Broj: Kž-eu 18/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. S. V., zbog kaznenog djela iz čl. 110. Kaznenog zakona Republike Italije i dr., odlučujući o žalbi osuđenice podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 20. ožujka 2018. godine, br. Kv-eu-4/18, u sjednici održanoj 16. svibnja 2018. godine,

p r e s u d i o   j e

Odbija se kao neosnovana žalba os. S. V. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Županijski sud u Splitu, presudom od 20. ožujka 2018. godine, br. Kv-eu-4/18, je pod toč. I. utvrdio da je osuđenica S. V., OIB: …, rođena … godine u S., sa prebivalištem u S.,  R. Hrvatska, državljanka Republike Hrvatske, pravomoćnim i izvršnim rješenjem Vrhovnog državnog odvjetništva, Apelacijski sud u Rimu broj 80/2015 siep, broj 210/2015 cum. od 27. svibnja 2015., osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) godina 11 (jedanaest) mjeseci i 2 (dva) dana, zbog kaznenih djela iz čl. 110., 624.,625. st. 4. i 5. i čl. 582., čl. 583. st. 4. Kaznenog zakona Republike Italije, i da joj je preostalo za izdržati kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) godina 2 (dva) mjeseca i 25 (dvadeset i pet) dana. Pod toč. II. utvrđeno je da kaznena djela označena u toč. I. te presude sadrže bitna obilježja kaznenih djela krađe iz čl. 228. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne Novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 dalje: KZ/11) za koje je propisana kazna zatvora do tri godine te kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz čl. 118. st. 1. KZ/11, za koje je propisana  kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina te kaznenog djela otmice iz čl. 137. st. 2. KZ/11, za  koje djelo je propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina i kaznenog djela neizvršenje sudske odluke iz čl. 311. st. 2. KZ/11, za koje je propisana kazna zatvora u trajanju do dvije godine, te sve u vezi čl. 36. st. 2. KZ/11. Pod toč. III. je na temelju odredbe članka 91. ZPSKS-EU, priznato rješenje Vrhovnog državnog odvjetništva, Apelacijski sud u Rimu broj 80/2015 siep, broj 210/2015 cum. od 27. svibnja 2015., te određeno  izvršenje preostale kazne zatvora u trajanju 9 (devet) godina 2 (dva) mjeseca i 25 (dvadesetpet) dana, zbog kaznenih djela iz čl. 110., 624.,625. st. 4. i 5. i čl. 582., čl. 583. st. 4. Kaznenog zakona Republike Italije, (u koju kaznu je uračunato vrijeme provedeno u kustidijalnom nadzoru u trajanju od 4 (četiri) mjeseca i 5 (pet) dana (izdržanom po presudi Suda u Rimu broj 7526/07 R. G. Dib. - broj9374/07 Reg. Sent od 12. travnja 2007., a koja je postala pravomoćna 16. siječnja 2009.), te  vrijeme od 1 (jedne) godine i 4 (četiri) mjeseca za koliko je osuđenica pomilovana od strane Prizivnog suda u Rimu broj 389/16 od 19. rujna 2011., (u presudi Prizivnog suda u Rimu broj 6615/2011 Reg. Gen. broj 8225/2013 od 31. listopada 2013, a koja je postala pravomoćna 13. svibnja 2014.).

Protiv te presude žali se osuđenica po branitelju T. V., odvjetniku iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o sankciji i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje ili preinači i osuđenicu oslobodi od optužbe odnosno da joj se izrekne blaža kazna.

Na temelju čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj  152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08) spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Osuđenica ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. Zakona o kaznenom postupku očigledno se pozivajući na ZKP/97 iako bi ispravno bilo iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 koji je sada na snazi.

Navedenu postupovnu povredu ne obrazlaže, a ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 nije utvrđeno da bi bila ostvarena navedena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, kao niti koja od onih na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

U odnosu na jednu od presuda koja je bila predmet objedinjenja kazni, presudu br. 6615/2011 reg. gen. br. 8225/2013 reg. sent. od 31. listopada 2013., osuđenica navodi da je donesena u njezinoj odsutnosti.

U navedenom je osuđenica u pravu međutim, suđenje u odsutnosti je prema čl. 94. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije ("Narodne novine" broj 91/10., 81/13., 124/13., 26/15. i 102/17 – dalje u tekstu: ZPSKS-EU) fakultativni osnov za odbijanje priznanja presude i izvršenja kazne.

Kako je država izdavanja u europskom uhidbenom nalogu navela da je osuđenica bila u bijegu, da su joj pismena tijekom cijelog postupka dostavljanja na adresu koju je naznačila, da je u postupku imala branitelja koji je i uložio žalbu na prvostupanjsku presudu, te da talijanski pravni sustav osuđeniku daje pravo na podnošenje žalbe protiv presude ako on, bez svoje krivnje, nije bio izvješten o postupku ili presudi, iako je presuda donesena u njegovoj odsutnosti, što je sve ispoštivano u ovom postupku i što je sve sukladno čl. 94. st. 2. toč. 4. ZPSKS-EU, nije ostvaren uvjet za odbijanje priznanja presude.

Stoga je osnovano prvostupanjski sud, rukovodeći se načelima učinkovite suradnje, svrhovitosti i prava na pošteno suđenje priznao presudu države izdavanja europskog uhidbenog naloga, jer suđenje u odsutnosti u jednom od kaznenih postupaka čija je kazna objedinjena i izrečena jedinstvena kazna, čije se izvršenje preuzima, u konkretnom slučaju nije dostatan razlog za odbijanje priznanja i izvršenja navedene presude.

Žalba osuđenice nije osnovana niti u dijelu u kojem se poziva na primjenu zakona važećeg prema vremenu izvršenja kaznenih djela, što bi, po stavu žalbe, otvorilo pitanje zastarnog roka izvršenja kazne.

U konkretnom slučaju zatraženo je priznanje i izvršenje presude kojom je izrečena jedinstvena kazna zatvora, donošenjem koje su pojedinačne presude i kazne izgubile svoju samostalnost pa se zastara izvršenja tako izrečene kazne računa od trenutka pravomoćnosti presude kojom su te kazne objedinjene, što je u skladu s pravnim shvaćanjem sjednice Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 18. ožujka 2013. godine.

Presuda Vrhovnog državnog odvjetništva, Apelacijskog suda u Rimu br. 80/2015 siep. broj 2010/2015 cum, čije priznanje i izvršenje se traži, je donesena 27. svibnja 2015. godine i slijedom toga se zastara izvršenja kazne prosuđuje po Kaznenom zakonu iz 2011. godine.

U konkretnom slučaju radi se o jedinstvenoj kazni zatvora u trajanju od 9 (devet) godina 2 (dva) mjeseca i 25 (dvadesetpet) dana, a zastara izvršenja kazne zatvora dulje od pet godina, prema čl. 83. st. 1. al. 3. KZ/11 nastupa kad pretekne 20 godina od izrečene kazne.

Osuđenica u podnesenoj žalbi traži i preispitivanje kazne izrečene u zemlji izdavanja europskog uhidbenog naloga međutim, u postupku priznanja i izvršenja strane presude ne preispituju se okolnosti koje su bile od utjecaja na odmjeravanje kazne, niti se utvrđuju nove. Nije riječ o suđenju, pa se ne mogu izvoditi dokazi koji bi bili relevantni za odmjeravanje kazne, pa stoga nije prihvaćena žalba niti u tom dijelu.

Iz navedenih razloga nije prihvaćena žalba osuđenice i na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 16. svibnja 2018.