Poslovni broj 3 Gž-255/2018-2

 

 

 

 

 

 

                           Poslovni broj 3 Gž-255/2018-2

                                                                       

U   I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, po sucu pojedincu Goranu Škugoru, u pravnoj stvari tužitelja Vodovod i kanalizacija d.o.o., OIB: …, ., S., protiv tuženika T. Ž., OIB: …, …, T., kojeg zastupa punomoćnica M. P., odvjetnica u S., …, tuženika Z. B., OIB: …, …, S., kojeg zastupaju punomoćnici I. B. i P. B., odvjetnici u Z. o. u. u S., …, tuženice J. T., OIB: …, …, S., tuženika C. d.o.o., OIB: …, …, S., tuženika N. V., OIB: …, … i tuženice B. M., OIB: …, …, S., radi isplate, odlučujući o žalbama tuženika T. Ž., tuženika N. V. i tuženice B. M. protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pmal-305/13 od 26. siječnja 2018., 5. studenog 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pmal-305/13 od 26. siječnja 2018. u odnosu na tuženika T. Ž. za iznos od 298,79 kuna, na tuženika N. V. u iznosu od 298,79 kuna i tuženicu B. M. u iznosu od 298,79 kuna i za navedeno sudi:

 

              1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja Vodovod i kanalizacija d.o.o. da mu tuženik T. Ž., tuženik N. V. i tuženica B. M. isplate iznos od po 298,79 kuna svaki sa zateznom kamatom koja teče:

za račun broj 1210081255 na iznos od 69,55 kuna od 15. ožujka 2012. do isplate,

za račun broj 1210156199 na iznos od 161,79 kuna od 14. travnja 2012. do isplate i

za račun broj 1210227475 na iznos od 67,45 kuna od 11. svibnja 2012. do isplate.

 

              2. Odbija se zahtjev tužitelja Vodovod i kanalizacija d.o.o. da mu tuženik T. Ž., tuženik N. V. i tuženica B. M. naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 100,00 kuna odnosno po 33,33 kuna svaki, sa zateznom kamatom koja teče od 26. siječnja 2018. do isplate.

 

              II. Odbija se zahtjev tuženika N. V. za naknadu troška sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 400,00 kuna, kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom naloženo je tuženicima da u roku od 15 dana na jednake dijelove isplate tužitelju ukupan iznos od 1.792,71 kuna sa zateznom kamatom koja:

- za račun broj: 1210081255 na iznos od 417,29 kuna teče od 15. ožujka 2012. do isplate,

- za račun broj: 1210156199 na iznos od 970,72 kuna teče od 14. travnja 2012. do isplate,

- za račun broj: 1210227475 na iznos od 404,70 kuna teče od 11. svibnja 2012. do isplate (točka I. izreke) i naloženo je tuženicima da u roku od 15 dana na jednake dijelove naknade tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 200,00 kuna sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 26. siječnja 2018. do isplate (točka II. izreke).

 

              Protiv navedene presude žali se tuženik T. Ž. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom ističe da je priložio presliku uplatnice iz koje proizlazi da je uplatio iznos od 1.080,00 kuna za razdoblje od 1. studenog 2010. do 1. veljače 2013. Navodi da je sud morao utvrditi obvezu svakog suvlasnika, a ne obvezati sve suvlasnike na plaćanje na jednake dijelove. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u odnosu na njega.

 

              Protiv te presude žali se i tuženik N. V. navodeći da nije obveznik plaćanja naknade za isporučenu vodnu uslugu budući da on nije korisnik nekretnine stambene zgrade na adresi …. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u odnosu na njega i naložiti tužitelju da mu naknadi trošak sudske pristojbe odgovora na tužbu i presudu u iznosu od 400,00 kuna i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 400,00 kuna.

 

              Protiv navedene presude žalbu je podnijela i tuženica B. M. navodeći da je prodala svoj suvlasnički dio i da u spornom razdoblju nije bila niti je mogla biti u posjedu nekretnine i trošiti vodu. Ona nije kriva za činjenicu da je i danas uknjižena kao suvlasnica jer je ona kupcu izdala tabularnu ispravu temeljem koje se on mogao uknjižiti kao suvlasnik. Predlaže preinačiti odnosno ukinuti pobijanu presudu.

             

              Žalbe su osnovane.

 

              Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženici isplate, na jednake dijelove, iznos od 1.792,71 kunu na ime naknade za isporučenu pitku vodu i odvodnju za razdoblje od veljače 2012. do travnja 2012.

             

              Kako se ovdje s obzirom na vrijednost predmeta spora radi o sporu male vrijednosti u smislu čl. 458. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP), ovaj drugostupanjski sud je vodio računa o odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a koja propisuje da se presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. istog Zakona, kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              U postupku suda prvog stupnja nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

             

              No, pazeći u smislu žalbenih razloga i odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj drugostupanjski sud utvrđuje kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženiku T. Ž., tuženiku N. V. i tuženici B. M. da tužitelju isplate iznos od po 298,79 kuna svaki sa zateznim kamatama tekućim na pojedini iznos naveden u izreci ove drugostupanjske presude od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i da mu naknade trošak parničnog postupka u iznosu od po 33,33 kune svaki.

 

Iz stanja prvostupanjskog spisa proizlazi da je tužitelj u ovoj pravnoj stvari prvotno pred prvostupanjskim sudom podnio tužbu radi solidarne isplate iznosa od 1.792,71 kuna te je konačno uredio tužbeni zahtjev podneskom od 13. srpnja 2015. tako da je odustao od zahtjeva za solidarnom isplatom protiv tuženih te u uređenom tužbenom zahtjevu potražuje od šestero tuženika iznos od 1.792,71 kuna (odnosno iznos od 298,79 kuna od svakog tuženika) sa zateznim kamatama.

