- 1 -              Rev 970/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 970/2019-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja U. i p. Z. p. d.o.o. Z., OIB: ..., koga zastupa odvjetnik A. Ž., odvjetnik u Z., protiv tuženice A. B. iz Z., OIB: ..., koju zastupaju punomoćnici N. B., T. B. i J. B., odvjetnici u Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i povrata stečenog bez osnove, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-88/16-6 od 5. prosinca 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru broj P-757/15 od 17. prosinca 2015., u sjednici održanoj 5. studenoga 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

 

              I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-88/16-6 od 5. prosinca 2018. i presuda Općinskog suda u Vukovaru broj P-757/15 od 17. prosinca 2015. i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

II. Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

 

Presudom suda prvog stupnja proglašena je nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi istog suda broj Ovrv-572/14. od 12. ožujka 2014., te je naloženo tuženici isplatiti tužitelju 35.883,21 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako je to pobliže navedeno u izreci presude te joj naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.918,00 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.457,50 kuna je odbijen.

 

              Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda. Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

              Protiv presude suda drugog stupnja tuženica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) uz prijedlog da ovaj sud pobijanu presudu preinači na način da tužbeni zahtjev odbije, a tuženici dosudi troškove parničnog postupka.

 

              Tužitelj u odgovoru na reviziju predlaže reviziju odbaciti kao nedopuštenu, a podredno odbiti kao neosnovanu.

 

              Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Prema odredbi st. 3. navedenog članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Podnoseći reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP-a tuženica je naznačila više pravnih pitanja, a odgovarajuće razloge važnosti naznačila je u odnosu na pitanje "da li prestankom ugovora o zakupu poslovnog prostora od 22.02.2013. koji su parnične stranke solemnizirale kod javne bilježnice A. H. pod posl.br. Ov-1986/13, sklopljenog između tužene i tužiteljice, i nadalje ostaje na snazi odnosno samostalno egzistira odredba čl. 13. toga ugovora kojom se zakupnik obvezao vratiti posjed predmeta zakupa i posljedično čl. 17. toga ugovora kojim se za slučaj da ne vrati predmet zakupa obvezao plaćati ugovorenu naknadu" odnosno "pitanje važenja ugovorenih obveza za slučaj prestanka ugovora odnosno prava stranaka regulirati pravne učinke raskida".

 

O pitanju prava stranaka da ugovornim odredbama reguliraju pravne posljedice koje će za njih nastati u slučaju raskida ugovora te primjeni tih ugovornih odredbi nakon raskida ugovora, u presudi Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1003/16-2 od 13. listopada 2016. na koju se revidentica pozvala, izraženo je pravno shvaćanje koje je su suprotnosti s pravnim shvaćanjem na kojem se temelji pobijana presuda.

 

Ovaj sud je, stoga, ocijenio da je navedeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i da je, stoga, revizija dopuštena.

 

Polazeći od odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo.

 

Predmet spora je zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom i isplata iznosa od 35.883,21 kn koji je tuženica naplatila u ovršnom postupku.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima, u bitnome, je utvrđeno:

 

-da su tuženica kao zakupodavac i tužitelj kao zakupnik 22. veljače 2013. sklopili  ugovor o zakupu poslovnog prostora u Z.,

 

-da je ugovorena mjesečna zakupnina u iznosu od 1.500,00 kn koju se tužitelj kao zakupnik obvezao plaćati svakog 15-og u mjesecu za idući mjesec s time da prva zakupnina dospijeva prilikom potpisa ugovora (čl. 3. st. 1. ugovora)

 

-da je ugovoreno da se ugovor raskida ex lege ukoliko zakupnik ne plati dvije mjesečne zakupnine po dospijeću te da je zakupnik u tom slučaju dužan iseliti i isprazniti poslovni prostor u roku od 8 dana (čl. 3. stavak 2. ugovora),

 

-da je ugovoreno da je u slučaju da zakupnik ne preda dragovoljno predmetni poslovni prostor pod uvjetima i u rokovima iz čl. 3., 4., 11, 12. i 13.  ugovora kao i zbog drugih razloga navedenih u ugovoru, zakupnik dužan plaćati zakupodavcu naknadu za daljnje korištenje poslovnog prostora u visini trostruke ugovorene zakupnine za svaki započeti mjesec korištenja od dana prestanka ugovora s danom dospijeća prvog u mjesecu (čl. 17. ugovora),

 

-da tužitelj o dospijeću nije platio prve dvije zakupnine,

 

-da su stranke 7. veljače 2014. sklopile ugovor o kupoprodajni predmetne nekretnine u kojem su konstatirale da se kupac već nalazi u posjedu nekretnine temeljem ugovora o zakupu,

 

- da je tuženica obračunala ugovornu kaznu prema čl. 17. ugovora i na temelju ugovora kao ovršne isprave pokrenula ovršni postupak u kojem je ovrha provedena i naplaćen je iznos od 35.883,21 kn.

