-1-

Poslovni broj: 6 UsI-907/2020-7

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 6 UsI-907/2020-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanja zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužiteljice D. S. iz S. B., koju zastupa opunomoćenica M. T., odvjetnica u S. B., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Ulica grada Vukovara 33, Zagreb, kojeg zastupa opunomoćenik B. K., službena osoba, radi odobrenja stalnog boravka, 5. studenog 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

1.                 Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, KLASA: UP/I-217-02/19-04/939, URBROJ: 511-01-204-20-6 od 8. srpnja 2020.

 

2. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužiteljice, državljanke Bosne i Hercegovine, za odobrenje stalnog boravka.

Tužiteljica u tužbi osporava zakonitost predmetnog rješenja navodeći da ima regulirani privremeni boravak neprekidno od 2011. godine, kao član obitelji državljana Republike Hrvatske. Smatra da je osporavanim rješenjem diskriminirana u ostvarivanju temeljnih ljudskih prava. Naime, da bi tužiteljica ostvarila pravo na rad u Republici Hrvatskoj i imala dostatna sredstva za uzdržavanje, mora imati odobren stalni boravak u Republici Hrvatskoj. Smatra da je tuženik pogrešno interpretirao utvrđeno činjenično stanje jer, iako stanuje na istoj adresi, obitelj njenog brata S. M. i njenog oca, u međuvremenu preminulog S. S. i djeda S. M., ne čine jedno domaćinstvo, budući da djed živi s roditeljima tužiteljice i tužiteljicom. Stoga, njih četvero, sada troje, čine jedno kućanstvo. Dodaje da je majka ostvarila pravo na minimalnu novčanu naknadu u iznosu od 800,00 kn mjesečno. Osim toga, smatra pogrešnim tumačenje tuženika da tužiteljica ne poznaje hrvatski jezik i latinično pismo iz razloga jer nije dostavila potvrdu o položenom ispitu o poznavanju hrvatskog jezika i latiničnog pisma te se poziva na presudu ovog suda poslovni broj: 4 UsI-115/2020-7 kao i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-560/1998. Dodaje da iz navedenih odluka proizlazi da je navedeni uvjet ispunjen ako se osoba zna potpisati i služiti tim jezikom, a da se navedene okolnosti ne dokazuju isključivo dostavljanjem potvrde o položenom ispitu, nego je dostatno da nadležno tijelo samo u postupku utvrdi stupanj pismenosti podnositelja zahtjeva. Tužiteljica je, kao državljanka Bosne i Hercegovine, završila šest razreda osnovne škole, zna se potpisati i poznaje latinično pismo. Predlaže sudu poništiti osporavano rješenje tuženika i traži da joj se naknadi trošak upravnog spora.

Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje u cijelosti kod obrazloženja pobijanog rješenja, kojega ponavlja te u vezi tužbenih navoda ističe da tužiteljica nije dokazala da ispunjava uvjet iz odredbe članka 96. stavka 1. točke 2. Zakona o strancima, jer nije dokazala da raspolaže sredstvima za uzdržavanje u propisanom iznosu te iz odredbe članka 96. stavka 1. točke 4. Zakona o strancima jer zahtjevu nije priložila dokaz o poznavanju hrvatskog jezika i latiničnog pisma. Odbijanjem zahtjeva za izdavanje odobrenja za stalni boravak nije povrijeđeno pravo tužiteljice na ravnopravan život u obiteljskoj zajednici jer očuvanje jedinstva obitelji i druga prava tužiteljica može ostvariti kroz institut privremenog boravka. Osim toga, netočna je tvrdnja tužiteljice da je preduvjet za ostvarivanje prava na rad ( u Republici Hrvatskoj) stalni boravak. Tužiteljica je do 3. rujna 2020. imala odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji s hrvatskim državljaninom te je u Republici Hrvatskoj mogla raditi bez dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada sukladno članku 73. stavku 3. točki 3. Zakona o strancima. Ističe da je tužiteljica u Slavonskom Brodu završila šest razreda osnovne škole, ali ne i puno  osnovnoškolsko obrazovanje, zbog čega nije izuzeta od polaganja predmetnog ispita o poznavanju hrvatskog jezika. Stoga osporavano rješenje smatra zakonitim i predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

U očitovanju na odgovor na tužbu, tužiteljica je u bitnome ponovila tužbene navode te je opravdala svoj nedolazak na zakazano ročište.

Dana 29. listopada 2020. u ovome sporu je održana rasprava u odsutnosti tužiteljice prema odredbi članka 39. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17. - dalje: ZUS), a u nazočnosti službene osobe tuženika B. K., koji je ostao pri navodima odgovora na tužbu i osporavanog rješenja.

Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja, sud je izvršio uvid u sudski spis te spis upravnog postupka dostavljenog uz odgovor na tužbu pa je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja (članak 55. stavak 3. ZUS-a) ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Iz podataka spisa je razvidno da je predmetni upravni postupak pokrenut zahtjevom tužiteljice od 18. rujna 2019. za odobravanje stalnog boravka na temelju odredbe članka 92. stavka 1. Zakona o strancima (Narodne novine, broj: 130/11., 74/13., 69/17. i 46/18.).

Uz zahtjev tužiteljica je priložila: preslike putne isprave Bosne i Hercegovine, izvoda iz matične knjige rođenih, hrvatske iskaznice zdravstvenog osiguranja, potvrde S. J. I. d.o.o. od 1. ožujka 2019. o ostvarenim prihodima od nesamostalnog rada S. S. u 2018. godini te obračuna plaća S. S. za prosinac 2018. godine, siječanj, veljaču, ožujak, travanj i svibanj 2019., a u studenom 2019. zahtjev je dopunila potvrdom S. J. I. d.o.o. od 15. studenog 2019. o ostvarenim prihodima od nesamostalnog rada S. S. u 2019. godini, IP obrazac, potvrde D. za privremeno zapošljavanje d.o.o. o radnom odnosu i ostvarenim plaćama S. S. od 12. kolovoza 2019. do 31. listopada 2019. te ugovorom o radu na neodređeno vrijeme za brata S. M. i podatke o mirovini djeda S. S.

Prema odredbi članka 92. stavka 1. Zakona o strancima, stalni boravak može se odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj ima neprekidno pet godina zakoniti boravak, što uključuje odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu.

Člankom 96. stavkom 1. Zakona o strancima je propisano da će se stalni boravak odobriti državljaninu treće zemlje koji uz uvjete iz članka 92. ovoga Zakona: 1. ima valjanu stranu putnu ispravu, 2. ima sredstva za uzdržavanje, 3. ima zdravstveno osiguranje, 4. poznaje hrvatski jezik i latinično pismo, 5. ne predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje.

Prema članku 97. stavku 1. Zakona o strancima, ispit iz poznavanja hrvatskog jezika i latiničnog pisma mogu provoditi visoka učilišta, srednjoškolske ustanove i ustanove za obrazovanje odraslih koje na temelju odobrenja ministarstva nadležnog za obrazovanje izvode programe iz hrvatskog jezika. Stavkom 2. istog članka je predviđeno da ispit iz poznavanja hrvatskog jezika i latiničnog pisma ne moraju položiti: 1. djeca predškolske dobi, 2. polaznici, odnosno osobe koje su završile osnovno, srednje ili visoko obrazovanje u Republici Hrvatskoj; 3. osobe starije od 65 godina ako nisu u radnom odnosu.

Tužiteljica je nesporno završila šest razreda osnovne škole, dakle nije nepismena osoba, pa se stoga ne može pozivati na sudsku praksu koja se odnosi na nepismene podnositelje zahtjeva. Osim toga, tužiteljica ne pripada krugu osoba za koje odredba članka 97. stavka 2. Zakona o strancima predviđa kao izuzete od obveze polaganja ispita iz poznavanja hrvatskog jezika i latiničnog pisma. Stoga je pravilno tuženik utvrdio kako nije ispunjen (kumulativni) uvjet propisan člankom 96. stavkom 1. točkom 4. Zakona o strancima, zbog čega je zahtjev tužiteljice za odobravanje stalnog boravka, na temelju odredbe članka 92. stavka 1. Zakona o strancima, valjalo odbiti.

U izjavi na zapisnik Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave brodsko-posavske od 8. studenog 2019., tužiteljica je navela da je upoznata s odredbom članka 96. stavka 1. točke 4. Zakona o strancima te da će položiti ispit iz hrvatskog jezika u roku dva mjeseca i potvrdu dostaviti Policijskoj upravi brodsko-posavskoj, a što nije učinila.

Nadalje, tužiteljica također nije dokazala niti da ispunjava uvjet propisan člankom 96. stavkom 1. točkom 2. Zakona o strancima, odnosno da ima sredstva za uzdržavanje.