 

U provedenom postupku sud prvog stupnja je utvrdio da je tužitelj u konkretnom slučaju u odnosu na suvlasnike u stambenoj zgradi u S., …, radi plaćanja usluge opskrbe vodom i odvodnje, ispostavljao zajedničke račune za pojedino obračunsko razdoblje (jedan mjesec) za sve suvlasnike na navedenoj adresi te da su tako za razdoblje od veljače 2012. do travnja 2012. za navedenu stambenu zgradu izdani računi kojima tužitelj od tuženika tj. svih suvlasnika u navedenoj zgradi potražuje iznos od 1.792,71 kuna.

 

Stoga je prvostupanjski sud obvezao tuženike da tužitelju na jednake dijelove isplate iznos od 1.792,71 kuna na ime naknade za isporučenu uslugu opskrbe vodom i odvodnje, a na temelju odredbe čl. 205. st. 2. Zakona o vodama ("Narodne novine", broj 153/09, 63/11, 130/11, 56/13 i 14/14) i čl. 11. Odluke o vodoopskrbi Grada Splita (Službeni glasnik Grada Splita, broj 6/00).

 

S takvim zaključkom prvostupanjskog suda se ne slaže i ovaj drugostupanjski sud.

 

              Odredbom čl. 11. st. 1. Odluke o vodoopskrbi G. S. propisano je da, ukoliko se plaćanje usluge opskrbe vodom vrši prema zajedničkom računu za više korisnika, cijenu za pruženu uslugu korisnici raspodjeljuju međusobno prema sporazumu, razmjerno količini pružene usluge, dok je u st. 2. propisano da se, ako među korisnicima ne dođe do sporazuma u smislu st. 1. toga članka, cijena za pruženu uslugu za potrebe domaćinstva obračunava u jednakom iznosu prema broju osoba koje koriste uslugu opskrbe vodom.

 

              Tužitelj je u utuženom razdoblju izdavao po jedan račun za sve korisnike predmetne zgrade u S.. Međutim, u ovom postupku tužitelj nije ničim dokazao na koji način je izračunao u smislu odredbe čl. 11. st. 1. i st. 2. Odluke o vodoopskrbi G. S. dugovanje svakog pojedinog tuženika u ovom predmetu.

 

              Na tužitelju je teret dokazivanja kako osnova tužbenog zahtjeva tako i osnovanosti visine tužbenog zahtjeva. Odredbom čl. 41. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/15, 41/08 i 125/11) je propisano da kada u nekoj djeljivoj obvezi ima više dužnika, dug se dijeli među njima na jednake dijelove, ako nije određena drugačija podjela, i svaki od njih odgovara za svoj dio duga. S obzirom na to da iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj u tužbenom zahtjevu prvotno zahtijevao od sedam tuženika solidarnu isplatu, a kasnije je tijekom postupka odustao od zahtjeva za solidarnom isplatom navodeći da potražuje isplatu od tuženih podijeljenu na jednake dijelove nije jasno temeljem čega je tužitelj utuženi iznos podijelio na šest suvlasnika odnosno tuženika te zašto bi ostalih šest tuženika snosilo i dio koji bi otpao na tuženika M. Z. u odnosu na kojeg je tužba odbačena iz razloga što je preminuo prije podnošenja tužbe (list 43 spisa).

             

              Priložene analitičke kartice i računi izdani za cijelu zgradu nisu dovoljan dokaz o osnovanosti tužiteljeve tražbine u slučaju kada tuženici tražbinu osporavaju te kada tužitelj nije dokazao na temelju čega potražuje od svakog tuženika jednak dio iznosa od 1.792,71 kuna (odnosno upravo iznos od 298,79 kuna od svakog tuženika).

 

              S obzirom na to da je u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev i pobija navode i dokaze protivnika, a ako se na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu o postojanju činjenice zaključit će sud primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a), prvostupanjski sud je primjenom navedene odredbe trebao tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan u odnosu na tuženika T. Ž., tuženika N. V. i tuženicu B. M., jer tužitelj činjenice na kojima temelji svoj zahtjev prema njima u ovom postupku nije utvrdio.

 

              Stoga je temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je naloženo tuženiku T. Ž., tuženiku N. V. i tuženici B. M. da isplate tužitelju iznos od po 298,79 kuna svaki te u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan (točka I.1. izreke ove drugostupanjske presude) te u dijelu u kojem je naloženo tuženiku T. Ž., tuženiku N. V. i tuženici B. M. da tužitelju naknade parnični trošak u iznosu od po 33,33 kuna svaki i odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u tom dijelu kao neosnovan (točka I.2. izreke ove drugostupanjske presude).

 

Zahtjev tuženika N. V. za naknadu troška sudske pristojbe na žalbu je odbijen kao neosnovan (točka II. izreke ove drugostupanjske presude) budući da tuženik nije dokazao da mu je navedeni trošak nastao, ni po osnovi ni po visini.

 

U nepobijanom dijelu, u odnosu na tuženika Z. B., tuženicu J. T. i tuženika C. d.o.o., prvostupanjska presuda nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP-a).

 

 

U Velikoj Gorici 5. studenog 2020.

 

 

                                                                                                                                    Sudac

 

                                                                                                                              Goran Škugor, v.r.