 

Polazeći od navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da je predmetni ugovor o zakupu poslovnog prostora raskinut po samom zakonu (čl. 361. st. 4. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj  35/05, 41/08, dalje: ZOO). Nadalje su zaključili da u slučaju raskida ugovora vjerovnik ne može tražiti ispunjenje glavne obveze, niti može zahtijevati ugovornu kaznu, jer ugovor koji je raskinut ne može predstavljati pravnu osnovu za bilo koju tražbinu. Stoga smatraju da tuženica nije bila ovlaštena naplaćivati ugovornu kaznu u ovršnom postupku, slijedom čega su prihvatili tužbeni zahtjev i proglasili ovrhu nedopuštenom te naložili tuženici isplatiti tužitelju iznos koji je na temelju rješenja o ovrsi naplaćen u ovršnom postupku.

 

Sporno je ima li tuženica kao zakupodavac (ovrhovoditelj iz ovršnog postupka) nakon raskida ugovora o zakupu poslovnog prostora pravo na naknadu za daljnje korištenje poslovnog prostora u visini trostruke zakupnine kako je to ugovoreno odredbom čl. 17. predmetnog ugovora odnosno primjenjuje li se ta odredba i nakon raskida ugovora.

 

Učinci raskida ugovora propisani su odredbama čl. 368. ZOO-a i prema tim odredbama raskidom ugovora obje su stranke oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete (st.1.); strana koja je potpuno ili djelomično ispunila ugovor ima pravo na povrat onoga što je dala (st. 2.); ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje danog, uzajamna vraćanja obavljaju se po pravilima za ispunjenje dvostranoobveznih ugovora (st. 3.); svaka strana drugoj duguje naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onog što je dužna vratiti odnosno naknaditi (st. 4.); strana koja vraća novac dužna je platiti zatezne kamate od dana kada je isplatu primila (st. 5.).

 

Odredbe čl. 368. ZOO-a nisu prisilne naravi, pa nema zapreke da ugovorne stranke sporazumno urede svoj odnos koji nastaje kao posljedica raskida ugovora. Stranke mogu i unaprijed ugovoriti posljedice koje će nastati u slučaju raskida ugovora odnosno ugovoriti drugačije učinke raskida ugovora od onih predviđenih zakonom. Takva ugovorna odredba važi i nakon raskida ugovora, jer je i unesena u ugovor zbog toga (tako i revizijski sud u odluci broj Rev-1625/09 od 21. ožujka 2012.).

 

U konkretnom slučaju je utvrđeno da je ugovor o zakupu raskinut, a čl. 17. tog ugovora stranke su ugovorile da je zakupnik dužan, u slučaju da dragovoljno ne preda predmetni poslovni prostor pod uvjetima i u roku iz čl. 3. ugovora, plaćati naknadu za daljnje korištenje predmetnog poslovnog prostora u visini trostruke ugovorene zakupnine za svaki započeti mjesec korištenja poslovnog prostora od dana prestanka ugovora s danom dospijeća prvog u mjesecu.

 

Iz sadržaja odredbe čl. 17. predmetnog ugovora proizlazi da su stranke unaprijed regulirale pravne posljedice koje nastaju u slučaju da zakupnik nakon raskida ugovora ne preda u određenom roku poslovni prostor zakupodavcu – ugovorile su obvezu zakupnika na plaćanje naknade za daljnje korištenje poslovnog prostora u visini trostruke zakupnine koji iznos zapravo predstavlja unaprijed ugovoreni (paušalni) iznos naknade štete.

 

Navedena odredba važi i nakon raskida ugovora i u skladu je s odredbom čl. 368. ZOO-a.

 

Stoga odgovor na postavljeno pravno pitanje glasi: stranke imaju pravo regulirati pravne učinke raskida ugovora, a ugovorne odredbe kojima su ugovorene pravne posljedice koje će nastati u slučaju raskida ugovora važe i nakon raskida ugovora.

 

Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja da se odredbe ugovora o zakupu kojima su stranke regulirale pravne posljedice u slučaju raskida ugovora ne primjenjuju nakon raskida ugovora i da ne mogu biti osnova za tražbinu radi naplate koje je pokrenut ovršni postupak, sudovi nisu ocjenjivali navode tužbe kojima se osporava visina tražbine tuženice (kao ovrhovoditeljice), pa je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

 

Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

 

 

Zagreb, 5. studenoga 2020.