih pretpostavki odnosno zbog postojanja procesnih smetnji, tužba se u pravilu mora kao nedopuštena odbaciti.

 

Točno tužitelj u žalbi navodi da o postojanju pravnog interesa ZPP govori samo kod tužbe na utvrđenje (čl. 187. ZPP-a) a kod kondemnatorne tužbe samo u čl. 186.c (koja propisuje da tužitelj koji dokaže postojanje pravnog interesa, može i prije dospjelosti utužene tražbine zatražiti od suda donošenje presude za ispunjenje dužne činidbe u vrijeme njezine dospjelosti).

 

Međutim odredba čl. 288. st. 2. ZPP-a propisuje da je sud dužan odbaciti tužbu ako utvrdi da ne postoji pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje time da je u teoriji i judikaturi domašaj ove odredbe proširen na sve vrste tužbi.

 

Iako tužitelj u pravilu ima pravni interes tražiti kondemnatornu zaštitu i nije ga dužan posebno dokazivati jer se njegovo postojanje presumira u određenim slučajevima pravni interes mu ipak može nedostajati zbog postojanja neke od negativnih procesnih pretpostavki (procesnih smetnji) za vođenje parnice (litispendencija, sudska nagodba, pravomoćno presuđena stvar).

 

Pri tome valja imati na umu da sve negativne procesne pretpostavke se u biti svode na pozitivnu procesnu pretpostavku postojanja pravnog interesa za vođenje parnice. U razloge za osporavanja postojanja pravnog interesa ponajprije bi spadali slučajevi u kojima bi aktivna stranka raspolagala pravnim instrumentom kojim bi mogla (u bitnome) ostvariti onaj pravnozaštitni rezultat koji bi mogla ostvariti i na temelju meritorne odluke čije donošenje traži. Tu bi pripadali slučajevi u kojima bi stranka već imala ovršnu ispravu, zbog čega u načelu ne bi iznova smjela tužiti. U tom smislu ne bi bila dopuštena kondemnatorna tužba ako bi stranka već raspolagala ovršnom javnobilježničkom ispravom ili pak izjavom o suglasnosti za pljenidbu plaće koja ima pravni učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi i ima svojstvo ovršne isprave na temelju koje se može tražiti ovrha protiv dužnika i na drugim predmetima ovrhe (čl. 178. st. 2. i 5. OZ).

 

Posljedično navedenom, pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju tužitelju nedostaje pravni interes s obzirom da već (nesporno) raspolaže ovršnom ispravom koja mu omogućava ostvariti onu pravnu korist koju u osnovni hoće ostvariti tražeći kondemnatornu zaštitu pa provođenjem (ovog) iniciranog postupka (prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave odnosno tužbom) ne bi mogao očekivati određenu (drugačiju, povoljniju) pravnu korist.

 

Prema tome pravilno je sud prvog stupnja postupio kada je odbacio tužbu (arg. ex. čl. 288. st. 2. ZPP) te kada je, posljedično navedenom, temeljem čl. 451. st. 3. ZPP, ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi.

 

Stoga su neodlučna razmatranja žalbe tužitelja, jer predstavljaju samo drugačije i to pogrešno, viđenje primjene navedenih zakonskih odredbi, na inače nesporno utvrđeno činjenično stanje.

 

I odluka o troškovima postupka pravilna je kako po osnovi (čl. 154. st. 1 ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a) troškova koji su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 112/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

 

              Zbog svega navedenog, valjalo je temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku odluku u pobijanom dijelu.

 

Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan, jer ova postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. u vezi  čl. 155. st. 1. ZPP).

 

U Zagrebu, 5. studenog 2020.

 

 

        S u d a c:

Vlatka Fresl Tomašević