Prema odredbi članka 6. stavka 1. Pravilnika o statusu i radu državljana trećih zemalja  u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj: 52/12., 81/13., 38/15., 100/17., 61/18. i 116/18.; dalje - Pravilnik), sredstva za uzdržavanje u smislu članka 4. stavka 1. podstavka 2. i članka 18. stavka 1. podstavka 2. ovoga Pravilnika moraju biti u visini koja je kao minimum utvrđena Uredbom o načinu izračuna i visini sredstava za uzdržavanje državljanina treće zemlje u Republici Hrvatskoj. Prema stavku 2. istog članka, dokazi iz stavka 1. ovoga članka moraju glasiti na ime državljanina treće zemlje, člana obitelji kako je propisano člankom 56. stavkom 1. Zakona o strancima ili člana zajedničkog domaćinstva državljanina treće zemlje. Stavak 3. propisuje da se dokazom iz stavka 2. ovoga članka smatra: šest platnih lista, porezno rješenje, izvadak od mirovine, ugovor o radu, odnosno pisana potvrda o sklopljenom ugovoru o radu ili odgovarajući dokaz o radu iz kojeg mora biti razvidna visina plaće državljanina treće zemlje, ukoliko državljanin treće zemlje radi manje od 3 mjeseca, dokaz o stipendiranju, rješenje o upisu u Upisnik obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava od nadležnog ministarstva te dokaz o ostvarivanju sredstava s navedene osnove.

Uredbom o načinu izračuna i visini sredstava za uzdržavanje državljanina treće zemlje u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 35/18.; dalje - Uredba), člankom 2., propisano je da za ispunjenje uvjeta iz članka 54. točke 3. i članka 96. stavka 1. točke 2. Zakona o strancima, državljanin treće zemlje mora mjesečno imati osigurana sredstva za uzdržavanje u visini od tri osnovice na temelju koje se utvrđuje visina zajamčene minimalne naknade u skladu s propisima o socijalnoj skrbi. Za dvočlanu obitelj iznos iz stavka 1. ovoga članka uvećava se za visinu 1,25 osnovice na temelju koje se utvrđuje visina zajamčene minimalne naknade, a za svakog daljnjeg člana obitelji iznos se uvećava za dodatnu visinu jedne osnovice na temelju koje se utvrđuje visina zajamčene minimalne naknade.

Tužiteljica je u izjavi na zapisnik Ministarstvu unutarnjih poslova, Policijskoj upravi brodsko-posavskoj od 8. studenog 2019. navela da živi u zajedničkom kućanstvu s ocem S. S. i majkom R. S. Dodala je da su na istoj adresi prijavljeni i njen djed i brat s obitelji, a koji čine odvojena kućanstva.

Tužiteljica je, dakle, u izjavi tvrdila da njezino kućanstvo čine majka i otac (koji je u međuvremenu umro), a za kojeg je utvrđeno da je u siječnju 2020. posljednji put primio plaću u iznosu od 3.815,71 kn, a što je manje od iznosa propisanog člankom 2. Uredbe.

Kao što je već navedeno, tužiteljica je uz svoj zahtjev priložila i dokaze o primanjima svoga brata S. M. i podatke o mirovini djeda S. S., pa bi iz tog proizlazilo da i oni čine zajedničko kućanstvo s tužiteljicom. Međutim, niti tadašnje kućanstvo od osam članova nije ispunjavalo minimalan iznos potreban za uzdržavanje propisan člankom 2. Uredbe.

U tužbi pak, tužiteljica tvrdi da je trenutno u kućanstvu s djedom i majkom, djed prima mirovinu u iznosu od oko 1.300,00 kn, dok majka prima 800,00 kn zajamčene minimalne naknade, a koja se, sukladno odredbi članka 6. stavka 8. Pravilnika, ne uračunava u sredstva za uzdržavanje državljanina treće zemlje. Stoga niti ovakve tvrdnje tužiteljice ne mijenjaju činjenicu da tužiteljica ne ispunjava uvjet propisan člankom 96. stavkom 1. točkom 2. Zakona o strancima.

Također, sud smatra da pravilno tuženik otklanja prigovor tužiteljice kada u odgovoru na tužbu navodi da odbijanjem zahtjeva za izdavanje odobrenja za stalni boravak nije povrijeđeno pravo tužiteljice na ravnopravan život u obiteljskoj zajednici jer očuvanje jedinstva obitelji i druga prava tužiteljica može ostvariti kroz institut privremenog boravka. Osim toga, netočna je tvrdnja tužiteljice da je preduvjet za ostvarivanje prava na rad stalni boravak, jer je tužiteljica do 3. rujna 2020. imala odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji s hrvatskim državljaninom te je u Republici Hrvatskoj mogla raditi bez dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada sukladno članku 73. stavku 3. točki 3. Zakona o strancima.

Dakle, sud ocjenjuje da je tuženik o zahtjevu tužiteljice odlučio na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke presude, sukladno članku 57. stavak 1. ZUS.

Opunomoćenica tužiteljice je zatražila i naknadu troška upravnog spora, međutim, prema odredbi članka 79. stavak 4. ZUS, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano.

Budući da je tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom, sama snosi sve troškove upravnoga spora u skladu s odredbom članka 79. stavkom 4. ZUS te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnoga spora, odnosno zastupanja po opunomoćeniku odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

 

U Osijeku 5. studenog 2020.

 

Sutkinja

Blanka Sajter v. r.

 

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).